Prošli petak smo napokon izasli van da istražimo noćni život u Indiji! Mislim, bilo je vec krajnje vrijeme - ovdje smo 5 tjedana a još nismo pivo popili izvan hotela, a kamoli izašli van za vikend. Jedan od razloga je taj što nitko od ekipe na poslu s kojom radimo živi u Delhiju, u najmanju ruku 15 do 20 kilometara od Gurgaona. Ekipu svaki dan na posao dovozi kolona kombija, prijevoz u organizaciji poslodavca. Naravno, zato što u Indiji NE postoji normalan organiziran javni prijevoz, ali o tome ću još napisati jedan kraći izvještaj ;-)
Do dolaska u klub(ove)
Dakle, prvi razlog je taj što nismo s nikim imali prilike ići van u Gurgaon. Drugi je taj što nam kolege na poslu baš i nisu neki partijaneri :-(. Tako da smo na kraju bili osuđeni da sami krenemo u avanturistički izlazak preko treće prepreke: da bi se došlo do nočnih klubova (a i do bilo čega u Gurgaonu) od hotela ima barem dva kilometra lagane šetnje kroz kombinaciju prašine, kravljeg izmeta, nevjerojatno ogavnih smradova i jako opasnih prelazaka na drugu stranu ceste... Več smo postali iskusni u tome, ali ipak svaki put doživimo par susreta sa tim smradovima. Zaključili smo da je, osim što nema javnih WC-a i što krave rade što žele i gdje žele, glavni problem u tome što ovdje ne postoji evivalent našeg Komunalca. Čisti su privatni šminkerskiji kvartovi, prostori oko poslovnih zgrada i hotela, a ostatak javnih prostora, gdje naravno najviše ljudi živi i radi je u totalnom neredu.
Noćni život
Glavna ponuda (i jedina za koju znamo) za izlaske se nalazi u jednom od shopping centara na posljednjem katu. I moram priznati da nije nimalo loše! :-) Obzirom na dosadašnja iskustva, nismo očekivali baš previše, ali stvarno smo se pozitivno iznenadili! Zanimljivost indijskih disko klubova na koju su nas upozorili je da je upad dozvoljen samo parovima – ili ulaziš sa partnerom unutra, ili ne ulaziš. Rekli su da će nas pustiti bez problema, ali iskreno, nismo baš primjetili da forsiraju ovo pravilo... Na jednom mjestu cca pet klubova/barova sa DJ-ima, svi nakrcani sa mladim ljudima. I mjuza je odlična! Od neizbježnih punjabi stvari (ne znam kako bi ih drugačije nazvao, ali sve u stilu Panjabi MC-a :-) ) do standarde MTV muzike. Sa pićem nismo baš htjeli eksperimentirati pa smo popili par piva. I to po poprilično „sočnoj“ cijeni – 200 Rs za domaću, 300 za stranu pivu, što je nekih 26 odnosno 39 kn!! Pozitivna činjenica je da se pive ovdje pakiraju u boce od 0.75L ;-). Svejedno, ovo navodi na zaključak da je night clubbing u Indiji rezerviran za „platinastu“ mladež. No dobro, nama nije teško palo, bili smo sretni da smo uopće došli do tamo.
Ako do sada to nisam dovoljno naglasio, Gurgaon nije turističko mjesto. U prvih sat vremena smo vidjeli samo jednu „zapadnjakinju“, a do kraja večeri su prošla još tri neindijca! Ali ono što je bilo fora je to da nas ekipa nije šljivila uopće :-) ono, u početku smo osjećali da se ističemo ko govno u punču, ali vrlo brzo smo se uklopili i opustili. Ekipa se stvarno dobro zabavlja, nema onih uštogljenih frajera i cura koji glumataju, svi plešu, svi se smiju – skroz ugodno :-) Uglavnom, sve je kao i kod nas, ako ne i bolje, osim jednog fascinantnog detalja – nismo vidjeli apsolutno niti jedan poljubac cijelo veče!! - mali podsjetnik da smo u Indiji, i da su takve intimne stvari evidentno krajnje neprimjerene u javnosti. I da – primjetili smo da cure nikad nisu same – tj. Da ne izlaze van bez pratnje :-) I tako... popili smo dvije i po pive, i oko dva smo već bili na izmaku snaga pa smo polako krenuli za hotel.
Put do hotela je opet bio povratak u pravu Indiju – ugovorili smo rikšu za 30 Rs (odokativno nekih 5 kn). Pravi tradiocionalni prijevoz – rikša-tricikl (bez motornog pogona!) i vozač kojem ne bi dao više od 50 kila. Mislim da jadan nije ni znao točno kamo je pristao da nas vozi za te pare jer smo mu na svakom križanju govorili gje da skrene. Fascinantno je koliko snage ima u tako malom čovjeku – nas dva skupa debelo preko 150 kila, a ovaj pedalira iz petnih žila. Bilo mi je neugodno u biti, da se čovjek toliko muči za 5 kuna! Na uzbrdici prije hotela je stvarno već bilo brutalno teško pedalirati pa smo rekli da ne mora dalje i dali mu 50 Rupija umjesto dogovorenih 30. Ali ipak je na kraju pokazao svoje trgovačke sposobnosti pa je počeo galamiti da je to premalo (glavna taktika ovdje je da pristanu na bilo koju cifru, a onda te dave poslije da im se plati više) tako da je na kraju dobio 100 rupija. Na kraju smo i mi i on bili zadovoljni – on je digao trostruko veću svotu, a mi smo došli do hotela za 13 kuna. Što bi rekli, win-win situacija :-)
