Vido Bogdanović
14.05.2021., petak
DUBROVAČKI LONAC
|
Petak je, još 6 ura do početka izborne šutnje. Najbolje bi mi bilo šutat i ne pačat se, znam da će neki komentirat da uživam u penziji i da se odmaram, a meni ne da vrag mira. Vrtim ove izbore s jedne na drugu stranu i nikako bit siguran što će bit u ponedjeljak. Znam, najatraktivniji je onaj dio gdje se bira gradonačelnik, to mu ga dođe kao ultimajt fajt, a izbori za gradsko vijeće držimo ko nekakvu drugu ligu. U ovom ''predsjedničkom'' sistemu lokalne samouprave gdje jedna osoba sa svojim zamjenikom čini ukupnu izabranu izvršnu vlast teško smjenjivu i ogromnih ovlasti to je i normalno. Šerif je ipak šerif. Ako je malo vješt uvijek će bit po njegovoj ili po njegovoj partijskoj volji. Ipak, bez obzira koliko su uškopljene ovlasti predstavničkog ili ''zakonodavnog'' tijela, nazovimo ga strateškim, sastav gradskog vijeća i odnosi u njemu predstavljaju najbolji lakmus političkog raspoloženja zajednice. Zakon je opet promijenjen pa vijeće sad broji 21 umjesto 25 vijećnika. Promjenu su obrazložili željom za uštedom i operativnošću, a istina je da većinska stranka s istim brojem glasova može računat na relativno veći broj vijećnika. U ovoj zemlji samo prevara stalna jest ……. Bez obzira na snagu i utjecaj gradonačelnika, njegovi prijedlozi strateških odluka ipak će morat dobit potporu natpolovične većine ukupnog broj vijećnika, znači najmanje 11! Dva je dana do zatvaranja biračkih mijesta, liste su tiskane i zanimljivo je pogledat što objektivno možemo očekivat kad je sastav gradskog vijeća u pitanju. Devet lista po 21 kandidata jest ukupno 189 kandidatkinja i kandidata koji imaju šansu bit vijećnici sljedeće 4 godine. Ili kraće. Nisam otkrio toplu vodu znam, ne trebate odmah vikat. Sad ćemo malo kombinirat i špekulirat i pokušat suzit konačan broj blizu broju stolica u vijećnici. U pravilima za ovu razinu izbora nema preferencijalnog glasanja tako da su mogućnosti preskakanja minimalne. ''Festival demokracije'' bi trebao predstavljat postupak kojim ćemo odabrat najbolje pojedince iz naše sredina da okupljeni u vijeće sljedeće 4 godine donose često za sve nas ili barem neke od nas sudbinske odluke. Pa pogledajmo kome se u nedjelju puštamo u ruke. Pokušat ću špekulirat kako bi nas barem malo približio postizbornom rezultatu. Prva na redu je lista Domovinskog pokreta, stranke koje nije bilo u prethodnom sazivu. Ne znam koliko je realno očekivat da će uopće proć prag, ali dopustimo se nadat da će jedna osoba ipak uć u vijeće. To je nositeljica: Ivana Končevski Sljedeća je Dubrovačka stranka koja je u prethodnom sazivu imala 3 vijećnika. Mislim da bi trebali bit zadovoljni ako ponove ta tri mjesta obzirom na smanjeni broj vijećnika, ali da se Karlo ne bi jedio davam im četiri prolaza: Željko Raguž Ivana Šepak Karlo Gjurašić Emir Spahić Onda je Dubrovački demokratski sabor koji je u prethodnom sazivo također imo 3 vijećnika, ali bez lokomotive, Pera Vićana. Uvažavajući sinergiju njegovog imena, a i da se ne bi jedio, i njima dopuštam 4 prolaza: Pero Vićan Lukša Matušić Sanja Mlinarić-Vrbica Slavica Grkeš Evo i favorita, Hrvatske demokratske zajednice, Hrvatskih suverenista i Hrvatske stranke umirovljenika. Bez umirovljenika imali su s Krešom 10 mjesta. Što možemo očekivat uz pomoć Olge i generalsku potporu? Isto deset mjesta? Teško. Kladionice im davaju 8, ali uvažavajući potporu ovo dvoje ključnih igrača ipak im davam 9 mjesta: Zrinka Raguž Blaž Pezo Marko Potrebica Ivan Maslač Krešimir Marković Olga Muratti Zlatko Begušić Pero Milković Emilio Puljizević Stigli smo i do Androve liste koju činu tri stranke, Hrvatska narodna stranka, Hrvatska socijalno-liberalna stranka i Narodna stranka – reformisti. U prethodnom sazivu su bez Haeselesa imali 3 vijećnika. Ne znam koliko će im sad pomoć treća stranka, a koliko rehabilitirani Andro, nije beg cicija, eto im 4 mjesta: Andro Vlahušić Nataša Gabričević Miho Obradović Belka Elezović MOST je stranka s najkraćim nazivom, a listu nosi Maro Kristić dosadašnji vijećnik. Na listi ima i starih-novih imena, i teško je predvidjet koliko će kadrovske promjene na listi utjecat na rezultat u odnosu na prethodni saziv gdje je Maro uza se imo jednu vijećnicu, ukupno 2. Zdrav razum govori da bi trebali bit sretni ako zadrže taj rezultat, ali ipak dopuštam i iznenađenja pa davam 3 prolaza: Maro Kristić Tonči Skvrce Ivica Ban Ivica Roko nosi nezavisnu listu. Budući izbori nijesu olimpijske igre u kojima je važno tek sudjelovat Ivici ću zaželjet pobjedu na način da prođe prag i postane vijećnik kao izvorni predstavnik dubrovačkog radništva: Ivica Roko Slijedeći su Socijaldemokratska partija Hrvatske i Građansko liberalni savez ili ti ga Glas koje predvodi mlada nada dubrovačke socijaldemokracije Ivica Tropan. Iako je Ivica ostavio vrlo pozitivan trag u kampanji i iako SDP pojačava koalicija s Glasom, nakon 2 mandata u prethodnom sazivu ne usuđujem se dati im više od 3 šanse: Ivica Tropan Anita Bonačić Obradović Dino Hadžiomerović I na dnu liste su Srđevci s Možemo – političkom platformom, a listu im nosi veteran brojnih aktivističkih bitaka Đuro Capor. U prethodnom sazivu su imali jednoga vijećnika. Sad se natječu i za gradonačelnika pa možda povuku i drugoga, a budući su moji favoriti dajem im 3 prolaza: Đuro Capor Nikša Selmani Petra Marčinko Prema ovom kockanju gradsko vijeće bi imalo 32 vijećnika sljedećeg sastava: 1. Ivana Končevski 2. Željko Raguž 3. Ivana Šepak 4. Karlo Gjurašić 5. Emir Spahić 6. Pero Vićan 7. Lukša Matušić 8. Sanja Mlinarić-Vrbica 9. Slavica Grkeš 10. Zrinka Raguž 11. Blaž Pezo 12. Marko Potrebica 13. Ivan Maslač 14. Krešimir Marković 15. Olga Muratti 16. Zlatko Begušić 17. Pero Milković 18. Emilio Puljizević 19. Andro Vlahušić 20. Nataša Gabričević 21. Miho Obradović 22. Belka Elezović 23. Maro Kristić 24. Tonči Skvrce 25. Ivica Ban 26. Ivica Roko 27. Ivica Tropan 28. Anita Bonačić Obradović 29. Dino Hadžiomerović 30. Đuro Capor 31. Nikša Selmani 32. Petra Marčinko Znam, znam, vijeće ima samo 21 stolicu, znam i da neki imaju male ili nikakve šanse, ali neću bit nemilosrdan, neka im to priopće glasači, u svakom slučaju to je to, materijal od kojeg treba učinit pitu. Možda će neki proklizat po listi zbog nespojivosti funkcije onih koji su ušli, ali to najviše može bit 1 do 2 imena koja nisu na gornjem spisku. Ovako ili onako to su ljudi koji će uz izabranog gradonačelnika voditi Grad sljedeće četiri godine, neke smo već vidjeli i osjetili na funkcijama, ostale tek treba upoznat. Ovo je dubrovačka politička elita kojoj ćemo prepustit svu odgovornost uređivanja i upravljanja naših međusobnih odnosa kad je lokalna zajednica u pitanju. Zadovoljni? Razočarani? Svejedno, malo možemo promijenit našim odabirom u nedjelju. Jesam li pogriješio u procijeni? Ne znam, volio bi da jesam ……… |
- 19:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.01.2021., srijeda
PROVIZIJA
|
Postoji li u Hrvatskoj politička stranka ili političar kojima borba protiv korupcije nije među prvih pet programskih odrednica i obećanja, mislim da ne postoji ……. s druge strane postoji li stranka u Hrvatskoj koja nije na ovaj ili onaj način dijelom financirana kroz svakojake oblike korupcije ili pranja novca?? Čitamo o najsvježijoj pustolovini političke korupcije, a politička korupcija je upravo majka svih korupcija. Politička korupcija korupciju potiče i omogućava, uhvaćene štiti, osumnjičene abolira, a korupciju u suparničkim redovima izdašno koristi kao oružje u međustranačkoj borbi i nadmetanju. Pa premijer izjavi da se takva pogreška nije smjela dogodit time da iz njegove izjave nije jasno je li njegov pulen pogriješio što je dopustio biti uhvaćen s rukom u marmeladi ili je pogreška što mu je takvu koruptivnu kombinaciju uopće pokušao??? Mislite da pretjerujem? Ne pretjerujem! Vjerujete li da pomlađene stranke okreću novu stranicu i da ulazimo u vrijeme bez korupcije, klijentizma i politike bez kriminala? Ne vjerujem! Zašto ne vjerujem, pa ispričat ću jednu, tek jednu pričicu o političkoj korupciji iz koje se vidi da politička elita jednostavno ne odustaje od korupcije i da su priče o novim vremenima tek jeftini blefovi i šarene laži. Prije nekoliko godina, dvadesetak otprilike, jedna mala odmetnička stranka pripremala se za izbore, one velike, za parlament. Novoosnovana strančica s nekoliko političkih karaga nije imala dovoljno kandidata za popunit liste, ali ni dovoljno novaca za financiranje kampanje. Sjetila se ekipa win – win kombinacije za popunit listu, ali i za prikupit nešto solada. Model je jednostavan, nije to samo njima palo na pamet, odlučili su prodat po koje izgledno mjesto na stranačkim listama. To uostalom rade i druge stranke. Pazite, prodaju mjesto na listi za zastupnički mandat. Omogućuju kupnju ulaznice u parlamenat. Ako to nije korupcija ne znam što jest, i to nulta korupcija. Predsjednik strančice i investitor dogovorili su se da će investitora stavit na izgledno 3. mjesto liste time da će on stranci uplatiti recimo tadašnjih 300.000 maraka, euri još nisu bili stigli. I onda pogreška ko i u zagorskoj kleti. Investitor ne bi bio investitor da nije zahtijevao zaštititi svoj kapital na način da se strančica obveže vratiti investitoru njegov novac ukoliko on ne uspije uć u parlamenat pa su partneri odlučili sve utvrdit odgovarajućim ugovorom. I onda je stranačka tajnica, inače pravnica sjela za kompjuter i sačinila adekvatan korupcijski ugovor koji su zadovoljno potpisale obje strane, predsjednik strančice koji je uspio korisno popunit jedno mjesto na listi te inkasat potrebne novce i politički investitor koji je procijenio da mu se isplati za njemu prihvatljivu cijenu kupit zastupničku ulaznicu. Ko što u životu obično bude, stvari se odviju potpuno drugačije nego vinovnici planiraju i očekuju. Da skratim, strančica i njeni kandidati su pučki rečeno popušili na izborima, tek nekoliko ih je ušlo u parlamenat, a naš investitor ostao daleko od zastupničke fotelje, plaće i penzije, ah da, i ugleda. Stranačka elita se pokrila po ušima ipak sebi osiguravši foteljice. Vjerojatno i uspjevši platit predizborne troškove. Ne lezi vraže, jednoga dana pojavio se investitor mašući potpisanim i ovjerenim ugovorom tražeći svoje marke natrag. Marke koje su već potrošene i kojih više nema. Pukla bruka i sve završilo na sudu. Kako je na koncu sve završilo više nije bitno, investitor se vratio u Dojčland, a predsjednik i tajnica ostali zastupnici. I niko nikome ništa. Već bi to pokrila prašina i suho lišće, tragovi davno izgubili u snijegu da predsjednik nije nastavio djelovat ko ugledni lobist poznat po poznavanju matematike kad proviziju dijeli pola tebi, pola meni i pola njemu, (ako je po toj matematici dijelio entitete u susjednoj državi nije čudo da tamo ništa ne funkcionira), pa nakon toga postaje prvo posebni savjetnik predsjednice države pa sad opet specijalni savjetnik predsjednika vlade ………. Tajnica iz priče negdje kasnije postaje ministrica pravosuđa, često komentira političke teme na televizijama, a sad se sprema kandidirat za gradonačelnicu metropole. Pametnome dosta. |
- 13:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.04.2020., četvrtak
VIZIONARI
|
Kad bi se i u politici vodio nekakvi ''renking'' ko u nekim sportovima za očekivat bi bilo da vodeći političari na tim listama budu plasirani negdje među prvih pedeset, ključne ministre i vodeće igrače oporbe trebali bi činit prva desetorica. Javnost očekiva da top igrači budu pametni, odvažni, mudri, stručni, iskreni, empatični, solidarni, radišni, nacionalno svjesni, pravični, odgovorni, nepotkupljivi, svjesni općeg interesa. Dobro, sad sam svega nadrobio, vjerojatno svašta i ispustio, ali mislim da je to tu negdje. Jasno, ima i onih koji bi bodovali i neke ekstremne karakteristike, ali vjerujem da bi i oni u svoje ocjene uključili i gornje. Kako bi to bodovali i kako bi slagali top listu drugo je pitanje. Postoje razne ankete, ali u konačnici izbori slože listu koja bi trebala biti najvjerodostojnija, a rezultati izbora jedina konačna ocjena. Kad se politička arena umiri nakon izbora, ovih i onih, i kako vrijeme prolazi na vidjelo polako izlaze svakakve činjenice o koliko jučer izabranim bezgrešnim nacionalnih herojima, i heroinama, predizborne priče mednih usta pretvaraju se u prevare, zloupotrebe, pogodovanja, krađe, promašaje, zaborave, nekompetenciju…… Kako tad korigirat listu? Nikako, jedini način je čekat sljedeće izbore i potrudit se da nas ne izda pamćenje. Ova izborna godina je posebna. Dogodilo se nešto što se zove pandemija, to je nešto ko epidemija ali po cijelom svijetu. Valjda sam dobro razumio. Dogodilo se nešto što je nekolicina mudrih ljudi u svijetu napominjala ko mogućnost već nekoliko godina, ali nitko ih nije zarezivo ni 2 posto. Neću ovdje trošit vrijeme i prostor mudrujući o nečemu o čemu malo znam, ali neupitna je činjenica da je cijela država, cijela Europa, cijeli svijet blokiran. Blokiran i usporen do daljnjega. Jednostavno nitko ne zna što nam je činit dugoročno. Kako organizirat funkcioniranje zajednice, i nacionalne i međunarodne u slučaju ovakvih scenarija, da ne rečem ugroza, jer odma se sjetim ministra Ugroze. A za funkcioniranje zajednice zaduženi su, izabrani i zaduženi i za taj poso dobro plaćeni upravo igrači s naše liste realista. E jebi ga, ko je mogo mislit da će se dogodit Korona pa još i potres?? Niko nije mogo mislit, ali oni koji su izabrani i plaćeni da osmišljavaju i vode funkcioniranje zajednice DUŽNI su pretpostavit i te, odnosno ovakve nemile scenarije. E tu dolazi do izražaja jedna od osnovnih obveznih karakteristika političara, ali nažalost, hrvatski političari su od nje operirani. To je vizinarstvo. Političari moraju gledat u budućnost, moraju znati što će se događat sljedeći 5, 10, 20 godina, moraju znat procjenjivat i ocjenjivat vjerojatnost svojih procjena, moraju znati broditi svojom zajednicom, moraju biti svjesni svih potencijalnih opasnosti, da ne rečem ugroza, pogotovo kad ih netko ili neki na te i takve rizike upozoravaju. A ono, njih iznenadilo?!? Zaigrali se cure i dečki vodeći ne samo državu nego i cijelu Europu pa se onda iznenadili. Pretjerujem? Ne bi reko. Ukrcat ću se malo u vremeplov pa se vratit recimo u vrijeme Dubrovačke banke. Cijela javnost je svjedočila pokušaju ostvarenja financijskog perpetu mobila, brojni financijeri i bankari su u njemu sudjelovali, pojedinci upozoravali javnost da se nešto bankarski nelogično događa, ali sve su, što Hrvati rado reknu, institucije šutale, a političari okrećali glave. I onda buuuuum, srušila se kuća od karata, spasi što se spasit da. A jebi ga, dogodilo se, iznenadilo nas. Nacionalnim novcima političari su od gubitaka spasili komitente banke i na koncu ispali heroji. Ima li odgovornih? Nema! Zašto neke strane banke davaju kredite velikom koncernu za reprogramiranje dospjelih obveza iako znaju da ih koncern nikad neće moć vratit i da će mu još trebat zajmova za daljnja reprogramiranja? Pita li se itko u politiki zašto je tomu tako? Ne pita, iako je koncern toliko velik da bi njegova prehlada uzrokovala upalu pluća nacionalnog gospodarstva. Ne, političari se ne pitaju, okreću glave praveći se ludi ko fol ne razumijevajući taktiku stranih banaka. A ona je jednostavna, kad posuđivaš novce nekome ko ti te novce ne može vratit to radiš s namjerom da ga preuzmeš. To je i maloj djeci jasno, ali ne i našim političarima. Kad je dogorilo do prsti i došlo na prag bankrota, onda su okrenuli nebo i zemlju pomažući stranim ''investitorima'' u preuzimanju posrnulog kolosa e da ne bi u ambis povukao i dobar dio nacionalne prehrambene industrije. Godinama ignorirali opasno žongliranje nacionalnom prehrambenom industrijom, dopustili pa čak i pomagali klizanje u stečajni ambis i onda na koncu ispali heroji. Uistinu stručnjaci i vizionari, o poštenju ne bi. Ima li odgovornih? Opet nema. Vratimo se u sadašnjost. Konac je aprila. Veljača je bila prije 2 (slovima: dva) mjeseca. Naših top ten puni sebe sjeli za kormilo Europe nemajući pojma što se u svijetu događa. Glamur, reflektori, svečana obleka, audiji i mercedesi, vodoskoci i vatrometi. A nemaju pojma, ne što će se prekosutra dogodit, nego što se upravo tad događa. Vizionari!! I pukla nas korona, ili Corona, ili Covid-19, ne znam više ni kako se zove ni kako se piše, ali znam da nas je pukla u tri pičke materine. Rasuli smo se i još uvijek bauljamo zaplićući se u kilometre toalet papira, nacionalnog kriznog proizvoda. I ne možemo se dogovorit je li nam maske i rukavice trebaju ili ne trebaju. Ali zato se sad pojavljuju naši heroji koji pokušavaju nečim što oni zovu mjere sanirati potpuni raspad gospodarstva na način koji me podsjeća na Biblijske priče kako nahranit narod s nekoliko desetaka kila ribe ili kako ga napojit s nekoliko litara vode. A narod ko narod, čeka čuda. A čuda nema, čak je i Gospa zbrisala iz Međugorja. Jedan od naših junaka iz top tena danima objašnjava kako nije bilo pametno za nacionalnu ekonomiju oslanjat se previše na turizam, jer da je turizam vrlo osjetljiv na bla, bla, valjda ugroze. E pa pametnjakoviću, ako to već nisi učio u tim silnim školama iz svog CV-a mogo si barem čut za uzrečicu da se sva jaja ne bi trebala držat u istoj košari. Već dva desetljeća se upozorava političare o nužnosti diversifikacije nacionalne ekonomije kako ne bi ovisili samo o turizmu, kako ne bi u slučaju nekakve krize ostali gladni, a oni uporno suprotno, ugasi i uništi sve osim turizma. I sad, eno ga heroj! Već tri godine ministar, a trebala mu je korona, ili kako se već zove, da shvati, da razumije osnovne principe organizacije ekonomije jedne održive zajednice. Heroj nam sad propisuje mjere i objašnjava kako bi trebali počet nešto drugo radit. Vizionar! Odgovornost? Zašto, nema je! Tek što nas je pukla Corona eto ti naših vizionara i vizionarica pa nam objašnjavaju kako se trebamo okrenut vlastitoj proizvodnji hrane. A što smo to činili do sad? Odnosno, što su to oni činili do sad? Upravo suprotno, vođeni logikom da je puno isplativije naplatit u proračun uvozne pristojbe i PDV na uvezenu hranu nego iz proračuna financirat vlastitu proizvodnju. Jednostavno nema što, vizionarski. Rezultat – ubijena poljoprivreda. E sad su oni, naši heroji okrenuli ploču. Nekima očito lakše ulazi u guzicu nego u glavu. Godinama živimo u vizionarskom presingu o životu bez granice, te zajednička valuta, te Šengen, te koliko sutra ………. I onda odnikle – migranti. Niko ih nije očekivo, bavili su se nekim drugim vizijama. Zatvori granice, otvori granice. Stavi žicu, digni žicu. Vojsku na granice, vojsku u kasarne. I dok tako bauljamo ne shvaćajući oklen odjednom svi ti ljudi u maršu na naše suvereno blagostanje i ne znajući što nam je činit – zviz – korona!!! I što sad? Zatvori granice Europe, zatvori nacionalne granice, zatvori granice općina i gradova, zatvori granice županija. Ne valja ti više ni pasoš ni osobna, treba ti ausvajs, prvo isprintani pa onda e-ausvajs. Šalu na stranu, izolacija i karantena nisu igračke, epidemiolozi znaju zašto je to opravdano i nužno, ali komedija je što je našim političarima, našim premjer ligašima bila potrebna korona da bi shvatili kako smo teritorijalno bedasto, da budem blag, organizirani. Odjednom su shvatili da ima općina bez butige, da ima općina bez pošte, da ima dijelova grada bez ambulante, o biblioteci ili sportskoj dvorani, Bože mi prosti, da ne govorimo. Ne znam koliko iskreno su razumjeli, jer to im se već desetljećima pokušava objasnit, da je ovako organizirana država nefunkcionalna, ne-fun-kci-o-na-lna, nefunkcionalna!! I skupa. I odma su se trgnuli oporbenjaci i režimski izlijećući s prijedlozima reorganizacije države od koje na koncu neće biti ništa ili će biti pogrešno. Zašto? Pa zato što jednostavno nemaju viziju kako bi trebala biti organizirana ova država koja se zove Hrvatska koja ima i nema 4 milijuna stanovnika i koja ima zemljopisni oblik ko kifel. Ustvari, možda je kifel kriv, i nije ga lako organizirat. Izgubili smo dvadeset i pet godina vremena i novaca e da nismo shvatili da smo loše izorganizirani, ali to nije sve, u dvadeset i pet godina nismo ni približno osmislili kako bi mogli bit izvrsno organizirani. Sve će to ovaj narod platit. Nitko za to nije kriv. Čak ni 5G. Ustvari, dogodila nam se korona u zadnji čas. Skoro smo u potpunosti razbucali javno zdravstvo, ko što smo puno tega uništili u posljednjih tridesetak godina, a onda nas je nevolja opomenula da smo bili krenuli u krivom pravcu. Zadnji čas. I dokazala da je sustav javnog zdravstva strateški nezamjenljiv u uspješnoj brizi o zdravlju nacije. Svaka čast privatnim i individualnim inicijativama, ali one ne mogu zamijeniti niti smiju ugrožavati sustav javnog zdravstva. To mogu biti žarišta izvrsnosti medicinske struke, ali ne smije se dogodit, jednostavno ne smije, da funkcioniranje središnje nacionalne klinike za ženske bolesti i porode ugrozi srednje jako podrhtavanje tla. Nisu znali, nisu o tome mislili? Kako nisu kad cijela javnost zna da se klinika nalazi u dotrajaloj zgradi u kojoj svako malo padne inkarat. I ne samo ta klinika, nego nekoliko središnjih nacionalnih klinika je bilo prisiljeno seliti zbog potresa. Ali naši prvoligaši nemaju vremena baviti se tim sitnicama u svom kompleksnom političkom radu. I tako bi mogli u nedogled, od obrazovanja do obrane, od prometa do sporta, nigdje vizije, nigdje budućnosti, nigdje sutra i dogodine. Lakše se vraćat u '41, u '45, u '71 ili '91. Nekima je i to malo pa se vraćaju i u doba Austrije, a neki misle da nikad nije kasno pa glume mađarone. Procijeniti što nam donosi sutra, kako se trebamo organizirati i što trebamo raditi kako bi preživjeli u nadolazećem vremenu, kako urediti društvene odnose, kako zaštiti potrebite i ugrožene, kako osigurati da svi radno sposobni mogu od svog rada živjet i osigurat život svojoj obitelji, e to ne znamo, to ćemo jednostavno prepustit tržištu pa će nam ono, moćno neprikosnoveno tržište, uredit živote, a političari su tu da, da …… pa da budu političari. Da se na još jednim izborima pobrinu za što bolji renking, što bolji plasman na listi najuspješnijih računajući na zaboravnost birača kad je u pitanju još jedna važna karakteristika istinskih političara, a to je vjerodostojnost. |
- 00:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.08.2019., utorak
TRESLA SE BRDA, RODIO SE MIŠ!
|
Sve sramežljivije se reciklira nedavna top tema o brojnim bankomatima postavljenim po staroj gradskoj jezgri Dubrovnika. Konzervatori su rekli svoje, gradski vijećnici svoje, gotovo plebiscitarno je zaključeno da osim što ugrožavaju spomeničke vrijednosti zaštićene cjeline, po svom izgledu i funkciji su jednostavno ružni. Uz to što su prs' u oko, dokidaju i očekivanu funkciju izloga i vrata u ili na koja su postavljeni. I dobro, sad se vuče procedura (ne)uklanjanja već postavljenih bankomata koja će možda završit uklanjanjem njih nekoliko dok će se za povlaštene već pronać opravdanje zadržavanja. Probleme stalno rješavamo primjenom naknadne i manjkave regulative koja uglavnom ne dava niti će dat željene rezultate. Čak ni inventivna guzic papir taktika nije dala nikakve rezultate. Jer ne smeta nama što brojnim turistima treba hrvatski keš, dapače, dabogda ga još više trošili! A upravo u temu nesretnom kešu leži uzrok brojnih konzervatorsko i estetski neželjenih novčarskih instalacija. Problem nije samo konzervatorsko-estetsko-funkcionalni već je prije svega fiskalni i financijski. To smo već utvrdili, osnovni razlog za postavljanje ovolikog broja bankomata jest potražnja za kešom, nacionalnom valutom, opet iz jednostavnog razloga - veliki broj mjesta gdje posjetitelji nešto plaćaju ne prihvaća karticu. Već se traži gotovina, keš. Zašto? Ako pitate naplatitelje, dobit ćete brz i usuglašen odgovor, banke nam naplaćuju preveliku proviziju. Lažu. Razlog je opet jednostavan. Kartični promet se registrira i nije ga moguće manipulirat kao što se manipuliraju kase iako prikačene na poreznu upravu. Uz pretpostavku da se sav financijski promet gotovinom na nekom prodajnom mjestu ''ukuca'' trošak bankovne provizije za kartice je još uvijek manji nego trošak manipulacije gotovog novca, brojenje, slaganje, pakiranje, nošenje na banku ili noćni trezor itd. itd. Štoviše, i za polaganje gotovog novca se plaća naknada. Ne treba spominjat koliko je poslovanje karticama sigurnije, utržak je nemoguće izgubit, nemoguće ga je ukrast, a ne može ni propast u ne daj bože kakvoj nesreći. Bilo kako bilo, na naplatnim mjestima se ipak preferira šušanj, jednostavno volimo šuškanje novčanica. To je fiskalni problem dubrovačkih bankomata, i ne samo dubrovačkih. A to je tek dio priče. Kad stranac shvati ili sazna da mu treba keš, ili ga zadrže ko taoca dok žena ne donese gotovinu da platu argentinske olignje ili novozelandske zubace, jedino što preostaje jest potražit novce na najbližoj mašini. Osim što smo poslovično skupi i upitne vrijednosti koje konzumenti dobiju za svoj novac, ovakvom politikom pomažemo međunarodnoj novčarskoj mafiji da našega posjetitelja dodatno opelješu budući je na nekim bankomatima tečaj za 5 do 10 posto lošiji nego službeni nacionalne banke. To je financijski problem, ili ako hoćete ljudski, sustava bankomata koji omogućavaju nepotrebnu pljačku naših gosti i posjetitelja. Kako se riješit bankomata? Jednostavno, isto ko i telefonskih govornica - učinit ih nepotrebnim. Kad niko ne bude imo poslovnog interesa bužat izloge i postavljat bankomate te plaćat enormne fitove onda ih neće bit potrebito ćerat sa Straduna, neće ni pokušavat montirat se. Bankomati postaju bespotrebni i beskorisni ukoliko uspijemo kanalizirat sve ili gotovo sve plaćanje na kartično, negotovinsko. Nešto se može uvjetovat obvezom prihvaćanja kartica, propisivanjem maksimalne provizije na kartične transakcije, u bankama pod državnom kontrolom odredit minimalne provizije. Postoji dosta načina kako progurat kartično kao jedino ili gotovo jedino plaćanje. Uostalom, probija se i bez kontaktno plaćanje mobitelima, a da o ugrađenim čipovima i ne govorimo. Skoro uvođenje eura u hrvatski platni promet bi moglo smanjit potrebu za bankomatima, ali ipak, imamo dosta turista izvan EU, a moderni ljudi ne vole nosit puno keša uzase. Ako baš hoćemo zaigrat muški, sori gerls, onda bi jednim tirom mogli skinut nekoliko golubova. Turistička i ugostiteljska industrija davi i ucjenjuje cijelu državu dokazivanjem da su nešto specijalno i da za razliku od brojnih drugih stvaratelja novih i dodanih vrijednosti njihovo poslovanje treba bit opterećeno s umanjenom stopom poreza na dodanu vrijednost, čini mi se da umjesto 25% ištu 13%. I Vlada je najavila da bi im mogla izać u susret. A zašto Vlada ne bi dokazala da ima muda i preko noći donijela propise po kojima bi u svakoj kartičnoj transakciji stopa PDV bila ne 13 nego 12 posto dok bi za gotovinsko plaćanje i dalje iznosila 25%. Time bi u nekoliko dana sivu ekonomiju sveli na zanemarivu, a gosti, kupci, turisti, strani, domaći bi inzistirali na plaćanju karticom jer bi time ostvarivali popust od oko 10%. I tražili bi mjesto gdje se prima kartica, a zaobilazili keš autlete. Pa neka stručnjaci procjenjuju koliko više bi uprihodovali u proračun iz PDV-a i poreza na dobit u odnosu na sadašnje stanje u kojemu se bez računa ne računa. A bankomati? Nestankom potrebe za bankomatima nestat će i bankomati, a Stradun će se pomalo vratit u normalu s konzerviranim dosadnim izlozima …….. |
- 09:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.01.2019., srijeda
... ili su ludi ili im noge smrdu?
|
Ne razumijem koga pokušavaju uvjerit pojedini stranački dužnosnici, članovi, dijelovi stranačkih organizacija pa čak i cijele organizacije (navodno) u svoju dobronamjernost kad javno, koristeći svakojake tehnološke mogućnosti javnog iznošenja svojih zahtjeva uporno pozivaju Kreša Beljaka da se povuče s dužnosti predsjednika Hrvatske seljačke stranke. Zanimljivo je da su ti zahtjevi manje-više ničim konkretnim argumentirani, stječe se dojam da se nekima Beljak i ''njegova'' politika jednostavno ne sviđaju te to smatraju dovoljnim razlogom za javno, izvan očekivanih stranačkih procedura, pozivanje predsjednika da odstupi. Iako navodno motivirani željom za općom dobrobiti stranke, a time i općeg političkog stanja u državi, članovi i organizacije koji zahtijevaju ostavku predsjednika, svojim činom čine upravo suprotno, ugrožavaju stranku i njen položaj u društvu. Ovo pišem kao član Hrvatske seljačke stranke već 24 godine (nisam odbio vrijeme kad sam kao remetilački faktor nekoliko puta bio udaljen iz stranke), trenutno predsjednik GO HSS Dubrovnik i gradski vijećnik. Od 1994. sam živio i preživio u Haesesu i vjerujem da znam o čemu govorim i pišem. Ovo je moj stav i nisam ga usuglašavao s bilo kime. Ajmo počet od glave. Krešo Beljak zasigurno nije ni andio ni svetac, a teško bi bio i blaženik. Krešo je još jedan čovjek sa svojim vrlinama i manama baš kao i svatko od nas. I Krešo Beljak vjerojatno nije najbolja moguća osoba među svim članicama i članovima Haesesa za dužnost predsjednika. Možda bi se pronašli bolji kandidati …….. možda? Kažem možda jer bi takve osobe uz svoje kvalitete trebale biti spremne i preuzet dužnost predsjednice ili predsjednika. Vratimo se stranci. Nedvojbeno je da je došlo do zaokreta u proteklih par godina od kad je stranka pod predsjedanjem Kreša Beljaka i njegovih suradnica i suradnika u predsjedništvu i glavnom odboru. Došlo je do kvalitativnog zaokreta i to na bolje. Jedan od ozbiljnih poteza kojim se krenulo u sređivanje stanja u stranci jest sređivanje statusa članstva čime su se potvrdile unutarstranačke priče o višekratnom napuhivanju članstva kao unutarstranačkoj izbornoj (anti)metodi osiguranja fiktivnih delegata u stranačkim tijelima. Istina, proces sređivanja stanja u evidenciji članstva i članskih obveza i prava još uvijek nije gotov, i nikad neće biti završen, stoga je to još jedan razlog za nastavit tim putem u ostvarivanju jedne od osnovnih pretpostavki uredne i uspješne stranke. Bez obzira koliko neki zaziru od kvalificiranja političkih subjekata lijevim ili desnim od toga jednostavno ne možemo pobjeć. Isto kao što ne možemo pobjeć od činjenice da je naša stranka od početka bila stranka seljaka (i radnika), a ne zaštitnik i promotor gospode i kapitala. Ako hoćemo bit vjerodostojni onda i sad i sutra trebamo svojim političkim djelovanjem čuvat radnike i seljake te promovirat njihove interese. Gospoda, kapital i svećenstvo se sami za sebe već pobrinu. O čemu ja to? Ne ja, nego Radić, kad ne znate što bi onda čitajte Stjepana Radića i pitajte narod. I on i oni su već iznijeli rješenja. A rješenja zasigurno nisu ''ni lijevo ni desno'', politika ''ekvidistance'' ili politika ''ne bi se šteli mešati'', Radićeva politika je nedvojbeno - republikanski lijevo! Kome to nije jasno onda je očito zaluto ili zalutala u HSS. E upravo je politički kurs posljednjih nekoliko godina zakrenut u lijevo, i tako to treba bit u vjerodostojnom Haesesu. Kome to nije jasno, ili bolje, kome to smeta?? Svi, ne samo članovi Haesesa, svjesni smo u kakvoj društvenoj močvari trenutno živimo. Samo budale toga nisu svjesne, a licemjeri ne žele priznati. Jedna od osnovnih komponenti uspješnog društva jesu uredne financije, stoga i politička stranka kao važna infrastrukturna pretpostavka neke zajednice treba biti financijski uredna. Ne želim ovdje lamentirat podacima o tijeku stanja financija u posljednjih petnaestak ili dvadeset godina te činjenicom da se posljednjih par godina financijsko stanje u HSS-u konačno sređuje upravo nastojanjima vodstva stranke na čelu s Krešom Beljakom. Nisam pristalica predizbornih međustranačkih koalicija. To što ja nisam pristalica ne znači da je to ispravno i da sam ja u pravu. Jednostavno tako mislim. I svjestan sam toga da sebi ne smijem dozvolit ultimativno zahtijevat samostalni izlazak na europske izbore, odnosno istupanje iz tzv. Amsterdamske koalicije. Mogao bi ovdje satima branit i suprotstavljat svoje stavove stavovima onih koji smatraju da Amsterdamska koalicija jest ispravno strateško i taktičko opredjeljenje, ali na kraju će odlučit većina. Većina je već odlučila, predsjedništvo i odbor su većinom glasova ili čak jednoglasno podržali ovakvu politiku, a očekujem da će se isto dogodit na skupštini koja će se uskoro održat. U politici baš kao i u sportu, postoje igrači, navijači, simpatizeri, a i nezainteresirani. U ocjenjivanju i sporta i politike bez obzira ko se kome sviđa ili ne sviđa konačan je ipak brojčani rezultat na semaforu temeljem kojeg se ostvaruju određena prava i preuzimaju odgovornosti. A semafor je upravo neumoljiv, HSS je u nekoliko proteklih godina uskrsnuo iz mrtvih, od stranke koja je imala podršku manju od statističke pogreške sad na semaforu titra s podrškom iskazanom između 3 i 4 % anketiranih. Kad već spominjemo imena nemojmo bježat ni od prethodnog predsjednika. Usuđujem se špekulirat da bi HSS politički nesto i financijski bankrotiro da je kojim slučajem kao predsjednik ostala osoba koja se preziva Hrg. I Sabor ima svoj semafor. Nedavno je na tome semaforu bila samo jedna zelena markica, jedan zastupnik koji se predstavljao za Haesesovca. Preuzimanjem predsjedničke odgovornosti Krešo Beljak uspijeva osvojit 5 markica na semaforu, ali greškom uspijeva među njih stavit i osobu koja jednostavno nije smjela bit Haesesov kandidat ni zastupnik, a čini se da nije smjela bit ni član. Ljudi smo, griješimo. Kad sagledamo ove nedvojbene činjenice moram se zapitat što u stvari hoće ovi stranački diverzanti, za koga i čiji račun pokreću nestatutarnu proceduru pozivanja predsjednika da odstupi s dužnosti na koju je statutarno pravovaljano izabran?!? Kad smo bili djeca, znali bi reć ili su ludi ili im noge smrdu? Ne mogu se petljat u medicinsku struku i dijagnoze, ali politički se usuđujem prosuđivat. Uspješna revitalizacija Hrvatske seljačke stranke nekome ili nekima smeta, smeta onima koje seljački napredak ugrožava u daljnjem upropaštavanju hrvatskog društva. Svojom diverzantskom akcijom, ili bolje rečeno akcijama, pojedinci neće pomoć Haesesu, a neće pomoć ni Hrvatskoj. I zato ostavimo se ćorava posla i zločestih namjera. Ako nam je stalo do dobrobiti Hrvatske seljačke stranke i Hrvatske nemojte rušit nego gradite. A ako se baš ne slažete s odgovornim arhitektom - odmorite se malo i dobronamjernim savjetom pokušajte popravit i doradit projekat ko pravi kibicer. Ako vam to može pomoć ni ja se u svemu ne slažem s predsjednikom Beljakom. Opet će unutarstranački izbori pa lijepo pripremite svoje programske i personalne prijedloge. I onda po jednostavnom demokratskom principu sadržanom i u našemu stranačkom statutu izaberimo one koji će osmišljavat stranačku politiku i vodit stranku naredno mandatno razdoblje. |
- 14:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.09.2018., četvrtak
NAŠA KOŠULJA
|
Brzo smo preboljeli i nedavno sportsko razočarenje, ostali su tek ožiljci i materijala za generale poslije bitke. Ne namjeravam se prtit u nogomet, u to se malo ili nimalo razumijem, ali drago mi je kad, ko i u svakom sportu pa uostalom i drugim rabotama, mladi ljudi temeljem truda, zalaganja, osobnog ulaganja postižu zavidne rezultate. Nema velikih uspjeha bez tankera uloženog znoja i svakodnevnih napora. I zato mi je iskreno drago kad bilo tko od tih mladih ljudi uspije. Iza svih tih uspjeha leže različite životne priče koje bi mogle biti podloge za uspješne i zanimljive filmove. Mnogima su ovakve sportske predstave poligoni za ispoljavanje, da ne rečem ispaljivanje nemjerljivog nacionalnog naboja, toliko snažnog, mogli smo se nedavno uvjerit, da mnoge, gotovo sve, od aerodromskog radnika do predsjednice države, uvede u nešto što izgleda ko opsjednutost, kolektivna. Dobro, možda tako treba bit! Ne kažu zaludu neki da su sportski megdani nastavci ili produžene ruke politike, ili možda vojnih bojni. Ako je tako, a jes tako, velika većina naših sugrađana sportske aktivnosti, pa i uspjehe i neuspjehe, smatra pitanjima od prvorazrednog nacionalnog značaja čemu pridaju ogromnu važnost što potvrđuju i političke elite koje se ne propuštaju ogrebat o svaki pa i najmanji sportski uspjeh državnih vrsti. Možda pojam ''državna'' vrsta ili reprezentacija nije najprecizniji, preciznije bi možda bilo ''nacionalna'' vrsta koju uz domoroce činu i naši iz susjednih, dalekih pa i prekooceanskih zemalja. Običaj je u sportu, ko i u ratu, opremit sportaše tako da se razlikuju od protivnika, da ne rečem neprijatelja. Ko i u ratu, ekipa je uniformirana, obučena u istu opravu koje u sportu zovemo dresovima. Osim vizualne privlačnosti, običaj je da dresovi, ili odore, ili uniforme, zovite ih kako oćete, ukazuju svojim dizajnom i na pripadnost ekipe. U ovom slučaju nacionalnu pripadnost. Ako govorimo o nacionalnim ili državnim vizualnim simbolima onda su to svakako zastava i grb. Za Hrvatsku i Hrvate tu nema dvojbe, to je crveno-bijelo-plavo i crveno-bijeli kvadratići koje uporno zovemo kockicama što trepereći na tkanini podsjećaju na plamićke. Vjerojatno odatle i naziv ''Vatreni''? I onda nacionalna vrsta na službeni međudržavni sportski megdan istrči u crnim majicama i bijelim mudantama, ko da su zaboravili donji dio dresa? Koga oni predstavljaju, osim samih sebe? Što predstavlja crna boja na prsima nacionalnih junaka? Znam da to nije prvi put, strah me je da nije ni zadnji. Osim što čisto vizualno to izgleda ružno u bogatstvu raznobojne sportske arene, crno dizajnirani dresovi pobuđuju i neke druge (pri)misli i osjećaje. Znam da će mnogi odgovorit, pa crno je tek boja koja uostalom nije zabranjena, boja ko boja. I jest boja, i nije zabranjena. I nije slučajna! Šalje jasnu poruku i podsjeća na neka mračna vremena i zločeste ideje i djela. Nogometni znalci će me upozorit da postoje pravila, da domaćin prvi bira dres, da se zbog televizijskih prijenosa ekipe moraju dobro razlikovat na ekranu itd., itd. Ali neće reć da sami prijavljujemo nekoliko opcija službenih dresova za neko natjecanje iz kojih se onda odabiru dresovi za pojedinu utakmicu. Neko naš je među službene dresove ubacio i crni. Neka se nađe. Ne treba inzistirat, nitko od protagonista neće otvoreno i javno objasnit zašto baš crni i koga ili što ta crna boja predstavlja. I zašto je na majici prekrila sad već jedva vidljive kvadrate koji su ostali šporko modri? Što je naručitelj takvog dezena htio poručit, odnosno što još uvijek poručuje pretvorivši najuspješniju hrvatsku sportsku vrstu u političko-ideološki bilbord? Sportske organizacije, ko uostalom i brojne druge organizacije i institucije ponašaju se ko države u državi. Neke, prčevito uz zaštitu svojih međunarodnih asocijacija i šefova ne ustručavaju se nadglasavati sa službenim institucijama Republike Hrvatske poručujući da se politika nema što prtit u sport. Osim osiguranja dostatne infrastrukture i solada za isti taj sport kojim autonomno upravljaju raznrazni šerifi ili kumovi. Kojima je istovremeno sasvim normalno da se oni, uključujući i cijele organizacije kojima (zlo)upravljaju izravno miješaju u politiku. Osim što sebe deklariraju etalonom, osnovnom mjerom domoljublja (ma što to bilo) ne ustručavaju se aktivno sudjelovat u promoviranje konkretnih političkih ideja ili programa. Slijedeći svoju muzičku maskotu, pjevača balkanskog roka koji kroz takozvanu domoljubnu liriku promovira, poziva na i okuplja sljedbenike sasvim konkretnog političkog programa koji je, usput rečeno, nespojiv i suprotan opće prihvaćenom demokratskom i europskom određenju suvremene hrvatske politike (ili bi trebo bit?), vlastodršci sportske države u državi precizno slijedeći stihove ………. Onu istu našu košulju pripremi na tavan je stavi, za mene je spremi bice ona opet i sinu po mjeri kao sto je bila mom djedu i meni ………… na šufetu pronalaze tufinavu domoljubnu boju za otmjene reprezentativne dresove svjesni jasne političke poruke kojom beskrupulozno pljuvaju u lice svima koji bi rađe punim plućima nastavili u dvaesiprvo stoljeće umjesto vraćanja u glib i užase dvadesetoga. Da ne bi bilo zabune, ispod prošlostoljetne tmice još uvijek se pritajeno naziru, sad više ne crveni, hrvatski kvadrati. Ali to nije sve! Poručuju da zatvore prozore oni kojima to smeta! Prozore u sebe doma!?! Mnogi su ih nažalost krivo razumjeli pa su zatvorili vrata autobusa, za sobom ……….. |
- 22:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
05.09.2018., srijeda
STIGLO JAJCE NA PRIGANCE
|
Nevjerovatno je koliko smo generali nakon boja, pametujemo i sve znamo, ili ipak ne znamo? Barem ne znaju oni od kojih se zbog društvenog položaja i utjecaja očekuje da znaju. Ali ne, obično ne znadu što bi trebalo činit već se tek trude bit kontra. Iako je godinama i slijepcu bilo jasno da je Todorićevo carstvo na staklenim nogama te nakon što se smeće iz dana u dan melo pod tapit, sad odjednom svi pametni, predlažu ovo i ono, protiv su ovega i onega. I užasavaju se činjenice da će ruski kapital i politika sad imat presudni utjecaj u nacionalnom trgovačkom lancu. A niko, ama baš niko se nije pito zašto je ruska banka posuđivala solde nekome za koga je bila sigurna da ga neće moć vratit. Posuđivala ga je iz jednostavnog razloga - da bi preuzela kontrolu, veću ili manju, nad zonom svog interesa. I što ćemo sad? Ništa! Promatrat iz prikrajka prepucavanje ruske i američke ambasade oko utjecaja u Hrvatskoj, čitaj: regiji. Ili demografija? U početnim razredima osnovne škole spozna se razlika među brojevima. Pa budali je moglo bit jasno da zajednica polako ili brzo, ali zasigurno izumire ako je ustrajno broj umrlih veći od broja rođenih. Ukazivali su neki na problem ali uglavnom ostajali ignorirani od javnosti i politike. E kad je klizanje u propast preraslo u nezaustavljivo urušavanje, sad se svi zabrinuli i nude uglavnom model rodi pa ćemo ti platit za spašavanje nacije. Da nije tragično mogli bi se zajebavat na sto načina kako privolit Hrvatice da odustanu od kontracepcije i češće se dadu ljubit ……., a Hrvate da se ostavu nogometa, kladionica, boča, lova i ribanja te da se uhvate svojih i tuđih žena. U zajebanciju na nacionalnoj razini uključila se čak i bivša ministrica i saborska zastupnica predlažući populacijske strujne redukcije. I tako od problema do problema, od prepreke do prepreke stalno se vraćamo na što bi bilo da je bilo umjesto da barem nešto osmislimo i provedemo za unaprijed, a ne unazad. Najsvježiji slučaj su penzije i penzioneri. Opet stara priča. Već dva i po desetljeća nekontrolirano i nekritički raste broj onih koji postaju korisnici mirovinskog fonda, mnogi bi se mogli nazvat ''mirovinski rentijeri'', a pada broj onih od čijih bi uplata fond trebo opstojat i funkcionirat. Negativni natalitet i sve brojnije iseljavanje vode ukupno stanje prema katastrofi. Nije da nisu neki kroz sve ovo vrijeme upozoravali na neodrživost sustava, ali političke elite, i ove i one, na čelu s prvim nebeskim susjedima, Hrvatskim saborom nisu iznašli sistem kako riješit problem i jureći vlak vratit u šine. A oni, gle sranja, saborski zastupnici koji nijesu učinili ama baš ništa korisnoga u svom elitističkom političkom djelovanju, koncenzualno su sebi osigurali najviše povlaštene penzije. I kad je već dogorilo do nokata mudraci na vlasti predlažu razbit penzionerske kasice prasice pa novce koji bi trebali imat imenom i oibom poznate vlasnike preraspodijelit kako bi barem donekle odgodili kolaps cijelog sustava. A što govori kontra elita? Ne predlaže ništa osim što je protiv prijedloga elite na vlasti. Protiv je zato jer joj je funkcija bit protiv. Da su na vlasti možda bi i oni sami došli na istu ili slično genijalnu ideju? Predaleko bi nas odvelo ako bi sad u detalje secirali penzionerski problem, potrošili bi puno vremena i uglavnom ne bi saznali ništa novo. Plakanje za prolivenim mlijekom nikome neće pomoć, treba se okrenut drugim načelima i pokušat potpuno drugačije postavit mehanizme financijske skrbi starijih i najstarijih, i ne samo financijske. Za početak, lako ćemo se složit da je postojeći mirovinski sustav nepravedan, odnosno nepravičan. Ogroman broj ničim zasluženih povlaštenih mirovina, i po vremenu i po iznosu, a na drugoj strani puno veći broj sirotinjskih crkavica (koje se ne smiju zvat mirovinama) nedovoljnih za preživljavanje dovoljan je pokazatelj licemjernosti (anti)principa tzv. međugeneracijske solidarnosti. U reformi mirovinskog sustava treba se vodit upravo pojmom SOLIDARNOSTI po načelu da ukupna zajednica treba osigurat osnovnu financijsku skrb za svoje članove treće životne dobi. Kako? Pa jednostavno da ne može bit jednostavnije. Svaki aktivni državljanin Republike Hrvatske stiče pravo na solidarnu starosnu penziju s recimo navršenih 65 godina. Solidarne mirovine se isplaćuju iz državnog proračuna u jednakim mjesečnim iznosima. Iznos solidarne mirovine na godišnjoj razini utvrđuje Sabor donošenjem proračuna. Što je to aktivni državljanin Republike Hrvatske? Pa osoba koja je državljanin RH te koja stalno prebiva na području RH. Prijelazno razdoblje za izjednačavanje penzija je 4-5 godina. Potpuno se dokidaju povlaštene penzije, a na vlasti je da odredi kako i koliko će se određivat invalidnine, naknade za ratno junaštvo, socijalne naknade, sportske uspjehe i brojna druga slična primanja koja su ugurana u mirovine i koja se sad dijelom alimentiraju iz tzv. mirovinskog doprinosa iako s mirovinama nemaju nikakve veze. Ne treba ni napominjat da ne postoje prijevremene penzije te da se na bilo koji način ne smije dopustit posebno nagrađivanje umirovljenih sabornika. Zbog sranja u koje su nas doveli oni bi čak trebali plaćat penale umjesto primat mjesečno oko 9 i po tisuća kuna mirovine u prosjeku. Znam da će sad brojni graknut da to ne može, da su to stečena prava, da su oni godinama uplaćivali u mirovinski fond, da će to past na Ustavnom sudu …….. čut ćemo bezbroj bla-bla argumenata, ali nitko ne prihvaća jednostavnu činjenicu da novaca koje smo godinama, neki više neki manje uplaćivali u MIO fond te iz kojega bi trebali po samo birokraciji jasnim pravilima dobivat penziju, jednostavno više nema, budimo jasni i glasni, LOVE NEMA, papala maca. Kako nema love nema ni stečenih ni ustavnih prava, a što se tužakanja tiče najbolje da se tuže vodovodu. Uostalom i sad se mirovine dijelom alimentiraju iz državnog proračuna, kažu oko 17 milijardi kuna godišnje što je oko 44% ukupnih mirovina. Prema tome, tek oko 56% sredstava se namiče iz doprinosa međugeneracijske solidarnosti, a ostatak iz svih ostalih proračunskih sredstava. E pa zašto bi neko ko je radio dvadesetak godina mogo imat penziju deset, dvaes tisuća kuna, a neko ko je crnčio četrdeset ili četrdeset i pet godina u tri smjene tek dvije, tri hiljade. Mogu li to objasnit na Ustavnom sudu? Da ne spominjem brojne konkretne primjere nepravičnosti iz stvarnog, a ne virtualnog života koji su posljedica bastardanog mirovinskog sistema kojega je više jednostavno nemoguće održat, a kamoli popravit i upristojit. Obavezni mirovinski doprinos se ukida, a osim državne solidarne mirovine koja je za svakoga ista država svojom regulativom osigurava zainteresiranim pojedincima slobodno investiranje viška osobnih sredstava u dodatnu mirovinu kroz razno razne mirovinske fondove, životna osiguranja i slične kombinacije zdravstvene, mirovinske i životne štednje. Ali pod osnovnim uvjetom, takvo mirovinsko investiranje je potpuno dobrovoljno i nije obavezno. Uostalom, zašto netko ne bi viškom svojih sredstava kupovo dionice, nekretnine, investicijsko zlato (nema PDV-a), umjetnine, old tajmere i na taj način sebi osiguro dodatne prihode u starosti. Obvezni mirovinski fondovi kako ih zovu 2. i 3. stup prestaju biti obvezni, postaju dobrovoljni i korisnici-investitori-umirovljenici SVOJIM sredstvima raspolažu sukladno međusobno ugovorenim odnosima. U drugoj ili nekoj kasnijoj fazi razvitka sistema može se razmišljati o uvođenju imovinskog cenzusa na način da osoba koja posjeduje znatnu imovinu što ja znam kolike vrijednosti nema pravo na solidarnu penziju. Ali to je triki pitanje koje za sobom povlači nepotrebno administriranje bez jasnog konačnog efekta. Uostalom, imućni pojedinci najviše i pune proračun kroz brojne poreze temeljem svojih osobnih i poslovnih aktivnosti pa neka im se dio i vrati kroz solidarnu mirovinu. U uređenju međusobnih odnosa između korisnika i fondova (čitaj: banaka) država propisuje pravila igre i kroz svoje institucije štiti korisnike. Kolika bi bila takva mirovina. Pa recimo u ovim uvjetima to bi bilo od 2 tisuće sedamsto do 3 tisuće kuna mjesečno time da bi iznos vremenom rastao budući bi se broj primatelja smanjivao jer nekad treba i umrijet, a zatvorili smo dotok prijevremenih penzionera. I još nešto. Ovim na određeni način ukidamo pojam penzioner ili umirovljenik. Nema više odlaska u mirovinu. Nema skupljanja dokumentacije i kopanja po arhivima kako bi se sklepalo rješenje o odlasku u penziju. Jednostavno, osoba koja navrši recimo 65 godina postiže pravo na državnu solidarnu penziju primanje koje nije uvjetovano radnim statusom, imovinskim stanjem, zdravstvenim stanjem i slično. Pojedincima u dobroj formi starijim od 65 godina nitko ne brani da i dalje rade bilo samostalno bilo nesamostalno uz obvezu uplaćivanja fiskalnih obveza temeljem propisa kojim se uređuju radni odnosi koje također treba premodelirat. Kako ovo provest? Referendumaši bi odmah pokrenuli akciju za skupljanje potpisa za provođenje nacionalnog referenduma za ili protiv ovakvog sustava solidarnih penzija. I time pokrenuli još jedan cirkus koji obično ne poluči ništa. Postoji jednostavnije i besplatno rješenje. Politička stranka ili stranke koje shvate i prihvate opravdanost uvođenja ovakvog sistema nacionalne solidarnosti, prijedlog trebaju sustavno razradit i nosit ga kao ključni element svojih predizbornih programa. Ukoliko građani na izborima prihvate ovakav model te daju odgovarajuću i dostatnu podršku opciji ili opcijama koje ga zagovaraju i obećavaju provest u razumnom roku, ne preostajte ništa drugo do po preuzimanju vlasti izmijenit zakone i propise koji reguliraju umirovljeničku problematiku. Pa ako treba doradit i Ustav i u njega unijet ustavne odredbe o državnoj solidarnoj mirovini. Pa neka se onda tužu Ustavnom sudu. Sigurno će se najviše protiv ovakvog modela bunit oni koji imaju visoke penzije po raznim osnovama. Mnogi od njih bez ikakvog opravdanja. Odgovor na njihovo protivljenje je jednostavan budući su iz viška prihoda prije penzije i iz penzije mogli dovoljno uštedjet mogu gotovo bezbolno preživjet ujednačavanje penzija. Što činit s mastodontskom administracijom mirovinskog fonda? Budući njihov posao sad mogu odrađivat dva malo jača kompjutora u suradnji sa središnjim registrom stanovništva (kad se napravi) i državnom riznicom, velika većina mirovinskih činovnika je nepotrebna. U razdoblju usklađivanja mirovina dio će imat posla, a za ostatak će se pobit poslodavci koji bezuspješno traže konobare, kuhare, recepcionere, sobarice, šofere, zavarivače, cjevare, vodoinstalatere, armirače, tesare i još mali milion zanimanja. Svak će moć pronać ono što mu odgovara umjesto sjedanja u pretrpanim kancelarijama radeći poso koji uistinu nikome ne koristi osim njima samima. Umirovljenički problemi nisu jedini sustavni problem hrvatskog društva te njegovo sređivanje neće nužno razriješit ukupno stanje uvjetovano brojnim problemima. Treba se uhvatit promjena i u drugim područjima kako bi pomalo krenuli prema boljim vremenima. Sustavnim promjenama treba težit jednostavnim rješenjima i procedurama koje neće nepotrebno opterećivat rad i stvaranje novih vrijednosti te omogućit svima koji žele stabilno i komodno živjet od svog rada da ostanu u Hrvatskoj ili se čak vrate ako su već zbrisali. A bit će raspoloženi i češće se ljubit i podizat veći broj djece. Bez da im neko gasi svjetlo. |
- 12:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.03.2018., petak
A ĐE SU VATROGASCI?
|
Ne postoji bezgrešan društveni sustav ili sistem, kako vam drago, pa time ne postoji ni bezgrešna politika koja ga osmišljava i vodi. Isto tako ne postoji ni bezgrešna religija. Ne postoji onaj koji se smije bacit kamenom. Iz jednostavnog razloga, sve čime upravlja ili operira čovjek podložno je grijehu. Upravo u grijehu leže odgovori na brojna pitanja. Nezahvalno je upuštat se u analize brojnih oblika i kombinacija griješenja i grijeha, dovoljno je podijelit ih u dvije osnovne skupine. One koje možemo nazvat svjesnim, zlonamjernim, motiviranim zlom i one koji se dogode iz neznanja, nemara, slučajno, možda bi ih mogli nazvat i greškama. Zna se reć da je put u pako popločan dobrim namjerama. Iako je to ponekad istinito ipak je to cinična izjava koja pokušava opravdat brojne grijehe, tek ponekad i greške. Ne trebaju nam posebna povjerenstva i akademici ako iskreno želimo vrjednovati povijesne društvene vrijednosti oko kojih se toliko dugo neumorno sporimo. Ne može se pronać opravdanje i ljudski prihvatljiv motiv za ideje i djela koja su u svojoj biti i srži zlo. Samoljubivost i nekritičko, gramzivo domoljublje, opsjednutost povijesnim pozivom i ulogom, religiozna zadrtost ne mogu bit opravdanje za neljudskosti prema bližnjima koji su drugačiji i koji su manjina. Ako se neko drugačije ili nikako ne moli, ako govori drugim jezikom, ako je druge boje kože, ako na drugačiji način promišlja život ne mogu i ne smiju bit razlozi za njihovo ugrožavanje i uništavanje kroz pljačku, istjerivanje, ubijanje, zatvaranje, ''humano'' preseljavanje, seksualno iskorištavanje, prisilnu promjenu religijske pripadnosti ……. sve su to zločini protiv čovjeka, grijesi koji su zlo, grijesi koji su neoprostivi. U jednoj religiji bi se klasificirali kao ''smrtni''. Kad se takvi grijesi čine ili događaju temeljem prethodne pripreme, teoretske obrade, organiziranja mehanizama za njihovo izvršenje, tada postaju sami temelj i srž neke politike bez obzira koliko ta politika imala na prvi pogled uzvišene i opravdano plemenite ciljeve u svojim deklaracijama. Tad slobodno možemo i trebali bi govorit o zločinačkoj politici, o zločinačkom režimu. Nažalost, ponekad se cijele nacije, ili gotovo cijele nacije iz raznoraznih razloga i motiva povedu za zločinačkom politikom, postaju njeni sudionici i kasnije se pretvore u taoce takve politike i užasnih posljedica. Život i povijest su okrutni, na zlo se često odgovara zlom, odmazdom koja se pretvara u spiralu zla u kojoj se opravdavanjem svog zla osuđuje tuđe, isticanjem vlastitih patnji i žrtava ignoriraju tuđe. Nažalost, u tome ih često prate i religijske organizacije pokušavajući kroz vjerske autoritete opravdati svoje postupke te osuditi tuđe. Rijetke nacije ili političke skupine postižu kritičnu masu ljudskosti kako bi doživjeli katarzu i krenuli drugim putem, putem čovječnosti, ljudskosti, tolerancije i solidarnosti uvažavajuću univerzalna ljudska prava. Bez obzira na nastojanja, povijest ne zaboravlja. Uzaludna su guranja pod tapit i u ormare. Kad-tad istina izađe na vidjelo i otvori opasnost ponovnog pokretanja spirale. U svojoj apsurdnosti su smiješni pokušaji i nastojanja revizije davno apsolviranih sramotnih epizoda koje su pretrpjele politički i vojni poraz, osudu međunarodne javnosti i nadležnih sudskih tijela, obradu u brojnim umjetničkim djelima, zabilježena svjedočanstva sudionika. Ne postoje motivi i ciljevi koji mogu opravdati zločine i zvjerstva što se kroz pokušaje revizija nastoji postići. Možda se mogu razumjeti neuki pojedinci koji svoje frustracije i identitet grade kroz mržnju prema drugim i različitim, ali kako se postaviti prema političarima, visokim stranačkim dužnosnicima, vjerskim poglavarima pa čak i ambicioznim državnicima koji ustrajno pokušavaju relativizirati zločine i zločince iz svojih redova ne prestajući iznalaziti načine da crno ne nazivaju crnim svjesno ignorirajući neoprostive grijehe. Time otvaraju latentnu opasnost oživljavanja davno poražene i osuđene političke ideje i prakse. Je li razlog za njihovu toleranciju zla tek prosta glasačka matematika u nastojanju osiguranja nužne potpore ili se ipak radi o osobama i skupinama s ozbiljnim moralnim i etičkim defektima koji svjesno ulaze u rizike igranja vatrom u srcu požarne sezone. A đe su vatrogasci? |
- 14:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.02.2018., četvrtak
DRŽI VODU DOK MAJSTORI ODU
|
Veseli početak radova na čišćenju kanalizacije u Gradu. Velike kiše su ponekad omogućavale čak i plivanje i pred Lužom. Voda se znala popet i u trijem Sponze, a kažu da je na Orlandu znala dosegnut ''skalin i po'' pa se Orlando više ne bi trebo koristit za mjeru od lakta nego za vodostaj. Ako ga i kad ga popravu. Istini za volju prije petnaestak godina su već bili započeli konkretni radovi pa je glavni kono, ili bi bolje bilo reć tunel djelomično očišćen i obnovljen neđe do Orlanda kao i druga grana neđe do katedrale kroz vrata od Ponte. Onda je sve stalo i evo uskoro bi se moglo nastavit. Konale ne da treba očistit nego ih je trebalo redovno pregledavat, čistit i održavat kako nam se ne bi ovo dogodilo. Dosta je poć na dno ulice Marojice Kaboge gdje uvaljene ploče ukazuju da je nešto trulo u podzemlju. Čišćenje kanala, odnosno uklanjanje svega što se u njima godinama naslagalo neizbježno je no ostaje neodgovoreno pitanje, što dalje? Ali vratimo se na početak. Toliko smo u zadnje vrijeme bombardirani problemima kanalizacije da nam se čini da sve znamo. A znamo li? Pa i ne baš. Stara dubrovačka kanalizacija je svakako vrhunsko sanitarno, komunalno, građevinsko, jednom riječju civilizacijsko remek djelo te predstavlja jednu od najstarijih kanalizacija u funkciji. Kanalizacija o kojoj govorimo operativna je u gotovo nepromijenjenom obliku sve tamo od 14. i 15. stoljeća. I problemi o kojima se govori i radovi koji se najavljuju odnose se na sustav koji su neki mudri ljudi osmislili i ostvarili prije više od 500 godina. Od samih početaka, puno prije 14. i 15. stoljeća, kanalizacija je bila jedinstvena. Namijenjena odvodnji oborinskih i fekalnih otpadnih voda. Takva je i danas. Nemamo odvojene sustave, jedan za oborinske vode, a drugi za fekalne i druge nečiste vode. Konferencije za medije, izjave, slike, najavljeni radovi odnose se uglavnom na glavni kanalizacijski kanal ili tunel koji se pruža ispod Straduna, većim dijelom prema zvoniku i Portu, a manjim prema zapadu gdje se nekad kraj Bokara ulijevo u more. Osim ovog ili ovih glavnih kanala postoje i kanali ''drugog'' reda niz ulicu Prijeko, niz Štrosmajerovu, u Pustijerni itd. Na ove kanale su se spajali manji kanali ili pokrivene kunete iz sporednih ulica i dubrovačka posebnost, klončine. Klončina je potpuno izolirani prostor između dva bloka otvoren samo prema nebu, s ispustom na veći ili manji odvodni kanal. U klončinu se u doba dubrovačkog reda smjela bacat ili izlijevat samo nečist, a oborinske vode s krovova su ispirale klončine i pripadajuće kanale. Postoje opravdani razlozi zašto su stari Dubrovčani glavni kanal učinili baš ovakvim i ovolikim. Na prvi pogled kanal se čini predimenzioniranim. Čemu kanal presjeka gotovo dva metra kvadratna za manje-više ograničenu količinu fekalnih voda? Postoji nekoliko razloga. Prvi je oborinske vode koje za velikih kiša i proloma oblaka jednostavno treba odmah pokupit i ispustit u more kako bi se spriječilo plavljenje donjih dijelova Grada. Onoga što se nama upravo sad događa. Drugi razlog je mogućnost nadzora i održavanja kanala na način da se u njega može uć. Kanal je tako dimenzioniran i postavljen da se za njegovo samoispiranje očekivala pomoć kiše te morske vode koju bi plima i oseka, a ponekad i štiga pumpali u kono. U vremenima kad bi nebo iznevjerilo očekivanja i kišna razdoblja prošla bez značajnijih oborina trebalo je uć u kono i ručno uklonit sve ono što se u konalu nakupilo i što su vode propustile isprat. Nemojmo zaboravit da u ono doba nije bilo tekuće vode u svakoj kući. Nije bilo vodokotlića, tuševa i nije se trošilo 200-250 litara vode po glavi stanovnika. Čistoća i protočnost kanalizacije zavisila je o kiši i moru u njenom donjem dijelu. Što se u međuvremenu dogodilo? Stradun je uređen i zatvorena su revizorska okna i otvori (šahtovi) za ulazak u kanalizaciju koja se pomalo prestala pregledavat, čistit i popravljat. Kanali su građeni gotovo ko suhozid i na dosta mjesta su urušeni. Izgrađen je veliki muo u Portu koji je produljio glavni kanal i ublažio ispirajuće učinke mora. Tekuća voda je došla u svaku kuću i time se znatno povećala ukupna količina vode u otpadnim vodama što je pozitivno djelovalo na samoispiranje kanalizacije. Dubrovnik se okrenuo turizmu pa je postalo neprihvatljivo ukupnu gradsku kanalizaciju izlijevat gostima pod nos. I onda je odlučeno spriječiti izlijevanje kanalizacije u more pa su prije petnaestak godina izljevi blokirani i prevedeni u crpne stanice kojima se otpadne vode pumpaju u glavnu gradsku kanalizaciju. Time otpadne vode više nisu slobodno tekle u more već su se skupljale u donjem dijelu kanala, prelijevale u crpne stanice koje za vrijeme velikih kiša nisu mogle prepumpat sve vode pa se dio opet prelijevo u more. Od vremena osmišljavanja i gradnje kanalizacije srednja razina mora je porasla za oko 50 centimetara. Za visokih baričkih plima razina mora se dodatno podigne. Osim što morska voda prodire u kanalizaciju dodatno povećavajući količine koje je potrebno prepumpat, podižu se i podzemne vode čime se mijenjaju geotehničke karakteristike temeljnog tla i smanjuje njegova nosivost, što može izazvati povećana diferencijalna slijeganja objekata na površini. Jedan koncept kanalizacije zamjenjujemo drugim ne misleći na moguće posljedice. Kako ono reknu u reklami, ali to nije sve! Kao što se i operater kanalizacije ponašo neodgovorno tako su se i korisnici ponašali još neodgovornije. Osim neželjenih predmeta koje još i možemo očekivati u kanalizaciji kao što su higijenske maramice i ulošci, kondomi, pelene, krpe, donje rublje, dlake, u dubrovačku kanalizaciju je završavalo svakojako smeće, građevinski otpad, građevinski materijal i sve to slijepljeno velikim količinama masnoća i deterđenata uglavnom iz sve većeg broja ugostiteljskih objekata. Tako su mali, srednji i veliki tuneli dubrovačke kanalizacije gotovo u potpunosti zatrpani svim i svačim, ali još uvijek pa i za umjerenih kiša preuzimaju sve otpadne vode i transportiraju ih do crpnih stanica bez izlijevanja i prelijevanja. Usporeno tečenje kanalizacije zbog brojnih prepreka, ali i zbog zatvaranja ispusta u more potpomaže taloženje i daljnje zatrpavanje glavnih i pomoćnih kanala. Usporeno tečenje omogućava fermentaciju bioloških nečistoća u samoj kanalizaciji zbog čega zaudara, pogotovo ljeti kad nema kiša. Prosječnom govancetu treba nekoliko dana, ako ne i setemana da kroz labirint kanalizacije napusti područje Grada. Ako je bolje sreće pa ga iznenadi jaka kiša može još i prošetat Stradunom gdje ga izbaci višak vode. Čišćenje kanala, pogotovo ispod Straduna, jest neophodno, ali time u konačnici ne rješavamo problem. Čak ga ni ne odgađamo, već ga zaobilazimo. Pa na tehnologiju iz 14. stoljeća pokušavamo nakalemit suvremenu. A to jednostavno ne ide. Ignoriranjem biti problema ništa nećemo riješit kao što ništa nećemo riješit ni mantrom zvanom ''mastolov''. Mi volimo baratat dežurnim krivcima. Vrlo je važno u svemu pronać Pedra i objesit ga za prvu granu. U ovemu slučaju su to ugostitelji koji su proglašeni glavnim krivcima za zaštopanu kanalizaciju. Da se razumijemo, niti su ugostitelji sveci niti su potpuno nevini, ali oni su samo jedni u povelikoj grupi odgovornih za ovako stanje kanalizacije. Pokušava nam se prodat priča kako će ugradnjom tzv. mastolova problem biti riješen. Potpuno se slažem da sve otpadne masnoće iz ugostiteljstva treba odvojeno prikupljat i predavat ili prodavat nekome ko je za to zadužen i ovlašten. Jedan razlog za to je sprječavanje taloženja masnoća u kanalizaciji, a drugi je, možda i važniji, to što otpadne masnoće predstavljaju vrijednu sirovinu za bio gorivo. Mogo bi se Jugov bazen cijelu godinu grijat na ulju iz gradskih friteza? Iz vlastitog iskustva znam da stariji dizel motori sasvim dobro rade na mješavini dizela i ulja iz friteze u omjeru pola pola. Ako smo se riješili prikupljenog otpadnog ulja, što nam je ostalo? Osim prikupljenog otpadnog ulja u brojnim kuhinjama dio masnoća završi u kanalizaciji pri pranju posuđa, teća, prosuja i svega što se koristi u ugostiteljstvu. To na prvi pogled ne izgleda puno, ali nije ni malo. Pogotovo u kombinaciji s deterđentima se stvara nešto ko sapun koji se vremenom stvrdnjava. Čovjek bi očekivo da će deterđent masnoće razgradit, a ono suprotno, pomogne isprat masnoće u kuhinji, a onda se u kanalizaciji valjda dogovore i sljube. Ohlađeni i usporeni u kanalizaciji stvrdnu se i usput povežu sve oko sebe u teško uklonjivu branu koju je moguće uklonit samo mehanički. Za rješenje toga problema postoji čarobna riječ ''mastolov'', nažalost ne u potpunosti djelotvorna. A mastolov nije ništa drugo nego veća ili manja posuda u kojoj se masnoće same ili skupa s deterđentom odvajaju od vode koja je teža i skupljaju na površini. Budući voda teče prema dolje, za očekivat je da bi mastolovi trebali bit ukopani na najnižu točku kuhinje ili kuhinja gdje bi se slijevale sve kuhinjske otpadne vode. Pokušajmo zamisliti kako bi to izgledalo u nas u Gradu ukopat mastolove u podove i tako skučenih kuhinja i kuhinjica ne zaboravljajući nužnost povremenog pregleda i čišćenja mastovola, odnosno uklanjanja nakupljenih masnoća. Da ne spominjem konzervatore. A sad pokušajmo zamislit kako bi to izgledalo ispumpavat, grabit ili kolat masnoću iz mastolova u kominu na Prijekome ili Iza Roka pa je iznijet iz Grada i odnijet negdje, još uvijek nitko ne zna gdje! Znam, reći ćete ko nema mastolov ne može dobit uporabnu dozvolu. Može i tako, ali i imanje mastolova neće u potpunosti riješiti problem ma koliko tvrdoglavi bili. Uostalom, mastolovi rješavaju, ako uopće rješavaju, problem masnoća iz ugostiteljskih objekata. A što ćemo s masnoćama i kuhinjskim otpacima iz kuhinja u stanovima i apartmanima koji u potpunosti završavaju u kanalizaciji. Tamo nitko ne skuplja masnoće niti postoje mastolovi. Zato se moramo odlučit. I za to nam ne treba 60 dana čišćenja glavnog kanala kako bi odlučili što dalje nakon čišćenja. Znamo točno što se događa i na što ćemo naić kad očistimo kanale. Čemu tvrdoglavit? Potrebno je odlučit hoćemo li i dalje bezočno inzistirat na jednoj kanalizaciji u kojoj se miješaju oborinske vode s otpadnim vodama iz kućanstava i ugostiteljskih objekata ili ćemo odvojit prikupljanje i ispuštanje oborinskih voda od otpadnih voda? Učinke jedinstvenog kanalizacijskog sustava znamo. U djelomično očišćeni kanal postavljene su ovalne, jajolike porculanske cijevi uobičajene u suvremenim gravitacijskim kanalizacijama. Zbog svog jajolikog, elipsastog presjeka zadovoljavaju razne režime opterećenja kanalizacije smanjujući stupanj taloženja krutnina čemu dodatno pomaže glatka porculanska površina. Konzervatori, i ne samo konzervatori, smatraju da se postavljanjem suvremene cijevi te njenim učvršćenjem zasipavanjem unutar starog kanalizacijskog tunela ugrožava spomenička vrijednost ili autentičnost izvornog od kamena građenog tunela. Osim ovog spomeničko-konzervatorskog prigovora, činjenica je da postavljanjem cijevi kroz stari tunel značajno smanjujemo raspoloživi presjek tunela, odnosno protočnost pogotovo ako kanal nije u potpunosti očišćen i ako cijev ne zauzima maksimalni presjek kanala. Priče o zaglađivanju donje površine kanala zbog sprječavanja zadržavanja krutnina nisu ništa drugo do priče za malu djecu. Jedini način da se postojeći kanali nakon čišćenja i popravaka zadrže u ispravnom stanju i zaštite kao spomenička baština jest da se fekalne i tehnološke otpadne vode uklone iz njih i odvoje u zasebnu kanalizaciju te da se stari kanali otvore prema moru i u buduće koriste isključivo za oborinsku odvodnju. Odvajanjem otpadnih voda od oborinskih ne bi zaštitili samo spomeničku i funkcionalnu vrijednost starih kanala već bi primjenom suvremenih tehnoloških rješenja osigurali djelotvorni sustav kojim bi evakuirali prljave, onečišćene i masne vode bez zastoja, smrada, izlijevanja, bez raznoraznih životinjica koje kanalizacije koriste kao svoja staništa, onemogućujući bacanje bilo kakvih predmeta i materijala u kanalizaciju. Uklanjanjem svih nakupina i uređenjem glavnih kanala ostvarit će se značajan prostor kao retencija otpadnih voda za velikih kiša što će svakako smanjiti plavljenje donjih dijelova Straduna, ali se neće u potpunosti spriječiti ukoliko se u potpunosti ne omogući izlijevanje sadržaja u more. Sve prognoze predviđaju daljnji ubrzani porast srednje razine mora što će pogotovo za jakih kiša i baričkih plima i dalje dizati razinu podzemnih voda čime se može ugrožavati statika zgrada u donjem dijelu Grada. Ne odvajanjem kanalizacijskih sustava nepotrebno transportiramo ogromne količine oborinskih voda do pročistača u Petci što za posljedicu ima dodatne troškove i nepotrebno opterećenje budućeg pročistača. Osim otpadnih i oborinskih voda do Petke se transportiraju i značajne količine morske vode koje za visokih plima prodiru u kanalizacijski sustav čime će se ugrožavat kulture bakterija u biološkom pročistaču. Zadržavanje postojećeg koncepta prikupljanja i transporta kanalizacijskih voda u Gradu upućuje na to da ćemo jedno vrijeme bit mirni pa će onda opet neki za pedesetak godina svjedočit povijesnom čišćenju dubrovačke kanalizacije. Baš ko i mi ove dane. |
- 23:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.09.2017., ponedjeljak
USTAV
|
Proteklih dana su dvije teme zaiskrile, digle prašinu, privukle pažnju javnosti i medija, protrčale televizijama, političari su dali izjave i sve je pod pritiskom drugih događanja pomalo ošlo u zaborav. Više niko i ne spominje. Prvo je pitanje statusa i prava nacionalnih manjina, a drugo pitanje svjetovnosti Republike Hrvatske. Ili obrnuto, prvo klerikalizam, a onda nacionalne manjine. Svejedno, a možda i nije svejedno. I jedno i drugo se činu prilično ofucane, uobičajene teme koje se pojave tu i tamo pa onda opet potonu ispod radara. Teme jesu uobičajene i na njih smo prilično navikli i nekako nam se čini da o tome znamo sve pa reagiramo …….. odnosno uopće ne reagiramo. A radi se o prvorazrednim strateškim, suštinskim pitanjima o kojima uvelike ovisi budućnost države, Republike Hrvatske. U dvaes i prvom smo stoljeću, već sedamnestoj godini, na pragu osamneste. Razvijeni svijet kojeg tako deklarativno želimo postati dio grabi dugim koracima naprijed sve više praveći razliku između razvijenih i manje ili više nerazvijenih. Tješimo se da smo manje nerazvijeni i da ćemo koliko sutra dostić vodeće. Uspjeh pojedine ljudske zajednice u osnovi zavisi o njenoj konkurentnosti temeljem dostignutog stupnja društvenog razvoja, kolektivnog stanja svijesti, društvene evolucije. Vodeće razvijene države svoje uspjehe temelje na uspostavi i razvitku građanskih društava u kojima se stvarno nastoji ostvarit potpuna ravnopravnost sugrađana ili državljana bez obzira na narodnost, rasu, spol, jezik, vjeru itd. U raznim državama priroda države je uređena i propisana na različite načine, no bez obzira na formalne definicije i propise uspješna društva, uspješne države sve više bivaju uređene kao građanska društva, kao građanske države. Nisam odavna čito Ustav pa sam malo ponovio. Izvuko sam iz Ustava neke odredbe koje se odnose na definicije Republike Hrvatske i prava njenih i ne samo njenih građana. I kad se to pročita utisak je da su pisci Ustava mislili o svim detaljima kada su ljudska i nacionalna prava u pitanju i da se temu nema što puno dodat. Sve je lijepo posloženo i nabrojeno pa se niko ne bi trebo bunit. Pa u čemu je onda problem? Zbog čega se svako malo uskovitla prašina oko nacionalnih manjina, prvenstveno Srba? - ……za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države. - …….Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih - ……..Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje. - Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. - Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske ……. - Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. - U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina. - Ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje se ustavnim zakonom koji se donosi po postupku za donošenje organskih zakona. - Zakonom se može, pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor. - Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija. - Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. - Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. (Ustav Republike Hrvatske) Stvar je vrlo jednostavna. Mi smo, Republika Hrvatska definirana kao nacionalna država Hrvata i drugih nacionalnih manjina ……. Mi smo došli do tog stupnja društvenog razvoja i do tog stanja svijesti kad nam je potrebno zakonom, Ustavom propisati da je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda. Ne znam kako bi to Hrvatska mogla bit nacionalna država nekog drugog naroda. E, uvođenjem hrvatskog naroda kao nosioca nacionalne države Hrvate smo promovirali u građane ili državljane prvog reda dok su poimenično nabrojene i ne nabrojene nacionalne manjine postali građani drugog reda. Prvo, kako nacionalne manjine? Nacionalni manjinac Albanac se odnosi na Albaniju, Talijan na Italiju, Nijemac na Njemačku, o Srbima da i ne govorim. Oni po našemu ustavu nisu etničke i eventualno vjerske manjine, odnosno narodnosti. Oni su nacionalne manjine! Kako neki Srbin čija familja već 300 godina živi u Hrvatskoj može bit srpska nacionalna manjina. Možda nikad u životu nije ni bio u Srbiji. Možda navija za Hajduk? Zašto bi uopće bio manjina? Zašto recimo Bosanac ili Hercegovac nije nacionalna manjina, već punopravni konstitutivni narodni element Republike Hrvatske? Ako tako mora bit - dobro, neka bude, ali onda se nemojmo čudit što dolazi do nevjerojatnih političkih kombinacija u Hrvatskom saboru pa tako već 25 godina imamo pojedince koji su po političkom uvjerenju i zaposlenju Srbi, Talijani, Česi itd. Isto tako imamo i one koji su po političkom uvjerenju i zaposlenju Istrani, Dalmatinci, penzioneri, seljaci i što ja znam što sve ne. Sve iz razloga što smo još uvijek nacionalna država (a to je samo za dlaku daleko od nacionalističke) pa svakim danom sve više zaostajemo za državama koje su davno uređene ko građanske zajednice. Kad se čita naš ustav, a vjerojatno i Ustavni zakon o nacionalnim manjinama stječe se dojam da su sva prava nacionalnih manjina, odnosno manjinskih etničkih i vjerskih skupina u potpunosti zaštićena i promovirana te da se nitko na to ne bi trebo bunit. Ali mi koji živimo u ovoj zemlji, još uvijek nismo smotali tunju, znamo da to baš nije tako. Za veliki broj ljudi to su četnici, balije, šiptari, puizi i što ja znam što sve ne. Propisi i opće raspoloženje u društvu ide za tim da se međunacionalne, ili bolje reći međuetničke pukotine u hrvatskom nacionalnom korpusu sve više šire. I umjesto da pomalo postajemo homogeno građansko društvo, sve više se vraćamo u neka stara vremena međuetničkih i međuvjerskih suprotstavljanja za koja znamo, barem oni koji hoće, kako su završila. Ne može zajednica razvojno grabiti u treće desetljeće trećeg milenija ako nas naša svijest i propisi vraćaju u devedesete, četrdesete pa i neka ranija vremena …….. Ne slažem se s Đapićem u ničemu, ali moram priznat da građane i državljane Republike Hrvatske prvenstveno vidim kao nacionalne Hrvate bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost. Nikako ne razumijem kako netko ko je rođeni Srbin u Hrvatskoj ko i njegovi preci može po nacionalnosti bit Srbin. Ođe išo u školu, zaposlio se i radi, možda bio i u vojsci, i sad je on nacionalna manjina?!? I da stvar bude bolja, možda ima i dvojno državljanstvo?!? Lojalni državljanin Republike Hrvatske koji ođe radi i plaća porez, školuje djecu može po svojoj volji bit etnički Srbin, pravoslavac, Srbin po narodnosti, pa folklorni Srbin. Ma može bit što god hoće, može dijete upisat u srpsku školu ili dječji vrtić, ali on je po svojoj domovinskoj, državnoj, građanskoj pripadnosti Hrvat. Kako nekome ko generacijama živi u Lici odjedanput Čačak može postat domovina ili otađbina. I onda ne bi postojali Srbi ili Talijani ili Albanci po političkom uvjerenju i zanimanju, ne bi postojali u Saboru predstavnici ''nacionalnih manjina''. I Srbi i Talijani i Albanci i svi ostali državljani Hrvatske, politički Hrvati različitog rasnog, etničkog, vjerskog i inog porijekla i raspoloženja u politiku bi se ili ne bi uključivali prema političkom uvjerenju i ambicijama, a ne izigravat uvrijeđene pičkice po Saboru gledajući kako će najbolje unovčit svoje Srpstvo, Talijanštinu ili ne znam koju drugu narodnost. Izvan politike postoje brojni načini za njegovat svoje tradicije, folklor, gastronomiju, kulturu, umjetnost, vjeru ……… a ne se svađat čiji je Tesla, mislim Nikola, a ne auto ………. ma jebite se …….. U životu sam sreo dosta naših ljudi koji živu u Americi. Neki su rođeni ođe neki su porijeklom Hrvati. Većina njih ima domovnice i naše državljanstvo pored američkog. Koga god sam od njih pito što su oni, Hrvati ili Amerikanci, svaki, ama baš svaki je odgovorio Amerikanac. Hrvatsku komponentu uistinu doživljavaju ko folklor i nostalgiju. - Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. - Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. (Ustav Republike Hrvatska) Svjetovnost ili klerikalizam je druga priča. Slušam i čitam uvažene ustavne stručnjake koji tumače kako je iz teksta Ustava razvidno da smo mi sekularna, svjetovna država. Ko što su neki primijetili, to u Ustavu niđe ne piše. I ne piše. Uzo sam Ustav i pročito ga dva puta i nigdje nema riječi sekularna ni svjetovna ni klerikalna. Gornje dvije odredbe su jedine koje se bave tim pitanjem. Uvaženi stručnjaci tumače da bi formulacija ''Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države'' trebala značiti da je Republika Hrvatska sekularna država. Nijesam pravnik, srećom, ali ja to čitam da sve vjerske zajednice nisu državne i da su odvojene od države. A je li država odvojena od vjerskih zajednica, odnosno naslanja li se malo na vjerske zajednice, to nigdje ne piše. Ne znam zbog čega se u Ustav nije unijela još jedna rečenica od 5 riječi: ''Republika Hrvatska je sekularna država.'' OK, OK, ili ''Republika Hrvatska je klerikalna država i državna religija je rimokatolička''. A ne ovako ostavimo Ustav nedorečen pa može bit vako, a može i nako. Neću ođe raspravljat o tome bi li bilo bolje da nam je država klerikalna ili svjetovna. Opća društvena raspoloženja razvijenog svijeta su da države trebaju biti svjetovne iako od slučaja do slučaja imamo primjere manjeg ili većeg utjecaja vjerskih institucija i organizacija na političke aktivnosti pojedinih zemalja. Uostalom, i aktualni poglavar Rimokatoličke crkve, Papa Franjo je nedvojbeno ustvrdio da države trebaju biti svjetovne, odnosno sekularne. I što bi ja sad trebo bit veći katolik od Pape? Naši razvojni izgledi u mnogočemu ovise o tome hoćemo li se uspjet transformirat u građansko društvo i hoćemo li vjerska pitanja zadržat u sferi osobnog i privatnog ne dopuštajući uplitanje vjerskih institucija u politiku. |
- 23:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||