Free counters Diabolica

subota, 31.01.2009.

MAGICA 3: VALHALLA by Vic



Zaricanje ratnika pred Odinovim oltarom Spoznaje

Lijepa Valkiro (Valkyrjo), milujem ti lice pa te ljubim. Dodiruješ mi obraze svojim toplim nježnim rukama i u mene utiskuješ svu čar svoje ženstvenosti. Nježnost budi snagu. Ženski element potiče muški da se svojom snagom izbori za oboje.

Da, borac sam boga Odina, tvoj borac, ratnik iz dubine podzemlja, svjetlonoša s mačem, odlučan i hrabar da se odozdo vinem u samo središte Valhalle. Dijelom svijetlim kao Odraz, dijelom kao istinsko Svjetlo. Sačinjavaju me bog i boginja: Duh i materija, Nebo i Zemlja. Ja sam fronta vječne borbe; ja sam onaj koji je u sebi podnosi.

Ljubi me lijepa Valkiro, podaj mi svoje usne da ih mogu osjetiti pa potakni u meni snagu da ratujem za tebe i u samim dubinama pakla izborim veličanstvenu pobjedu. Budi nježna, ženstvena budi, neka med s tvojih usana u moju nutrinu poteče i neka se unutra razlije pa me ispuni posebnom snagom, tako da baštinim poriv i dobijem bitku na samom dnu Podzemlja. Poslužuj me, lijepa Valkiro, pleti prste oko moga lica, izazivaj me svojim ženstvenim dražima i pogledaj me očima koje svijetle svojim neugaslim sjajem. I u njima nalaze se tajni kodovi Knjige istinske Magije koji će mi se na vrijeme otkriti.



Ja sam potomak sjevernih otaca i Sin Magije Sjevera.
Rođen sam u Sjevernoj zemlji, tamo gdje se fjordovi duboko utiskuju u kopno, podno litica visokih planina na čijim vrhovima snijeg nikada ne kopni. Ne znam što je dašak proljeća izvan moje duše, šiban sam snjegovima i snažnim olujama i sve čemu me život na zemlji naučio jest: opstati. Ratovao sam u dalekim zemljama i izranjavan se vraćao kući, ali uvijek snažniji nego što sam to bio prije. Liječili su me magijom i nada mnom vršili obrede za prizivanje snage. Naoružali bi me i odašiljali u nove daljine, da u svoju zemlju donesem plijen, opljačkanu zlatninu prokletih kršćanskih barbara, dostatnu da preživimo.



Ljubi me, lijepa Valkiro. Želim osjetiti tvoje prste na grudima, snagu tvog dodira i meka milovanja kojima ćeš me preplaviti. Želim dugo promatrati tvoje oči; želim čuti kako mi šapućeš na uho i služiš mi; želim da se razodjeneš i zajedno sa mnom legneš, kada ću u naletu strasti na tvoje pomamno ženstvo istresti nezajažljivu divljinu i tijelom ti se poigrati ispunjavajući ga čarolijom. O podaj mi se, lijepa Valkiro, podaj mi se još večeras. Sutra mi slijedi put Bezdana, jer Valhalla se odozdo dohvaća i kroz pakao i nezamislive užase potrebno je proći. Osnaži me, svojim suptilnim dražima probudi moj ratnički duh. U vikinga Istine me pretvori.

Odine, podaj mi snagu Razuma i naoružaj me mačem svjetlosti, strahovite me utvare dolje čekaju. Odriješiti mi je zlo iz podsvijesti; otjerati iz moje tamnice sve ono što je čini mračnom, beznadnom i varljivom. Podaj mi Uvid da u svakom trenutku mogu shvatiti da je bol što je u toj borbi trpim neizbježna i da od fizičke postoji ona još gora, a to je patnja i bol sučeljavanja sa sobom. Podaj mi iskrene osjećaje, da u svakom trenutku boravka u Bezdanu mogu oćutjeti prisutnost One za koju se borim i podaj mi lijepu Valkiru, da me u svakom trenutku moje borbe prati i služi. Podaj mi strast u čijem izgaranju nikada neću posustati i koja će me bodriti da ustrajem i dobijem važnu bitku koja otvara vrata Valhalle. Podaj mi stranice Knjige istinske Magije, otkrij mi njezine ključeve i između devet razina njezina shvaćanja opremi me da mogu shvatiti tajne najdubljih misterija prirode.

Na dnu mog vlastitog Podzemlja jezivo je, mračno i hladno: to su sjenke misli i osjećaja, plod nekontroliranog rada naše svijesti odložen u najdubljim dubinama mračne tamnice. Dobijem li valjano oko nijedna mi tamna utvara neće pobjeći, a od snage mog pogleda, oplemenjenog svjetlom Odina, mnoge će se razbježati i njihova će moć nada mnom prestati. Svojim ću im mačem odsijecati glave i one će padati u crnu jamu na dalekom jugu, dok će sa sjevera nadirati čista svjetlost Aurore i osvjetljavati mi daljnje putove kroz Bezdan. Najprije slabašne, plašljive i nemoćne, Sjenke će nabujati i sručiti se na mene svom svojom snagom, tako da nas u vatrenoj dolini, na samom jugu moga bića, očekuje krvavi rat do istrjebljenja. Podaj mi snage da budem pobjednik. Oplemeni moje misli, osjećaje i želje da dobijem ovu borbu i iz tvog Hrama istjeram sve što boginje zemlje koriste protiv tebe.

Budi uza me, lijepa Valkiro! Neka nježnost tvojih usana na mojoj koži stvori strast. Otkrij mi svoje podatne i meke grudi koje ću dotaknuti i čiji će me miris potaći da se borim dalje za tebe i za sebe. Čuvaj mi leđa pa me na vrijeme upozori, tako da me nijedna Sjenka ne zaskoči. Raspolaži Odinovom snagom prosvjetljenja pa mi u pravom trenutku dohvati jedan od mačeva, da rastuće zvijeri koje sam za života u sebi hranio budu sasječene njegovom moćnom oštricom s čijih će ruba kapati krv pobijene zvjeradi (Mač je Uvid, njihova krv je Spoznaja, a njihova smrt je znak da sam ih osvijetlio, prepoznao, prihvatio i time ih zauvijek onemoćao).

Podaj mi snagu istinske Magije, neka blješti iz mojih očiju, i neka sve svjetlo što ću ga zračiti osvijetli mračne staze u dubokim špiljama moga bića. Podaj mi Knjigu iz koje ću čitati i spoznajom čijih tajni ću kroz Bezdan neokrznut proći pa mi otvori stranicu iscjeljenja u kojoj se nalazi tajni kod za otključavanje vrata svemoćne Valhalle.

Sasjeći ću mačem sve moćne Sjenke u sebi. A sve Sjenke koje u sebi uništim istovremeno će izazvati strah onih u tebi. I one se povlače kao ove moje, bježeći u strahu pred svjetlom raskrinkavanja i spoznaje, zalazeći dublje u Bezdan i nastojeći se sakriti ne bi li odozdo i dalje nadzirale podsvijest. Ali snagom odluke sustići ću ih i sasjeći mačem na izvoru prljave vode što izvire iz mračnih stijena na krajnjem južnom polu životne kugle. Odavde truju se svjetovi. Odavde izvire sve prokletstvo koje prati čovječanstvo na njegovu putu prema budućnosti. Ovdje se baca ljaga na Odina koji svijetli u srcu i baca krvavo meso vječito gladnim izmišljenim božanstvima koja caruju u tamnicama podsvijesti.

Stoga se kao viking svjetla pred oltarom Spoznaje zaričem:

Spreman sam spoznati istinsku Magiju i primijeniti je u praksi.

Spreman sam boriti se za Valhallu i proći kroz najdublju tamnicu vlastita bića te uništiti sve mračne utvare što ih na tom putu zateknem.

Spreman sam oplemeniti budućnost čovječanstva Spoznajom Istine koju ću zračiti iz svog Magičnog oka i na taj način natjerati druge da ga upiju, propuste u sebe i dozvole mu da u njima baci sjaj na mračnu zvjerad koju u neznanju hrane.

Spreman sam se odreći boginje zemlje u ime istinske Magije i potući sve lažne zemaljske bogove što ih je čovjek izmislio da bi svoje ludosti opravdao.

Spreman sam izgubiti dodir s božanstvima Pakla koji su sami sebe u svece pretvorili i spreman porušiti u sebi svaki lažni religijski hram koji se kroza me pokušao očitovati.

Spreman sam biti kršten u vatri i ledu Sjevera i odbaciti varavo krštenje s juga; spreman sam pregaziti svakog posrednika i svećenika te ih raskrinkati kao lopove i spiritualne izdajnike čija propovijed služi da im omogući stjecanje zemaljskog blaga; spreman sam im iskopati oči, a njihove glave odsjeći, neka se kotrljaju najdubljim dubinama mog vlastitog pakla.

Spreman sam biti Magus_Philosophus, majstor nad Ignis Elementaris i raspirivač plamena Istine u mračnim bezdanima vlastite Tamnice.

Spreman sam biti Ratnik nježne i lijepe Valkire jer moj spas ujedno naznačuje i njen.

I spreman sam biti Majstor istinske Magije, da bih otvorio predvorje Valhalle i ondje obučavao sve buduće ratnike na njihovu samostalnom putu kojim kane krenuti s dna svog vlastitog Bezdana.


I zato:

ljubi me prelijepa Valkiro. Gledaj me u oči nježno, dodiruj me…Budi prema meni nježna i ja ću biti tvoj ratnik.

Ljubi me, Valkiro i svojom podatnošću otpremi me u visove Valhalle.

Ljubi me, dodiruj me, neka žar što ga u tvojim očima vidim raspiri svaku moju spremnost da se borim i izdržim.

Jer moj spas ujedno je tvoj spas.

Jer ti si ja, a ja sam ti. Prelijepa Valkiro...

31.01.2009. u 15:35 • 14 KomentaraPrint#

srijeda, 28.01.2009.

MAGICA 2: PONOR by Vic

tajna Svjetla i njegova odraza u Luciferu

Pogledaj me u oči.
Da ti u njih prodrem.
I snagom te iznutra ispunim.

Pogledaj me u oči sada, dok se spremam proniknuti u tvoje tajne.
Čvrst je stisak ruke koji te vodi duboko u vlastiti bezdan. Pusti da ti lice obuzmem dlanovima i prstom dotaknem osjetljivu točku između očiju. Ovuda ću ući u tebe i spustiti se na samo dno Bezdana. Pođi sa mnom.

Razaznaj vatru u kojoj gori tvoja svijest. Upoznaj kroz sebe elementarne zakone prirode i spoznaj što je đavlovo ishodište odakle proniče sve što te okružuje. Prodri u suštinu prirodne matrice koja se kroz tebe očituje i spoznaj da si dijete Zla koje je nastalo u vatri pradavnog Protivljenja.

Na dnu tvog vatrenog stupa nalazi se Vatrena jezgra koju prekriva jezero moćnih plamenova. Kako oni palucaju, tako se jedna po jedna ideja odvaja od Suštine i potiče Stvaranje. Oni kažu da je Bog stvorio svijet, ali to je laž: svaka religija djelo je đavla. Svijet koji vidiš, onaj tvoj unutarnji i ovaj vanjski, nastali su iz vatre tvoje svijesti koja stvara privid, a unutar njega nastalo je sve prolazno. I kako se hrani tvoj životni stup tako se hrani stup Prirode koja te okružuje, podjednako pothranjena vatrama milijardi svijesti koje je sačinjavaju.

Skup udruženih plamenova svijesti čini jednu Stvarnost zarobljenu matricom svih onih koji u njoj sudjeluju. Tako Stvarnost ne postoji odvojeno od svijesti, a sve što pojedinačna svijest zamjećuje izvan sebe nije ništa drugo do ono što je po sebi.



Pogledaj me u oči.

Pogledaj me u oči sada.

Znaš li što su životna iskustva? Znaš li da je svaka teškoća s kojom se suočavamo nastala iz nas i da ne postoji ništa što nije dio nas samih. Kad prolaziš kroz patnju, obično optužuješ sudbinu, ali tvoj je život zbir svih iskustava proživljenih kroz dugu prošlost od Lemurije do danas i s pravom se može reći da je ono što sada žanješ jednom uistinu posijano. To što nisi svjesna uzroka ne znači da posljedice nisu opravdane.

Ponovno promotri ove sjajne iskre što blješte. To su tvoje misli. Kad se više tih iskri sastane, na jednom mjestu pali se vatra: to su tvoja djela proizišla iz misli. Kad se djela udruže, mnoštvo zajedničkih vatri sačinjavat će Sudbinu, a unutar te Sudbine vatra se gasi i postaje žarom. A kad se tijelo odbaci i kad se sastavni dijelovi čovjeka u Čistilištu raspadaju, sve što od smrtnog čovjeka ostaje je žar iskustva. On tinja sedam do osam stotina godina, da bi se nanovo zapalio u vatri jedne nove svijesti. Tada se ponovo rađaš.

Dijete zla u vatri se rađa.
Mi smo djeca vatre, ali ne prvobitnog ignis elementaris, već ignis mercurialis iz sekundarne vatrene jezgre zvane Satan. Sagledaš li rad svijesti, spoznaješ da je ona plod izgaranja vatrenih elemenata koji s dna stupa preko leđne moždine putuju do mozga i ondje se u sedmerostrukom svijećnjaku oblikuju u jasan doživljaj tebe i stvarnosti što te okružuje.

Đavo si ti. Đavo su tvoje oči, tvoja svijest zarobljena čarolijom materie magice. Izvan tebe ne postoji ništa đavolsko što se u tebi samoj već ne nalazi jer ti možeš vidjeti i osjetiti samo ono što si sama, kao što vječno kušaš samo ono što jesi. Iz đavolske svijesti, koja sebe naziva jastvom proizlazi borba za opstankom jer se svaka nanovo probuđena vatrena jezgra trudi što duže sagorijevati. U toj borbi nastalo je zlo koje jedni drugima čine zato jer moraju gaziti preko drugih da bi opstali. Nijedna đavolska svijest, opterećena sobom i svojim ciljevima, nije svjesna što sve mora činiti drugima, da bi sama opstala.

Tako je ono što smatraš životom obično prokletstvo.



Pogledaj me u oči.

Na trenutak sam izišao izvan tebe.
Reci mi što sada vidiš. Ne zamjećuješ li da je boja mojih očiju nestala i da umjesto nje u zjenicama opažaš plamene jezike koji ti poručuju svoje neskrivene jasne poruke. Čitaš li žudnju, nezajažljivu, inače tako dobro skrivenu? Promotri me probuđenim očima i unutar mene pronaći ćeš sve skriveno, prokleto i prljavo.

Siđi u mene. Zaviri mi u srce gdje je zarobljeno Dijete svjetla. Promotri obilježje zapisano u paukovoj mreži kojom je ono okovano: 666. To je broj čovječanstva. Žig zvijeri u stvari je ogledalo trostruke svijesti i razbijeno trojedinstvo. Mi smo dušo raslojeni i u sebi ne nosimo pomirenje elemenata, već raskol. Svaka jedinka razbijena na troje živi svojim vlastitim promašenim životom u oholosti i sve dok među njima nema sinteze, ne postoje ni preduvjeti za oslobađanje Djeteta svjetla. A tek ono je Život.

Siđi dublje u mene.
Siđimo do gospodara Zemlje, boga ovoga svijeta.
Počuj što ti Đavo kaže:


Ja sam zarobio Dijete svjetla u srcu; paukova mreža u kojoj je ono zarobljeno ispletena je mojom rukom. Ispisao sam 666 jer je to broj mene i ljudske djece koju sam ja sačinio iz vatre Protivljenja. Vi ste moja djeca i nazivam vas nevjernim židovima.

Ja sam zatočio čistu Spoznaju u bezdanu vlastite Tame i svijetu ponudio gomile intelektualnih spekulacija koje su zatrovale prvobitnu Mudrost, raslojile je te razbile prvobitno Znanje.
Ja sam Vatra kojoj se sve ovdje vraća, ali ujedno ona iz koje sve nastaje. Ja sam gospodar Regeneracije.
Vi ste moja djeca, a ja sam vaš bog.
Iznad mene bogova nema.
Ja sam bog ljubomorni, da, ja sam Jahve, ja sam lažni crkveni Krist i Allah muslimana:; ja sam jednom riječju Đavo takozvanih vjernika, tih svinja nevjerničkih. Ja sam svako monoteističko božanstvo koje je čovjek stvorio na svoju sliku i priliku. Ja sam otac svih zastrana i stojim iza svake Prevare koja se kiti intelektualnom spoznajom.

Ja sam ti.
Ja sam tvoje ja: ja sam tvoj plexus sacralis, tvoje sam srce i glava. Ja sam zarobio Evu srca i prevario Adama glave, a jabuka kojom sam ih zaveo je požuda koju redovno, u svakom trenutku, podižem iz same Suštine vatrenog jezera i tako trujem srce i svijest.
Ja sam ti.
Ja sam tvoja svijest i svako tvoje djelo, dobro ili loše. Ja sam ujedno nakupina svih tvojih djela, gospodar sam onoga što ovdje uzmeš, da bi me time s one strane hranio.
Ja pijem krv koja hrani etersko i astralno tijelo i zato te potičem da razmišljaš i osjećaš kao ja, jer samo kad si mi sličan, stvaraš ono što je meni potrebno.



Pogledaj me u oči.
Zar ne vidiš da sam ja đavo? Zar u zrcalu mojih očiju ne vidiš da smo oboje đavo?
Što je naša ljubav nego do krajnjeg dometa visoko dotjerana prijevara i što naši osjećaji ako ne samo varka trenutka koja nas pokušava uvjeriti da su naša osjećajna stanja trajna!? Što su naše čisti misli i što naša inteligencija ako ne djelo razvrata prvobitne Mudrosti? I što je naš osjećaj čvrstoće ako ne privid, jer u svijetu gdje sve prolazi ne postoji ništa za što bi se moglo reći da je trajno. Ne veži se, dušo, ne veži za prolazno jer sve je prijevara. Osjećaji su mač u rukama đavla i za što god se vežeš postaješ mu robljem. Najplemenitije ovdje nosi snagu najvećeg prokletstva.

I da te na kraju poučim tajnama smrti:

Nakon što umreš preostaju samo dvije stvari. Jedna je žar iskustva, a druga je – Dijete svjetla. To su dvije različite suštine jednog te istog bića, od kojih se prva, što čini svijest, zrcali u drugoj – kao Lucifer. Ignis mercurialis je zrcalni odraz ignis elementaris otprilike kao što konkavno ogledalo prenosi svjetlost sunca i na tamnom zidu stvara sekundarni blještavi sjaj kao odraz. I kao u Platonovoj pećini, reci mi što pod svjetlošću te krinke vidiš osim iluzije? Misleći da svjetlost vidiš, to samo njegovu odrazu svjedočiš.



O vrati se sada na površinu i živi svoj svakodnevni život. Moraš biti uvjerena da je ovo stvarnost i ne smiješ se buniti protiv đavlova svijeta takvoga kakav je jer su svi tvoji svjesni i nesvjesni mehanizmi podešeni u skladu s krinkom.

O vrati se na površinu sada i uzmi svjetlo Uvida da bi se izvana, s površine, postupno raskrinkala. Ne, nećeš osloboditi Dijete svjetla ako ne postaneš svjesna sebe. Nećeš moći probuditi Svjetlo istinske spoznaje ako najprije ne budeš bačena u najdublje bezdane vlastite tamnice. Svaka spoznaja koja ne pođe odavde je spekulacija. A svaka ona koja proizlazi iz dubine, tamo gdje je plač i patnja, istinska je Mudrost.

Vrati se sada i ostavi moje oči. U njima je vatreni sjaj uminuo. Za tebe postajem tek čovjek, kažu – od Boga stvoren. Zapamti vatru što si je u meni doživjela, jer to je istina o meni. Ja sam đavo, ti si đavo, i sve je ovdje Đavo.

Pozdravljam te pala dušo tvojim uobičajenim pozdravom:

666

28.01.2009. u 21:13 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 27.01.2009.

MAGICA by Vic



utiskivanje 5 ključnih magičnih točaka

važno: ovo nije tekst za svakoga. upozoravam čitatelje sklone depresiji da ga ne čitaju. autor se ne smatra odgovornim za moguće posljedice

#1

Zračim u tebe svjetlo, Zvijeri, i svaku tvoju nakanu razotkrivam, tako da ne tavoriš skrivena pod maskom lažnog čovjeka.

Zračim u tebe Mir nad bukom, jasnoću pronicanja koja će tvoja mračna korita ispuniti blještavom snagom što te tjera pred zrcalo vlastitih djela i postupaka.

Zračim u tebe onoga koji kuša, da te postavi nasuprot svakoj tvojoj čvrstoj i odluci i uzdrma tvoju prividnu snagu i stabilnost; zračim u tebe Ono što će ti oduzeti moć i sigurnost, što će te sučeliti sa svim tvojim slabostima i tvoju osobnost razotkriti kao krhko prividno jedinstvo. Zračim u tebe snagu Satana koji je iskušao Joba i postavljam na udar tvojih vlastitih nagona koji će ismijati tvoju moć rasuđivanja, tako da ćeš postati svjestan beznadnog stanja u kojemu robuješ vlastitim nagonima.

Zračim u tebe snagu i oštricu Mača koji će se zabiti u tvoje srce i pustiti čistu krv jasne Svijesti i Uvida; zračim u tebe Svijest o sebi, tako da se možeš promotriti onako kako te drugi vide i da na temelju toga sebi možeš suditi onako kako ti drugi sude.

Zračim u tebe Snagu koja će raskrinkati tvoje skrivene misli i otkriti pozadinu svakog tvog djelovanja, tako da se nađeš stisnutim pred zidom svoje vlastite robije; zračim u tebe snagu Smrti, da te podsjeti na prolaznost i nestabilnost svega što te okružuje i raskrinka tvoje Ništavilo kao izvjesnost koje trenutno nisi svjestan.

Zračim u tebe Snagu koja će raskrinkati svaku tvoju slabost, a prividnu čvrstoću tvoga bića predstaviti kao odraz Ništavila unutar kojega postojiš.

#2

Zračim u tebe Magiju koja te podsjeća na bol što je uzrokuješ samom sebi i drugima; zračim u tebe moćnu seksualnu energiju koja će ti iz bezdana podići Suštinu i na površini objelodaniti kristalnu jasnoću animalne ženke i mužjaka.

Zračim u tebe Magiju koja će razotkriti tvoju ljubav kao prijevaru i ismijati sve riječi koje si jednom izrekao, jer ćeš postati svjestan da je svako tvoje naizgled stabilno uvjerenje samo stvar prolaznog trenutka, ovisno o stanju tvoje krvi zatrovane demonskim utjecajima iz one strane Pakla.

Zračim u tebe Magiju koja će ismijati sve tvoje plemenite osjećaje i postaviti ih na stup srama, sučeliti te s pravim uzrocima tvojih djela pa te postaviti pred njihove posljedice, da jasno možeš shvatiti da si oduvijek bio Nitko i Ništa.

Zračim u tebe Magiju i trujem ti jastvo snagom buđenja o sebi, tako da ono u svakom trenutku može postati svjesno istinskog Sebe i umrijeti na oltaru žrtve za Onoga koji ima doći, a Prvi je i Posljednji.

Zračim u tebe Magiju iskupljenja koja će čitav tvoj životni stup sravniti sa zemljom kao Babilonsku kulu i na istom mjestu postaviti kamen temeljac za kristalno SEBSTVO kakvo je ovdje nekada postojalo.

Zračim u tebe snagu Magica Occulta koja će baciti jasno svjetlo na najmračnije bezdane tvoje vlastite podsvijesti i postaviti te nasuprot tvojih vlastitih misli čiju ćeš proračunatost moći jasno osjetiti; zračim u tebe sve-svijest o vatri koja te iznutra proždire i čije je ishodište pleksus sacralis, čiji plamenovi kanalima putuju do srca, truju ga i zamračuju jasnu razumsku svijest, razotkrivajući ti očitu činjenicu da je ona vječno pod utjecajem nižih nagona.

Zračim u tebe Moć što će ti na dnu vatrenog jezera ismijati Razum.

Zračim u tebe Sramotu o sebi koje ćeš postati svjestan.

Zračim u tebe sve magične moći putem kojih ćeš osvijestiti adamitsku prijevaru u sebi: Zmiju nagona, Evu pokvarena srca i prevarenog Adama koji robuje žudnji; zračim u tebe svijest o raskolu JEDNO u DVOJE, o postanku spolnih nagona, ponovnoj težnji za jedinstvom i nemogućnosti da ga ostvariš izvan sebe.

#3

Zračim u tebe Zmiju omotanu oko mača, njezinu blještavu snagu koja napada tvoj sustav čvrsto vezan za materiu magicu; zračim u tebe jasno proviđenje Svijeta gnjeva, spoznaju o krajnjim uzrocima i posljedicama koja će te sučeliti s besmislom misaonih tokova koji ih premošćuju.

Zračim u tebe svijest o mislima koja će ti pomoći da shvatiš da djela iz misli nastaju, i da je misao ona koja potiče na djela. Zračim u tebe svijest o licemjerju kojim pokušavaš zaustaviti djela potaknuta mislima i na lice stavljaš masku pod kojom se nastojiš sakriti da ti misli ne bi bile otkrivene.

#4

Razotkrivam svaku tvoju dobrotu kao duboko sračunatu prijevaru; razotkrivam svaku tvoju plemenitu misao kao pokušaj da njome zavaraš i sebe i druge.

Razotkrivam svaku tvoju namjeru, tako da možeš postati svjestan da ne činiš nijedno djelo koje tebi ne koristi, a kad si dobar prema drugima, činiš to samo zato da bi tebi bilo bolje.

Razotkrivam žudnju koja tobom gospodari i koristi moći razuma da bi putem lukavstva došla do ostvarenja svojih nižih nagonskih ciljeva.

Razotkrivam te kao Životinju koja se maskom čovjeka koristi da bi, gazeći preko drugih i izazivajući tuđu patnju, lakše ostvarila svoju moć i tako sebi osigurala prestižni položaj u odnosu na druge.

Razotkrivam te kao Zvijer koja je zloupotrijebila Razum, postavila ga u službu Nagona, i tako lažnog čovjeka postavila ispod najgore životinje.

Razotkrivam ti svijet kao Pakao, a njegove izvore kao divljinu koja je odraz tvoje duboko poremećene i nastrane prirode što se bazira na životinjskim nagonima.

Razotkrivam te kao lupeža i Majstora prevare, razotkrivam te kao Zvijer u bezdanu i činim da postaneš svjestan prave slike o sebi.

#5

Stoga zračim u tebe Magiju što će jasno razotkriti da si odavno isključio svjetlo u svom Bezdanu i na mjesto nje postavio Tamu iz čije moći izgara tvoja svijest koja posvuda oko sebe sije patnju i prokletstvo.

Stoga zračim u tebe MOĆ što će ismijati tvoj osjećaj snage i čvrstine. Svijest da si - NITKO i NIŠTA!

27.01.2009. u 05:06 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.01.2009.

SILUETE by Vic



po prvi puta objavljeno na blogu Opiranje 29.5.2008.

... Poslušajte, vi sinovi Zemlje, svoje učitelje -
sinove Vatre, naučite da nema ni prvo ni posljednje;
jer sve je jedan jedini Broj, koji je proizašao iz
onog što nije Broj.

Počujte, što smo mi potomci prvobitne Sedmorice,
koji smo rođeni od Prvobitnog plamena, naučili od naših
otaca...

Knjiga Dzyan, Sedam Stanzi, Stanza IV 1-2.


Sanjaj, samo sanjaj…
Sunovrati se u svoj skriveni svijet.
I pusti da ti ljubim lice. I oči zaspale.

Sanjaj, samo sanjaj…
I treperi plamenom ove svijeće na stolu. Neka ti svijest izgara kao njezin stijenj, dok polagano nestaješ s one strane vela.
Odškrini vrata tajni.
Dok ti ljubim lice. I oči zaspale.
Prodri u svijet skrivene magije, dok vrhom prsta crtam oblike na tvojim grudima.
Osjećaš li tu igru na svojoj koži? Ispod nje!? Unutra, tamo gdje te zapljuskuju valovi topline. To ja utiskujem u tebe svoje ime. Uskoro bi ti moglo zatrebati.

Još jedan dodir usana pred san.
Laku noć, laku noć…Zaklopi samo svoje oči i pripremi se za mistično noćno putovanje.
Svijet magije vješto krije svoje tajne i zato je krcat lažnim mirisavim cvjetovima koji odvlače pozornost. Potrudi se nijedan ne ubrati, latice su im otrovne. Od njihova mirisa mnogi su se već otrovali.

S ove strane nalaze se posljedice, tamo su uzroci. Skriveni. Nepoznati.
Sinovi vatre ih poznaju. Oni su sinovi prvobitne Sedmorice.
Kad kažem da su tamo uzroci, pokušaj to sagledati na pravi način: jer ovdje nema ničega što tamo, s one strane, u Svijetu magije, već nije bilo najavljeno.
Sve što ovdje doživimo uvjetovano je i kad mislimo da smo nešto mogli mijenjati - varamo se. Ovo što sada imamo određeno je tisućljetnim zbivanjima iz prošlosti. Svatko od nas sudjeluje u kreiranju budućnosti. I tako je svaka jedinka u povijesnom smislu važna. U Svijetu magije svatko ostavlja svoj trag. I svatko je na svoj način odgovoran za sve što se ovdje događa..


Sanjaj, samo sanjaj…
Da otvoriš oči, vidjela bi me.
Budno te motrim. Pratim kada će tvoja silueta izaći iz tijela i zakoračiti u Svijet magije. Zajedno ćemo sanjati, zajedno putovati.
I ondje ću te dodirivati. I tamo ti ljubiti usne. Osjećaj će ti biti tisuću puta jači. Svako proživljeno iskustvo tisuću puta dojmljivije. Boravak u tijelu često je prepreka za najdublje proživljavanje dojmova.

Sanjaj, samo sanjaj…
I imaj na umu: snovi ne postoje. Ono što nazivamo snom stvaran je doživljaj s one strane, u Svijetu magije. Mi nikad ne sanjamo, jer nikad ni ne spavamo. San je život naše skrivene prirode s one strane. Kad je svijest budna, naša skrivena priroda želi ostati iza paravana. Neaktivna je. Kada se svijest nakratko isključi, ono skriveno izlazi van, kroz spiralnu nit. I traži sebi srodno mjesto u lunarnom carstvu.

Koračaj tim avetnim stazama.
I ne diraj cvijeće koje vidiš onkraj puta. Ono će te mamiti svojom željom da bude ubrano. Ali budi jača, odoli! Imaj pred očima jasan cilj: moraš doznati skrivenu istinu. Osjeti me u svojoj blizini. Činim te sigurnijom, čvršćom. Ako osjetiš strah, zagrli me, dodirni usnama. I on će nestati kako se pojavio. Snaga koju dvoje izgradi jača je od svake magije.

Sanjaj, samo sanjaj…
Nejasna silueta koju opažaš u blizini svoje meni pripada.
Osjećaš moj dodir. Iako ovdje nemamo tijela, ipak imamo osjećaje.
Saznat ćeš da je gruba tvar sama po sebi potpuno bezosjećajna. Ono što je čini osjetljivom je ova ista silueta. Bez nje tijelo je mrtvo.
Zato su oni koji smatraju da je san brat smrti potpuno u pravu. Samo je jedna razlika: silueta se nakon sna vraća u tijelo, a kad nastupi smrt povratka više nema. Ona ostaje, zastaje u jednoj od razina i počinje se prazniti.
To je okultna tajna, s ove strane potpuno nepoznata.
Jer u tom pražnjenju zbiva se konačni rastanak.
Smrt tijela samo je uvod u potpuni raspad svijesti. Prije nego se ugasi, mora se susresti sa svojim djelima. Doznat ćeš da ne postoji Sudac izvan nas samih. Mi sami sebi sudimo. Sve za što smatraš da je s tvoje strane bilo pogrešno, biti će ti sud. I ništa, zapamti, ništa; ali baš ništa ne događa se negdje izvan. Sve se uvijek odvija u nama, a naša bogata riznica, koju nazivamo podsvijest, rado nam iz svoje prašnjave arhive izvlači sjećanja. Tada ćeš doznati tragičnu istinu: mi sami sebe ubijamo vlastitim djelima.

Sanjaj, samo sanjaj…
Okultni su putovi opasni, Svijet magije prepun je demona. Osjeti samo moj dodir. Moje usne na svojima. Osjeti kako na tebe razlijevam svu svoju snagu i moć. Neka ti to bude hrana. Podrška. Sigurnost.
Vidjet ćeš ondje svećenike. One iste koji tvrde da povezuju čovjeka i Boga. Ali sada ćeš moći vidjeti istinu o tom povezivanju. I otkriti da oni povezuju čovjeka s dobro prerušenim demonima, i da svaka molitva izgovorena na zemlji, ne dopire do «Božjeg uha» kako se to misli, već zapinje u razinama i hrani Siluete.
Vidjet ćeš ondje i crkve i hramove, za koje tvrde da su Božji. Moći ćeš opaziti legije demona oko njihovih tornjeva. Zmiju omotanu oko oltara. Svojim siktavim jezikom pije vino iz kaleža; vino koje nazivaju Kristovom krvlju. Ona se time opija, da bi kasnije rječnikom svoga bluda izvrnula činjenice i svijetu predstavila demonski religiare.

Sanjaj, samo sanjaj…
Vidjet ćeš Isusa i ostati zatečena. Možda nećeš moći izdržati pa mu poletiš u susret. Čvrsto ću te držati za ruku. Da te ova silueta ne prevari. Jer to je lažni Isus, onaj kojega svojim mentalnim naporima i osjećajnim refleksijama hrane praznovjerne glave koje sebe smatraju vjernicima, a nevjernici su.
Vidjet ćeš tko je taj «Isus» kad mu poderem krinku s lica.
Otkrit ćeš da se pod kožom Janjeta krije Vuk. I kad bude prepoznat, pobjeći će glavom bez obzira. Zavući se u mišju rupu. Neće moći podnijeti naš pogled, jer će ga osuda iz naših očiju s mjesta pomesti.
Lažni Isus pokušat će nam prići s leđa, možda u astralnom obličju nekog drugog proroka.
Ne daj se, ljubavi, ne daj…što god vidiš u Svijetu magije – prijevara je.
Ni za što se ne veži, k ničemu ne hitaj.
Svijet magije je prokletstvo i ovdje su mnogi ostavili svoje kosti.



Sanjaj, samo sanjaj…
I pusti da ti ljubim lice. I oči zaspale.
Sanjaj, samo sanjaj…nakon tih putova zaći ćemo u prostranstva nad kojima ćeš primijetiti krila ljubavi. Brojne će zvijezde sjati. Osjećat ćeš toplinu, ugodu.
To će biti znak da se vraćamo natrag. Da napuštamo Svijet magije. Da se budimo. Sa sjećanjem na proživljeno. S nikad toliko jasnim sjećanjem. Ništa od svega neće izblijedjeti. Sve dojmove ćeš zadržati I sutradan imati Znanje.

A probudit će te moje usne na tvom vratu.
I moji prsti na tvojim usnama. I vruć dah na tvojim napetim grudima. I moje oči, snagu čijeg pogleda ćeš osjetiti na svojima.
Iznad nas blistat će naše siluete.
I gledaj…ona veća ljubi manju, poklanja joj nešto.
To te ja ljubim, znaš li to? To te ja ljubim, u onom vječnom koje nikad ne prolazi.
Sanjaj, samo sanjaj….

26.01.2009. u 07:54 • 2 KomentaraPrint#

subota, 24.01.2009.

ODLAZAK by Vic

Ovo je noć kad toplina kojom sam te do jučer grijao biva zamijenjena demonskom snagom: hladnom, okrutnom i bešćutnom.
Osjećaš li kako ti prodire u kosti i stvara jezu?
Ćutiš li tu neizmjernu hladnoću koja se sada izlijeva na tebe u onoj mjeri u kojoj te donedavno plavila ljubav što je u tebi budila ona najdublja čuvstva!?

Ovo je prokleta noć kad ćeš u mom pogledu osjetiti bijes divljaka, a svaka moja kretnja u tebi će buditi strahovitu slutnju koji mi je sljedeći korak.
I to sada želim, da me se u ovim trenucima plašiš. I da se pitaš dokle sam u stanju otići. Nije mi cilj da zbog toga dominiram. Samo želim da osjetiš što znači izazvati bijes gole životinje. Zar istu takvu nemaš u sebi? Ako se s pravom plašiš vlastite, znaj: moja je još opasnija i još bješnje grize, a rušilačka snaga može joj biti tolika, da i kroz zidove mogu proći.

Nikada se nisam bojao nikoga osim sebe, svjestan da samo jedna valjana erupcija može izazvati takvu reakciju, da u svega jednom trenutku mogu porušiti sve što sam godinama gradio i krenem iznova, iz početka. Za mene je kraj uvijek predstavljao podlogu za novu izgradnju. I kad su već pomišljali da sam slomljen, iz prašine sam se dizao jači no ikad prije. Mada krvavih rana i brojnih ožiljaka znao sam smoći snage. Za mene kraj ne znači mnogo jer nikada ništa nisam izgubio. Uvijek su izgubili drugi. Bio sam jači. Jači od njih. Dok su oni trošili riječi, ja sam šutio. A dok su se hvalili, ja sam vladao tišinom. Riječi su otišle u vjetar, a samo je mudrost ostala.

Tko sam ja?
Tko to sada govori i je li to onaj isti?
Gdje mi je kraj, u kojem se to bezdanu sada nalazim i mogu li se makar naslutiti mračne i hladne zidine moje podsvijesti?
Zar me tako malo poznaješ?
Izvana čovjek, iznutra sam životinja. Naizgled pitom, u biti sam razoran. Isključiv i cjelovit u ljubavi, postajem jednako svirep kad mrzim. Nisam čovjek sredine. Mnogi kažu da je to slabost, ali u trenucima kad treba voljeti ili se braniti na raspolaganju stoji najveća od svih vrlina. Ono što grije jednako je onome što hladi, a ono što ljubi podjednako je moćno kad razara.

Tko sam ja?
Ja sam Rasjeklina, mjesto vječite borbe; tlo na kojemu se ratuje i odakle mogu izaći jedino kao pobjednik.
Ja sam pobjednik, da.
I sada sam jači, kao što sam to oduvijek bio…od njih.



Da, dušo, ovo je noć kada ti odlazim.
Pogledaj ove zvijezde, sjale su za tebe.
Pogledaj moje ruke, dirale su te, tkale u tebi mrežu ženke.
Promotri mi oči i u probuđenom sjaju divljaka pronađi makar trag one ljepote u kojoj si se do jučer umivala.
Osmotri moje ruke, još ti dodirujem obraze, tragovi nježnosti u meni nisu još sasvim iščezli. Na licu mi pronađi trunku pale ljubavi.
Mom glasu i riječima što ih izgovaram dozvoli da te još dotaknu onim skrivenim.
To su posljednji tragovi i uživaj u njima jer za mnom će ostati ruševine pod kojima će jedino još zmije siktati. Mrzit ćeš me kao što si me voljela. A u tvom prijeziru grijat će se moj osjećaj da me nikada nisi prestala cijeniti.

Na tvom tijelu ostat će moj pečat.
Pod njim budila se u tebi žena, nezajažljiva, spremna, topla, moćna. Ona što se savijala na prostirki ponesena užitkom kad sam ti tijelom prolazio dlanovima, a usne ti ljubio i na uho šaputao. Ona koja me molećivim glasom tražila da je uzmem i ispunim, podignem na površinu i oslobodim stega proklete svijesti koja je ljubomorno čuva. Ona koja mi se u potpunosti predavala dok sam je istovremeno grubo i nježno uzimao pa drhtala pod valovima strasti što su se silovitom snagom razbijali o njene obale. Da, ona koja je klečala pred mojim nogama, uživala u mojoj dominaciji i bodrila me da je lomim u trenutku kad bi provirila ispod prljave krinke svjesnog ja.

To je bila kurva u tebi.
Pozvali smo je na smotru pa je ogledali sa svih strana ne bi li na taj način najviše naučila o sebi.
Vremenom si naučila kako se suočiti s kujom. Nisam li te vodio?
Nisam li je gazio onako kako si to htjela i nisi li me tako pregažena cijenila, znajući da uskoro slijede trenuci kad ću je nježnim dodirima zacijeliti i vratiti natrag, neokrznutu i cijelu. I nije li me najviše cijenila upravo onda kad sam je nemilice bičevao svojim riječima?

Ta kuja voli stegu, i sama to znaš. Ako osjeti da onaj koji je steže posjeduje dušu, spremno će joj se podrediti. Ona ne voli slobodu i ne cijeni onoga koji otpušta uzde, a kad jednom uzme maha i započne izgarati u svojoj punoj snazi, ništa je više ne može zaustaviti. Ona gazi svog slobodara i visoko cijeni svog nježnog tiranina. O znaš li da ga ona u svakoj ženi traži i da mnoge mijenja sve dok se konačno ne suoči s onim koji je znalački slomi? Ljubav je borba, neprestana borba za vlast i dominaciju. Tko ne zna odolijevati, pregazit će ga njeno okrutno naličje.



Ali ovo je noć u kojoj sve odjednom prestaje.
Vedrim nebom krenut će tamni oblaci i sunca više neće biti. A biti će potrebno puno vremena da ponovo zasja. Tada ću ti već biti daleko, van dohvata ruke. Za tebe ću ostati neuhvatljiva sjenka što oko tebe leluja. Ti ćeš je osjećati, ali je nećeš moći udahnuti. Možda ćeš je htjeti dodirnuti, ali uvijek će ti izmaći.

Ovo je noć u kojoj ću ti baciti krpe u lice i zahvaliti ti na svemu.
Noć kad će ženka biti bačena natrag u bezdan, a ti izgubiti dodir sa skrovitim dijelovima sebe. Noć kad padaju zavjese i kad će surova istina prevladati. Kad će sve biti pribijeno na stup srama, a svaka svetinja pregažena. Ona u kojoj suze dolaze za osmijesima kao što ledena hladnoća postupno osvaja ogrijani prostor. Ona u kojoj odlazim. Nepovratno.

24.01.2009. u 22:02 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.01.2009.

DOLAZAK by Vic

Selvaggio

Jedne večeri, kad sunce već zađe, iznenada ću doći u tvoj grad i nakratko prošetati njegovim osvijetljenim ulicama. Njegove pojedinosti neće me osobito zanimati. Proći ću pokraj stare crkve, a da je neću ni primijetiti. Žamor ljudi neću ni čuti. Oko mene sve će biti prozirno, tako da ću kroz sve što me okružuje vidjeti samo onu zbog koje sam stigao. U zraku ću slijediti samo jedno: miris tebe. Znam da ću te osjetiti i uskoro pronaći. Znam da mi te vlažan zrak što se s jezera te večeri navukao neće moći sakriti.

Ti ništa nećeš slutiti, za tebe to će biti večer kao svaka druga, i dok ćeš kroz staklo promatrati nebo i visoke planinske lance što okružuju tvoj grad, nećeš ni znati da sam ti tu, u blizini, i da ću ti se svakog trenutka pojaviti. Tvoje misli će se kao i obično vinuti daleko nastojeći probiti sve prepreke u želji da dopru do tvog divljaka, ne bi li ga njima umila pred san i podsjetila da postoji netko tko ga neizrecivo voli. Dobro znaš da on svaku tvoju čežnju osjeti i da ne postoji ništa što bi te misli poništilo. Pomirena sa svim ipak ga iščekuješ. Duboko uvjerena da sada neće doći, svejedno u tebi tinja tračak nade, i strpljivo živiš za trenutak kada će ti se pojaviti.



Jedne večeri, kad se na tvoj grad spusti mrak, krenut ćeš ulicom i ništa ne sluteći pružiti korake pod prvim noćnim sjenama. Ponesena mislima snatrit ćeš kako mi prilaziš dok spavam. Leći ćeš pokraj mene u kratkoj i prozirnoj crnoj spavaćici, prebaciti mi nogu preko bokova i tiho mi ljubiti vrat i lice. Nježno ćeš se stisnuti nastojeći se uvući duboko u mene, dlanovima krenuti preko grudi i upijati miris mog tijela. Čvrsto, čvrsto ćeš me zagrliti i tako me buditi, želeći da se okrenem prema tebi i pogledam te očima u kojima ćeš pročitati neugaslu želju što će se bujicom na tebe razliti.

Tako ponesena ćeš hodati ulicom ništa ne sluteći. Ne znajući da te već pratim. Da sam ti za petama i da ću te svakog trenutka dostići. Korake koje ćeš iza sebe čuti, a da se nećeš ni osvrnuti, jer tisuće takvih svakodnevno te prate, sada će biti moji. I ništa nećeš znati. Nećeš ni stići, a nećeš ni moći, jer u mislima biti ćeš daleko. Ljubit ćeš me na ležaju, usnama kliziti niz moje grudi, a dlanovima mi prelaziti preko bedara. Vrhom jezika utiskivat ćeš trag na mojoj koži i polagano kliziti prema dolje, dok će moje oči sijevati žudnjom koja će onu tvoju, silovitu i nezaustavljivu, još više ohrabriti.

Konačno će ti se moji koraci približiti. Miris tebe ću osjetiti neposredno u svojoj blizini i po tome nepogrešivo ću znati da si to ti. Vjerovat ću svom instinktu, znajući da je to ona kojoj sam nenajavljeno stigao i koju ću sada iznenaditi. Nadam se da će ti srce izdržati. I da ćeš me brzo prepoznati. Razoružat ću te glasom, tebi tako poznatim, pa i mada mi možda nećeš jasno razabrati lik, svejedno ćeš osjetiti da sam to ja. I taj će te osjećaj u trenutku smiriti.

Ipak, proći ću pokraj tebe kao da te ne poznajem i pustiti te da mi otipkaš poruku. Da, jedini, s tobom sam…prilazim ti sada i budim te usnama. Želim da znaš koliko te želim i da nestrpljivo očekujem dan kada ćeš mi doći…Ista poruka će mi stići dok ću biti na par koraka ispred tebe. Zastat ću ispod svjetiljke, kao da nešto tražim i kopati po džepovima. Pustiti te da prođeš pored mene, a onda ti u prolazu reći:

«Zar nije ovo taj dan, zar nije ovo ta noć?»



Jedne večeri, kad tvoje ulice opuste i ljudi negdje odu, dvije će se siluete, pod sjenom krošnji, ljubiti u mraku. U dlanovima držat ću ti lice i nježno ti dodirnuti usne. Zatečena, ni riječ nećeš moći izustiti. Samo ćeš pustiti da te struje valova nose i prikuju za moje grudi. Na uho ću ti šaputati da ne brineš, da je to stvarnost, da ne sanjaš, i kao dokaz izreći ti one iste riječi koje sam ti napisao jutros kada si ih sva sretna pročitala. Pustit ću da se utisneš u mene, da mi se sva predaš i uđeš mi pod kožu, gdje već mjesecima želiš biti i čiju dušu želiš izbliza dotaknuti.

Vrućim ću te poljupcima hraniti – hladna će to biti noć – pa ti rukama kroz kosu proći i čupkati pramenove koje ću među prstima rasplesti. Pod tvojim dlanovima osjetit ću još malo nevjerice, ali ti dodiri uistinu će ti sve reći: divljak je stigao i sada je tu pred tobom. On je to jednom obećao i svoje obećanje upravo je izvršio. Diraj me, najdraža, diraj…Usnama dotakni moje, one su stvarne, nisu tek djelić željenog sna. Diraj me, zavuci mi prste, osjeti moje vruće tijelo. Oćuti kako nestrpljivo iščekujem tvoje prste pa mi njima crtaj oblike na koži i prisloni glavu, da možeš čuti otkucaje moga srca. Šapni mi, da, šapni mi na uho ono što volim čuti. Reci mi, čak i ako još misliš da sanjaš, izreci mi one riječi kojima si tako često do sada znala otvoriti sva moja vrata i unutra postati sastavnim dijelom mene. Reci mi, šapni mi:

«Neizrecivo sam sretna sada. Sva sam si sretna, znaš li to…»



Jedne večeri, na planinskom putu odakle se prostire vidik na noćna svjetla tvoga grada, jedan će divljak skidati svoju princezu i dok će joj tijelo čvrsto stezati u svojim rukama, ona će ponesena njegovom snagom duboko uzdisati u tom zagrljaju i ljubiti mu grudi kao maločas dok je o tome samo maštala. On će je promatrati golu u svojim rukama, a onda usnama krenuti njenim vrelim i željnim tijelom, dok će mu ona prste ugurati u kosu i tihim mu glasom poručiti neka ne prestaje, neka samo ne prestaje…Povremeno susretat će im se usne i oči. I riječima će šaputati jedno drugome. U slatkoj igri pod daškom noćnog lahora one će sići padinom i osvojiti tvoj grad. I neće postojati nitko tko ih neće osjetiti, tko ih neće dočuti.

«Jesi li sretna sada?»

Ti si mi sve…

«Uživaš li u mojim vrućim usnama, dok ti ovaj hladan povjetarac miluje lice?»

Za ovo sam živjela, ovaj trenutak dugo iščekivala…

Snagom dodira iz tebe ću istisnuti sve…Željna mojih usana svuda ćeš ih sada osjećati i one će oko tebe rasplesti slatku mrežu iz koje nikada nećeš htjeti izaći. Ljubit ćeš mi ruke, dlanove. Čvrsto mi stezati mišiće, noktima na njima ostaviti svoje tragove. Gnječiti mi bedra u silovitom zanosu, dok ćeš nestajati pod lavinom strasti koju ću izliti na tebe. Silovitost i nježnost međusobno će se izmjenjivati. U jednom trenutku biti ću tvoj divljak, raspojasan i neobuzdan, s čije će mokre kose na tvoje tijelo kapati krupne kapi znoja, a već u sljedećem obasuti te nježnostima pod čijim ćeš tihim vodama mirno ploviti ponesena svojim budnim sanjama.

Postoje li riječi koje ovo mogu opisati, postoje li?

«Postoje stvari jasnoću čijeg doživljaja ništa ne može opisati»

Postoji li želja slična ovoj koju osjećam prema tebi i sada, dok moja maštanja tako sigurno pretačeš u stvarnost?

«A postoji li negdje netko kao ti?»



Jednog jutra, u rumenilu praskozorja što će planine obojiti u crveno, divljak će ti utisnuti poljubac na lice i reći da je vrijeme da se sad vrati odakle je došao.

Znaš…ponovo će doći dan kada ću te iznenaditi. On nije daleko jer živiš za njega. Koliko nešto budeš htjela, toliko će ti se to i ostvariti jer snaga želje oslobađa i ruši sve prepreke. Vjeruj u mene, vjeruj u sebe, najslađe moje…Pogledaj u svjetla svoga grada i zamisli ona u daljini, odakle sam ti stigao. Ona su potpuno ista i ništa nas ne dijeli, osim doživljaja što smo ga u glavi stvorili. U ovom trenutku u mislima si već tamo gdje ja idem, a ja ostajem tu, zajedno sa svim tragovima koje sam ove noći ostavio u tebi.

Utiskuješ u mene poljupce praćene suzama. Brišem ti ih s lica, kažem ti da ne brineš. Pogledaj s vrha prema dolini, zamjećuješ li maglu koja svojim velovima pokušava zastrti svjetla!? S prvim zrakama sunca ona će proći, a sve što sada prekriva ostat će na svom mjestu onako kako je prije bilo. Tako i tvoj divljak; nakratko će ga prekriti magla, a onda će ponovno izroniti. Iznenada, nenajavljeno, on će ti opet doći, on će te ljubiti, on će te skinuti i nježno te dirati. Vjeruj u mene, vjeruj u sebe, najslađe moje…Vjeruj u onaj trenutak, kao što sada imaš vjeru u ovaj, dok sam s tobom.


I kad ću ti otići, ostavit ću te s osmijehom zadovoljstva na licu.
Promatrat ćeš moju konturu kako nestaje niz ulicu i još dugo na istom mjestu stajati. Poželjet ćeš duboko udahnuti zrak u kojemu još stoji neuništivi dio mene, da ti poda snagu i hrabri te do mog sljedećeg dolaska. Kad nestanem iza ugla Via Castella mahnut ćeš mi:

Do viđenja moj divljače, do viđenja…na ovom istom mjestu čekat ću te.

«Do viđenja, najdraža…na ovom istom mjestu čekaj me. Samo je pitanje dana kada će ti divljak opet doći».

18.01.2009. u 21:15 • 17 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.01.2009.

ROMAN: SEDMI PEČAT

Kao što sam to prije nekog vremena najavio u tijeku je izdavanje romana SEDMI PEČAT koji je objavljen i na ovom blogu, a krenuo je s prvim nastavkom NAŠA NOĆ dana 20.11.2008 i završio 8.12.2008. s posljednjim nastavkom pod imenom BEL'TENEBROSO (arhiva studeni/prosinac). Sadržaj romana je u međuvremenu dotjeran pa iako smisao nije izmijenjen u tekstu su napravljene kozmetičke promjene koje će ovdje na blogu biti ispravljene tek naknadno, nakon što se knjiga objavi.

Roman je inače posvećen

mojoj ljubavi, najdražoj, vječnoj i neraskidivoj

Ovo je približni izgled naslovnice knjige:


@copyright by Vic

Cjelokupno izdanje bilo bi neostvarivo bez izdavača HUMANAART likovne udruge (klik) i njezina predsjednika inače mog dragog prijatelja Đuke Siroglavića, koji je prije godinu i pol oborio svjetski rekord i naslikao najveću sliku na svijetu te se tako našao u Guinnesovoj knjizi rekorda. Pojedinosti OVDJE



Lekturu i recenziju romana, koja će biti objavljena kao proslov, obavila je i napisala Mirela Škarica:

PROSLOV

«Sedmi pečat» uistinu je neobična književna pojava u, kako predmnijevam, ne samo hrvatskoj nego i svjetskoj književnosti.
Ove riječi uistinu nisu pretjerivanje, niti u književnim krugovima neka vrst «šećerenja» ponuđenoga kolača.
«Sedmi pečat» je podosta zahtjevan «zalogaj».
Ambicioznost autorove stvaralačke misli vodi nas od ljubavne, gotovo amorovske poetike sve do onog Nečeg, Nekoga, kamo je moguće putovati samo kroz srce, ali srce koje jamči nepodijeljenu ljubav, ljubav koja uvijek biva Susretom.
Koja je tajna razbojnika, a koja Princeze?
Sve ono što je sadržano u nedjeljivosti dvaju osoba, poklanja se Univerzumu kroz propitivanje o onome što je sebedarje, i što je Iskon.
Naslućena seksualnost u ovom djelu ne prelazi granice dobrog ukusa, već ga naprosto tvori. Kroz dijalošku atmosferu jasno se zrcali lik čiste ljubavi, doživljaja dubine Drugoga, ali i prijelaz iz sebe samoga u esencijalno-egzistentni svijet Traženoga.
Čitajući ovo autorovo djelo uistinu sam ostala zatečena tako «sročenom kombinacijom», da tako kažem, «ulazno-izlazne» perspektive autorova vizionarstva.
Ponajprije, on nas uvodi u tihi i romantični koloplet ljubavne dinamike, i to dinamike koja je čista, kristalno čista poetska misao.
Sa druge strane čitatelja kuša preletom krez religiozna iskustva.
Tko je, dakle, taj Netko?
Tko je razbojnik, a tko Princeza?
Autor u tekstu knjige razotkriva tajnu «Sedmog pečata» riječima: «Snaga dvoje u jednom. Tajna Sedam pečata je otkrivena!
I Sedmi pečat je jedinstvo, hieros gamos»
Snježne planine i Red Dvadeset sedmorice označavaju Orlov let.
Nije li to let slobodne duše koja kroz ljubav traži svoje utočište u svetim, dotad netaknutim dijelovima vlastite nenavezanosti na ovozemno?
Kako bilo, čitatelji će u ovom iznimnom književnom djelu moći pronaći velike dijelove svoje vlastitosti, svojih emocija, prepoznati svoje ljubavi i svoje čežnje. Već navedoh autorove riječi: «Sedmi pečat je jedinstvo».
Ovo djelo uistinu jest jedinstvo: jedinstvo emocionalnog svijeta, svijeta ljubavi kao smisla univerzalnog rađanja; jedinstvo filozofske i teološke misli kao središnje okosnice autorove misli i životnog iskustva; jedinstvo čak biblijskog poimanja sebedarja, s obzirom na ljepotu pjesničke konotacije cjelokupnog teksta.
No, «Sedmi pečat» valja čitati polako, sabrano, motivirano.
Ne nalazimo se pred knjigom ležernog, već zahtjevnog stila.
To je knjiga satkana od autorovih višegodišnjih promišljanja, a te misli otkane na papiru još više draže znatiželju: kako je došlo do ovoga jedinstvenog «sklopa» toliko profinjene emotivnosti, toliko filozofske srčanosti i intuitivno-spoznajne teologičnosti, te gotovo starogrčko- pripovjedačkog stila.
Tko god posegne za ovim djelom, neka se čitanju uvijek iznova vrati.
Vrijeme koje nam je ponuđeno u ovoj knjizi jednostavno ne postoji.
Postoji samo vječnost; doznajte zašto.


Mirela Škarica


------------------------

Kako je objavljivanje u tijeku i imamo pune ruke posla o daljnjim pojedinostima pisat ću na blogu nakon nekog vremena. Tada će biti objavljene pojedinosti o tome kada će knjiga biti objavljena te kada će i gdje biti promocija. Za sada je nezahvalno unaprijed bilo što odrediti. O točnim terminima još se ništa ne zna.

Ovom prilikom ujedno zahvaljujem svima koji su se potrudili dati svoj doprinos objavljivanju ove knjige ili na tome trenutno marljivo rade.


Pozdrav

Vic-Diabolica

12.01.2009. u 15:44 • 17 KomentaraPrint#

subota, 10.01.2009.

PRODOR 2. dio by Vic

No četvrtoga dana si zablistala.
Tvoje kretnje bile su drugačije, koraci meki i lagani; promatrajući te sa strane imao sam osjećaj da lebdiš. I tvoj način ophođenja s drugima se promijenio. Tvoja probuđena seksualnost izbila je na površinu ne samo u gestama tijela. Promijenila se boja tvog glasa, a oči poprimile upečatljivi sjaj. Pa i mada si to oduvijek bila, sada si postala privlačnijom no ikad prije.

Ha, sjaj ženke, prokomentirao sam: kako samo polako izlazi iz svoje pećine! Uskoro će tobom potpuno ovladati, hoće. I onda se sjetiti onoga koji ju je probudio. A znaj: ona mu se još mora zahvaliti. I učinit će to, draga moja, hoće, sigurno, jer ona nikome nikada ni u čemu ne ostaje dužna.

Peti dan…Ostaješ prekovremeno.

Ponovo te sa strane promatram.

Ponekad zastaneš, nakratko se zamisliš i tada imaš potrebu poigrati se pramenovima svoje kose. Ponovo smišljaš što ćeš dalje napisati. Za razliku od par dana prije sada me zamjećuješ, ali praviš se da me ne vidiš. A tu sam ti, na vratima. Samo ti i ja u ovim prostorijama i nitko više. Hajde, ne pretvaraj se. Baci pogled, znaš da sam tu. Osjećaš snagu mog pogleda, on te obnažuje, skida…Golica te to među bedrima, znaj da znam.

Prilazim ti sigurnim korakom, sjedam do tebe i prodorno te promatram. Osjećam da u cijelosti nadzirem situaciju, svjestan da su sve promjene koje sam ovih dana na tebi uočio potaknute riječima koje sam ti nekoliko dana prije napisao.

Hladnoća je iščezla, postaješ susretljiva. Drago ti je što me vidiš, osjećam to. Možda si me očekivala. A svoj duži boravak ovdje danas možda si pomno udesila.

Primjećujem kako ti kroz tanku tkaninu bradavice ponosno strše. Cjelokupno ozračje u tvom uredu sada je potpuno drugačije. Žena se ipak probudila. Osjeća se poželjnom, uživa u svojoj privlačnosti kojom tako plijeni. Zar si se to probudila? Ti si mi ono rekla da odem? I danima me izbjegavala?

Prestala si tipkati.
Bacam pogled na tekst. Ismijavam ga. Kakve su ti rečenice, draga moja? Prepusti to meni. Ja ću ovu ispraviti, izgledat će daleko bolje, jer ovakva i nema nekog smisla. Zašto mi ne dozvoliš da uzmem stvar u svoje ruke? Ako ti smjesta ne pomognem, možda nitko neće shvatiti što si ovim dvjema-trima rečenicama željela reći.

«U redu je…ispravi to», slegnula si ramenima i predala mi tipkovnicu.

Sa zanimanjem si pogledala u zaslon monitora.
I vidjela kako brišem tih nekoliko rečenica, povećavam slovo i masnim velikim slovima ti pišem:

RADOZNALA SI? ALI ONO ŠTO OVAJ KOJI TI PIŠE UISTINU ŽELI TEŠKO JE NAPISATI I IZREĆI.

Udobno sam se zavalio u naslon i promatrao tvoju reakciju.
Lice ti je porumenilo, ostala si bez teksta. Ne znam jesi li u tim trenucima uopće disala. Preplavio me tvoj dvostruki osjećaj: istovremeno želja i osjećaj nesigurnosti. Tvoj je otpor popuštao pod snagom prodorne dominacije koja osvaja sve veći prostor. Zapravo je već koji dan prije sasvim olabavio.

Uzela si u ruke tipkovnicu, na tren razmislila pa si istim masnim i velikim slovim odgovorila:

SHVAĆAM. I SAM SI MALOPRIJE REKAO: RIJEČI NA OVOM MJESTU IONAKO SU SUVIŠNE. ZATO SI ONE REČENICE I OBRISAO.

Susreli su nam se pogledi.
Oči su ti se širom otvorile. Njihov sjaj postao je dvosmislen. Smješkam ti se. Time ti želim poručiti da ti čitam želju i da znam da ne postoje riječi kojima bi se ona mogla opisati.

Prstima ti ovlaš dodirujem lice. Pogled ti je snen, svime si očarana. To je trenutak tvoje slabosti, ujedno kruna ženske dominacije koja sebe gura u podređeni položaj, da bi mužjaka navela da učini ono što mora. Previše si sada ponesena. Sada je trenutak, sada…

Divlje se ljubimo.
Moji prsti nezaustavljivo divljaju tvojim tijelom. Širim ti noge, spremno mi se prepuštaš. I dok te istražujem ti mi grizeš usne, a svojim vrelim dahom žariš mi lice. Otkopčavam ti hlače i prstima prodirem unutra. Preko sitnih dlačica probijam se u središte tvojih želja i ono mi se neizrecivom lakoćom predaje. Bedra si sasvim raširila i koljeno mi gurnula među noge; jedna sitna gesta kao znak tvoje posvemašnje želje za predajom.

Podižem te sa stolice i stišćem uza zid. Ruke ti podižem uvis i snagom svog pogleda izvlačim iz tebe ono najdublje što žena može dati. Usnama šaram preko tvojih, dok te rukama oslobađam odjeće. Tvoji prsti na mojim grudima i ramenima, stišćeš me. Duboko dišeš, isprekidan ti je dah, uzbuđena si, jako. Grebeš me, za tvojim prstima ostaju tragovi. Ruke su mi crvene, mišići prošarani tankim prugama. Jesi li uopće svjesna što mi činiš?

Spremam se poleći te na stol i jednim zamahom brišem s njega sve one papire i sav uredski pribor. I dok papiri lete zrakom ja te poliježem na čistu drvenu ploču, širim ti noge, a bokove uzimam u svoje čvrste dlanove.

Sada ću te ljubiti, dugo ljubiti. Promatraj me, gledaj me kako ti to činim. Želim da svaku pojedinost zapamtiš i da se u svojoj mašti uvijek tome vraćaš. Pusti neka se razgranaju bujice želja i strasti u tebi, prati im tokove i slijedi impulse svojih želja jer prividna nedodirljivost žene je nadvladana. Preostaje ti samo jedno: da me uzmeš i pustiš da nad tobom izvedem siloviti ritual prodorne muške moći.

U tvom pogledu i dalje ponesenost. Negdje si između sna i jave. I dok silovito jurišam na tvoju utvrdu, svašta ti na uho šapućem i u jednom trenutku te pitam:

«Željela si to?»

U nasrtaju strasti preokrenula si očima. Najradije bi izbjegla dati odgovor, ali nisi mogla odoljeti snazi koja te vodi. Klimnula si glavom.

«Želiš li jače, još?»

«Da», konačno si izustila.

«Koliko jače?»

«Još jače, još…do kraja»

Poniremo u najdublje virove strasti.
Žena je probuđena.
Ona se sva nudi i ne želi da taj osjećaj prestane. Dugo je vremena čučala u tebi, draga moja, i samo čekala trenutak da je netko na ovaj način pokori. Sraz dvaju podivljalih tijela okončat će s kapima znoja koje će se s mog lica slijevati na tvoje. Na vrhuncu grizeš mi prst, požuruješ me.

Želiš li još jače, još?

Još jače, još…jebi me, jako…



Iste večeri vozim te kući.
Zastajem u parku. Ljubiš me i grliš. Priznaješ mi da bi me najradije povela kući.
Teško se odvajaš od mene. Neprestano imaš potrebu dirati mi lice i gledati me u oči. Kreneš pa staneš. I ponovo mi padaš u zagrljaj.

Konačno mi potvrđuješ: da, bio sam u pravu. Žena u tebi dugo je bila potisnuta i strpljivo čekala trenutak da je netko pročita. Navela si kako toga nisi bila svjesna. I da sam bolje od tebe znao što ti treba.

«Znaš…žene obično vole da ih netko čita kao knjigu», rekla si: «I mada to nerado priznaju, u trenutku kada osjete tako nešto fatalno spremne su tome sve podrediti. I sve im se tada odjednom ruši. A svi ženski životni ciljevi slijevaju se samo u onaj jedan: da u potpunosti osjete onoga koji ih je tako znalački pročitao i imao drskosti da ih slomi»

«Želiš li da još čitam iz tvoje knjige ili…», upitao sam te.

«Želim…jer takvom čitanju jednostavno ne mogu odoljeti. Pred tobom sam tako raskrivena. Onako kako sam to pred nekim oduvijek željela biti»

A što je s tvojim privatnim životom?
Godine grade rutinu, draga moja. Ljubav postaje sivilo, ako je uopće ikada i postojala. Ženka nestaje izostankom svježine i nestaje duboko u podsvijesti. Ondje može tavoriti godinama, ali zasigurno ne vječno. Jednom će osjetiti poticaj i reagirati. Ponekad su to obične sitnice, zar ne?

«Moja ženka želi biti tvoja», šapućeš mi na uho i svoje lice mazno pripijaš uz moje tijelo.

Podižeš mi majicu i dlanovima prelaziš preko mojih grudi. Igram se tvojom kosom, njen miris osjećam u zraku, osvježava me. Ljubimo se još dugo. Moraš ići, a ne da ti se. Postoji netko tko te čeka. I prije nego izađeš van prst mi stavljaš na usne pa mi tiho za kraj šapućeš:

«Biti ću ti iskrena: probudio si sve moje želje. Moje je prirodno žensko pravo zadržati te za sebe»

Klimnuo sam glavom i nasmijao ti se.
Znam, draga moja, sve znam. Ženski osjećaj predaje treba samo probuditi. A kad se jednom razvije, nemoguće je tada opisati žensku sklonost prema onome koji se oko nje potrudio.

I kad si već zatvorila vrata i zakoračila, zaustavio sam te da ti kažem:

«Dobro se sada vratila natrag u ljubavnu rutinu»

«Znaš…do neki dan nisam to znala. Ali sada sam potpuno svjesna što je to»

«S tim se moraš naučiti živjeti», odgovorio sam: «Ljubavna rutina i istinska priroda čovjeka ne idu ruku pod ruku. Ma koliko se trudili sputati je, time samo odgađamo trenutak njezina buđenja ispod maski. Ali ona jednom mora izbiti na površinu»

Uštinula si me za obraz i kratko poljubila. A onda se okrenula i otišla u noć.

Idi, draga moja, idi…
U ona četiri zida gdje se vraćaš, odlaziš sada ispunjena i sretna.
Nekome će možda pasti na pamet da zna što je uzrok tvojoj sreći.
Staneš li pokraj njega, svu će tvoju blistavost njemu pripisati; on bi se čak mogao okupati u mom sjaju.
Ali samo ja sam te zaista upoznao; samo ja i nitko više…

kraj

10.01.2009. u 19:07 • 14 KomentaraPrint#

PRODOR 1. dio by Vic

Promatram te sa strane.

Ponekad zastaneš, nakratko se zamisliš i tada imaš potrebu poigrati se pramenovima svoje kose. Smišljaš što ćeš dalje napisati. A onda kad nastaviš tipkati, pratim kako ti krupne grudi zamamno podrhtavaju.

Zamišljam ih, u mislima ih dodirujem. Prstima kružim oko njihovih vrhova i želim ih dodirnuti usnama. Zamišljam te svučenu, golu...Svoje ruke koje pletu paukovu mrežu oko tvoga tijela. Probuđenu strast kojoj se ne možeš oduprijeti. Tvoje oči u kojima čitam potpunu predaju, želju da konačno budeš svladana i osjetiš sirovu strast divljaka.



Tako si ženstvena.
Moje gladne i pohotljive oči te prate i svaku pojedinost zamjećuju. Zračiš nečim posebnim i to mi ne da mira. Možda je upravo osjećaj tvoje nedodirljivosti taj koji me u ovim trenucima pokreće. Što li se sve krije ispod krinke prividne hladnoće? Koliko je bogat svijet s one strane tvoje stvarnosti i kako mu prići da na površinu izbije ŽENA koju svojim svjesnim ponašanjem nastojiš sakriti od radoznalih pogleda?

Suvereno vladaš sobom, tko bi uopće smio posumnjati u tvoj osjećaj sigurnosti. Zauzeta onim što tipkaš ne primjećuješ me. Ipak ću se potruditi da pročitaš moje misli. One će te zagolicati. U tebi će nešto potaknuti i na nešto te podsjetiti. Znam tvoju bolnu točku. Znam, čitam te kao knjigu. Uskoro ćeš me osjetiti u bedrima. A toplina će te iznutra ispuniti. I pokrenuti hormone snagu čije neobuzdanosti uvijek određuje vremenski raspon unutar kojega su bili potisnuti.

Prilazim ti i sjedam do tebe. U mislima postajem konkretan. I dok neobavezno razgovaram s tobom, zamišljam kako te skidam. Promatram ti usne, slušam kako mi pričaš, ali te gotovo i ne slušam jer u mislima ih ljubim. U mašti stišćem te uza zid pa ti podižem ruke uvis, da bi osjetila snagu moje dominacije. Ženo, želim te pokoriti. želim da mi se predaš, da te imam i s tobom činim sve što želim.

U tvojim očima zamjećujem sada drugačiji sjaj. Uzvrpoljila si se na stolici. Prividna sigurnost i suverenost polagano blijedi. Da, osjetila si me. Snaga mojih misli doprla je do tebe i nakratko te uznemirila. Krajem oka zamjećuješ da sam oborio pogled. Želim da oćutiš kako ti promatram grudi. A onda vraćam svoje oči tvojima, tek da u njima pročitaš ono što sam osjetio dok sam ih promatrao. Da, to će ti se svidjeti. Ma koliko se branila od tog osjećaja, u tebi će se nešto pokrenuti i ta snaga će te preplaviti svojom magičnom moći.

Ono što si u mojim očima ugledala nije prošlo neprimjetno.
Prirodni ženski instinkti počeli su djelovati. Osjećaš da se nešto u tebi zbiva. I moraš se obraniti…ili barem odglumiti da se braniš.

Po običaju se izmotavaš.
Spasonosnog li rješenja za tebe: odjednom želiš da ti pomognem oko teksta. Rečenica koju si napisala sročena je nespretno. Mogu li ti pomoći? Naravno da mogu. Već sam ti dao savjet, ali nije upalilo. Nešto moram sam poduzeti.

«Dozvoli da ja završim ovu rečenicu», rekao sam ti.

Pogledala si me svojim tamnim očima i klimnula glavom.

Uzeo sam u ruke tipkovnicu i povećao font. A onda se drsko, krupnim i masnim slovima, odvažio napisati:

ŽELIM U TEBI PROBUDITI ŽENU

Sjeo sam natrag na stolicu i prstima počešao lice. Pogledala si me, ali sam tvoj pogled izbjegao. Gledao sam u strop i samome sebi se smijao.

«Ti baš želiš da mi bude neugodno sada?», pitala si.

«Nije bitno što želim ja, već ono što ti sama želiš», odgovorio sam kratko i jasno.

«Kako ti znaš što ja želim?»

Blag izraz osude u tvom pogledu. Osjetila si da sam zašao tamo gdje rijetkima dopuštaš ući.
Teatralno sam raširio rukama, unio se u tvoje oči i pogledao te sasvim izbliza.

«Kad si je to zadnji puta osjetila? Reci mi…»

Prešutjela si odgovor, obrisala ono što sam napisao i sama dovršila rečenicu. Uozbiljila si se, pogledala me prijekorno i rekla mi:

«Molim te, idi sada. Idi…»

«Znaš li da isto tako nije bitno ono što jedna žena kaže, već ono što misli?», odgovaram ti kroz smijeh.

Ostala si bez riječi, ali se nisi dala smesti. Pokazala si mi prstom prema vratima. Tjeraš me od sebe i ja odlazim s drskim osmijehom na usnama. Gledam te u oči i smijem ti se, pobjedonosno i slavodobitno. Misliš da ne znam što se u tebi sada zbiva? I zar misliš da me ovakva tvoja reakcija iznenadila? Ne, nimalo…znao sam da će biti tako.



Dva dana si me izbjegavala.
Ne želiš podleći snazi raskrinkavanja. Kad bi me slučajno negdje susrela, okrenula bi glavu na drugu stranu. Prividno si nezainteresirana.

Trećeg dana sam sjeo u svoj ured i napisao ti mail:

Znam da nikome nije ugodno kad mu netko nepozvan uđe u prostor koji smatra intimnim, svojim. Ne ulazim dublje u tvoje razloge, samo te želim podsjetiti na tvoju prirodnu ulogu. Kad si zadnji puta osjetila ženu u sebi? Kad se onaj s kojim dijeliš život zadnji puta potrudio oko tebe? Kad si se to osjetila kao žena u punom smislu te riječi? Kad si osjetila da te netko želi, da ti se divi? Kad si u nečijim očima pročitala neugaslu strast čijim si mračnim predmetom želje? Ne golica li te taj osjećaj koji je tako duboko potisnut u tebi?

Preispitaj se…I dalje želim probuditi ženu u tebi. Želim da je ponovo osjetiš, kao nikad prije. Da jednog jutra osvaneš pod snagom njezine hipnotičke moći i osvijestiš svoje maštarije kojima se vrlo rado vraćaš jer se pored njih osjećaš kao poželjna žena.


Tvog odgovora, kako sam to i pretpostavio, nije bilo.
Ali samo sam se smješkao. Jer sutra je novi dan.

slijedi nastavak

10.01.2009. u 12:14 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.01.2009.

VJEČNI IZAZOV by Vic


philosophia-erotica

Čekam te u noći sablasnoj i promišljam o životu.
Jedno pitanje palo mi je na pamet: uistinu, tko sam ja?

I čujem glas iznutra kako mi se javlja:
Ja sam životinja.
Ja doduše imam masku čovjeka s kojom sa se saživio i čija pravila poštujem, ali ispod nje caruje đavo. On je moja trenutna suština, plod pradavne krađe svjetla, refleksija istinske zbilje i podloga mog vanjskog bića. Ja sam zrcalo istinskog svjetla i rugoba istinskog Čovjeka srozanog u materiji. Ja nisam ni Prvi ni Posljednji. Ja sam bog, čovjek i životinja u jednom. Ispod svih svojih maski ja sam – đavo.

A đavo ne poznaje druga pravila osim jednog: svoje ne da, a tuđe uzima.
U svijetu gdje se svatko bori samo za sebe zakon ljubavi je pregažen, a ona postavljena na stup srama. Darom razuma đavo se koristi da bi stekao lukavost, a sva njegova rječitost ima samo jedan cilj: da ostvari prednost i pokori protivnika.

Želiš li me uistinu upoznati povrijedi me, dirni u moje, izazovi me i sva mračna sila iz moje vlastite tamnice će se osloboditi i preplaviti te gnjevom. Mi ćemo se svatko za sebe boriti i samo jedan će pobijediti. Život je borba, život je krađa, život je prijevara, a ljubav floskula, sredstvo kojim divlji nagoni ostvaruju svoje primitivne ciljeve. Mi je u svakom trenutku ismijavamo i izrugujemo, i kad o njoj pišemo, kad joj se obraćamo, zapravo želimo da nam se čitav svijet pokori i da uvijek bude onako kako to mi želimo. Najplemenitija stremljenja u rukama su zastranjene volje koja lukavo dolazi do svojih ciljeva. I pritom lažemo, besramno lažemo.

Ja sam stup bijesnih životinjskih nagona potisnutih u nesvjesnom, i dok na površini glumim čojstvo, u sebi smišljam stupice i gledam kako druge upregnuti u kočije vlastitih želja.
Ja želim pobijediti, želim osvajati i pokoravati. To je moja seksualna zadaća, način na koji očitujem vlastitu spolnost.

Ostvarenje moći prvi mi je cilj jer u svijetu gdje jedni gaze preko drugih nužno sam prisiljen zauzeti položaj koji mi jamči mirnu budućnost. Zato se borim za sebe bez obzira na sredstva. Zlo koje stvaram proizišlo je kao posljedica nužnosti da se snađem u okolnostima koje borbu i zgrtanje nameću kao isključivo pravilo. Ja sam dakle nužno zlo. Meni se ono nameće kao jedino pravilo jer da nisam zao ovdje ne bih mogao ni opstati. Ne slušam što mi govore jer onoga što mi kažu ni sami se ne pridržavaju.

Ja sam čovjek, ja sam zlo.
Izvana pitom, iznutra sam gorak. Noćas ćeš me gledati u oči i reći mi što vidiš. Znaj, taj isti blještavi sjaj probuđenog luđaka krasi svakog čovjeka. Ta nezasitna požuda koja krči sebi put osnova je svega što ovdje smatramo živim. I zato ne diraj u moje. Nemoj me povrijediti. Jer kad zvijer izađe iz kaveza, raj se istom pretvara u pakao.



Vidim te kako dolaziš. Čeka nas noć kada će se strasti osloboditi. Godinama ne znaš što je to. Čezneš za tim, ne možeš izdržati. Probuđena ženka me njuši; obećao sam joj se. Ona gazi preko blatnjavog polja i ne mari za prepreke. Tamo gdje prepozna ono što uistinu želi, ona će ako treba i preko mrtvih gaziti.

Ali znaj da nisam stvoren da ispunjavam tuđe želje.
Ono što dajem zahtijeva da nešto i uzmem.
Kad uđemo u mračnu prostoriju i legnemo i sama ćeš se moći uvjeriti: nisam lak zalogaj.
Ja sam bijesna snaga koja se strovaljuje na tebe poput bujice pa te preplavljuje hipnotičkom moći. Kad ti nježno šapućem ja te zavodim i mamim da mi se podaš. I dok ti u mraku trgam gaćice i divlje te ljubim, a ti se gubiš pod velovima žudnje dok ti se tijelo savija u pravilnom ritmu, naše vatrene suštine se dodiruju i krijepe.

I dok zastajem da te ljubim, poljupcima od kojih se tvoje usne tope, pod dodirima čija ja snaga tako vješto usredotočena da me u svakoj pori svoje kože osjećaš, izlijevam se na tebe neugaslom snagom prodorne muške moći koja nezajažljivo grabi. I dok žestoko jurišam i slavodobitno te osvajam, u tvojim očima želim vidjeti predaju kao krunu vlastita postignuća, kao dokaz da sam ispunio svoj biološki maksimum i zabio pobjedonosni stijeg na sami vrh osvojene planine. Mužjak se izlio. Ženka je pala.

Miruj, dušo, miruj…
U mojim si rukama sigurna. Ljubim te, mazim, o kako samo poštujem. Vatra strasti iz mojih se očiju izlijeva na tebe i cijelu te obuhvaća tako da o njoj postaješ ovisna. Slatke tragove ostavljam usnama na tvojoj koži i gdje god te dodirnem, imaš osjećaj da se utiskujem u tebe i da ću, kad jednom prodrem u tvoje dubine, tu vječno i ostati. Da, uvijek ćeš me se sjećati. Uvijek dozivati tu snagu, čeznuti za njom. U drugima ćeš je tražiti, ali nećeš je naći. Zato miruj sada i ogrij se toplinom mog tijela. Ono isijava, žari. Osjećaš snagu zaštite i predaješ joj se. Ali…istovremeno mi nesvjesno pokušavaš oteti snagu jer na osnovu onoga što si mi dala smatraš to svojim prirodnim pravom.

Ali ljubavi moja, u tome ću te spriječiti. O kakva te samo slatka borba čeka!
Kujem te za ležaj, podižem ti ruke iznad glave i divljim te usnama ljubim po čitavom tijelu. Činim te onemoćalom. Razoružavam te. Tjeram da se povučeš. Da se izgubiš u snazi užitka i prestaneš mi otimati snagu kojom isključivo sam smijem gospodariti i raspolagati.

Osjeti me u sebi, duboko. Pogledaj me u oči i reci mi što vidiš. Nije li to odraz moje vatrene suštine, zrcalo davno umrle Ljubavi, strast proizišla kao nakaza prvotnog jedinstva!? I dok te divljom snagom obuzdavam, a ti kloneš pod mojim čvrstim rukama, reci mi što osjećaš? Nije li to ono što si oduvijek željela? Da budeš žena u mojim rukama. Da se osjetiš poželjnom i maznom pod nadzorom divljaka koji na tebe izlijeva i grubost i nježnost, ovisno o tome što ti u očima čita. Da se izgubiš i da u tim trenucima nisi svjesna ni gdje se nalaziš.

Rastopi se pod snagom mojih riječi!
Njihova je moć magična, budi u tebi najdublja čuvstva i upoznaje te sa snagom istinski animalne ženke. Osjeti kako te njihova čarolija dodiruje svojom snagom pa se razlijeva na tebe tako, da imaš osjećaš da joj nikada više nećeš pobjeći. Nadzirem te u potpunosti, kontroliram svaki tvoj pokret, a u svakoj gesti tvoga lica vidim svoju. U ovim trenucima ti postaješ ja. Poprimila si me, još jedna kruna moje dominantne moći. Oblikujem te, ljubavi, oblikujem, a da toga nisi ni svjesna. Ja sam kipar tebe. Ja te klešem zato, jer istom tom snagom želiš biti isklesana.

Vučeš me k sebi, želiš me ljubiti, oslobađaš divljinu i iznosiš mi svoja maštanja. Na uho mi besramno šapućeš dok te bodrim. Nastavi samo, lutko, nastavi. Žestoko ću sastaviti tvoje tijelo u ovoj čarobnoj igri koja će ti oduzeti dah. I neću prestajati dok mi ne kloneš u rukama i ne propadneš u ono stanje kad s tobom mogu raditi sve što želim. To si i željela, zar ne? Koliko si samo čeznula za tim i kako strpljivo to čekala! Godine su prohujale u bezbrojnim maštarijama, već si se gotovo pomirila da to nikada nećeš osjetiti. Zato me sada uzmi, uzmi…ali ne diraj mi snagu, jer ona je isključivo moja.

I što sada vidiš, reci mi!?
Nije li to u očima sjaj otimača, onoga koji drugima krade, a svoje čuva!? Nije li to đavolski sjaj onoga koji potkrada svjetlo da bi njegovom moćnom snagom sam raspolagao!? Nisam li to ja ispod svih maski, bijesna životinja probuđenih nagona, a opet onaj koji se na tebe izlijeva vatrenom snagom kakvu sama potičeš, jer me baš takvoga želiš.
Reci mi što vidiš, reci mi…



I jutrom nestajem, odlazim u tebi nepoznatom smjeru.
Hoćeš li me uspjeti povratiti, hoćeš li me moći dostići? Probuđena ženka vapi za svojim mužjakom, zaziva ga i mami, ali on ostaje čvrst i staložen. U svojoj želji da pokorava ne ostavlja ti ni najmanje mogućnosti da njime raspolažeš kako to želiš. I to je izazov, vječni izazov za tebe. U tom ćeš izazovu vječno izgarati. I kad odem, neće otići on, neće otići izazov. Tražit ćeš ga drugdje, nećeš ga pronaći. Utisnuo sam u tebi pečat mužjaka. Tvoja ženka vječno će uzdisati za svojim đavlom. Ali njega...njega više neće biti.

04.01.2009. u 18:19 • 28 KomentaraPrint#

petak, 02.01.2009.

SAMOSVIJEST by Vic

Sve je prolazno, ljubavi, sve je prolazno. Samo ovi dodiri će ostati. Jednom utkani u Vječnost oni će preživjeti i dodirnuti nas kad nam ponovo dođe vrijeme.

Obuhvaćeni krugom nadamo se vječnom, iako smo u paukovoj mreži prolaznoga kao mušice uhvaćeni. Ali oslobađam te, ljubavi, oslobađam. I dok ti ljubim oči u mraku, one čarobno svijetle. Čitaj u mojima ono što ti želim reći, osjeti sigurnost. Želim da te ova snaga dotakne i da joj se prepustiš. Osjeti mir pod mojim dodirima. Dirat ću te nježno i spretno, a opet mistično, tako da slatka neizvjesnost u zraku lebdi. Ovo je igra u kojoj oči govore. Igra u kojoj bi svaka riječ bila potpuno suvišna.

Vodim te, daleko te vodim…U svijet koji će te dodirnuti neugaslim tragom vječnoga. U mistična prostranstva najdubljih čuvstava. Tamo gdje srce biva dirnuto. Tamo gdje usne šapuću. I gdje ti duša osjeća smiraj, duboko i s pravom sluteći da postoji nešto više od prolaznoga. Osjeti taj mir, neka on siđe u najdublje tvoje dubine i oslobodi sebi prostor. I pusti da taj osjećaj potraje jer kad si u njemu nitko ti ništa ne može.

Znaj da vrijeme ne predstoji zaboravu. Ni sama smrt ne može nadjačati sve što ljudi osjećaju i međusobno razmijene. Oni nestaju, ali za njima ostaju tragovi. I ništa ih izbrisati ne može. Možda je uloga vremena u tome da nas u jednom trenutku samo premjesti u neku drugu prostorno-vremensku iluziju, dok za nama ostaje ono što nas je čvrsto vezalo i na što smo navikli toliko, da nam život bez toga ništa ne bi značio. I nakon što odbacimo tijela, u mračnim predjelima mi ćemo ojačati. Nismo li imali život koji nas je naučio? Idemo dalje, ljubavi, idemo. Pred nama su nova vremena, nove nade i neke nove povorke mrtvih koje slavodobitno uprežu svoje sitne uspjehe u kočiju vlastita jala. Svi oni su nam potrebni. Možemo učiti od drugih tako, da ne ponavljamo njihove greške. Ne vjeruj u slučajnosti, ljubavi, ne vjeruj…jer ovdje se sve događa s razlogom.

Topi se pod mojim prstima! Neka me tvoje oči ispune, a tvoje usne neka me dodirnu kao nekoć, dok još nismo ni slutili kakva nas životna drama očekuje. Ovdje, na ovom istom mjestu, jednom davno smo stajali. I kad me pogledaš, u tvojim očima mogu pročitati riječi koje si mi davno jednom izrekla. Ne, tada još nismo znali da je sve prolazno. Nismo ni slutili da ćemo se jednom rastati, iako se s obzirom na okolnosti takvo što uvijek može očekivati. Zar onaj koji ode može pripremiti postelju za onoga koji ostaje? Tko je u tim trenucima takvo što imao na umu? Da će ga netko negdje čekati? I da će se sve jednom vratiti!? Da ćemo ponovno sići u zemlju neispunjenih snova. U dolinu suza, u svijet koji nam se s jedne strane drsko smiješi svojom lažnom ljepotom, dok nas s druge zakida za najplemenitije u nama jer život kao borba zahtijeva da se slijede pravila o kojima se nerado govori.

Uživaj u mojim usnama sada, dok mrak pritišće okolna polja i dok grane stabala kuje mraz, prvi ove jeseni. Uživaj u mom dahu, u toplini doživljenoga, u mojim vrućim prstima što se oko tvoga lica pletu, u riječima koje ti tiho na uho šapućem. Ništa nije zabranjeno, ljubavi, ništa. Nitko ne zna pravila, nitko ni ne sluti zašto je nečiji životni put takav kakav jest. Postoje dva života koja se paralelno žive, a previše pozornosti pridaje se ovom svakodnevnom samo zato, jer se onaj drugi ne poznaje. Nitko ne zna što je stvarnost. Kao što nitko nije svjestan da pravila igre u prolaznom svijetu ne ovise toliko o moralnim odlikama onih koji ga čine, koliko o spletu različitih okolnosti koji ova stubokom mijenjaju.

*

Što je moral, princezo moja? Što su pravila? Što je dobro, a što zlo? Ono što ljudi jednom zacrtaju zasigurno su tako učinili zato što dobro znaju kakav im razvoj događaja najbolje odgovara. Oslobodi se tereta krivnje, ne podliježi nedaćama uzročno-posljedičnog niza! Čovjek je podigao zloćudnu magiju na svojoj sebičnosti. On je ovlastio sebe i dao si za pravo da postupanje drugih prosuđuje u skladu s vlastitim željama. Ne podliježi toj nesreći, postupaj s pravilima vlastita puta. Poslušaj sebe, kako ti suci ne bi bili upravo oni koji žele da se ponašaš kako to njima najbolje odgovara.

Što je moral, princezo moja? Tko su oni koji su ga propisali? Tko oni koji drugima govore što treba činiti, kako postupati i na koji način se moliti izmišljenim božanstvima? Tko je ta šaka jada koja sudi drugima, a da sebe ne vidi, i koja tim više osuđuje druge, što je sama po sebi prljavija i besramnija!? Oslobodi se pritiska mase i živi svoj mir, na putu koji je samo za tebe satkan, jer to je tvoj put i tu se krije tvoj vlastiti razlog za mir. Ćudoređe ne postoji, znaš li to? Oni koji tebi govore što i kako moraš činiti prema tebi će uvijek postupati onako, kako to njima najbolje odgovara. A pritisak koji stvaraju na druge, ne bi li ih upregnuli u vlastite kočije, stvara bolest ne samo pojedinca, nego čitavog društva u cjelini. U želji da se stvori red, stvara se još veći nered.

Što je moral, princezo moja? Raskrinkaj prljavu igru svjetine, jer da se istina o svakome zna, usred svečanog čašćenja ispraznim tiradama hinjene ljubavi i lažne dobrote jedni bismo drugima pljunuli u lice. U svijetu maski moguće je glumiti sve dotle dok je istina o glumcima nepoznata. Ali što bi se dogodilo kad bi se jednoga dana zavjese razgrnule i kad bi pred sud kristalno čistog svjetla izišla nepatvorena istina o svima? O kako bi moral samo pao! O kako bi posramljeno to jadno čovječanstvo bilo! U svega jednom jedinom trenutku mnogima bi riječ osude u grlu zapela. Da, lako je drugima pisati pravila, dok sama sebe ne poznaješ i ne prihvaćaš onakvim kakav si.

I tko to sudi ako ne onaj koji grčevito krije vlastitu prljavštinu i želeći je pod svaku cijenu sakriti rado ukazuje na druge i njihove greške. Ali, ljubavi, znaj: greške ne postoje. Ne, one uopće ne postoje! Postoji greška samo u tuđem oku, a ono je takvom vidi zato jer se nečije postupanje kosi s njegovim trenutnim stremljenjima, ili pak do gole kosti raskrinkava njegovo nesvjesno ponašanje, koje se od onoga čemu zamjera nimalo ne razlikuje. Ljubavi, greške uistinu ne postoje. Sve je škola, sve je učenje i nikada ne podliježi onima koji ti kažu da griješiš, jer – vjeruj mi – ti u svakom trenutku svoga života, uvijek, činiš najbolje što možeš.

Opusti se. Svjetina ubija. Moralna pravila su nešto što se zbog reda poštuje, ali – svatko ima svoj put i svatko sam najbolje zna što mu je činiti. Ne obaziri se na mišljenje drugih. Ne pokušavaj se prilagoditi tuđim interesima. Živi svoj život, slušaj svoje srce i iznad svega cijeni svoj put. Pusti druge neka misle što hoće. Njihovi otrovni jezici ubijaju poput strijela, samo ako im podlegneš. Riječi osude drugih zasijecaju se u naše meso i izazivaju nam bol, truju nam svijest i tijelo pune otrovima. Opusti se. Mišljenje drugih o tebi nikada ne smije utjecati na tvoje mišljenje o sebi. Nitko te ne poznaje kao ti samu sebe. I nitko te ne može poznavati tako dobro.

Moralno ponašanje neprobuđenog čovjeka ne oslobađa. Ne vjeruj tim prljavim psima, slažu čim zinu. Oni žele da čovjek osuđuje sebe zato, da bi ostao vezan za pokvarena stremljenja većine. Da bude poslušnik sustava, da umire za tuđe ideale i gubi glavu zbog tuđe pohlepe. Ne vjeruj im, nikada. Prosuđuj svoje ponašanje i sama osjeti što je za tebe najbolje. Ne dozvoli njima da umjesto tebe prosuđuju što je najbolje za tebe, jer ono zbog čega te kore vjerojatno je najveći promašaj u njima samima.

Pusti ih zato neka sude. Oni ne znaju. I govore na pamet, poput onih koji ih vode. Ono što oni pričaju tiče se samo njihova puta, a on je posut trnjem njihove vlastite ludosti. Gdje god zablista čarobna zvijezda oni po njoj gaze, jer svjetlo obasjava njihove mračne staze pa ih suočava s bezvrijednim nadama u koje su utkali svaku svoju ispraznost. Oni misle da će ih to iscijeliti i da će im prolazna zadovoljstva donijeti sreću. Zato tako gordo sikću na tuđu. Ne bez razloga uporno ih promašuje, stoga se rado obaraju na druge. I gdje god je osjete, po njoj pljuju, nemilice, dok istovremeno s druge strane zazivaju ljubav, o njoj govore i pišu, a zapravo je iz dna duše preziru i najradije bi da postoji samo ona, koja njima spremno ugađa.

**

Dodirni mi usnama grudi, čeznem za njima, za toplinom tebe, u ovoj hladnoj noći koju smo ukrali i za koju smo dugo živjeli. Pusti neka ti se licem razlijeva ono što ne mogu izreći, a tako bih rado da osjetiš. U snazi tog neizrecivog prioni uz moje tijelo, stisni se uza me i ovdje do jutra ostani. Osjeti moje dlanove, snagu kojom te upijam; siđi u mene, duboko, jer sve moje je tvoje sada, ovog trena, kao što je bilo za sve ovo vrijeme što se povjerilo strpljenju da nas nauči. Što je za nas vrijeme koje prolazi? Što je ono za volju, za želju koja sve oslobađa!? Što je život koji prolazi ako ne ono što ćemo sami u riznicu vječnosti utisnuti? I što prema tome netko drugi ima s putem kojim sami idemo!?

Oslobađam te, ljubavi, oslobađam. Sve prolazi, osim naših djela sve odlazi, u nepovrat, u tragediju, u maternicu vječne regeneracije. Zato zapamti ove dodire, jer oni će vječno ostati. Zapamti moje usne i iskru ovu u očima koja blješti – i ona ostat će. I pusti da se toplina mene razlije na tebe. Osjeti mir koji te oslobađa, mir protiv kojega sljepilo ne posjeduje nijedno jedino oružje. Rastali se pod mojim vrućim usnama, neka klize niz tvoj vrat i neka moj vreli dah siđe niz tvoje tijelo i čitavu te ugrije.

Oslobađam te, ljubavi, oslobađam. I dok mi lice obuhvaćaš dlanovima pa me ljubiš, u mraku, gdje samo još oči sjaje, život nam otkriva novu nedoumicu koju još valja riješiti. Put? U kojem smjeru on ide, gdje on vodi? Ne slušaj nikoga osim sebe. Jer samo mi znamo kojom ćemo stazom kročiti. Samo mi i nitko drugi…

02.01.2009. u 20:47 • 10 KomentaraPrint#

POSLANIK SMRTI by Vic



Jednom davno rascijepio sam jedno na dvoje i zavladao nad beskonačnim pomirenjem dva u jedno. U silovitoj žudnji za ponovnim stapanjem nastao je kristalizirani svijet. On je zrcalo razbijenih cjelina, a izvan njih nije ništa do ono, što su one same po sebi. Tako svijet ne postoji odvojeno od svijesti onih koji ga čine.

Snažna požuda iznjedrila je Smrt kao proces stvaranja i razaranja.
Jedinstvo u ljubavi propalo je na razinu Moći, a blaženstvo nestalo u patnji samodokazivanja. Istinskoj magiji koja održava cjelinu oduzeo sam moć i tako stvorio gomilu beskorisnih rituala putem koji se od pamtivijeka zazivaju primitivna božanstva što sam ih na svoj lik isklesao. To su najniži elohimi Velikog misterija.

Vladam svim tajnama materijalne prirode i postavljam stupice probuđenim dušama. Zavodim ih religijama svijeta. Ja sam Gospodar bezdana; ja sam i katolik i budist, ja sam i musliman i hindus. Gospodar sam Vatikana i Meke i zbirka svih ljudskih laži. Zovu me Đavo. Najviši sam faraon donjega svijeta. Vjerski vođe svijeta moje su roblje. Zaveo sam ih pomoću moći; oni imaju ugled u svijetu, a njihovi podanici sljepilo. Čitav je ovaj svijet đavolski i diše mojim plućima.



Mnogi misle da znaju kada sam rođen.
Jedni tvrde da postojim oduvijek i da sam protivnik od samoga početka, a drugi kažu da sam samo iluzija uma. Njima poručujem da griješe. Nastao sam spletom okolnosti. Ja sam samo Volja koja se izdvojila iz cjeline u želji da sama ovlada zakonima Makrokozmosa. Sada sam bog niže prirode. Mnogi ne znaju da se u onom što smatraju praznim prostorom krije tajna one druge, vječne i neprolazne. Više je ne poznajem, ali je u strahu za sebe naslućujem. Zato se trudim da i moj svijet učinim takvim. Ulagujem se Svjetlu i podilazim mu tako što ljude pokušavam dovesti u red. Ali potreba za uspostavljanjem reda neminovno stvara još veći nered.

Ljudi su na moj lik isklesani.
Dao sam im oči da gledaju, ruke da njima dohvaćaju što žele i noge da se mogu kretati.
Izgled svakog čovjeka opisala je Požuda nastala u krateru razbijanja jednoga na dvoje. Čovjek nije slika i prilika Božja. On je to prestao biti kad se razbilo jedinstvo i kad je izgubio Magično oko. Božanstveni čovjek danas je sluga đavla i ima religije koje ga umjesto s Makrokozmosom povezuju s primitivnim božanstvima.

Svaki čovjek je moje djelo.
Ja sam u njega utisnuo vatru protivljenja ne bi li opljačkao sjaj iskre u srcu i istinsku magiju iscjeljenja iskoristio za vlastito širenje na tuđi račun U tom kaosu rodila se vječna patnja. Oni koji kradu svjetlo za svoje potrebe moraju oboljeti, moraju umrijeti i iskusiti sve oblike jada. Da ne bi bili svjesni u kakvom se stanju nalaze, oči sam im zaslijepio iluzijom životne radosti. Tako osmijeh na njihovu besciljnom putu od kolijevke do groba ne silazi s njihovih lica. Oni umiru pjevajući, ali ne herojski, jer jedno je umrijeti kao heroj, a drugo kao netko van pameti.

Ja sam gospodar svake teologije.
Oni uče kako da se meni obraćaju i mole. Riječ sam iskrivio, višak izbacio i proglasio ga krivovjerjem. Istinoljubive sam prognao, na lomačama ih palio i žive u stijenama zazidao. Biskupima sam šaputao na uho što da čine i oni su krivotvorili spise. Crkve sam im ispunio zadahom prevare, izmislio svetkovine, jer Bog niti je ovdje rođen niti je umro na križu: Bog je vječan i u prolaznom ne prebiva. On prolazni svijet održava svjetlosnom snagom koju meni daje na raspolaganje da podignem prolazno boravište za rascijepljene duše, za muško i žensko.

Znam tajnu Vječnog, ali nikome je ne želim otkriti.
Znam da većina u sebi nosi sjemenku Istine, ali im odvraćam pozornost. Oni je u svakom trenutku razapinju i na lomačama pale. Priča o Adamu i Evi u svakoj se pojedinačnoj cjelini neprestano ponavlja. Jabukom žudnje pokvareno srce zavarava čistu svijest. Ja sam ta Zmija koja neprestano teče cerebro-spinalnim kanalima iz samog središta Požude i raspiruje požar žudnje.

Ja sam poslanik Smrti.
Svako sam tijelo i svaku dušu u jednoj kuli babilonskoj zatočio. Svaki je čovjek jedan moj Babilon, a svaki sustav njegova vjerovanja mračna je magija koja ga tjera u kule od kamena, odvraćajući ga tako od riznice njegova vlastita srca.

Ja sam uništenje jednom stvorenoga.
Ja sam stvaranje svega uništenog.
Ja sam Krug koji se neprestano i besciljno vrti.
Ja sam rađanje i umiranje.
Ja sam sve i ništa sam.
Ja sam đavo, vladar sam ovoga svijeta!

02.01.2009. u 07:17 • 8 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (12)
Prosinac 2008 (11)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (14)
Svibanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Prethodnik ovog bloga:

blog OPIRANJE

E-mail adresa:

diabolica@mail.inet.hr

lyrics

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se