Free counters Diabolica

utorak, 23.12.2008.

TAJNA by Vic


Jednoga dana dođe učenik majstoru pa mu kaže:

«Učitelju, smatram da sam dovoljno sazrio i da je kucnulo moje vrijeme. Molim te da mi otkriješ Tajnu svijeta jer osjećam spremnost primiti sve bogatstvo Spoznaje»

Majstor ga pogleda podozrivo i odgovori mu:

«Zar misliš da postoji nešto što ti ja mogu otkriti? I zar si siguran da je Znanje moguće prenijeti riječima? Zašto od mene tražiš da ti otkrijem ono što već sam znaš, a čitavo si vrijeme uskraćuješ?»

Učenik se smjesta razočara i krene prema izlazu. Ali prije negoli će napustiti prostoriju majstor ga zaustavi pa mu reče:

«U redu je. Cijenim tvoju volju i tvoj trud jer si jedan od rijetkih koje to zanima. Znam rješenje za tebe»

Učenik se razvedri i na licu mu zasja osmijeh.

«Ali…», nastavi majstor sumnjičavo: «…moraš znati sljedeće: onaj tko se još nije oprostio sa svijetom nije spreman primiti Tajnu. Sljedeće noći biti će ti obznanjeno. A sutradan mi dođi da o tome porazgovaramo»



Sljedećeg jutra pojavio se u majstorovu stanu, vidno uznemiren i preplašen.

«Što se dogodilo?», upita ga majstor.

Učenik sjedne i s tupim izrazom u očima uhvati se dlanovima za lice. U nevjerici okretao je glavom. Nije znao odakle da krene. Konačno se sabere pa reče:

«Noćas sam doživio nešto strašno. Imao sam osjećaj da su me napali demoni. Tek što sam usnuo osjetio sam gušenje. Imao sam osjećaj da umirem. Kad sam se probudio mahao sam rukama tražeći pomoć, ali nije je bilo. Primio sam se za grudi, nisam više osjećao otkucaje srca. Uporno sam pokušao disati, ali nisam uspijevao. Gušio sam se, zaista gušio. U tim trenucima doslovno sam umirao. U svem tom užasu nije bilo nikoga da me utješi. Ništa gore u svom životu nisam doživio. Umjesto živih posvuda sam vidio leševe, a iz grobova izlazili su mrtvi i pili mi krv»

«Ne brini», potapša ga majstor po ramenu: «Dobio si ono što si tražio. Zar nisi htio saznati Tajnu? Noćas ti je otkrivena na najvjerniji mogući način i možeš samo biti sretan zbog ovog iskustva. Iskusio si kraj života. Osjetio svu patnju umirućeg. Kakve demone spominješ? Ono što misliš da si usnuo vjerna je slika tvoje gole stvarnosti»

Učenik ga šutke pogleda. Htio je nešto reći, ali nije mogao.

«Tajna svake draži ovoga svijeta je u njezinu propadanju. Tko je zaljubljen u svijet smjesta potpisuje patnju koja ga za nj veže. Sve je prolazno i sve okončava u najcrnjim mukama. Dok je čovjek hipnotiziran prolaznim, ne zna što ga čeka. Ti sada znaš. Stoga svoje noćno iskustvo shvati kao milost Istine, a ne kao bijes demona»

«Zar je tako teško umrijeti?», snebivao se učenik odmahujući glavom.

«Smrt je iskustvo podjednako bolno i teško kao rađanje, jer rađanje i smrt su jedno te isto. Ono što se na jednom mjestu rađa na drugom umire. Porođajne muke su u stvari smrtne muke, a prvi krik rođenog djeteta nalik je na samrtni hropac umirućeg. To je Tajna ovoga svijeta: KRUG koji je neprestano u pokretu. Ono što nestaje za jednu stranu ove stvarnosti, rađa se u drugoj, a svaki prijelaz iziskuje puno odricanja, patnje i jada. Mnogi ljudi to teoretski mogu prihvatiti, ali oni ne znaju što znači umrijeti pa samim time nisu svjesni zašto se krug prividnog života naziva Paklom. I zašto ovaj svijet konačno jest – Pakao»

«Ali kad je tako teško umrijeti», plane učenik, «zašto se onda ljudi raduju? Zašto vole, zašto ovdje podižu svoja gnijezda i bore se za svoje kao da će vječno živjeti?»

Majstor se nasmije i kratko mu odgovori:

«Zato što ne znaju. Pokušaj im objasniti istinu i oni će te ismijati, jer ne govoriš ono što oni žele čuti»

«U čemu je onda smisao?», upita učenik.

«U Tišini. Ali ona je tako bolno nečujna, da je nitko ne želi. Svjetlo tišine svijetli u Tami i raskrinkava njezinu hipnotičku moć kojom zrcali istinsku svjetlost. Nitko ne može osjetiti svu moć bezglasnog, ako samome sebi želi ostati skriven. Znaj, samo u toj Tišini moguće je osjetiti sebe. Svaki osjećaj stvoren u buci stvara dojam zbog samog dojma»

Učenik ga pogleda iskosa. Odgovor mu se nije svidio. Zbog pijeteta što ga je imao prema učitelju nije želio reći ono što je mislio, ali zato je majstor osjetio što mu kani prešutjeti.

«Znam da ti se Tajna, koju si još sinoć želio doznati, sada odjednom ne sviđa. Mnogi su joj hrabro pošli u susret, da bi na kraju prokleli trenutak kada im se otkrila. Reci mi, učeniče, želiš li sljedeće noći otkriti još ponešto od Tajne ili bi radije želio sanjati nešto drugo?»

U očima učenika čitao se bijes. Teško je nalazio riječi. Bojao se istresti sav teret prijezira. No konačno, ipak je progovorio:

«Sada, kad sam upoznao Tajnu, želim samo jedno: da me sljedeće noći vratiš natrag u stanje sljepila, da sutradan mogu otići odavde i vratiti se u svijet»



Kako je poželio, tako je i dobio.

Sutradan dođe majstoru nasmiješen i odlično raspoložen.

«Što si noćas lijepo sanjao?», upita ga ovaj.

«Sanjao sam kako sam sagradio veliku kuću pokraj jezera. Sanjao sam cvrkut ptica, predivne zvukove prirode i mnoštvo žena koje me obožavaju. Nigdje nije bilo prijetnje Smrti, posvuda život u svom punom sjaju: radost, pjesma i obilje»

«Ovaj ti se san dakle svidio?», upita ga majstor.

«Naravno», odgovori učenik spremno.

Majstor ga potapša po ramenu pa mu reče:

«Učeniče, odriješen si muka. Vrati se natrag u svijet. Započni svoj život, jer to si ti. I nikad se ne osuđuj jer ne živiš onako kako drugi misle da bi trebao. Ali zapamti jedno: nikad više nemoj prekoredno poželjeti Tajnu kojoj nisi dorastao. Tajna se čuva za one koji preziru život toliko, da se smrti ne plaše. Ostavi njima Tajnu, a zauzvrat Priroda će ti dati sve darove»

I tako učenik smjesta napusti hram i ubrzo bude slavan. Postao je ugledni filozof i znanstvenik, a njegovoj pisanoj riječi i načinu razmišljanja svi su se divili. Mnogi su se pitali odakle crpi sva znanja svijeta. Ali to nikome nikada nije otkrio.

Tajna se čuva za one koji preziru ovaj život toliko, da se smrti ne plaše. Oni će zaista umrijeti, u Tišini.

23.12.2008. u 21:53 • 12 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.12.2008.

STAKLO by Vic

Prijatelji moji, dimna zavjesa odveć je gusta.
Odjednom ne vidim nikoga.
Promatram, slušam, klimam glavom, ali silom prilika gledam kroz vas, kao kroz staklo. Više me gotovo i ne zanima što pričate. Osjećam da u ovom trenutku nisam s vama. I ne znam način kako da se sada vratim. Ali zar bih trebao? Dobri su razlozi koji nas s vremena na vrijeme povuku s one strane stakla.

Živim u nadi da moju misaonu skitnju nećete primijetiti.
Gladim bradu, podižem glavu. Možda vas ovaj moj pogled svisoka zbuni i natjera da povjerujete da sam još uvijek ovdje, s vama. Svejedno, glas upozorenja mi se javlja. Znam da ćete prije ili kasnije otkriti da nisam tu. Rješenje se samo po sebi nameće: trebao bih započeti neku temu. Onu koja će vas odvući, tako da se svojim mislima mogu nesmetano otisnuti.

Ušutkavam ih, povlačim za rukav. Konačno ih uspijevam nadglasati:

«Dečki moji, dosta je bilo tih gluposti. Idemo malo o pičkama»

Pogledali su me i smjesta bacili pogled kroz prozor. Osvijetljeni prolaz u ranu večer, prometno je.

Da, prijatelji moji, one prolaze. Za jednima neprestano dolaze druge. Mnoge će proći, a da ovo mjesto neće ni primijetiti. Neke će doduše navratiti, ovdje i ostati. Neke od njih ćete i poševiti, ali uvijek je daleko više onih koje će proći, a da vas jedva primijete. Tko misli ostati rob svojih nagona neka računa da će prije ili kasnije izgubiti glavu. Baš zato nam je stvarnost – obezglavljena. Mi vidimo nju, a one vide ono što preko njega dobivaju. U toj sjajnoj suradnji stvarnost nam je izjebana licemjerjem. Obje strane stakla u tom seksu podjednako sudjeluju.

Kao da čita moje misli, jedan od njih me osorno pogleda. I mada mi je želio reći nešto sasvim drugo, na kraju mi kroz podsmijeh samo procijedi:

»Ah…ti bi samo o pičkama»

«Svaki puta nas zajebeš», dobaci drugi.

«Dođe vrijeme da se robovi za stolom katkad spomenu gospodara», dobacim kroz smijeh: «Uostalom, vrijeme je. Satima gubite vrijeme na samodokazivanje ničim»

Ovaj izgovor mora proći.
Odlično.
Mamac je bačen.
I dok vi riječima zrcalite svoje misli, u njima ću se rado ogledati, kao u staklu.
Sve što kažete i sam bih izrekao istim tim riječima, s istim izrazom na licu. Ali ne sada, ne u ovom trenutku; previše mi znači. A što se vas tiče: tko vama smije zamjeriti brutalnost u izričaju i preuveličanu istinu? Tko to smije reći da vi lažete, ako sam nije lažov?

Ili: zar nam one to zamjeraju? Ne, one obožavaju kad smo takvi. Odlože grube slojeve, ponekad ih smatrajući suvišnima, i u našim pričama pronalaze ono suptilno što ih pokreće. Izraz onoga što ih budi zamjećuju na našim licima, u našim gestama. Ne moraju slušati što govorimo, ćute nam zračenje. Ako je dovoljno prodorno, nema tih riječi koje bi ga mogle potkupiti. Samo vi pričajte…



Vrijeme je lutanju.

Ponekad postoje razlozi koji uobičajenu stvarnost promijene i samo odjednom nas postave u sasvim drugačije okvire. Uostalom, što je osjećaj stvarnosti? Zar samo ono što se oko nas događa? Ili je sami sačinjavamo osjećajima i mislima!? Možda je stvarnost ono što povezuje oboje? Možda izvan nas ne postoji ništa što se u nama samima već ne nalazi.

Svi smo mi staklo, zrcalo smo jedni drugima. Nas se čita između redova. Čitava ova stvarnost je prozirna. Ono što se zrcali na površini samo je odraz unutarnjeg stanja i ako mudro slušamo druge između redova saznajemo o njima sve što su u stanju prešutjeti.

Lako je slijepima, površnima. Oni žive automatski. Njihove su reakcije nesvjesne. Ali što s onima koji svaku svoju misao mjere i umjesto da se s njom sažive, vječno o njoj razmišljaju kao o nečem posebnom, znakovitom? Nije li teret samospoznaje prevelik? Nije li lakše živjeti u neznanju nego ga imati samo napola, kad postaje silan teret koji guši? Da bi čovjek ovdje ostao normalan, ne bi smio znati sve. Ne, mi normalnim smatramo onoga koji ništa ne zna i tako živi.

«Znaš kakvu je finu pičku mala imala…», smeo me sa strane glas u razmišljanju.

Nakratko sam se nasmijao.
Skupio je dlanove, blago ih raširio i palčevima ocrtao izgled vagine. Odlično, prijatelju. Ne možemo je vjernije dočarati. Muškarcu, koji gubi glavu za pičkom, Bog je prste dao samo zato, da svoj životni cilj što vjernije oslika. Ali pusti me sada. Vrijeme mi je lutanju.



Staklo, sve je staklo.
Prozirno ili mutno, manje ili više – sve je staklo. Neke propušta, nekima pak ne dopušta blizu. Svatko sam odlučuje hoće li proći. Jedni ne žele jer nisu sigurni što ih s druge strane čeka. Drugi bi htjeli, ali ne znaju kako. Treći krenu, ali se u strahu zaustave. Četvrti ne znaju o čemu je uopće riječ…

No sada sam čvrsto odlučio: idem tamo, s one strane stakla. Razlozi me vode daleko. I sada, kad nakratko odem, nećete me vratiti sve dok se na povratak sam ne odlučim. Vaše me riječi neće omesti. Ona postoji kao što vi postojite. Vi sačinjavate jednu stranu stakla, ona pak čini onu drugu.

Ovo je trenutak kada je osjećam. Kad mislim na nju. Tren kad mi se ušuljala kroz vrata podsvijesti i počela mi šaputati na uho. Da, stižem ti. Provlačim se kroz naizgled čvrstu stjenku i dopirem do tebe. Osjećaš li me? Osjećaš li kako ti milujem lice, ljubim oči? Žare se tvoji obrazi u mojim dlanovima.

Žive oči, sve ocrtavaju.
Savijaš se.
Želiš me.
Ustaješ, krećeš prema meni. Unosim ti se u lice.
Provlačim ti prste kroz kosu pa se igram tvojim pramenovima.
Gledamo se u oči, dugo i upečatljivo.
Divlje usne se dodiruju, magija strasti pleše oko naših tijela, njezina moć čvrsto nas obuhvaća.

Dodirni me. Stisni me. Prstima pređi preko mojih grudi, oslobodi me. Raširi usne, blago, da među njih uđem svojima, da te mogu okusiti i da isti okus osjetim i kad se s one strane stakla vratim.

Dodirni me. Otkopčaj me. Noktima mi dodirni kožu, nježno, šuštavo…i neka me taj zvuk obuzme, tako da ga mogu čuti i kad se vratim. Divlje mi svoje oči daj, njihovu strast na mene izlij. Pogledom žene me prati, izvlačim je iz tebe; stisni bedra, ne daj joj da se odmah razlije, neka bude borba, neka bude…Pusti da prstom izvodim čaroliju. Pusti ga da gonjen pohotom šara. Traži te, ide za tvojim željama. Ionako činim ono što ti u očima čitam. Usklađujem se s onim što mi nikad ne bi rekla. O kako si samo sretna jer sam to mogu shvatiti: ne moraš trošiti riječi koje unište svaku draž ionako neizrecivog.

Izvlačim ti usne svojima, osjećaš kako te isisavam. Tvoje grudi na mojima, vrele su, mame. Kliziš njima, spuštaš se. Silaziš. Uzmi me, dodirni me. Otkopčaj sve. Noktima me obilježi, ucrtaj tragove. Daj mi da osjetim sve što mi želiš dati. Neka osmijeh zadovoljstva na licu opiše svaku tvoju žudnju, tako da je mogu duboko doživjeti i ponijeti sa sobom, s one strane stakla.

Pogledaj me u oči. Što u njima čitaš? Zar se to izričaj strasti ne sukobljava s golom činjenicom, jer ipak sam onaj s druge strane. Pogledaj me ponovo. Ispij moj pogled kao vodu iz kaleža pa je propusti kroza se. Neka te ohlade moje želje. I neka te snaga propuštena kroz zrcalo podsjeti da moja želja prema tebi nije minula.

U snažnoj požudi utisni se u mene. Uvuci. Pod kožu mi zađi i ne izlazi van. Pleši nada mnom svojim tijelom, zavodi me u ovoj mrskoj noći. I daj mi svoje usne, neka se spoje. Neka žudnja oslika tragove na tijelu kuda moraju poći. Mi ćemo ih slijediti, sigurno hoćemo…

Dodirni me, stisni me…

*

Staklo nosi snagu, ono je zagonetka.
Dvije paralelne stvarnosti se dodiruju: jedna je tvarna, druga osjetilna, misaona. Tko ima dovoljno hrabrosti zakoračiti tamo, ako s ovim ovdje nije raskrstio? Tko može dovoljno daleko prodrijeti, ako svojom misaonom snagom nije uspio nadjačati buku svakodnevice? Oko nas previše je tuđih riječi i uludo bačenih misli…Previše buke, priča nizašto, podjednako omamljivih koliko beskorisnih. Kao što nam ne daju da odlutamo tako imaju moć da nas vrate. Prijatelji su nam ponekad najveći neprijatelji.

Gdje je stvarnost? S koje strane stakla se ona nalazi?
Možda ovdje, gdje se vodi razgovor kojemu se sada vraćam.
A možda upravo tamo gdje osjećam i vidim tebe, jer si mi s ove s ove strane nedostižna.
Tješim se: sve je to jedna stvarnost. Staklo dijeli jednu prividnu dimenziju od druge. Sve je povezano.

Gledam na sat. Koliko je vremena prošlo? Minuta, dvije, pet ili deset, ne znam.
Ali ništa nisam propustio. Točno mogu naslutiti kako se njihova priča razvijala. Nisam li je već toliko puta čuo? Ovu istu ili neku drugu, potpuno svejedno, jer sve priče u svojoj su biti – iste.

«Sada si ti na redu», tresnuo me netko po leđima.

«Što? O čemu?», iznenadih se.

Prasnuli su u smijeh, i ja zajedno s njima. Zar nisam maločas izložio svoje? O ne, ni riječ o tome nisam izustio.

Dvije strane stakla, ma koliko prozirno ono bilo, nikada se neće razumjeti. Nepomirljiva je razlika koja ih dijeli. Svejedno se smješkam. Jer onaj koji se nalazi s jedne strane, mora jednom stići na onu drugu. A što kad se dvoje podjednako i na isto usmjerenih nađu s iste? Neće li istog trenutka ono biti razbijeno? I nije li upravo to smisao stakla? Ne otkriva li se istinska stvarnost tek kad ono zajedno sa svojim razbijenim stjenkama nestane?

21.12.2008. u 20:12 • 12 KomentaraPrint#

petak, 19.12.2008.

DVOBOJ by Vic

Gledamo se, ti i ja gledamo se.
U samo svitanje na ravnoj livadi sučelice stojimo i znak čekamo. Tko će prvi opaliti, tko će koga prvi pogoditi? Jedan od nas dvoje uskoro će pasti mrtav. Još samo koji trenutak i saznat će se kome je od nas dvoje bilo suđeno.

Ona, stoji sa strane, promatra nas.
Iako se izrazom lica naizgled doima sažaljivo, u njezinu držanju ipak blista pobjednički sjaj. U blještavoj haljini od svile kojom se igra vjetar ona potpuno dominira ovom situacijom: tá sama je razlog našeg dvoboja. Onaj koji preživi imat će je. Obećala je tako. Rekla da onaj koji pobjeđuje mora imati najbolje, dok poraženi gubi sve. Mi smo ovdje da se borimo, ona je tu zato da bira. Prirodni poredak! Tako je rekla: drsko i izravno, bez trunke suosjećanja i stida, kao da se smrt jednoga u ovom trenutku sama po sebi podrazumijeva. I kao da je nje same uistinu vrijedna.

Gledamo je, ti i ja gledamo je kako nam to govori.
I slušamo je, pokorni prirodi, jer ona je stvari uredila tako. Ne preostaje nam drugo već slijediti te zakone. Ubiti jedno drugo zbog nje.



Gledamo se, ti i ja gledamo se.
Trenuci kao vječnost prolaze, čini se da nam je zastao dah, da uopće više ne dišemo i da ćemo se svakog trenutka oboje strovaliti na zemlju bez da je itko opalio. U zraku silan teret napetosti, kao neka zavjesa spušta nam se nad glave i poput klatna visi; osjećamo na ramenima težinu Smrti, na licu oštrinu sječiva Kosca koji je ovdje s nama, da bi jednoga pokosio.

Još dvije sekunde.
Gledamo se, ravno u oči gledamo se. Njihov ledeni sjaj okovan je neizvjesnošću jer jedan će biti mrtav. Tko će biti brži, tko sporiji? Tko je u ovom trenutku spremniji? Tko?

I Smrt je ovdje, opažamo je u zraku; Kosac je spreman.
Njena utvara kovitla se nad našom glavom i pretvara u demona vidljiva golom oku. Uzima zamah kao da kosi, svakog trenutka će požnjeti. Jedan mora pasti, jedan mora pasti...

Ali u tom trenutku počinje se zbivati nešto čudno.
U tvojim očima, protivniče, zamjećujem isti onaj sjaj koji i ti opažaš u mom. Mislimo li na isto? Nasmijali smo se jedno drugom, kiselo, hladno, ali razborito, svjesni, o da, potpuno svjesni što to znači. Kapi znoja već nam cure niz čelo, teku niz naša lica, vrat. Jezikom oblizujemo suhe usne i gutamo slinu, jer nam je grlo potpuno zatvoreno. Još samo sekunda, još samo jedna jedina sekunda...

Znak je tu.
Suho grlo, srce više ne kuca, grč, tijelo skamenjeno, svi mišići napeti...
Posljednji pogled dvoje protivnika u oči.
Brzina. Ruke posežu za oružjem.
I taman u trenutku kad moramo na brzinu naciljati i opaliti, ne štedeći jedan drugoga, zastajemo i gledamo se ravno u oči. Ironičan osmijeh krivi usne na oba lica.

Što ćemo učiniti, protivniče? Što?
I zatim oboje, istovremeno, okrećemo oružje prema njoj i pucamo. Dimna zavjesa u zraku. Njeno tijelo pada na travu.

Preneraženim izrazom lica ispratila je svoje krvnike. Oni koji su bili spremni poginuti za nju odjednom su joj sami presudili. Utvara Smrti svojim je otkosom požnjela neočekivani urod.

Palimo svaki po cigaretu.
Idemo prema njoj, istovremeno se saginjemo nad njezino tijelo i zaključujemo da je mrtva. Jedan metak pogodio ju je u čelo, drugi u grudi. Krv je još tekla.

„Ubili smo princezu“, reče mi protivnik hladno i sarkastično.

„Prirodni poredak“, slegnuo sam ramenima i puhnuo u još vruću cijev revolvera.

Pogledali smo se i nasmijali. A zatim jednostavno ustali i krenuli svatko na svoju stranu. Bez izraza sućuti i bez pozdrava nestali smo u svijetlom jutru, znajući da ćemo se uskoro ponovno susresti. Čekaju nas neki novi dvoboji. U kojima će stari protivnici svladati neke nove prividne pobjednike.




Svakako pogledajte ovaj izuzetan video na temu Du Hast:

19.12.2008. u 10:14 • 21 KomentaraPrint#

Valhalla


javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 06:44 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.12.2008.

JUDAS KISS





by Metallica:

When the world has turned its back
When the days have turned pitch black
When the fear abducts your tongue
When the fire's dead and gone

So what now?
Where do I head?

When you think it's all said and done
When you are the ostracized
Selfish written, dead goodbyes
Twisting of the tourniquet
When the pieces never fit

So what now?
Where do I head?

When you think it's all said and done

Bow down
Sell your soul to me
I will set you free
Pacify your demons

Bow down
Surrender unto me
Submit infectiously
Sanctify your demons

Into abyss
You don't exist
Cannot resist
The Judas kiss

When the storm has blacked your sky
Intuition crucify
When the ego strips your reign
Assasinate the living flame

So what now?
Where do I head?

When you think it's all said and done
Venom of a life insane
Bites into your fragile veins
Internalize and decimate
Pitting it as complicate

So what now?
Where do I head?

When you think it's all said and done

Bow down
Sell your soul to me
I will set you free
Pacify your demons

Bow down
Surrender unto me
Submit infectiously
Sanctify your demons

Into abyss
You don't exist
Cannot resist
The Judas kiss

Judas lives recite this vow
I've become your new god now

Follow you from dawn of time
Whisper thoughts into your mind
Watched your towers hit the ground
Lured the children never found
Helped your kings abuse their crown

In the heart of evil man
Plant the seeds of my own plan
Strong and powerful will fall
Find a piece of me in all
Inside you all

So bow down
Sell your soul to me
I will set you free
Pacify your demons

Bow down
Surrender unto me
Submit infectiously
Sanctify your demons

Into abyss
You don't exist
Cannot resist
The Judas kiss

15.12.2008. u 19:40 • 5 KomentaraPrint#

petak, 12.12.2008.

VIDEO PAUZA

Na kraju priče, koja je tek nakon što je napisana, dobila naslov SEDMI PEČAT, a čiji je prvi dio objavljen 20.11. (Naša noć), želio bih se zahvaliti svima koji su za nju imali strpljenja i do kraja je pročitali. U nju uloženo je puno rada i truda i otprilike je sinteza svega onoga što sam pisao u protekle dvije godine, a objavljeno je ovdje i na blogu OPIRANJE.

Ova priča ne ostaje samo na blogu, ona ide dalje. Postoje vrlo ozbiljni planovi da bude objavljena i na tome se trenutno intenzivno radi. O tome ćemo više početkom sljedeće godine.

Kad smo već kod Bathorya, evo jedan video koji govori o širenju jednog religijskog monstruma na sjeveru. Ovo nije običan video-spot, ovo je ujedno kratak film o jednom povijesnom svjedočanstvu.



Pozdrav svima ;)





12.12.2008. u 14:37 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 08.12.2008.

14. dio: BEL'TENEBROSO by Vic

knjiga SEDMI PEČAT

08.12.2008. u 17:48 • 8 KomentaraPrint#

subota, 06.12.2008.

ORAO 5 by Vic

Knjiga Sedmi pečat

06.12.2008. u 16:35 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 04.12.2008.

ORAO 4 by Vic

knjiga sedmi pečat

04.12.2008. u 17:32 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 03.12.2008.

ORAO 3 by Vic

(RIJEKA I MAČ)

costa 11



Naša posljednja noć prije odlaska u Snježne planine.

Mjesečina svijetli i obasjava ti lice. Dlanovima ga obuhvaćam i grijem. Pruge od sedefa ljubim ti na obrazima i dodirujem tvoje usne, meke i vlažne, s kojih plavičaste tragove brišem. Savijajući se od zanosa spremno mi ih pružaš. Blago ih širiš, tako da se mogu rastopiti na njima. I dok jezikom skupljam tvoje sokove, osjećam kako drhtiš u mojim rukama. Naša noć, naša noć…

Upijam miris tebe, tvog daha, želeći ga baštiniti za svu vječnost, i dok kloneš pod toplinom mojih dodira, čvrsto te držim. Ipak osjećam kako nezaustavljivo, poput rijeke, kliziš niz moje tijelo. Princezo, moji te poljupci opijaju, zar ne? Snen je tvoj pogled, riječima mi ne možeš izreći ono što u njima umijem pročitati. Pouzdaj se u svog razbojnika, iz njegovih ruku ništa te oteti ne može. Njegova snaga natkrilit će te i paziti kao široka orlova krila u nebeskim prostranstvima.

Kao odgovor na ove riječi šapućeš mi:

Sei sempre nei miei pensieri, adorato mio....


1209. godina.
Sjećaš li se onog predvečerja na obali rijeke Aude, kad smo se držali za ruke i promatrali maticu kako teče? Njen žubor neodoljivo je podsjećao na zvuk tvojih riječi i kad god bi što rekla, činilo mi se da to rijeka s tvojih usana govori. Proljetni povjetarac s obližnjih planina, još prekrivenih snijegom, poigravao se tvojom kosom, kao što onaj na jezeru danas plete tamne uvojke oko mojih prstiju.

Ne postoje vode na ovome svijetu koje ne bi pričale rječnikom nama razumljivim. A svaki njihov žubor neodoljivo snatri bisere što ih u nisku slažu slatke usne kojima mi nježno šapućeš. Promatrajući tok rijeke, poistovjetila si ga s tokom života. Rekla da je njen izvor simbol rođenja, a njeno ušće – umiranja u jednoj novoj cjelini. Da se manja rijeka žrtvuje za veću, dok njezine vode nestaju i nanovo se rađaju. I – rekla si tada – rijeka je na početku svog toka bistra i brza, što simbolizira razigrano djetinjstvo, a kasnije postaje mutnom i tromom, što podsjeća na proces starenja i umiranja. A onda si me u jednom trenutku pogledala ravno u oči pa me upitala znam li možda na kojem dijelu toka se upravo sada nalazimo. Na izvoru se nalazimo, princezo, na izvoru. I koliko god daleko od njega odmakli, sada smo ti i ja, zajedno, ponovo u bistrim vodama. Tiho si me poljubila i dodirnula mi lice, a zatim mi šapnula:

«Budimo ova rijeka. Ti budi njeno korito, a ja ću biti njezina voda. Uzet ću te sa sobom, viteže moj. Poplavimo zelene doline, razlijmo se posvuda, da mogu osjetiti jedinstvo s tobom gdje god se okrenem»

Promatrali smo se dugo, željno. Ljubio sam te, princezo moja. Pod mojim usnama si se skrila, osjetivši se pod njihovim dodirom sigurno kao iza neprobojnog štita. Ovlaš si mi dodirnula lice i pogledala me sneno, a onda ruke niz moje tijelo spustila prema bokovima. Ondje je stajao mač. Dodirnula si njegove korice.

«Mač je stari simbol prodorne moći istine», rekla si, a onda me pogledala kao da očekuješ da nastavim.

«Mač je čuvar Znanja koje se u pirinejskim planinama nanovo rađa», dodao sam: «Tamo gdje su izvori naših rijeka Mač se brine da vode iz stijena poteku bistre, kako bi stvorile tok koji će naše doline preplaviti svojom čistoćom. I zato se duboko zasijeca u svaku nečistoću koja pokušava onečistiti rijeku, jer onaj koji ga u ruci drži želi da voda koju tvoje usne piju ostane bistra»

Sjećam se kako smo jednom s gorskih izvora odjahali u dolinu.
Bilo je ljeto, slavila se obljetnica u okrugu, narodno veselje. Ono je bilo u sjeni krvavih zbivanja jer je požar nasilja zapaljen širom zemlje. Nitko od nas nije ni slutio da nam je ovo posljednje okupljanje na tom mjestu.

Još su se prepričavali užasi koji su pogodili istočne pokrajine, dok se klatno nasilja i pljačke približavalo i dolini Aude. Glasnici su neprestano stizali s lošim vijestima. Béziers je pod opsadom i priprema se obrana Perpignana i Carcassona. A iz Provanse neprestano nadiru horde plaćenih ubojica čija je zadaća vratiti zemlju Albigenza pod papinsku vlast.

Sjedeći s vitezovima za stolom krišom sam te promatrao. Posluživala si goste. Lijepa crna kosa padala ti je na ramena. Uživao sam u tim trenucima.

Sjećaš li se kako si mi tada u jednom trenutku prišla i što si mi tada prigovorila? Odvukla si me na stranu i rekla da u mojim očima čitaš snagu mojih dodira i da nemaš mira. Da te moje ruke posvuda sustižu, pa i kad nakratko umineš mojim očima, da svejedno osjećaš kako one lete za tobom, klize niz tvoj vrat i drsko šaraju tvojim tijelom. Nježnim glasom si mi rekla da želiš da te pustim na miru, jer moje dodire osjećaš toliko da ni svoj posao ne možeš valjano obaviti.

A sjećaš li se mog odgovora tada:

«Znaš da mi ne možeš pobjeći», rekao sam ti: «Svuda te pratim, čak ti ni iz misli ne izlazim»

Zagrlila si me i svoje prste zavukla u moju kosu.

«Što god ti radila i koliko god zaposlena bila, znaj da ti pomažem», nastavio sam: «A ako se već žališ što te moji dodiri ometaju, koliko ćeš tek biti sretna kad uskoro osjetiš da ti njima darujem snagu koja ti pomaže da s lakoćom obaviš sve što činiš?»



Nedavno si mi u sličnim okolnostima isto prigovorila i istim tim riječima sam ti odgovorio.

Princezo moja…kad ljudi iz običaja kažu da se povijest ponavlja, onda je dobro znati da u našem sadašnjem vremenu ima upravo toliko prošlosti koliko smijemo zaključiti da ona nikad nije prestala postojati. Ona se zajedno s našom jezgrom prenosi u neka druga vremena i mi je svojim životima ponovo oblikujemo u potpuno novoj stvarnosti.

Zato pusti da ti mjesečinu i dalje pijem s lica.
Pusti da svojim usnama potečem niz tvoje lice, rijekom čiji će te žubor podsjetiti na tok rijeke pokraj koje smo jednom davno sjedili.

I uzmi me, princezo, uzmi…
Spusti se na koljena pa mi svojim usnama klizi niz tijelo, a prste svoje zavuci pod tkaninu i noktima blago ucrtaj željene oblike onako, kako ih ja običavam crtati na tvom. Dlanovima stisni moja bedra. Lice mi svoje prisloni pa me skini, da mogu osjetiti snagu tvoje želje. Želim tvoje prste. Želim da se njima rasprostreš i da pod svakim tvojim dodirom osjetim neskrivenu strast koja u tebi gori.

Uzmi me, princezo, uzmi…
U noći prije svitanja pokaži mi sve što osjećaš; otkrij sve što želiš. Oslobodi žudnje, stopi se s njima toliko, da sve njihove tajne budu raskrinkane. Neka mi tvoje usne rišu obrise neizrecivoga, da na tijelu oćutim smjelost kojom se sa mnom u cijelosti stapaš.

Uzmi me princezo, uzmi…
Let orla u praskozorje počinje i krila te njegova spremno čekaju.
U Snježnim planinama ćeš sletjeti, s prošlošću se drevnom sjediniti. Neka me potoci tebe preplave onako, kako si jednom poželjela da naše vode potope plodne doline Aude.

*

U mojim mislima neprestano naviru sjećanja na ona davna vremena.
Nastojim izbrisati sve ono ružno što se kasnije dogodilo, jer ne želim da me noćne mora guše užasnom sjetom, i u sjećanje dozivam samo ono lijepo, što me vezalo za tebe.

Ne bez razloga rođeni smo u ono vrijeme, na mjestu koje je obilježilo ne samo naš tadašnji život, već i ono što je tome prethodilo. Moj je život sačinilo promatranje prirode u simbolima u kojima sam s vremena na vrijeme mogla očitati govor kristalno jasne suštine. Dok se ljudi međusobno svađaju, nastojeći na površini ugoditi osjećaju vlastite veličine, ispod krinke svih njihovih djela i riječi osjećam govor neugasle ljubavi koja se mimo njihove volje probija.

Kad sam te onoga dana susrela na izvoru, znala sam da si ti Orao na čijim ću se krilima jednoga dana otisnuti na put prema vrhovima planina. Znaš…trenutak prije nego što ćeš se pojaviti, jednoga sam ugledala na nebu i kroz glavu mi je prostrujalo da to najavljuje znakoviti trenutak u mom životu. Nisam očekivala da ćeš se tako brzo pojaviti iza grma, a kad si stigao i sišao s konja pa me pogledao, u meni se u jednom trenutku prelomila stvarnost. I kao što danas osjetim snagu u tvojim živim očima, tako sam je osjećala i onda, kad si me po prvi puta pogledao. Snagu tako fatalnog prepoznavanja obično pripisuju raznim uzrocima, no ja sam tada osjetila da si oduvijek bio dio mene. I tvoje oči me nikada u toj mjeri ne bi osvojile, da njihovu snagu nisam prepoznala kao zaostavštinu iz prošlosti. Otprilike kao što me tvoje oči danas podsjećaju na one čijem me vječnom pogledu otela smrt pred najezdom križara.

Često smo se družili pokraj rijeke i ne vjerujem da je to bila slučajnost, jer smo iz njezina toka učili o životu kojega govor prirode najbolje opisuje. I dok sam te ljubila u zvuku žubora, rijeku sam shvaćala kao životni tok, a nas dvoje kao jedinstvo što se njime ostvaruje. Znaš…promatrala sam kako rijeka teče i osjetila njezino jedinstvo s nama. Zaključila sam: kao što se dva potoka na jednom mjestu sastaju i zajedničkim vodama stvaraju rijeku, tako i ti i ja jednom od njih postajemo. Što je rijeka, ako ne nas dvoje? I što je bila ona obala ako ne naš budni osvrt na život koji neumitno prolazi?

Zagledavajući se u daljine, gdje se korito rijeke gubilo pogledu, naslutila sam rječnik govora života koji od svoje budućnosti na uvid ne nudi mnogo više od pogleda slijepca. Što se dalje događa, mi to ne možemo znati. Vidimo samo ono što možemo vidjeti, naslutiti samo ono što u našem savršenstvu uspijemo povezati. Sve drugo nama je nepoznanica i ako postoji razlog zašto je čovjek nesiguran i u strahu zbog onoga što dolazi, tada ga zasigurno možemo pronaći u sljepilu s kojim se sasvim sjedinio, smetnuvši s uma činjenicu da budućnost određuje njegov vlastiti um čijoj se sudbini on šutke predaje.

Znaš…tvoji su dodiri od one noći, naše noći, sastavni dio mene. A kad sam te na onom slavlju pozvala na stranu i rekla ti da me na tren pustiš na miru, znaj da sam se samo s vlastitim slabostima borila, znajući da me tvoji dodiri ne bi obuzeli, da im ja nisam dala za pravo da to čine. Da, grijao si me cijelo vrijeme. Pomagao mi, punio me snagom bez čijeg oslonca ne znam kako život može teći. Ali sam se samoj sebi činila zbunjenom i našla se tako ogoljelom zbog te činjenice, da sam se pokušala sakriti iza vlastita stida. Ne samo što nisam željela da me tvoja snaga napusti, već sam bila spremna smjesta poginuti samo da ista uz mene vječno ostane.

Razbojniče moj…
Tvoji koraci što u meni odzvanjaju koraci su istog onog viteza kojega sam prerano napustila.
Želim te…želim te vječno uza se. Želim da me ispuniš svojom nesebičnom ljubavi i da me griješ sve dok rosa još uvijek svježi listove naših života.

Želim te…
U noć prije svitanja želim ti pokloniti svoje usne i njima ostaviti tragove na tvom tijelu čija me moćna snaga čini tako nježnom i podatnom. Želim je obuzdati. Učiniti svojom. Da, želim to…Želim je osjetiti u cijelosti, sasvim. Nestati u toj predaji. U praskozorju posvećenja osjetiti se ženom u čijim ću dubinama razgrnuti zavjese sa svih tajni.

I kad me moliš da te uzmem, znaj da ti u susret idem. I da ću te uzeti, u ovoj noći dubokoj. Pod mjesečevim svjetlima od sedefa u čijem mi se sjaju tvoje tijelo otkriva.

Tu es toujours dans mes pensées, adore mién...

nastavlja se…

03.12.2008. u 05:34 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 01.12.2008.

ORAO 2 by Vic

knjiga sedmi pečat

01.12.2008. u 18:50 • 9 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (12)
Prosinac 2008 (11)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (14)
Svibanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Prethodnik ovog bloga:

blog OPIRANJE

E-mail adresa:

diabolica@mail.inet.hr

lyrics

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se