Free counters STAKLO by Vic - Diabolica - Blog.hr

nedjelja, 21.12.2008.

STAKLO by Vic

Prijatelji moji, dimna zavjesa odveć je gusta.
Odjednom ne vidim nikoga.
Promatram, slušam, klimam glavom, ali silom prilika gledam kroz vas, kao kroz staklo. Više me gotovo i ne zanima što pričate. Osjećam da u ovom trenutku nisam s vama. I ne znam način kako da se sada vratim. Ali zar bih trebao? Dobri su razlozi koji nas s vremena na vrijeme povuku s one strane stakla.

Živim u nadi da moju misaonu skitnju nećete primijetiti.
Gladim bradu, podižem glavu. Možda vas ovaj moj pogled svisoka zbuni i natjera da povjerujete da sam još uvijek ovdje, s vama. Svejedno, glas upozorenja mi se javlja. Znam da ćete prije ili kasnije otkriti da nisam tu. Rješenje se samo po sebi nameće: trebao bih započeti neku temu. Onu koja će vas odvući, tako da se svojim mislima mogu nesmetano otisnuti.

Ušutkavam ih, povlačim za rukav. Konačno ih uspijevam nadglasati:

«Dečki moji, dosta je bilo tih gluposti. Idemo malo o pičkama»

Pogledali su me i smjesta bacili pogled kroz prozor. Osvijetljeni prolaz u ranu večer, prometno je.

Da, prijatelji moji, one prolaze. Za jednima neprestano dolaze druge. Mnoge će proći, a da ovo mjesto neće ni primijetiti. Neke će doduše navratiti, ovdje i ostati. Neke od njih ćete i poševiti, ali uvijek je daleko više onih koje će proći, a da vas jedva primijete. Tko misli ostati rob svojih nagona neka računa da će prije ili kasnije izgubiti glavu. Baš zato nam je stvarnost – obezglavljena. Mi vidimo nju, a one vide ono što preko njega dobivaju. U toj sjajnoj suradnji stvarnost nam je izjebana licemjerjem. Obje strane stakla u tom seksu podjednako sudjeluju.

Kao da čita moje misli, jedan od njih me osorno pogleda. I mada mi je želio reći nešto sasvim drugo, na kraju mi kroz podsmijeh samo procijedi:

»Ah…ti bi samo o pičkama»

«Svaki puta nas zajebeš», dobaci drugi.

«Dođe vrijeme da se robovi za stolom katkad spomenu gospodara», dobacim kroz smijeh: «Uostalom, vrijeme je. Satima gubite vrijeme na samodokazivanje ničim»

Ovaj izgovor mora proći.
Odlično.
Mamac je bačen.
I dok vi riječima zrcalite svoje misli, u njima ću se rado ogledati, kao u staklu.
Sve što kažete i sam bih izrekao istim tim riječima, s istim izrazom na licu. Ali ne sada, ne u ovom trenutku; previše mi znači. A što se vas tiče: tko vama smije zamjeriti brutalnost u izričaju i preuveličanu istinu? Tko to smije reći da vi lažete, ako sam nije lažov?

Ili: zar nam one to zamjeraju? Ne, one obožavaju kad smo takvi. Odlože grube slojeve, ponekad ih smatrajući suvišnima, i u našim pričama pronalaze ono suptilno što ih pokreće. Izraz onoga što ih budi zamjećuju na našim licima, u našim gestama. Ne moraju slušati što govorimo, ćute nam zračenje. Ako je dovoljno prodorno, nema tih riječi koje bi ga mogle potkupiti. Samo vi pričajte…



Vrijeme je lutanju.

Ponekad postoje razlozi koji uobičajenu stvarnost promijene i samo odjednom nas postave u sasvim drugačije okvire. Uostalom, što je osjećaj stvarnosti? Zar samo ono što se oko nas događa? Ili je sami sačinjavamo osjećajima i mislima!? Možda je stvarnost ono što povezuje oboje? Možda izvan nas ne postoji ništa što se u nama samima već ne nalazi.

Svi smo mi staklo, zrcalo smo jedni drugima. Nas se čita između redova. Čitava ova stvarnost je prozirna. Ono što se zrcali na površini samo je odraz unutarnjeg stanja i ako mudro slušamo druge između redova saznajemo o njima sve što su u stanju prešutjeti.

Lako je slijepima, površnima. Oni žive automatski. Njihove su reakcije nesvjesne. Ali što s onima koji svaku svoju misao mjere i umjesto da se s njom sažive, vječno o njoj razmišljaju kao o nečem posebnom, znakovitom? Nije li teret samospoznaje prevelik? Nije li lakše živjeti u neznanju nego ga imati samo napola, kad postaje silan teret koji guši? Da bi čovjek ovdje ostao normalan, ne bi smio znati sve. Ne, mi normalnim smatramo onoga koji ništa ne zna i tako živi.

«Znaš kakvu je finu pičku mala imala…», smeo me sa strane glas u razmišljanju.

Nakratko sam se nasmijao.
Skupio je dlanove, blago ih raširio i palčevima ocrtao izgled vagine. Odlično, prijatelju. Ne možemo je vjernije dočarati. Muškarcu, koji gubi glavu za pičkom, Bog je prste dao samo zato, da svoj životni cilj što vjernije oslika. Ali pusti me sada. Vrijeme mi je lutanju.



Staklo, sve je staklo.
Prozirno ili mutno, manje ili više – sve je staklo. Neke propušta, nekima pak ne dopušta blizu. Svatko sam odlučuje hoće li proći. Jedni ne žele jer nisu sigurni što ih s druge strane čeka. Drugi bi htjeli, ali ne znaju kako. Treći krenu, ali se u strahu zaustave. Četvrti ne znaju o čemu je uopće riječ…

No sada sam čvrsto odlučio: idem tamo, s one strane stakla. Razlozi me vode daleko. I sada, kad nakratko odem, nećete me vratiti sve dok se na povratak sam ne odlučim. Vaše me riječi neće omesti. Ona postoji kao što vi postojite. Vi sačinjavate jednu stranu stakla, ona pak čini onu drugu.

Ovo je trenutak kada je osjećam. Kad mislim na nju. Tren kad mi se ušuljala kroz vrata podsvijesti i počela mi šaputati na uho. Da, stižem ti. Provlačim se kroz naizgled čvrstu stjenku i dopirem do tebe. Osjećaš li me? Osjećaš li kako ti milujem lice, ljubim oči? Žare se tvoji obrazi u mojim dlanovima.

Žive oči, sve ocrtavaju.
Savijaš se.
Želiš me.
Ustaješ, krećeš prema meni. Unosim ti se u lice.
Provlačim ti prste kroz kosu pa se igram tvojim pramenovima.
Gledamo se u oči, dugo i upečatljivo.
Divlje usne se dodiruju, magija strasti pleše oko naših tijela, njezina moć čvrsto nas obuhvaća.

Dodirni me. Stisni me. Prstima pređi preko mojih grudi, oslobodi me. Raširi usne, blago, da među njih uđem svojima, da te mogu okusiti i da isti okus osjetim i kad se s one strane stakla vratim.

Dodirni me. Otkopčaj me. Noktima mi dodirni kožu, nježno, šuštavo…i neka me taj zvuk obuzme, tako da ga mogu čuti i kad se vratim. Divlje mi svoje oči daj, njihovu strast na mene izlij. Pogledom žene me prati, izvlačim je iz tebe; stisni bedra, ne daj joj da se odmah razlije, neka bude borba, neka bude…Pusti da prstom izvodim čaroliju. Pusti ga da gonjen pohotom šara. Traži te, ide za tvojim željama. Ionako činim ono što ti u očima čitam. Usklađujem se s onim što mi nikad ne bi rekla. O kako si samo sretna jer sam to mogu shvatiti: ne moraš trošiti riječi koje unište svaku draž ionako neizrecivog.

Izvlačim ti usne svojima, osjećaš kako te isisavam. Tvoje grudi na mojima, vrele su, mame. Kliziš njima, spuštaš se. Silaziš. Uzmi me, dodirni me. Otkopčaj sve. Noktima me obilježi, ucrtaj tragove. Daj mi da osjetim sve što mi želiš dati. Neka osmijeh zadovoljstva na licu opiše svaku tvoju žudnju, tako da je mogu duboko doživjeti i ponijeti sa sobom, s one strane stakla.

Pogledaj me u oči. Što u njima čitaš? Zar se to izričaj strasti ne sukobljava s golom činjenicom, jer ipak sam onaj s druge strane. Pogledaj me ponovo. Ispij moj pogled kao vodu iz kaleža pa je propusti kroza se. Neka te ohlade moje želje. I neka te snaga propuštena kroz zrcalo podsjeti da moja želja prema tebi nije minula.

U snažnoj požudi utisni se u mene. Uvuci. Pod kožu mi zađi i ne izlazi van. Pleši nada mnom svojim tijelom, zavodi me u ovoj mrskoj noći. I daj mi svoje usne, neka se spoje. Neka žudnja oslika tragove na tijelu kuda moraju poći. Mi ćemo ih slijediti, sigurno hoćemo…

Dodirni me, stisni me…

*

Staklo nosi snagu, ono je zagonetka.
Dvije paralelne stvarnosti se dodiruju: jedna je tvarna, druga osjetilna, misaona. Tko ima dovoljno hrabrosti zakoračiti tamo, ako s ovim ovdje nije raskrstio? Tko može dovoljno daleko prodrijeti, ako svojom misaonom snagom nije uspio nadjačati buku svakodnevice? Oko nas previše je tuđih riječi i uludo bačenih misli…Previše buke, priča nizašto, podjednako omamljivih koliko beskorisnih. Kao što nam ne daju da odlutamo tako imaju moć da nas vrate. Prijatelji su nam ponekad najveći neprijatelji.

Gdje je stvarnost? S koje strane stakla se ona nalazi?
Možda ovdje, gdje se vodi razgovor kojemu se sada vraćam.
A možda upravo tamo gdje osjećam i vidim tebe, jer si mi s ove s ove strane nedostižna.
Tješim se: sve je to jedna stvarnost. Staklo dijeli jednu prividnu dimenziju od druge. Sve je povezano.

Gledam na sat. Koliko je vremena prošlo? Minuta, dvije, pet ili deset, ne znam.
Ali ništa nisam propustio. Točno mogu naslutiti kako se njihova priča razvijala. Nisam li je već toliko puta čuo? Ovu istu ili neku drugu, potpuno svejedno, jer sve priče u svojoj su biti – iste.

«Sada si ti na redu», tresnuo me netko po leđima.

«Što? O čemu?», iznenadih se.

Prasnuli su u smijeh, i ja zajedno s njima. Zar nisam maločas izložio svoje? O ne, ni riječ o tome nisam izustio.

Dvije strane stakla, ma koliko prozirno ono bilo, nikada se neće razumjeti. Nepomirljiva je razlika koja ih dijeli. Svejedno se smješkam. Jer onaj koji se nalazi s jedne strane, mora jednom stići na onu drugu. A što kad se dvoje podjednako i na isto usmjerenih nađu s iste? Neće li istog trenutka ono biti razbijeno? I nije li upravo to smisao stakla? Ne otkriva li se istinska stvarnost tek kad ono zajedno sa svojim razbijenim stjenkama nestane?

21.12.2008. u 20:12 • 12 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (12)
Prosinac 2008 (11)
Studeni 2008 (13)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (14)
Svibanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Prethodnik ovog bloga:

blog OPIRANJE

E-mail adresa:

diabolica@mail.inet.hr

lyrics