petak, 19.12.2008.
DVOBOJ by Vic
Gledamo se, ti i ja gledamo se.
U samo svitanje na ravnoj livadi sučelice stojimo i znak čekamo. Tko će prvi opaliti, tko će koga prvi pogoditi? Jedan od nas dvoje uskoro će pasti mrtav. Još samo koji trenutak i saznat će se kome je od nas dvoje bilo suđeno.
Ona, stoji sa strane, promatra nas.
Iako se izrazom lica naizgled doima sažaljivo, u njezinu držanju ipak blista pobjednički sjaj. U blještavoj haljini od svile kojom se igra vjetar ona potpuno dominira ovom situacijom: tá sama je razlog našeg dvoboja. Onaj koji preživi imat će je. Obećala je tako. Rekla da onaj koji pobjeđuje mora imati najbolje, dok poraženi gubi sve. Mi smo ovdje da se borimo, ona je tu zato da bira. Prirodni poredak! Tako je rekla: drsko i izravno, bez trunke suosjećanja i stida, kao da se smrt jednoga u ovom trenutku sama po sebi podrazumijeva. I kao da je nje same uistinu vrijedna.
Gledamo je, ti i ja gledamo je kako nam to govori.
I slušamo je, pokorni prirodi, jer ona je stvari uredila tako. Ne preostaje nam drugo već slijediti te zakone. Ubiti jedno drugo zbog nje.
Gledamo se, ti i ja gledamo se.
Trenuci kao vječnost prolaze, čini se da nam je zastao dah, da uopće više ne dišemo i da ćemo se svakog trenutka oboje strovaliti na zemlju bez da je itko opalio. U zraku silan teret napetosti, kao neka zavjesa spušta nam se nad glave i poput klatna visi; osjećamo na ramenima težinu Smrti, na licu oštrinu sječiva Kosca koji je ovdje s nama, da bi jednoga pokosio.
Još dvije sekunde.
Gledamo se, ravno u oči gledamo se. Njihov ledeni sjaj okovan je neizvjesnošću jer jedan će biti mrtav. Tko će biti brži, tko sporiji? Tko je u ovom trenutku spremniji? Tko?
I Smrt je ovdje, opažamo je u zraku; Kosac je spreman.
Njena utvara kovitla se nad našom glavom i pretvara u demona vidljiva golom oku. Uzima zamah kao da kosi, svakog trenutka će požnjeti. Jedan mora pasti, jedan mora pasti...
Ali u tom trenutku počinje se zbivati nešto čudno.
U tvojim očima, protivniče, zamjećujem isti onaj sjaj koji i ti opažaš u mom. Mislimo li na isto? Nasmijali smo se jedno drugom, kiselo, hladno, ali razborito, svjesni, o da, potpuno svjesni što to znači. Kapi znoja već nam cure niz čelo, teku niz naša lica, vrat. Jezikom oblizujemo suhe usne i gutamo slinu, jer nam je grlo potpuno zatvoreno. Još samo sekunda, još samo jedna jedina sekunda...
Znak je tu.
Suho grlo, srce više ne kuca, grč, tijelo skamenjeno, svi mišići napeti...
Posljednji pogled dvoje protivnika u oči.
Brzina. Ruke posežu za oružjem.
I taman u trenutku kad moramo na brzinu naciljati i opaliti, ne štedeći jedan drugoga, zastajemo i gledamo se ravno u oči. Ironičan osmijeh krivi usne na oba lica.
Što ćemo učiniti, protivniče? Što?
I zatim oboje, istovremeno, okrećemo oružje prema njoj i pucamo. Dimna zavjesa u zraku. Njeno tijelo pada na travu.
Preneraženim izrazom lica ispratila je svoje krvnike. Oni koji su bili spremni poginuti za nju odjednom su joj sami presudili. Utvara Smrti svojim je otkosom požnjela neočekivani urod.
Palimo svaki po cigaretu.
Idemo prema njoj, istovremeno se saginjemo nad njezino tijelo i zaključujemo da je mrtva. Jedan metak pogodio ju je u čelo, drugi u grudi. Krv je još tekla.
„Ubili smo princezu“, reče mi protivnik hladno i sarkastično.
„Prirodni poredak“, slegnuo sam ramenima i puhnuo u još vruću cijev revolvera.
Pogledali smo se i nasmijali. A zatim jednostavno ustali i krenuli svatko na svoju stranu. Bez izraza sućuti i bez pozdrava nestali smo u svijetlom jutru, znajući da ćemo se uskoro ponovno susresti. Čekaju nas neki novi dvoboji. U kojima će stari protivnici svladati neke nove prividne pobjednike.
Svakako pogledajte ovaj izuzetan video na temu Du Hast:
