nedjelja, 30.11.2008.

ORAO 1 by Vic

sedmi pečat

subota, 29.11.2008.

SNOVI 7 by Vic

sedmi pečat

petak, 28.11.2008.

SEDAM PEČATA

Kad smo već kod sedam pečata ;) Malo video-pauze.
Sljedeći nastavak priče na redu je sutra.

Primal Fear: Seven Seals



Pozdrav ;)

četvrtak, 27.11.2008.

SNOVI 6 by Vic

srijeda, 26.11.2008.

SNOVI 5 by Vic

sedmi pečat

ponedjeljak, 24.11.2008.

SNOVI 4 by Vic

sedmi pečat

nedjelja, 23.11.2008.

SNOVI 3 by Vic

sedmipečat

subota, 22.11.2008.

SNOVI 2 by Vic

sedmi pečat

SNOVI 1 by Vic

costa 2



Vrijeme sporo prolazi.
Dan kao mjesec dana, mjesec dana kao godina.
Daleko je proljeće, princezo moja, daleko. Daleko topli vjetrovi što s juga miluju ti lice. I usne tvoje, princezo…usne slatke koje sam dugo one noći, naše noći, ljubio i na kojima tragove sam vječne ostavio.

Da, princezo, vrijeme kao da stoji.
I godina će se u stoljeće pretvoriti, žudnja će je obostrana razvući i produžiti. Osjećaš li koliko jutru treba da u dan odraste i kako teško dan u noć stari? Gdje je proljeće, gdje topli vjetrovi koji će otopiti snjegove koji sada prekrivaju planine oko jezera? I gdje su usne na kojima se tragovi moji rumene?

Ali - koliko god mi se daleko čine dani kada ću te opet vidjeti, toliko me sjećanje na sladak nektar što sam sa njih pio tješi mišlju, da će oni brzo proći.

I koliko god mi se dalekim i nedostižnim čini proljeće, toliko me sjećanje na srce što zajedno sa mnom kuca grije i podsjeća, kako je tajna života u neprestanim mijenama, a ona ljubavi u usponima i padovima.

Izdrži, princezo, izdrži.
Vrijeme koje sporo teče dokaz je da su u dušama tragovi. Nismo li neprestano zajedno? Stopljeni u jedno. Zar ne osjećaš da to ja s vjetrovima pušem, i kada ti se on zavuče za vrat, to te ja grlim, princezo moja. To razbojnikov dodir osjećaš.

*

U dalekom gradu sjela je pokraj jezera i promatrala nemirnu površinu vode.
Hladan povjetarac donosio je dah svježine s okolnih proplanaka. Oblaci što su se spustili nisko, do samih obronaka, i zastirali vidik na vrhove, nisu slutili na dobro. Duboko u sebi ćutjela je tišinu, ali sluteći da se uvečer očekuje oluja. Promotrila je igru boja na nebu iznad jezera. Krvava mrlja koja je prošarala oblake na zalazu sunca odražavala se na površini vode čiji su valovi izgledali poput tekuće vatre.

Voljela je ovdje sjediti, pod istim ovim palmama, na mjestu gdje su se spajali sjever i jug. U gradu koji su podjednako šibali snjegovi i mediteranske oluje. I za tu ljubav imala je valjani razlog, jer odavde svakoga dana slala bi mi svoja pisma:

Znaš…Ona noć, naša noć…Jedna od najdražih u mom životu…Toliko sam je puta proklela, toliko puta poželjela da mi se nije dogodila. Osjećaj da mi nedostaješ sada je tisuću puta veći nego prije. Ako je prije samo tinjalo, onda se moji sadašnji osjećaji mogu opisati kao požar u kojemu svakoga dana gorim od žudnje za tobom.

Ti znaš da si u meni i ja u tebi. Ti me osjećaš kao što ja osjećam tebe. Ali i pored svega nedostaje mi tvoj dodir. Željela bih da me maziš, da se ponovo osjetim kao tvoja mala djevojčica. Nedostaju mi tvoje usne. Tvoje riječi upućene mojima. Ljubio si ih uz šapat, da je to nešto najslađe što si ikada dodirnuo. Jako mi nedostaju te tvoje riječi. Tvoji pogledi u mraku kad me ljubiš. Svaki je trag tvojih usana ostao na mojoj koži. Na svakom mjestu gdje si me ljubio ostali su maleni vrtlozi i ja još uvijek osjećam kako me tvoje tople usne dodiruju.

Znaš…One noći, naše noći…Željela sam ti se sva predati, a opet, nisam mogla jer sam neprestano plakala svjesna da kroz nekoliko sati dolazi jutro kad ćemo se rastati. Ljubila sam ti grudi i snažno se stiskala uza te, da što duže ostaneš u meni. Sada mi je žao što sam ti dopustila da osvojiš sve moje unutarnje utvrde, jer mi nedostaješ još više. Ti si mi rekao da ćeš me ljubiti tako snažno da ću na površini ovog jezera vidjeti tvoj lik i ja ga vidim, ali…osjećaj boli jer nisi uza me sada je jači no ikada. Vidim te, ali plačem. Ja plačem jer sam shvatila da je ovo što vidim satkano od sjećanja, a koliko mi ona vrijede, kad ne mogu osjetiti kako prstima oko moga lica tkaš mrežu u koju volim biti uhvaćena.

Razbojniče, zovem te u svojim mislima, znaš li to? Svaku noć me ljubiš prije spavanja. Osjećam kako se tvoje usne spuštaju na moje. Tješiš me, bodriš i hrabriš. Znaš što si mi sinoć rekao? Nasmijala sam ti se…Između svih lijepih riječi na uho si mi došapnuo kako žene u ovakvim trenucima pate drugačije od muškaraca. Da bi svaka žena radije voljela patiti zbog takvog osjećaja nego da za nj ostane uskraćena. Da muškarci pate destruktivno. I da je prema tome tebi dvostruko teže, ali da to ne želiš pokazati. Ako mi je dvostruko lakše nego tebi, kako li tek ti trpiš ovu odvojenost, razbojniče moj? Suze mi natapaju lice svaki puta kad te na vodi ugledam. Najradije bih zaplovila prema tebi, iako svjesna da te ne mogu dostići.

Osjećaš li kako je teško biti daleko? Osjećaš li silan teret osjećaja koji su zaglavili u gustom šipražju prostorno-vremenske mreže? Osjećaš li isto što i ja? Odgovori mi već noćas, čekat ću te ovdje. Ni oluja koja se sprema neće me odavde otjerati, ako obećaš da ćeš mi doći i odgovoriti mi. Dođi…zovem te u caffe dell'a[]… Dođi…

*

Što vrijeme koje prolazi može snovima?
Ne pripadaju li oni stvarnosti u kojoj prostor i vrijeme ništa ne znače?
Doći ću ti, princezo moja, doći…Čekaj me pored caffe dell'a[] ili siđi na obalu jezera.
Noću ću ti pokucati na vrata srca i ti ćeš, kad začuješ taj zvuk, smjesta izaći iz tijela, da mi se pridružiš u nekim drugim svjetovima, koje su satkali osjećaji i nade. Topit ćeš se pod mojim dodirima, princezo, a tvoje ću slatke usne ljubiti kao one noći, naše noći...Nosit ću te nevidljivim prostranstvima najdubljih sanja i ti ćeš mi se objesiti oko vrata, šaputati i ljubiti me.

Sačekaj me, princezo, dolazim.
Snovi oslobađaju pregršt osjećaja i sve što potisnemo, jer ne možemo imati, kroz snove oslobađamo. Ako je tvoja želja da me ljubiš sada toliko snažna, koliko ćeš tek zadovoljstva doživjeti večeras, kad me ugledaš na jednoj od uskih kamenom popločenim ulicama svoga grada. Kad me zamijetiš pokraj caffe dell'a[]. Nećeš li mi poletjeti u zagrljaj!? Nećeš li me zagrliti kao one noći, naše noći. Nećeš li me ljubiti u vrat, princezo moja…Nećeš li potražiti moje oči, da te u najtamnijoj noći griju? Nećeš li me ljubiti i ljubiti, princezo moja; nećeš li me povesti za sobom do jezera, pod palme, da prkosimo gromovima i šibani olujom, stopljeni u zagrljaju, kišne kapi s naših lica pijemo!?

Znaš, razbojniče…U svoju si me mazu pretvorio, u tvojim se rukama osjećam lagano kao pero. Kao mala sam djevojčica koju ti, razbojniče moj, štitiš od utvara koje mi pokušavaju bljuvati plamenove u lice. I sada, dok pokraj jezera hvatam tvoje signale i čujem riječi što mi ih izgovaraš, mogu ti odgovoriti samo jedno: čekam te večeras. Dođi! Uzane i kamenom popločene ulice moga grada čekaju te. Pokraj caffe dell'a[]…ću te primijetiti. Dođi, razbojniče. I sam znaš da neizrecivo žudim za tobom. Da te moje tijelo želi. Da sam kao luda bez tvojih dodira. I da me jedino ti možeš iscijeliti.

Znaš, razbojniče…želim da me ponovo upiješ u sebe, svom svojom snagom. Kad sam pokraj tebe, osjećam kao da me snažno povučeš u sebe i ogriješ svojim toplim dahom, a onda me vraćaš natrag u tijelo, obnovljenu, zaliječenu i sretnu. Kad sam te one noći, naše noći, onako snažno grlila i ljubila ti usne imala sam osjećaj da prodirem u tebe, kao da postajem dio tebe, iznutra. Znaš li kakav je osjećaj biti dio tebe? Kucati zajedno s tvojim srcem i kolati zajedno s krvlju tvojim žilama? Znaš li kakav je osjećaj disati s tobom, razbojniče moj? Znaš li koliku sigurnost u tim trenucima osjećam? Imam osjećaj da sam na sve imuna i da mi nitko ništa ne može.

Noćas ti dolazim, princezo moja.
Kao misteria magica došuljat ću se pod tvoj pokrivač, pustiti da on nježno sklizne s tebe, a onda te dlanovima obuhvatiti oko struka. Kosu ću ti milovati i nježno je ispreplitati među prstima, dok ćeš još snena zadovoljno uzdisati u snu sluteći da sam stigao i da ću te sada oteti. Znam da te čuva, ali previše mi značiš. Razbojnik sam s razlogom.

A onda ću te još uspavanu uzeti za ruku pa povesti u jednu od uskih ulica staroga grada, ispod crkve, čiji će zvon označiti naš susret. Otvorit ćeš oči, obuhvatiti moje lice i dugo me promatrati. Pustit ćemo da se sva bujica živih osjećaja međusobno izlijeva. U tom ćeš se čistom jezeru kupati, princezo moja…I dok ćeš ležati na pločniku, i dok će oko nas koračati noćni prolaznici, a da nas nitko neće ni primijetiti, i dok ćeš me grliti i dozvati mi usne, koje će se stopiti točno u trenutku kad će zvonjava prestati, ti ćeš osjetiti kako te iznutra umiva moj dah. To je ono što uistinu osjećam prema tebi, princezo moja. To je voda koju sam uzeo iz ovoga jezera onog trenutka kad si me na njegovoj površini ugledala. I koju sam zatim pročistio, da bih te u njoj okupao.

Noćas ti dolazim, princezo moja.
Iz svijeta magije ću izroniti, zaobilazeći sve utvare i prepreke što će mi se na putu naći. Moj će put biti težak, ali stići ću do tebe. Vode će se u jezeru zapjeniti. Krvavo će nebo ustuknuti pod olovno sivim oblacima i iščeznuti s prvim kapima kiše. Palme će se zanjihati pod snagom koja će me u stopu pratiti. Čekaj me, princezo, čekaj…

napomena: daljnji nastavci u knjizi

nastavlja se…

četvrtak, 20.11.2008.

NAŠA NOĆ by Vic

costa 1



erotica mystica

Čekam te ispod starih krošnji davno uvelih stabala.
Ne postoje zvukovi, ne postoje sjene. Ne postoje tragovi na blatnjavom putu, ne postoji ni hladan povjetarac što me u dolasku pratio. Postojimo samo ti i ja. U mislima smo, satkani bojama sjećanja, kao da postojimo oduvijek i kao da ćemo zauvijek postojati. Zauzevši tamo svoja mjesta, bacivši sidro u lukama, ne želimo isploviti u olujnu noć gdje ničega nema. A tamo gdje nas nema, ništa više ne postoji.

Da, samo ti i ja postojimo.
Ti i ja, u ovoj noći avetnoj, ispod starih krošanja davno uvelih stabala. Pričamo bez riječi, na jednoj od onih mističnih razina o kojima nitko ništa ne zna. Ne znamo ni mi mnogo, ali smo je svjesni. Znamo da imamo nešto zajedničko, da to postoji i da se odavde oboje napajamo.
To je naš maleni svijet, naša zajednička snaga.
Ovdje počesto šapućemo jedno drugom. U noći, daleko, odavde svatko uzima što želi. Onaj drugi mu daje sve od sebe.
Da, samo ti i ja postojimo. I unutra i vani, samo tebe ja vidim i samo mene ti vidiš, princezo moja.

Pitaš me sada gdje sam i ja ti kazujem.
Znam s koje strane dolaziš i točno znam gdje se sada nalaziš.
Znam da ćeš me uskoro pronaći, u blizini si mi, osjećam te, jako te osjećam.
I znam da ti mene sada osjećaš; znam da ćutiš kako sam uz tebe i da te štitim od demona noći u ovoj šumi avetnoj.

I vidim ti siluetu, izranja iz magle. Nesiguran ti je hod. Između velova magle opažaš me. Sada sigurnijim koracima prilaziš.
Naš prvi susret!
Da te vidim sada.
Hoće li ovo malo mjesečine što se probija kroz guste niske oblake biti dovoljno? Jesi li to ti? Da, takvu te znam, predugo kolaš u meni; među tisućama sličnih izdvojio bih te. Zašto sada šutiš? Drhturiš!? Pogledaj me u oči, tamo ćeš pronaći mir. Znam da su te osjećaji sada pokolebali. Znam da ne znaš odakle da kreneš. Nasloni se na mene, da ne padneš. Osjećam da ti se vrti u glavi. Uzbuđenje ti mogu opipati u zraku. Dođi na moje grudi, tu ćeš biti sigurna. Dođi k meni, princezo moja…Dođi da te izljubim, da te grlim i čvrsto stisnem uza se. Dođi, ovo je noć. Naša noć.

Tračak mjesečine otkriva mi tvoje oči, one iskre, sjaje se. Vrhom prsta brišem ti suze pa ih ližem. Promatram te ravno u oči. Rukom ti prolazim kroz kosu, podižem ti lice. Pokaži mi svoje usne. Da vrhom prsta krenem preko njih. Da ih dodirnem svojima. Raširi ih blago, da ih toplim dahom zagrijem. Daj mi svoje lice, da ga obuhvatim dlanovima. Pusti da te promatram, dugo i tiho. Pusti me da sada uživam u tebi. Toliko smo to željeli, toliko o tome maštali. Pred nama je noć. Naša noć.

Ližem ti usne, slatke su poput meda. Grickam ih pod sjenama polomljenih grana, dok me tiho promatraš i lagano drhtiš. Tvoje nježno lice pod mojim prstima, topi se. Snažno se privijaš uza me, čvrsto, ne daš me. Ali nitko nam sada ništa ne može. U mom si čvrstom zagrljaju, potpuno sigurna, bezbrižna. Opusti se, opusti…Osjeti se sigurnom. U ovoj hladnoj noći, ispod starih krošanja davno uvelih stabala, među sjenama što sablasno prijete, osjeti se zaštićenom. Ja ću biti tvoja sigurnost u ovoj avetnoj noći. Noći mrkloj, ali našoj. Našoj noći, princezo, našoj…

Ovdje želim ostati, šapućeš mi na uho.

Ostani, dušo, ostani, to je tvoja meka, tu je tvoje mjesto, oslobodila si ga, jednom zauvijek.
Ostani ovdje, pobijedi granice vremena i prostora; tu, na tim grudima, prespavaj ovu noć, dok te grijem dahom.
Ostani ovdje, snažno se privuci. Želim osjetiti trag tvojih prstiju na grudima. Ugriz na vratu. Želim tvoje slatke usne na sebi. Toplinu tebe upijati, tvoj dah usisati.
Zato ostani, ostani ovdje. Noć je naša, ali već sutradan biti ćemo daleko. Utisni se u mene, da ostaneš što duže, jer sutra nam se sprema rastanak.

U očima mi čitaš sve. Ne trebam ti ništa reći:
Volim kad si mazna, osjećam kao da si moja mala curica. Osjećam da mi je dužnost štititi te. Samo osjeti tu sigurnost! Samo se rastapaj pod mojim dodirima, nitko i ništa u ovoj avetnoj noći ti nauditi ne može.

Promatram ti usne, one su poput magneta, želim ih ponovo dodirnuti. Udišem miris tvoje kose, duboko, duboko. Neka ostane što duže u meni, neka ostane, da ga pamtim i sutradan, kad odeš.

U tvojim očima ponovo suze. Iako prožeta zadovoljstvom, svjesna si što nam sutradan nosi. Želim ti zaustaviti suze. Podsjetiti te da nije sve tako crno.

Ti si nešto posebno.

A ti, ti si sve što na svijetu postoji.

Ti me griješ posebnom toplinom.

A ti, ti kao da nestaješ u meni, rasplinjavaš se pa zračiš iznutra, tako da te svuda u sebi i oko sebe mogu osjetiti.

Ne plači, tješim te.
Tebe želim, čujem riječi.
Idemo na toplo, govorim ti i požurujem te.

Grlim te i vodim pravo u gusti šumarak. U blizini je koliba, u njezinu ognjištu upaljena vatra gori i čeka nas.

Naša noć je počela.
Jedna noć.
Najkraća noć.
Ali ona koja će se najduže pamtiti.

Ljubi me, ljubi me cijelu noć, razbojniče moj…ljubi me, šapućeš mi.
Ljubi me, da svaki trag sa sobom ponesem, da budeš u meni sutradan kad odem. Ljubi me, ljubi…kad sjednem pokraj jezera u njegovim vodama neka tvoj lik vidim, i da me pratiš svuda, na svakom koraku, na putu dalekom.
Ljubi me, ljubi, cijelu noć me ljubi…Da te se pokraj grada na vodi sjetim. Da zaplovim njegovim kanalima i da me tvoj duh svuda prati.
Ljubi me, razbojniče moj, ljubi…Utisni u mene snagu sebe, želim te cjelivati svaku noć pred san, dodirnuti ti lice, osjetiti tvoj topao dah.

Ljubit ću te, princezo moja…ljubit ću te, šapućem ti.
Ljubit ću te tako, da ćeš svaki moj trag sa sobom ponijeti, da budem u tebi i sutradan, kad odeš. Ljubit ću te, ljubiti…i kad ćeš pokraj jezera sjesti u njegovim ćeš vodama moj lik ugledati. I svuda ću te pratiti, kao nerazdvojna sjena, na svakom koraku, na putu dalekom.
Ljubit ću te, ljubiti, cijelu noć te ljubiti…Da me se pokraj grada na vodi sjetiš. I kad zaploviš njegovim kanalima, osjetit ćeš: to te moj duh svuda prati.
Ljubit ću te, princezo, ljubiti…Utisnuti u tebe snagu sebe i moći ćeš me cjelivati svaku noć pred san, dodirnuti mi lice, osjetiti mi topao dah…



Sutradan odlaziš.
U tvojim ću se suzama na rastanku kupati, na istom ovom mjestu, u zoru.
Ispod starih krošnji davno uvelih stabala sutradan ću glumiti da me se bol ne tiče, dok ćeš ti plakati u mom zagrljaju.
Jutarnje rumenilo obojit će ti kožu; oči će nam biti vatrene kao žar, a usne crvene kao krv. Lica će nam biti hladna, vjetrom šibana, a sjene starih krošnji davno uvelih stabala ostavit će trag na tvojoj koži.
Otići ćemo, svatko na svoju stranu. Naći ćemo se uvečer, u našem zajedničkom izvoru, na jednoj od onih mističnih razina o kojima nitko ništa ne zna. Ti i ja, princezo moja. Ti i ja, koji jedini još postojimo.

utorak, 11.11.2008.

EGOIZAM – TEMELJ SVIH NASTOJANJA

Nema veće laži od one, da drugima želimo dobro. Mi u stvari nikome ništa ne želimo. Nama je u biti sasvim svejedno. Izvan zidova našega hrama zanima nas samo ono što je neposredno povezano s našim vlastitim interesima. Sve ostalo za nas je potpuna nepoznanica. Mi se nikada nećemo baviti stvarima iz kojih ne možemo izvući osobnu korist.

Korijen je dakle egoizam, a ne ljubav. Mi ne poštujemo druge i prema njima nikada nemamo obzira koji bi recimo isključio naše vlastite interese. Mi nikada nismo voljeli nikog drugog osim sebe, a kad smo bili uvjereni da nekoga volimo, voljeli smo ga isključivo kao projekciju naših vlastitih osobina. Kad sažaljevamo druge, nas uopće ne zanima patnja što je oni proživljavaju, već na njih samo projiciramo vlastitu i otuda kažemo da s njima suosjećamo. Kad tvrdimo da patimo zbog nekoga, mi u stvari patimo zbog sebe, a kad kažemo da pokušavamo izbjeći patnju obično lažemo, jer smo je uvijek skloni izazvati i drugima i sebi.

Mi češće razumijevamo druge iz običaja i učtivosti negoli iz iskrenih nakana. Mi se prema drugima lijepo ponašamo samo zato jer od takvog ponašanja imamo koristi. I čim to našim interesima više nije bitno, skloni smo pokazati svoje pravo lice koje je u svakom slučaju - barbarsko. Ono što zaista mislimo o drugima nije uobičajeni cvrkut i ljubazno podilaženje u trenucima kad nekoga trebamo; ne, naše pravo mišljenje izbija na površinu tek kad se s dotičnom osobom sukobimo. Mi smo dakle pristojni zato jer smo duboko proračunati. Mi se ljubazno smješkamo jedni drugima u lice samo zato jer pripremamo teren da nekoga opljačkamo. U pozadini naših finih manira krije se proračunatost, a naša susretljivost samo je lukavi trik. Mi gazimo one kojima se smješkamo u lice, a i sami smo pregaženi od onih koji se nama smješkaju. Život je borba, nužna i neizbježna borba, i kada nas netko pokušava uvjeriti da je ovo svijet ljubavi, možemo ga slobodno objesiti na stup srama i proglasiti luđakom.

Naša je pozornost dakle uvijek usredotočena na stvari koje se tiču nas samih i mi nikada ne poduzimamo nijednu aktivnost koja s nama osobno nema veze. Toliko o čistim namjerama svih onih koji se navodno zalažu za opću dobrobit. Jer oni koji drugima žele dobro, žele to u prvom redu zato da bi se u takvim okolnostima sami dobro osjećali. Van toga ne postoji nikakva težnja općem dobru. Tako je borba za opću dobrobit u stvari postavljanje mekog jastuka pod vlastitu guzicu. Dragi moji dobrotvori, dozvolite da vam pljunem u lice lažljivo!

Kako dakle vjerovati suzama što ih čovjek isplače? U kojoj mjeri vjerovati raznim lupežima koji su se skrivali ispod maske pape Ivana Pavla II, Majke Tereze i sličnih paradnih „dobrotvora“? Iako su njihove namjere nema sumnje bile plemenite, svejedno ostaje dojam da su bili takvi samo zato, da bi potvrdili SEBE. Zar mislite da je njima zaista stalo do drugih? Zar mislite da je papa, čineći dobro, makar na tren zaboravio na primarne interese zločinačke Crkve kojoj je pripadao? Zar isto tako mislite da oni koji upozoravaju kako treba poraditi na humanim vrijednostima iz vida gube vlastite? Varate se...oni čine dobro između ostaloga i zato, da bi bili viđeni i cijenjeni u društvu. Oni vas, drugim riječima, pokušavaju prevariti onako kako su prevarili sebe i rado će vas uvjeriti da su plemeniti, kao što su to uvjerili sebe.

Kada to konačno shvatimo i potpuno smo sigurni da je tako, tada možemo postaviti jedno pitanje: ako pojedinac tvrdi da se zalaže za opću dobrobit, a pritom misli isključivo na svoje interese, zar ga se ne bi moglo smatrati opasno bolesnim? Nije li riječ o duboko poremećenoj ličnosti koja je samu sebe uspjela uvjeriti u vlastite laži? Što očekivati od luđaka koji se bori za gladne u Africi, a pritom u vlastiti džep strpa iznos kojim bi se moglo prehraniti njih na tisuće? Kakvim smatrati čovjeka koji se bori za mir i dobro u svijetu, dok pripadnici njegove zločinačke Crkve napastuju djecu i pljačkaju dobra? Koliko je samo licemjerna papinska isprika zbog zločina što ih je Crkva počinila u Srednjem vijeku; o kakvom je tu strateškom manevru riječ i ne služi li ista „isprika“ kao dobra reklama Katoličkoj crkvi?

Koliko je iskrenosti u namjerama nekih estradnih zvijezda kad pokreću akcije protiv raka, siromaštva, bijede, ili recimo protiv nasilja u gradu, ako im ista posluži kao sredstvo za vlastitu promociju? Što očekivati od svih tih ozbiljnih luđaka? Što očekivati od svijeta gdje takvi luđaci, vrlo opasni po svoju okolinu, žive? Nije li ogledalo naše „humanosti“ upravo beznadna situacija u kakvoj se trenutno nalazimo? Nisu li naši preci „humanisti“ zaslužni za današnju stvarnost koja nimalo ne cijeni ljudske vrijednosti, iako se o njima na sve strane priča!? Kakva budućnost čeka ovaj svijet ako je jasno na kakvim lažnim temeljima gradimo sretnu i uspješnu budućnost za naraštaje koji dolaze!?

Zato humanistima treba suprotstaviti njihovu vlastitu proračunatost. Lukave lisice krenule u kokošinjac, a pred vratima guguću kao golubice, želeći uvjeriti koke da im žele dobro. Tako to rade dobrotvori.

U svijetu koji cijeni Zakon jačega i gdje se taj zakon u svim segmentima prirode nesmetano provodi (čak i unatoč svim silnim pokušajima da se ta činjenica pod svaku cijenu prikrije) treba biti snažan i otporan te zauzeti položaj koji jamči osobnu sigurnost. Hoćemo li na tron zasjesti kao kukakvice, glumeći pristojnost i sklonost dobročinstvu, ili kao barbari koji otvoreno i bez srama jebu mater svima, ovisi o nama samima. Ali jedno je sigurno: svatko od nas želi biti gore. Svatko od nas želi biti u poziciji s koje može postavljati pravila drugima, odnosno – tlačiti ih. A s tog položaja je lako biti dobrotvor. Zato im opalite pljusku posred lica, tim smrdljivim lažovima i bestidnim glumcima!

subota, 08.11.2008.

SVIJET JAČEGA by Vic

philosophorum podanicima Satana (žiteljima Satanina svijeta)



I

Zapamti podaniče Satana (svijeta)!
Ovo nije svijet ljubavi, već svijet nagona.
Plemeniti osjećaji pojedinaca svijeta nisu potaknuti iskrenom namjerom; oni su krinka i paravan pod kojim pokvarena ljudska duša djeluje kako bi sebi osigurala najviši mogući položaj.
Ne nasjedaj na lažljive riječi lukavaca, da te ne bi pregazili slični tebi, već zauzmi položaj odakle ih sam možeš nadzirati, ako već i sam želiš vladati.
Ako ljubiš ovu prirodu i želiš ostati dio Satanina carstva tada se nemoj skrivati iza lukavih maski navodno uzvišenih osjećaja, nego djeluj, onako kako djeluju oni koji tobom upravljaju.
Ne glumi humanost jer nisi humanist: radije otvoreno i bez glume gazi preko drugih, jer je to, ispod svih maski, ono što ionako već činiš i što nesmetano provodiš, iako to sebi ni za živu glavu ne bi priznao. A svirepost se rađa na plodu neosviještenosti.

Podaniče, Satana (svijeta), to je ono što zaista želiš, zar ne?
Preispitaj se: zar ne želiš premoćno vladati, zar ne želiš neprestano koriti druge i dijeliti im savjete kojih se ni sam ne držiš, s položaja koji ti jamči ugodnu budućnost.
Nisi li svojim lažljivim jastvom napuhan do te mjere, da sebe smatraš jedinstvenim božanskim ostvarenjem, dok svoju okolinu smatraš manjkavom i promašenom.
Ne laskaš li sebi da si sposoban to promijeniti, ali zar se isto tako u potaji ne nadaš priznanjima i zar ona ne znače upravo to, da želiš vladati nad drugima?

Zar nisi primijetio da je tvoja volja rušilačka i da se ispod krinke plemenitih osjećaja zapravo krije na JA usmjeren nagon koji tuđu patnju iskorištava da bi sama sebe uzdigao!?
Podaniče Satana (svijeta), tvoja je krv sotonska i tvoje su želje zle; tvoje su priče plitke i površne, a tvoja snatrenja plod tvog vlastitog neizlječivog ludila!

Ti se ponašaš kao da želiš opće dobro, a u stvari se nikada nisi pomaknuo dalje od primitivnog nagona vlastita potvrđivanja i dokazivanja! Stoga podaniče Satana (svijeta): zašto neprestano lažeš da ti je stalo do svijeta, kad ti je stalo samo do sebe? Zar ne želiš svijetu dobro samo zato da bi tebi ovdje bilo bolje? Ne gradiš li krijući se iza plemenitih ideala vlastito carstvo? I zar ne sanjariš kako ćeš u novom «pravednom» sustavu ostvariti najveće moguće počasti? To je tvoj ideal, k tom cilju ti stremiš: da vladaš jer si sebi umislio da si pametan i mudar, da znaš što je cilj čovječanstva i da stoga imaš pravo drugima nametati vlastito pravo.

I zato zapamti: svirepost se rađa na plodu neosviještenosti!

II

Podaniče Satana (svijeta), zašto toliko pričaš o ljubavi koje sam nemaš i zašto veličaš osjećaje koje sam kod sebe prezireš?
Podaniče Satana, ti si seksualno biće jer si kod stvaranja svijeta prepolovljen i privlači te samo ono što je srodno tvom biću. Prema tome, zašto govoriš o svetima kad si sam pokvaren i zašto se moliš demonima, tvrdeći da je riječ o univerzalnim bogovima!? Zašto si duhovne majstore iz prošlosti napravio svinjama i zašto si im sazidao toteme, da bi na njihovoj muci prepoznao priliku za vlastiti probitak? Zašto neprestano lažeš? I zašto uporno u vlastitu sljepilu tvrdiš da želiš sreću svemu čovječanstvu, kad ti je stalo samo do sebe!

Uvijek ćeš ostati proklet, ti to znaš. Uvijek ćeš ostati proklet! Jer postoji Zakon koji je iznad svih zakona i njega je ispisala Priroda. Kako svaki uzrok ima svoju posljedicu, i kako se svaka posljedica vraća onome tko ju je prouzročio, tako ćeš i sam, o podaniče Satana, požeti što si posijao i proći kroz patnje što si ih drugima sam prouzročio. Uvijek ćeš ostati paćenik! Jer nisi jači od Zakona Prirode. Jer ne možeš nadjačati uzroke! Ti ne možeš izbrisati nijedno svoje djelo. A čak ti ni demon iskupitelj kojega je demonska teologija izmislila ne može pomoći, jer je on izmišljen, da bi te zadržao usmjerena na Satan (svijet).

Podaniče Satana (svijeta), nastoj upamtiti ovo što ti se kaže:

Mnogi ljudi, ponajviše iz običaja (i uglavnom zato jer ne znaju kako zaista stvari stoje) tvrde da je u Sataninom carstvu moguće ostvariti prevlast ljubavi i dobra nad mržnjom i zlom. Zanimljivo je kako u toj nadobudnosti najviše ustraju upravo najpokvareniji, jer njima lažljivo stanje odgovara dok iza kulisa i pod debelim slojevima maske provode svoje skrivene planove. Oni su naizgled puni ljubavi i vrlo pristojni, ali ne vjeruj im, jer su to guje koje truju okolinu ne bi li je prilagodili vlastitim sebičnim stremljenjima. Usprotivi im se! Ne budi dio mase, jer je masa slijepa i zavedena. Ubij u sebi popa, ubij demokratu i komunistu! Ubij sve to, jer svi oni te lažu, bestidno lažu!

Podaniče Satana, ti možda znaš svoje stanje i svoj status:

ti nisi ovdje zato da bi mijenjao svijet, već stoga da bi mijenjao sebe.

I zato ako ne želiš mijenjati sebe, da bi svojom nutrinom otvorio svijet koji diše u skladu s tvojim vlastitim unutarnjim stanjem, nemoj poželjeti mijenjati ni okolinu jer ćeš je uvijek, čak i uz najplemenitije želje, nastojati uskladiti s vlastitom skrivenom pokvarenošću koje trenutno nisi svjestan. Uređivati svijet bez da mijenjaš sebe je prevara. Tko mijenja okolinu? Sama pokvarenost koja ne želi pred sobom biti razotkrivena.

O podaniče Satana, vrijeme je da sve dobro koje želiš drugima raskrinkaš, jer nikada ne želiš opći boljitak koji istovremeno ne uračunava zlo što ćeš ga učiniti drugima u želji da sebi omogućiš najbolji mogući položaj. A željeti biti «iznad» uvijek za cijenu ima – gaziti pravo drugih. Podaniče Satana, spoznaj čemu zaista stremiš, jer ljubav u srcu za druge nikada nije bila u tvom osobnom posjedu! Oduvijek si je glumio i koristio ne bi li lukavstvom vladao nad drugima.

MYSTICA DEMONICA

ponedjeljak, 03.11.2008.

„HUMANISTIČKA REVOLUCIJA“ – realna podloga za novo nasilje

*Post kao odgovor Hejviju: „...malo optimizma nikome ne škodi, jer nemoš napravit 'humanističku revoluciju' ak ljude ne uvjeriš da je bitka 'dobiva“

Ako ćemo ljude uvjeravati da se bitkom nešto dobiva, u što ćemo ih pretvoriti? Nisu li sredstva koja se u ime nekog cilja koriste ista kao ona protiv kojih se bore!? Nemoguće je za nešto se izboriti, ako ta borba ujedno ne uračunava svojevrsnu prisilu, dakle – nasilje. A ono što se ostvaruje nasiljem ne može imati humane vrijednosti.

Kako su povijest uvijek pisali pobjednici, u nas su masovnim ispiranjem mozga uspjeli usaditi pogrešno uvjerenje da mnoge bitke u prošlosti nisu bile uzaludne. Ali ako oni tvrde da nisu bile takve, zašto mi i dalje nismo slobodni? Zašto smo podjednako zarobljeni kao nekada? I zašto nijedna bitka osim gomile leševa nije pridonijela procvatu humanizma?

Laž je da je čovjek na tom polju napredovao. Kada nas u školama uče o krvavoj povijesti raznih klasnih društava, koja se pribijaju na stup srama uz mnoštvo prijezira, oni nas zapravo organizirano obmanjuju jer „demokracija“ kakvu danas imamo najgora je tiranija u povijesti ljudskog roda. Vrijeme će pokazati da je moderan čovjek veći rob od onoga u Egiptu prije nekoliko tisuća godina. A moramo priznati da se u međuvremenu odigralo nekoliko „humanističkih revolucija“. I jesmo li nakon svih njih slobodni? Ili povlaštene manjine, baš kao i prije, i dalje vladaju nad većinom?

To da je borbom moguće ostvariti humanizam i uspostaviti plemenite vrijednosti podsjeća me na prastaru i otrcanu socijalističku floskulu o „diktaturi proletarijata“ koja je sama po sebi tragično proturječna. Kako masa može ostvariti bilo kakvu diktaturu? Nije li ključ dikatture uvijek u rukama onih koji masu vode? Praksa nam je pokazala da je proletarijat sam bio pod diktaturom komunističkih moćnika i zločinaca, a sam nije bio sposoban ni za kakvu vladavinu, jer masama to nijedna epoha nije dopustila. Stoga oni koji se bore za socijalnu jednakost svih moraju imati na umu da je neće moći ostvariti, jer kao što zakone pišu oni koji ih krše, tako se i za socijalističku utopiju bore oni koji u njezinu sljepilu vide priliku za sebe.

Lijepo je teoretizirati o sretnoj budućnosti koja jednoga dana sigurno dolazi. To je u stvari linija najmanjeg otpora jer je daleko lakše bulazniti nego se uhvatiti ukoštac s istinom. Mogli bismo reći da je ideja o „boljem sutra“ obilježje svojevrsnog kolektivnog ludila koje nije moguće izliječiti, jer ako povijest s tisućama činjenica uvjerava da čovjek sniva nepostojeće i u tome nikako ne uspijeva, kako ga onda uvjeriti da je zaista bolestan. Stanje lažnih obećanja i praznih nadanja podsjeća na propovijed nad uzglavljem umirućega, kojemu neki pop prodaje praznu priču o tome kako će se uskoro naći pred vratima Božjega kraljevstva. Otprilike tako nas lažu i socijalisti. To je potpuno isti kretenizam na djelu jer teološko kršćanstvo i komunizam su dva smrdljiva kopileta jedne te iste majke.

Stoga prije nego što odlutamo u svojim neostvarivim snovima o „boljem sutra“, možda bismo detaljno trebali proučiti povijest ljudskog roda. Što nam ona govori? Da se jedan te isti ideal provlačio kroz svaku epohu u povijesti ljudskog roda i da je oduvijek bio iluzija, jer se nikada nije ostvario. Već sam pisao da se Augustinova ideja pravne crkvene države i Marxova i Engelsova utopija temelje na potpuno istoj zabludi, a svaka je sa svoje strane poslužila kao savršena podloga za kasnije zločine. Komunistički inkvizitori u kazamatima diljem svijeta nipošto se ne razlikuju od onih crkvenih iz Srednjeg vijeka. I jedni i drugi gledali su „bitkom“ pobijediti zlo, da bi ga na kraju sami pospješili. A svi su oni željeli dobro! I svi su mislili da je silom („bitkom“) moguće ostvariti istinsko pravo. I do čega je to dovelo? Do neminovnog zaključka da u ime dobra čovjek ubija, što je najveća tragedija ove stvarnosti. Posebice zato jer nijedna bitka, koliko god krvava ona bila, NIJE DOVELA do ostvarenja čovjekove slobode. Zato je svaka revolucija radije gutala vlastitu djecu. Robespierre je samo jedan primjer kako to humanistička revolucija zahvaljuje onima koji je kane provesti u djelo.

Dakle, humanistička revolucija u biti ne postoji. Ovo nije zaključak pesimiste, već očita gola činjenica! Ono što je aktualno jest involucija čovjeka na razinu životinje. Kad je debilni znanstvenik Darwin dovršio svoju (dobro je naglasiti ovo – svoju) teoriju o tome kako je čovjek postao od majmuna, zasigurno mu nije bilo ni na kraj pameti da će čovjek majmunom tek postati, odnosno da će tijekom svog takozvanog razvoja do te mjere degenerirati, da će poprimiti potpuno animalne osobine. I unatoč svom tehnološkom napretku (koji istovremeno predstavlja nazadak) čovjek neminovno i nezaustavljivo propada na svim razinama, dok se ljudske vrijednosti temeljito izvrću. A kad borba u takvim involucijskim uvjetima postane sredstvo ostvarenja, onda je jasno kakve posljedice možemo očekivati.

Povijest nas najviše uči. A u svakoj epohi ljude su lagali kako je konačno kucnuo trenutak kada će im se snovi ostvariti. Lažu i sada, jednako kao prije. I lagat će uvijek, sve dok postoje slijepci koji vjeruju da je moguće ostvariti istinske humane vrijednosti. Većina mudraca se slaže da čovjek traži sreću izvan sebe zato jer je u sebi nedostatan. Sve dok unutar sebe ne nalazi ništa biti će nezadovoljan i oskudan i tragati za kilavim rješenjima. Stoga je revoluciju potrebno provesti u sebi, a ne van sebe. Da ne bismo i mi bili djeca koju proždire naša vlastita revolucija. Ili da nas već sutradan ne bi objesili oni uz čije se rame borimo.