utorak, 07.10.2008.
LJUBAV – NIKAD OSTVARENI IDEAL!
Što god mi mislili o tome, moramo priznati da je ljubav najuzvišeniji ideal ovoga svijeta.
Obično nas uče:
da bi se uspostavila vladavina ljubavi, potrebno je prije toga svijet dovesti u sklad, dakle premostiti suprotnosti, što znači ukinuti mržnju, neslogu i nesklad i uspostaviti trajnu vlast jednakosti. To je prirodno gledano osnovni preduvjet da ljubav ovlada svijetom.
Ali – je li to moguće?
Je li nama u mogućnosti ukrotiti Prirodu koja se očituje tek kao sveukupan zbroj suprotnosti čija je uloga da se međusobno odbijaju i privlače!?
Ako jedan stol ima funkciju tek kada se oslanja na svoje četiri noge, kako bi on izgledao kada bismo mu ostavili samo dvije, na račun one dvije preostale? Istog trenutka stol bi se srušio i prestao biti funkcionalan.
Tako stvari stoje i s ljubavi.
Bez mržnje, koja je zrcalna slika njezine suprotnosti, ne bismo znali ni što je ljubav.
Kako bismo mogli spoznati bijelo da nema crnoga? Ili kako bismo mogli znati da postoji dobro, ako njemu nasuprot ne stoji zlo? Očito je dakle da je ovaj svijet pozornica na kojoj se neprestano odvija borba suprotnih polariteta i prionuti samo uz jedan značilo bi poistovjetiti se s Don Kihotom i krenuti u uzaludnu borbu s vjetrenjačom. Njegov poraz i sramota upravo su naša sramota i naš poraz!
Ono što jednu dušu čini ispunjenom i sretnom zasigurno nije ljubav koja se ostvaruje na račun svoje suprotnosti, jer je takvo stanje UVIJEK PROLAZNO. Nju ispunjava STANJE koje ne narušavaju suprotnosti, jer tamo gdje nema suprotnosti, nema ni prolaznosti. A prolaznosti nema tamo gdje nema kretanja. Kako je ovo svijet gdje ništa nije stalno i gdje se sve neprestano izmjenjuje, svatko zdrava razuma će zaključiti da je nemoguće uspostaviti trajnu vladavinu dobra i ljubavi na račun zla i mržnje.
Što bi jedan pravi majstor rekao o tome?
Zacijelo bi priznao da čezne za stanjem koje je iznad dobra i zla.
Stoga on neće obraćati puno pozornosti na svoje osjećaje, svjestan njihove prolaznosti, ali i varljivosti ovisno o trenutku, jer ti osjećaji podliježu pritisku suprotnih polariteta. On zna da osjećaj ljubavi prema nekome osobno isključuje druge i stoga će rado zaključiti da je ljubav koju ovaj svijet daje duboko egocentrična. Da je obojena POŽUDOM, koja je u samom korijenu isključuje. Na osnovu brojnih iskustava što ih je sam stekao (ili naslijedio iz prethodnih uranjanja njegove Monade u svijet), svjestan je da se osjećaj ljubavi, ma koliko se čistim i blistavim on činio, lako premeće u vlastitu suprotnost, ukoliko onaj koji voli ne dobiva zauzvrat ono što želi. Tako je lako moguće da osoba koju netko voli u njemu vremenom probudi podjednako intenzivne osjećaje mržnje. Što je tome uzrok? Zašto je tako? Odgovor je vrlo jednostavan: svatko putem vlastitih osjećaja pokušava od drugih kupiti ono što mu samom treba i pritom nikako ne želi riskirati svoj ponos. Upravo iz tog razloga svijet ljubavi postaje ispunjen zločinima.
Uzeti ljubav kao ideal i držati ga se naizgled djeluje plemenito, ali vremenom postaje platformom neslućenog nasilja. U ime dobra počinje se činiti zlo, jer se druge pokušava prisiliti da ljubav shvate i provode onako kako je shvaća određeni pojedinac ili grupa ljudi, koji stvari mjere isključivo prema sebi i vlastitim interesima. Stoga su oni koji krenu «stazama ljubavi» prisiljeni potiskivati svoja prava stanja, što naposljetku okonča nevjerojatnim licemjerjem, poremećenim kriterijima i napokon – nasiljem. Čitave civilizacije podignute su na ovim lažima!
Nije ta ljubav nirvansko stanje duše.
Jeftini religijski rječnik koji kaže: ljubi bližnjega kao samoga sebe, satire se o činjenicu da je takvo stanje, u krvi i mesu, apsolutno nemoguće postići, jer ovdje opstanak ovisi ponajprije – o ljubavi prema sebi, odnosno isključivosti spram drugih ljudi i životnih vrsta.
Sada bi mnogi postavili pitanje: kome se onda tim riječima obraćaju drevni poslanici?
Ili: nije li poželjno ponašati se tako, da bi se posljedice zla barem umanjile, ako se ono ne može sasvim iskorijeniti?
Oba pitanja sasvim su na mjestu.
No drevni poslanici NIKADA se nisu obraćali čovjeku mase. Oni NIKADA nisu stajali iza kasnijih crkvenih ili drugih religijskih hijerarhija koje koriste jeftine propovijedi, da bi sebi osigurale privilegije u svijetu suprotnosti. Oni koji navodno mole u njihovo ime i na temelju brojnih krivotvorina se predstavljaju kao njihove sluge su žrtve višestruko organizirane prevare. Svaka je egzoterijska religija jedna prilika više da se čovjek zatoči u sotonskom sljepilu neostvarivih iluzija. Pa iako je očito da one ne vode čovjeka putem spasa, kako to rado tvrde, ipak se moramo dosjetiti velike Voltaireove izreke: «Kad ne bi bilo Boga trebalo bi ga izmisliti». Bogobojaznost mnoge sprečava da postanu krvoloci; religija masa svojevrsna je nužnost za plitke i još nezrele duše.
Stoga je ljubav čovjeka mase, i pored svih lijepih riječi i prenemaganja, uvijek – necjelovita.
Izrazi ljubavi često su povezani sa željom, a ono što se želi postaje opsesijom i okonča ovisnošću. Pomiješati ovisnost s osjećajem ljubavi znači otvoriti vrata pakla. Tamo gdje stanuje jastvo nema trajne ljubavi. Ljubav ovoga svijeta jest: dajem, da bih time sam nešto dobio. A takva ljubav prije ili kasnije mora okončati nasiljem, jer svatko ima svoje interese.
Svaki pokušaj da se pomire suprotnosti u svijetu završava porazom i novim fanatizmom. Pokušaji da se uspostavi društveno uređenje u kojemu će postojati jednakost za sve završili su nasiljem, jer su jedni prisiljavali druge da se pokore njihovu zamišljenom idealu. Zato slijepa religijska vjerovanja i socijalne utopije koje svoj korijen imaju u 18. i 19. stoljeću počivaju na potpuno istim zabludama. Iako međusobno u sukobu, religijska vjerovanja koja se prividno oslanjaju na vjeru i utopističke težnje koje se prividno oslanjaju na ateizam podjednako su nakazni i besmisleni. Treba se samo dosjetiti kakvo je nasilje uslijedilo nakon Augustinove utopije o osnivanju crkvene pravne države i povezati ih s nasiljem koje je okončalo snove o socijalističkom društvenom uređenju. Nije li prema tome vrlo opasno pokušati provesti ljubav u svijetu gdje je svatko shvaća i osjeća na svoj način, koji je uvijek neraskidivo povezan s duboko egocentričnim težnjama svakog pojedinca.
Zato će ljubav uvijek ostati ideal.
Koliko god uzvišena ona bila, ona će ipak ostati san koji se nikada neće ostvariti.
Čak ni u svom najsavršenijem obliku, majčinskoj ljubavi, nije lišena svojih duboko animalnih obilježja osjećaja svojatanja, posjedovanja i nametanja vlastite volje ispod krinke «podizanja potomstva», kako bi ono navodno bilo na ispravnom putu.
Ljubav kao krinka požude mora okončati u besmislu. Jer zlo se ovdje ne čini zbog zla samoga, već u ime dobra. I u ime istog dobra proliveno je daleko više krvi, nego što su je u stanju proliti oni koji su svjesni da vladavine dobra na račun zla ovdje NIKADA neće biti.
Lako je na temelju ovoga zaključiti: ljubav je kamen spoticanja, jer uskoro se premeće u vlastitu suprotnost.
Ne vjerujete?
Provjerite!
