Free counters Diabolica

petak, 18.07.2008.

PLAĆENICI 14.dio by Vic

nastavak ove priče slijedi tokom jeseni

Nebo iznad groblja odjednom se zacrvenilo.
Izgledalo je kao užarena vatrena magma koja će se svakoga trenutka strovaliti na zemlju. Pojavile su se horde demona koje su svojim jezivim pojavama lelujale oko naših glava. Jedan od njih zadržao se iznad tebe i na čelo ti spustio nešto poput uzice. Na taj način pokušavao se spojiti s tobom. I uspio je. Veza između tebe i demona tekla je onako kako inače teče: preko žlijezde epifize. Tu je kanal putem kojega demoni mogu imati potpuni nadzor nad podsviješću svakog čovjeka. Na nama potpuno nevidljivoj razini zbivaju se neslućeni užasi.

Po tvom ponašanju primijetio sam da nisi svjesna što se događa. Želio sam skočiti i otjerati demona, ali me starac preduhitrio:

«Ne trudi se uzalud! Ne možeš mu ništa, a nju bi samo uplašio»

«Što radi? Zašto se na ovaj način spojio s njom?»

«Truje joj uvid. To se često, čak svakoga dana događa, samo ljudi toga nisu svjesni. Pritom im pljačkaju vitalne fluide»

«Što je cilj?»

«Sve ove horde imaju samo jedan cilj», odgovori starac hladnim tonom: «Držati ljudsku rasu podalje od Izvora. Na taj način pljačkaju ljude da bi sebe održali. To je ropstvo! Čovjek je rob, a njegova robija je najgora moguća, jer on živi uvjeren da je slobodan, a u stvari je zatočenik demonskih sila. Najteža robija je ona koje nisi svjestan. Čovjek je dio paklene matrice: sam je stvorio monstrume i sada oni njime upravljaju»

Istog trenutka podigao je prst prema nebu koje se žarilo od silovitih vatrenih plamenova:

«Vidiš? Oni kažu da je gore Nebo i Raj. Oni besramno lažu. Svećenici svih egzoterijskih religija su prljavi psi. Sve religije svijeta, čak i kršćanstvo, djelo su demonskih sila. Nijedan njihov ritual ne služi povezivanju sa snagama Sv. Duha, kako to oni tvrde, već s jezgrom svojih demonskih upravljača. Ta veza između čovjeka i prirodnih demona održava se raznim religijskim ritualima, kao što je recimo takozvano krštenje. Ne, oni koji su kršteni nisu kršteni u Isusa, već u prirodne demone koji njima na taj način lakše upravljaju jer im se preko rituala neposrednije sele u podsvijest. Kako ta prljava igra teče, to imaš sada priliku vidjeti. Svaka religija ima čistu osnovu, ali iznad nje na djelu je čisti spiritizam. Pozadi svake religije je – crna magija i ona se sasvim legalno i nesmetano provodi.

Za jedno biće kao što je takozvani čovjek nema raja, sve je ovo samo pakao. S druge strane ovoga svijeta, u takozvanom onostranom, nalazi se čistilište pakla, gdje čiste iskre sa sebe odbacuju višak. Ono što ostaje, prenosi se dalje, u novo utjelovljenje. A ono što otpadne osuđeno je na vječni nestanak. Demoni koje vidiš su upravo taj otpad, ali zahvaljujući tome što se hrane vitalnim fluidima uspijevaju se održati i tako odgađaju svoju smrt, nanoseći čovječanstvu neizrecivo zlo»

«Lažeš, starče, lažeš!», bijesno si prosiktala kroz zube: «Ne mogu prihvatiti tvoje priče i ne želim ih, nikako»

Pogledali smo ti iznad glave. Jasno se moglo nazrijeti kako demon preko one uzice ispituje tvoju podsvijest i usisava svjetlosne fluide koje je u tebi pronašao. Snaga tvog otpora dala mu je krila. Demon se trudio tvoje sumnje pojačati.

«Naravno da ne možeš, draga moja»; odgovorio je starac spremno: «Zar vas ne indoktriniraju od malih nogu? Da bi čovjek ostao slijepo uvjeren u laži, tu su religije svijeta. One će donijeti utjehu, odnosno ljudima ispričati ono što ovi vole čuti. Tako jedni lažu da se čovjek više puta rađa, dok drugi obećavaju raj pod uvjetom ako se čovjek popravi. Znanstvenici od samog početka tvrde da su na pragu rješenja, a što zapravo čine? Poput filozofa, gaze i ismijavaju prethodne spoznaje i uvjerenja, da bi konačno i sami bili pregaženi i ismijani. Možda će ti ovo pomoći da shvatiš u kakvom paklu živiš?»

«Nije li pakao stanje svijesti?», pobunila si se: «Dakle, moj će život biti raj ili pakao ovisno o tome za što se svjesno opredijelim»

«Želiš reći: moguće je da čovjek mijenja kakvoću svog života, zauzme li određeni kut promatranja i ako se pridržava određenih pravila?», upita starac i odmah dade odgovor: «Nema veće laži od one, da usmjerenje na prirodne ljepote i dobrotu ovoga svijeta može iskorijeniti pakao u čovjeku. Ne, neće. On će samo ostati bolje skriven, a dotični će još više oslijepiti. Razni sveci i navodno uzori čovječanstva su i sami bili ubojice, samo toga nisu bili svjesni»

«Što nam je onda činiti? Da se smjesta poubijamo?», upitala si cinično.

«Pa to čitavo vrijeme i činite, zar ne? Zar se već ne ubijate?», odgovori starac. Njegov hladan ton djelovao je sigurno koliko iritantno.

Mogao sam točno osjetiti novi izljev bijesa u tebi. Drama što se odigravala u tebi mogla se gotovo opipati. Iz tebe kao da su munje sijevale. Svakom svojom reakcijom vitalni fluid (onaj koji preko eteričnog tijela održava grubo) bi tamnio. A demonima je potreban upravo takav.

Pogledala si starca zagonetno, dok se on samo smješkao. Bio je nepokolebljiv.

«Pitaš se – kako?», osvrnuo se prema tebi: «Pa pogledaj način kako se u svijetu opstaje. Zar ne vidiš što je cijena opstanka? Ovdje jedni moraju ubijati i gaziti druge, da bi sami opstali. A ti želiš reći da ovaj metež nije pakao? I da je u takvom paklu zaista moguće odglumiti dobrotu, dok se za glumca ubija i kolje?»

Ustala si s groba. Bila si ljutita, bijesna. Horde demona krenule su za tobom. Stanje polusna u kojemu smo inače imali seanse sa starim Hermesom sada je postalo izoštreno, jasnije. Kao da si svojim silovitim otporom na starčeve riječi stvorila silan energetski poremećaj koji je stvarao turbulencije u magnetskom polju. Promotrio sam te i jasno mogao razabrati vatrene plamenove koji su sijevali iznad tvoje glave.

«To je svjetlo Đavla», reče starac: «A Đavo je ljudski razum. Ove svijetle sjene su demoni Neznanja. Svaki puta se nanovo spoje na čovjeka, kad on više ne može podnijeti istinu o svijetu koji ga okružuje»

«Što to znači?», upitao sam ga.

«To znači da mu otimaju svjetlo čiste spoznaje, da bi ga nadomjestili prljavim astralnim otpadom. Ovo je ubrizgavanje smeća koje dodatno raspiruje napetost»

«Zar ovu prljavu demonsku igru nije moguće raskrinkati i prekinuti?»

Starac je odmahnuo glavom i rekao:

«Ljudsko sljepilo nudi Vampirima i njihovim živućim legijama na zemlji sasvim dovoljno prostora za razne manipulacije. Problem je samo jedan: čovjek ne poznaje peti sastavni element Prirode: eter. A ne poznaje ga zato, jer ga ne opaža. Inače čovjek smatra stvarnim samo ono što postaje izvjesno njegovim fizičkim čulima»

«Hoćeš reći da spiritizam opstaje samo zato, jer čovjek ne poznaje peti element prirode?»

«Upravo tako. To sljepilo je najjače oružje demona koji na taj način mogu ne samo opstati, već ujedno ljudima upravljati na sve moguće načine»

Pričekao je da malo razmislim, a onda mi reče:

«Riječ je o Velikoj prijevari, vjeruj mi»

Nastavlja se…

nastavak ove priče slijedi tokom jeseni

18.07.2008. u 16:10 • 8 KomentaraPrint#

utorak, 15.07.2008.

PLAĆENICI 13. dio by Vic

VATRENO JEZERO II (ĐAVOLSKI KOD)

Bez obzira na sve riječi utjehe osjetio sam nelagodu.
Osjećao sam se istinski raskrinkanim.
Pa i mada nisam razumio sve što mi je govorio, ipak sam mimo svega osjećao da je u pravu. Odakle taj osjećaj i iz kojih to dubina, to sebi nisam mogao objasniti. Ali – znao sam da je tako i da drugačije ne može biti.

Zašto neprestano imamo potrebu skrivati ono što se u nama događa? Zašto ne smijemo priznati da smo nepotpuni i zašto one koji poput Sokrata javno priznaju da ne znaju ništa tjeramo da se otruju!? Što vrijedi znanje koje nije potpuno i što vrijedi slava takozvanog čovječanstva? Što vrijedi Bog stvoren na lik ljudske životinje, kad u Velikoj iluziji gospodari Đavo?

Stari Hermes počeše se iza uha.
Sve oko čega smo dvoumili i o čemu smo duboko promišljali, njemu je ionako bilo jasno kao dan. Čekao je samo da shvatimo. Ako je ikako moguće, da shvatimo. Na moje misli zato je odgovorio:

«Pitaš se zašto!? Zato jer svaki čovjek kleše o sebi lažnu sliku», smjesta je odgovorio starac: «Stoga nastoji izbaciti sve što je u neskladu s njegovim umišljanjem. To se zove – potiskivanje. Na površini uljepšan čovjek, kulturan i civiliziran, navodno fin; a duboko ispod krinke prljava životinja koja nemilosrdno gazi preko mrtvih. Koliko ste takvih samo susreli u svom životu: dva lica, jedno lažno, ljudsko, i ono drugo stvarno, životinjsko. I nema ovdje nikoga za koga bi se moglo reći da sačinjava iznimku. Sami ste vidjeli što čini suštinu bića koje za sebe tvrdi da je ljudsko»

Pričekao je na trenutak. Potpuna šutnja! A onda jednostavno, gotovo dječjim tonom reče:

«Zar ne?»

Nakratko je zastao kao da razmišlja, a onda upitao:

«Kako onda doživjeti svijet u kojemu takvo jedno podlo biće živi? Neće li gluma i pretvaranje čitavu jednu stvarnost učiniti paklenom? Odnosno, neće li s druge strane paklena stvarnost koja je u suštini nepromjenjiva ostati tako dobro skrivena, da će i pored očitih dokaza mnogi i dalje trabunjati da je ovo Božji svijet»

Zamislili smo se nad ovim što je pričao. Tako kratko i jasno rečeno; tako očito, a opet…mnogima tako skriveno i nejasno, kao da ne vide svojim očima, već žive po unaprijed ustanovljenom obrascu za koji bi se moglo reći da je djelo masovne i potpuno legalne crne magije.

«Prošle noći bili ste na samom dnu bezdana», nastavio je: »To je Vatreno jezero, suština ovoga svijeta, suština vašeg bića. Vidjeli ste kako izgleda Pakao i shvatili da se on ne nalazi nigdje izvan vas. Da je Đavo vaša osobnost i da će zauvijek ostati Đavlom, jer živi i djeluje pod bremenom borbe za vlastiti opstanak. A tamo gdje su strah i borba, nužno je da život bude egocentričan, jer drugačiji ne može ni biti. Kad spominjem nužnost takvog života, onda ću to malo pojasniti:

Ako znate da je ovdje nemoguće opstati ako ne živite egocentrično, tada je jasno da je Đavo stanje postojanja kojemu su podložni svi koji se rađaju sa Žigom zvijeri na čelu. Sva živa bića svijeta takav su način života sama izabrala. Da nisu, ne bi ovdje ni bila. Ali ako već žanjete posljedice zbog svega zla što ste ga posijali u borbi za vlastiti opstanak, zašto se onda propitkujete za uzroke zla koje vas kasnije snalazi. Zlo je samo način kako animalna ljudska svijest doživljava sklonost Prirode da povrati izgubljenu ravnotežu. Ništa na svijetu nije slučajno i kao što svaka posljedica ima svoj uzrok, tako sve što se čovjeku događa svoj uzrok nalazi u njegovim vlastitim djelima, mislima i riječima.

I što je onda patnja? Ne dolazi li ona samo kao posljedica? I nije li svaki pojedinac na svoj način sam kriv za sve patnje koje ga u životu snalaze? Svijet griješi jer stavlja na pleća društva i pojedinaca težak teret: želi da oni pomažu jedni drugima i budu dobri. To je nešto najplemenitije što svijet može dati. Ali i unatoč silnim naporima da se to ostvari, uzrok svejedno ostaje.

Svijetu treba Znanje. Umjesto toga cijeni se pretvaranje. Moral je pokušaj bijega od istine. Naposljetku ionako svatko vuče na svoju stranu. To je neminovno jer svatko od vas jedno je đavolje dijete, a đavolja djeca nužno oko sebe siju patnju koju naposljetku i sami žanju»

«Sijanje patnje je u tako složenim uvjetima nužnost, zar ne?», pitao sam: «Kako onda smatrati krivcem nekoga tko ne može i ne zna drugačije?»

«Zna i može, ali neće», odgovori starac mirno: «Svatko je svjestan vlastitog zločina, samo pred ovom činjenicom zatvara oči»

«Što nam je onda činiti?», pitao sam.

«Zar mene pitaš?», pogleda me iskosa.

Na trenutak zavladala je tišina, a onda nastavi:

«Što se tvog pitanja tiče odgovor glasi: nemoj činiti ništa, jer što god ti sam poduzeo, nećeš otići daleko»

Znak upitnika u mojim očima. I smjesta objašnjenje:

«Znam…pretpostavljaš da postoji istinski duhovni put. Ah, ta otrcana fraza: duhovni put!? Na takvom putu, koji je u potpunoj suprotnosti sa svime što većina misli o njemu, pojedinac ne čini ništa. Osim jedne najvažnije stvari: miče se na stranu, da ne smeta. To je sav sažetak onoga što se smatra Putem: wu-wei, potpuno nedjelovanje»

«Shvaćam», dodao sam: «Nedjelovanje, jer je svako naše svjesno djelovanje – djelovanje Đavla»

«Vaša je zemaljska svijest Đavo», zaključio je stari Hermes: «I ne može biti drugačije»

Predosjetivši da se u tebi ponovo budi otpor, promotrio sam te.
Iako je bilo mračno, mogao sam vidjeti da si problijedjela. Ponovo si prolazila kroz jednu od svojih kriza.

Ono što nam je starac iznosio bez milosti je ruiniralo sam temelj svega onoga čime nas vezano uz svijet i čovječanstvo od malih nogu indoktriniraju. I čine to svi podjednako: od tri međusobno posvađane kurve (Religije, Filozofije i Znanosti) nijedna ovdje ne čini iznimku.

Svi se trude uljepšati sliku Pakla u kojemu se nalazimo. Svi od nas traže da ulažemo u taj Pakao. A održavamo ga samo zato, jer to horde zlih demona od nas traže, budući da izvan ove stvarnosti ne mogu postojati. Inače je način na koji djeluje nama poznata materijalna stvarnost u cijelosti protivan interkozmičkim zakonima i svojom se vibracijskom snagom vrti u potpuno suprotnom smjeru od univerzalnih zakona Makrokozmosa. S ovom činjenicom gotovo se nitko ovdje neće složiti jer je u sve nas usađena Matrica zvijeri. Svi sustavi, počevši od obrazovanja, kojim nam ispiru mozgove od malih nogu, počivaju na potpuno promašenoj koncepciji svijeta i čovječanstva. Oni polaze od pretpostavke da moramo urediti ovaj svijet, ali to je otprilike kao pokušaj budale da zaustavi vjetrenjaču. Nagoni naposljetku uvijek odnose pobjedu, ali da se to ne bi otkrilo, skrivaju se pod krinkom takozvanog razuma. Tako je krvožedna borba kod takozvanih ljudi zamijenjena – lukavošću.

Takozvani čovjek najopasnija je životinja na svijetu.
Ne, mi nismo ljudi, mi smo Zvijeri.
Mi smo ogledalo svojih sirovih i bespoštednih matrica. Krasi nas izuzetna inteligencija, ali mi živimo u potpunom neznanju i nismo je u stanju primijeniti za istinska djela. Ne nalazimo se u Božjem svijetu, kako to ljudi religije misle, već tavorimo na obalama Vatrenog jezera odakle frcaju iskre najgoreg mogućeg užasa. Nismo ga svjesni samo zato, jer Vampiri nama lukavo upravljaju: u nas su usadili Đavolski kod, zbog kojega programirano doživljavamo stvarnost kakva općenito ne postoji. Da, ona one postoji nigdje, osim u našim ludim glavama. Mi smo tvorci ovoga svijeta i ovaj svijet, koji je đavolji, nije stvoren od Logosa kao univerzalne snage: Logos je samo dozvolio da on bude stvoren, a onda ga izolirao, kao što zdravo tkivo nastoji izolirati kancerogene stanice.

Zato je svijet za koji naša svijest prianja - svijet otpadnika.
Ovo je Pakao, a SATAN je inteligentno organizirana prirodna cjelina koja se iz samog temelja svoga bitka odupire Makrokozmosu. Ni religijski zanos ovdje ne pomaže i ne može promijeniti ništa: čežnja takozvanih vjernika za rajem samo je lukavo sročena računica. Na djelu je očiti pokušaj trgovanja s prirodnim silama, koje su ljudi religije, zahvaljujući svom praznovjerju, podigli na tron kao Boga. Na obalama Vatrenog jezera svi su u zabludi i sve što se čovjeku ponudi je opskurna laž. Ona opstaje samo zato jer je čovjek genetski natjeran da u nju vjeruje. U nama je đavolski kod.

«Ne, ja u to ne mogu povjerovati…», izletjelo ti je s usana: «Prokleti starče, kada ćeš već jednom umuknuti? Ne mogu te više slušati»

Nastao je smrtni tajac.
Istog trenutka mogao sam shvatiti silan bijes onih koji su u svim epohama povijesti napadali Poslanike, progonili ih i ubijali. Đavolski kod u nama ne dozvoljava nam da u ovo povjerujemo. Nikada!

Nastavlja se…

15.07.2008. u 16:46 • 9 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.07.2008.

PLAĆENICI 12. dio by Vic



VATRENO JEZERO – UVOD I

Ruku pod ruku smo lebdjeli iznad prostora i vremena ove stvarnosti i ponovo došli na ono groblje. Zajednički snovi bili su nam toliko stvarni, da smo naše noćne izlaske promatrali kao jedinu mogućnost da se otisnemo u carstvo slobode, izvan zidova mračnog Podzemlja. Bilo je to jedino što nas je još moglo utješiti.

Noć je bila bez mjesečine, sasvim mračna i tiha.
Tražili smo onaj isti grob i tamo zatekli starca koji nas je čekao. U mraku blještale su mu jedino oči. Činilo se kao da iz njih nešto teče, ali kad bismo se malo bolje zagledali, ne bismo zamijetili ništa posebno (kao da je ono što smo krajičkom oka maločas vidjeli negdje iščezlo; tako je bilo svaki puta). Zbog tmine isto tako nismo mogli vidjeti je li nam u znak pozdrava mahnuo kao obično. Samo se glasno nadovezao na naša današnja iskustva:

«Otpor i bijes pri osvještavanju vlastite najdublje suštine uvijek su dobar znak, zapamtite to, dragi moji prijatelji»

Već navikli da nam misli čita kao knjigu i da zna što nam se događa, na njegovu primjedbu nismo odgovorili. Čekali smo da nastavi i potanko nam objasni na što točno misli. Znajući da čekamo objašnjenje, nastavio je:

«To je znak da je palo svjetlo u bezdan vaše Zvijeri», raširio je rukama: «A tamo gdje u bezdan ne padne nimalo svjetla, nema ni doživljenog otpora. Jao njima, to su prazne ljuske. Oni u sebi nemaju više ništa. Za njih se s punim pravom može reći da su bezdušni, iako se njihovo ponašanje izvana malokad razlikuje od ponašanja onih u kojima postoji Punina. Kako posjeduju samo racionalni um, za njih je sve što im se ponudi fantazija ili obična spekulacija. Nemaju unutarnjeg iskustva, da to provjere»

Da, čovjek griješi kad druge sudi po njihovu moralnom ponašanju, palo mi je istog trenutka na pamet. Moral nije nikakvo mjerilo čovjeka jer prekriva samo površinske slojeve. Maska je jedino što čovjek može njegovati, jer suština mu ja vatrena (đavolska) i nepodložna bilo kakvim temeljnim promjenama. Moglo bi se čak reći da je njegovan tisućljećima moral u neku ruku postao sredstvom manipulacije i samozavaravanja širih masa. Da je plod glume i da ga može cijeniti samo civilizacija koja je i sama proslavljena na lažima. I pored toga što se nameće kao nužnost, jer svijet bez istog morala, takvoga kakav je, ne bi mogao postojati (u protivnom izbilo bi rasulo), nameće se činjenica da slavni moral nema tako čvrste temelje kao što se to čini. I da je tek slaba karika koja često pukne upravo onda kad se od nje najviše očekuje.

«Zato treba poći od spoznaje same zvjerske suštine takozvanog čovjeka», nadovezao se stari Hermes na moje misli: «Dragi moji prijatelji, ovdje se nalazi BIT. Jer ispod kože, duboko, duboko, svi su isti: neizlječivo pokvareni. I svatko to u svakom trenutku može provjeriti. Promatrajući nesvjesno ponašanje drugih, ali pod uvjetom da isto primijeni na sebe, ukoliko shvati da se od drugih nimalo ne razlikuje»

Ponovo prilika za duboko promišljanje.
Preokrene li čovjek stvari pa ih postavi na pravo mjesto, uviđa relativnost svega. Ne, ne postoje pravila! I ne, ne postoji objektivni kriterij za prosudbu. Osnova na kojoj jedno egocentrično biće donosi sud uvijek je – krajnje egocentrična. Čak i jedno društvo kao cjelina uvijek prosuđuje druge na osnovu toga koliko mu tko koristi. Civilizacije su izrasle na leševima, a povijest oduvijek pišu pobjednici. Tko nam može jamčiti da bi naš današnji doživljaj stvarnosti bio isti, da su nam svi poraženi objasnili povijest na svoj način. Tko bi onda bio zločinac? I tko bi onda bio u pravu?



Pirio je hladan noćni povjetarac.
Na grobu na kojemu smo sjedili više nije bilo ugodno. Pokušao sam krivca potražiti u vanjskim uzrocima, ali naposljetku sam shvatio da nelagoda najčešće nastaje onda kad smo prisiljeni sići u sebe i prihvatiti se.

Stari Hermes je svjestan toka naših misli pričekao, a onda se nadovezao tamo gdje je maločas stao:

«Što vrijedi prekrasna livada prekrivena najljepšim cvijećem, kad se ispod svakog cvijeta nalazi zmija. Zar ne?», obratio nam se prodornim pogledom. Iako u tami, bili smo svjesni njegove snage, snage koja nemilice raskrinkava. Koja tjera na promišljanje. Otvara nove vizije. Do tada nepoznate, a u biti tako jednostavne, tako obične, da ih i malo dijete, koje dobro vidi, može razumjeti.

«Dakle, mi ne možemo znati tko u sebi što nosi», rekao sam.

«To je vrijedna škola. Na kraju krajeva, ispod krinke svega finog ponašanja svatko dođe u priliku da naposljetku sve zgrne sebi i pritom pregazi druge. Zar se to cijelo vrijeme ne događa? Nisu li isti civilizirani ljudi nanijeli svijetu i čovječanstvu cjelini više zla od onih koje su proglasili barbarima i divljacima?»

Zaista!

«To je ogledalo zvjerske suštine svakog čovjeka», nastavio je: «Ali ljudi to općenito zamjećuju samo kod drugih. Sebi ostaju najvećom nepoznanicom, pa tako nisu ni svjesni da sami čine ono što kod drugih osuđuju. Onaj koji sudi isti je kao ono što sudi, zapamtite to! Nema unutarnjeg mira bez ove spoznaje»

Na trenutak smo se ponovo zamislili.
Bile su ovo teške riječi.
Možda nas je starac malo precijenio.
Možda je pretjerao.
Možda bi se trebao obratiti nekom drugom; možda je pogriješio izabravši baš nas.
Osim toga, smjesta ustanoviti da je zaista tako, često nije stvar svjesnog priznanja. Možda bi promjena teme pomogla. Možda…

«Što je dakle s bezdušnima koje si maloprije spomenuo?», zato sam skrenuo tijek razgovora na ono gdje smo maločas zastali. Za mene nesvjesna reakcija, u biti je (tek kasnije sam to shvatio) značila tek pokušaj da rasprava krene tokom koji bi ublažio snagu raskrinkavanja i dao priliku lažima da ostanu životariti na obalama svog vatrenog jezera.

Starac je, shvativši moj lukavi (nesvjesni) manevar, zastao, ali onda se po običaju samo nasmijao i nastavio:

«Svjetlo spoznaje ne može ih dodirnuti. Oni ga ne primjećuju, a čak i ako padne koji tračak na Zvijer u njima, oni opet ne vide i ne osjećaju ništa. To znači da su na samu Spoznaju potpuno ravnodušni. I to stanje je potpuna, mračna Smrt. Svaki drugi čovjek na svijetu danas je prazan. Za takve se nakon što umru ne može ni reći da su živjeli, jer se sve od njih raspada; ne preostaje gotovo ništa. Tako se svijet danas sastoji od zaista mrtvih i onih koji će uistinu umrijeti, jer ne žele oživjeti»

Zatim se obratio tebi:

«Ne brini zato što si osjećala ljutnju. Ne brini ni zbog toga jer si me smatrala lažovom. Dok sam bio u mnogim tijelima sam u sebe sam sumnjao. Upravo kao ti. Dobro je kad čovjek ima što u sebi poricati. Loše je kad nema više ničega što bi poricao i čemu bi se odupirao»

Dobro smo razmisli o ovim riječima. Jasno? Ili ipak - ne?

«Kako je moguć otpor, čak i ako je čovjek uvjeren da je ono što mu se podastire točno?», upitao sam ga.

«Moguće je zbog stanja podvojene svijesti», odgovori starac: «S jedne strane razum sa svojim krhkim saznanjima, a s druge falusni nasrtaj Mudrosti kakvu razum ne poznaje i od koje se odmetnuo još u doba Lemurije. Dok Mudrost blista Znanjem, odmetnuti razum joj kao takav postavlja stupice. Sijanjem sumnji čime se razum oslanja na logiku često se zanemaruje činjenica da stvari nisu onakve kakve se čovjeku čine. I da razum živi u svijetu fantazije koji drži ozbiljnom stvarnošću. Stoga je svijet u kojemu razum vlada – svijet luđaka. Pritom imam u vidu da riječ 'razum' znači ono što čovjek pod razumom inače podrazumijeva»

Nakratko je zastao pa nastavio:

«Taj razum naime nikada neće prihvatiti kao činjenicu da je slijep i da svoju stvarnost, koja je dio Velike iluzije, može objasniti jedino lažima koje povezuje ovisno o predrasudama koje je stekao»

Ponovo sam u sebi osjetio otpor i gnušanje nad ovim riječima, ali sam nastojao to stanje prikriti. Bila je to moja automatska, potpuno nesvjesna reakcija. Tek što sam osvijestio da glumim kao da se u meni ništa posebno ne događa, starac me promotri svojim dubokim pogledom pa se nasmije:

«Zašto skrivaš osjećaj nelagode?», upozori me starac: «Zar misliš da ću osuditi tvoj otpor!? Zar si zaboravio ono što sam ti maločas rekao: slavi svoj otpor i svoj bijes!»

U skladu s turbulentnim gibanjima u meni, nasmijao se, a onda nastavio:

«Razne svećeničke elite u povijesti borile su se protiv ovih spoznaja, ubijale su majstore u prošlosti, razapinjale ih, palile na lomačama, a čine to i danas. I što su ti bijednici koji čuvaju svoje svjetovne privilegije učinili? Je li Mudrost iščezla? Zato slavi svoj otpor, slavi ga! On je dokaz da u tebi postoji ono nešto, da nisi prazan kao pola svijeta»

Nastavlja se

13.07.2008. u 16:38 • 6 KomentaraPrint#

petak, 11.07.2008.

PLAĆENICI 11. dio by Vic


OTPOR

Sljedećeg dana prolazila si kroz tešku krizu. Teško je moguće opisati silne promjene u tvom ponašanju. Djelovala si kao potpuno podvojena ličnost čije se dvije potpuno različite osobnosti bore za prevlast.

„Nikako to ne mogu prihvatiti, nikako“, vikala si iz sveg glasa.

Svijest da u sebi nosiš Zvijer i da je njen Žig na tvom čelu, baš kao što se nalazi na čelu svakoga tko je ovdje rođen, a što je u potpunoj suprotnosti sa svime čemu su nas učili i što su govorili o nama, kao o civiliziranoj ljudskoj rasi, potaknula je tvoju neizrecivu odvratnost. Ali kako to obično biva u situacijama gdje do Spoznaje dolazi naglo, tu istinu ipak nisi mogla prihvatiti. Radije si pružala otpor. Da bi naposljetku starog Hermesa proglasila lažovom.

„Mi smo žrtve crne magije, razumiješ li? Nama upravljaju zle sile preko ovih vampira ovdje. Upravljaju čak i našim snovima“, govorila si uzbuđenim glasom.

Bacila si neke knjige s police, a onda zavrištala:

„Oni žele da mi mislimo ono što oni hoće da mislimo. Laž je da mi ljudi proizvodimo demone. Oni su došli izvan ovoga svijeta. To je istina“

Tvoje ponašanje bilo mi je potpuno razumljivo. Uostalom, i starac je tijekom noćne seanse naveo da je silovit otpor čovjeka koji dođe do te spoznaje potpuno razumljiv. Kad svjetlost padne na dno bezdana i na vidjelo izbije ono što se duboko u nama nalazi, mnogima ne preostaje drugo nego da poriču svoje stanje. I da sve proglase maštarijom bolesnog uma. Lako je kasnije smisliti neku bajku u koju će mnogi radije povjerovati.

„Bijes, ljutnja i negodovanje prate te spoznaje. Riječ je o onima koji sebe još ne žele upoznati u cijelosti“, govorio nam je, a zatim nam skrenuo posebnu pozornost na jednu važnu činjenicu: „Onaj tko misli iznijeti ove stvari neupućenima koji žive u sljepilu i neznanju mora znati, da će ga bijesna i krvožedna rulja smjesta pokušati uništiti. Razapeti ga! Spaliti ga na lomači; oderati mu kožu na živo pa mu truplo napuniti slamom. U povijesti to se dogodilo već mnogo puta. Zvijer u nama ima samo jednu zadaću: sakriti se pod svaku cijenu. I pritom ne bira sredstva. Matrica Zvijeri mora ostati, taman sve ljudske glave na svijetu pale“

Podsjetio sam te na starčeve riječi. Prišao ti i pomilovao ti lice, ali sam naišao na tvoju vrlo burnu reakciju.

„I ti vjeruješ tim lažima?“, derala si se iz sveg glasa: „Ne prilazi mi, molim te ne prilazi mi“

„Želiš reći da je onaj koji nam dolazi u snove i isprepliće nam zajedničke niti lažov? Pa barem to možeš provjeriti u sebi ako hoćeš“

Zavladala je kratka šutnja. Strasti su ti malo popustile, ispraznila si se. Počela si razmišljati. Ali – nije to bilo samo razmišljanje. Jer da je riječ samo o razmišljanju, svatko bi činjenice iz noćnog „sna“ smjesta odbacio kao neosnovane.

„Otpor i bijes u takvim trenucima nisu neočekivana pojava. Dapače“, počeo sam ti pričati mirnim tonom, da te podsjetim: „I sam sam tijekom sna osjećao kako mi se utroba kida. U meni je nešto gorjelo. Željelo iskočiti iz mene i smjesta se baciti na glavu onom starcu“

„I kako to tumačiš?“, pitala si.

„Zvijer postaje svjesna sebe i silovito se odupire takvoj spoznaji. Ona sada shvaća da je sva njezina civilizacija laž. Da ovo nije Božji svijet, kakvim ga želi predstaviti, već leglo demona. Da ovo nije put u raj, već sam pakao. Da ono što se smatra Bogom nema više veze sa svijetom, koji je samo jedna Velika iluzija. I da ta veličanstvena iluzija postoji samo u našim glavama. Pa jasno je da će oni koji vjeruju u laži biti bijesni kad na njih padne svjetlo istine“

U tom trenutku začuli su se koraci na hodniku.
Nije bilo sumnje, netko nam dolazi.
Zvuk je otkrivao užurbanost, možda i ljutnju. Smjesta sam pretpostavio što bi tome mogao biti uzrok. Jer na vratima uskoro se pojavila nekolicina Sužnjih skrivena pod svojim crnim kukuljicama.

„Mlada dama ima problema?“, dobacio je jedan cinično.

„Nisu li krize u stanju u kakvom se nalazimo očekivane?“, pitao sam.

„Ne, nisu“, odgovorio je bezuvjetno jasno.

Znao sam što to znači: u hranu nam stavljaju sastojke koji sprečavaju ovakve izljeve i drže nas pod nadzorom. Ali otkako na nas djeluje starčeva snaga ti sastojci slabije djeluju. Sužnji nisu mogli znati točan uzrok, ali su očito pretpostavili da nešto ne teče po predviđanjima. Od sada pa nadalje naći ćemo se pod njihovom lupom.

„Od one noći na groblju primjećujemo u vašem ponašanju izvjesne promjene“, rekao je onaj drugi: „Nastavite li s ovakvim ponašanjem biti ćemo prisiljeni poduzeti određene mjere“

Potom su se jednostavno okrenuli, udaljili i otišli.

Određene mjere? To je moglo značiti samo jedno. Pogledao sam te u oči. I tebi su njegove riječi bile jasne.

Obrisao sam ti znoj s čela. Njihov dolazak i neizravna prijetnja smrću ipak su urodili plodom. Odjednom si postala svjesna da nemaš drugog izbora. Da moraš vjerovati starcu. Da mu možeš vjerovati zato jer sve što on govori možeš u sebi i kroz sebe potvrditi. Razum traži dokaze, povodi se za sebi svojstvenom logikom, no ova vrsta Znanja zahtijeva dublje uranjanje u sebe i dokaze nalazi u vlastitim osviještenim mislima i postupcima. Tko je svjestan sebe, tko je budan, mora priznati da je stari Hermes bio potpuno u pravu. I da je postojanje Matrice Zvijeri u nama stvar gole i neporecive činjenice. Tu Zvijer možemo vidjeti u tuđim očima, kad već svoje ne vidimo. Kakvu samo nelagodu osjećaju oni neosviješteni kad ih u oči pogledaju oni koji „vide“!? I umjesto da u tim očima zamijete svjetlo istine, oni vide tek tamni pakao vlastitog prepoznavanja.

„Moraš se smiriti“, šapnuo sam ti tiho, a onda te zagrlio. Nekoliko suza kapnulo ti je iz oka.

„Znam da moram“, priznala si: „Inače ćemo imati gadne probleme“

„Nije stvar u tome da slijepo povjeruješ nečemu što sama u ovom trenutku možda ne možeš objasniti. To bi onda bilo dogmatsko usvajanje tuđeg znanja. Otprilike kao kad učiš na pamet tuđe riječi pa ih ponavljaš poput papagaja, što tri kurve* ovoga svijeta smatraju najsretnijim rješenjem za laži koje šire. Stvar je u tome da siđeš u sebe i nastojiš se sagledavati iznutra. Prati se. Budi budna i samosvjesna i sve će ti biti jasno. A onda će i otpor nestati“

„To već činim“, rekla si drhtavim glasom: „Ali nešto u meni ne dozvoljava mi da u to povjerujem“

Što je uzrok te blokade?
Za to objašnjenje morali smo pričekati sljedeću noć. Noć u kojoj su nam otkrivene najveće tajne.

------
*tri kurve: Religija, Znanost i Filozofija
Nastavlja se...

11.07.2008. u 08:49 • 6 KomentaraPrint#

srijeda, 09.07.2008.

PLAĆENICI 10. dio by Vic


ZVIJER II

Kako je zvuk bivao jači, tako smo joj bili sve bliže. U jednom trenutku začula se strahovita rika. Kao životinja koju vode na klanje i koja se odupire iz sve snage. Ranjena zvijer je najopasnija zvijer. Svjesna opasnosti u svojoj obrani ne bira više sredstva.

„Vi ste razlog ove rike», reče nam starac potpuno mirnim tonom: «Zvijer divlja jer ćete je sada prepoznati, a ona inače želi ostati skrivena. Sve dok je niste svjesni i ne vidite je, ona duboko u svom brlogu miruje i plete svoju mrežu strpljivo poput pauka. Sve dok niste svjesni da je u sebi nosite, ona vama može mirno upravljati. A čini to tako da nagna vašu svijest da se potpuno poistovjeti sa svim njezinim izvorima“

Pogledali smo ga zagonetno. Primijetio je crticu nejasnoće pa nadodao:

„To poistovjećenje je u stvari pad božanskog razuma na životinjsku razinu. Razum više nije sluga Mudrosti, on više nije oslonac lapis philosophorum, već je sluga nagona. To što se čovječanstvo diči moćima razuma po kojima se čovjek razlikuje od životinje je pirovo slavlje. Kod čovjeka dogodila se tragedija: razum doduše postoji, ali više ne služi svrsi. Tako Hermes u vama postaje bogom trgovaca i lopova, a svaki čovjek opasniji od divlje životinje u prašumi“

„Tko ili što je čovjek?“, upitao sam.

Starac ispruži prst u pravcu bezdana i reče:

„Ovo je suština svakog čovjeka“

I tada smo je konačno ugledali. Moćna crna zvijer oblika koji je vrlo teško opisati. Imala je tijelo kao vijugava zmija i njime spretno vitlala na sve strane. Odupirala se, želeći nas na svaki mogući način uplašiti i otjerati. S druge strane je onako raskrinkana osjećala sramotu. Kao da se u našim očima sada zrcalila i postajala svjesnom svog pravog porijekla ispod svake krinke. Pokušala nam je zaprijetiti svojim ogromnim žilavim repom, ali svaki puta kad bi nas htjela udariti, izgubila bi snagu i strovalila se na tlo. Nije joj preostalo drugo nego da riče i divlja u svojoj nemoći. Njezine patnje u tim trenucima nije moguće opisati.

„Raskrinkana Zvijer sada se osjeća otprilike kao stidljiv čovjek kojega bi netko skinuo do gola i izbacio na trgu prepunom ljudi“, reče starac.

Tlo pod njom bilo je vatreno i ispunjeno brojnim plamenovima. Iako su posvuda gorjele vatre, nije se činilo da će se Zvijer zapaliti ili da joj je vruće. Saznali smo i što je tome uzrok:

„Zvijer je nastala iz vatrene suštine. Zamislite to ovako: gori jedna velika vatra i svaki plamen te vatre nosi sva njezina obilježja. Svaki ovaj plamen koji vidite je po jedno vatreno biće, po jedna Zvijer. A svaka ta Zvijer čini suštinu po jednog bića koje se naziva čovjekom“

„Želite li reći da nam je suština u biti svima ista? Da svatko ovo može zateći u sebi?“, pitala si starca.

„Upravo tako. Ovo što vidite izdanak je jedne velike Zvijeri, moglo bi se reći njen izravni poslanik u vama. Putem nje vama se ovdje upravlja. A ta Zvijer u cjelini je ovaj Svijet: Satan. Ili Velika iluzija“

Učinili smo nekoliko iskoraka jer je buka postala nepodnošljiva. Svjesna da je više ne promatramo, Zvijer se malo smirila. Čuli smo njezino teško dahtanje. Bila je umorna. Na osnovu njezina ponašanja shvatili smo da se jako uplašila za sebe. Strah od smrti!

„Znate li gdje se sada nalazimo?“, upitao nas je starac.

Još jedan zagonetni pogled s naše strane bio je dovoljan da nam objasni:

„Maloprije smo se kroz spiralnu nit sunčevog spleta uputili na putovanje. Sada smo točno između vaših nogu, u tzv. pleksus sacralis. Ovdje je boravište Zvijeri u vama. Rođeni ste s njom kao sa svojom matricom. Tko god je rođen ovdje, nosi jednu ovakvu Zvijer sa sobom i njome je upravljan. Vi ste zatočenici ove sheme kojom ne upravlja Bog, kako to obično govore, već Svijet, kojim gospodare sile koje je stvorio Otpor“

„Kako je moguće da se ovakva jedna Zvijer zalaže za red na ovome svijetu?“, pitao sam.

„Zato jer je to njezino prirodno pravo. Van ovoga svijeta ona ne može postojati. Zato pokušava ovaj svijet dovesti u sklad s interkozmičkim zakonima, ne bi li ga Univerzalni logos prihvatio. Ali put kojim to Zvijer pokušava učiniti nasilan je i uvijek ima nesretne posljedice. Zato se na ovome svijetu zlo najčešće čini u ime dobra. A svaka plemenita ideja biva pogažena u blatu od strane nezadrživih nagona koji se s vremena na vrijeme oslobađaju“

Povlačili smo se natrag u spiralu. Uskoro ćemo izaći iz tijela van.

„Zar je nužno da budemo poistovjećeni sa Zvijeri?“, pitao sam.

Starac pogladi bradu, a onda mudrim tonom odgovori:

«Vi ste maska te Zvijeri. Kad sam vam rekao da ću vam pokazati suštinu, time sam imao u vidu da ste svojim svjesnim spoznajnim aparatom na strani široko organizirane Zablude. Tko god slijedi takav način života, u sebi će pronaći jedino Zvijer»

«Znači li to da oni koji svojim mislima obuhvaćaju stvarnost van Velike iluzije postaju drugačiji?»

Starac se nasmijao. To je značilo da je očekivao ovakvo pitanje.

«Ne, ne postaju drugačiji. Vi ne možete biti puno drugačiji. Ali zato se možete transformirati. Odnosno, izbjeći jedno žarište na račun drugoga. Ali to zahtijeva vrlo visoku cijenu, koju su tek rijetki spremni platiti»

Pogledali smo ga raširenih očiju. Očekivali samo da nastavi:

«Zahtijeva samo-ukidanje. Uništavanje baze Zvijeri te dolazak Prvog i Posljednjeg. S obzirom da to ovdje znači biti razapet na križu, to je povlastica tek iznimno rijetkih. To bi bilo religiozno tumačenje. Znanstveno-ezoterijski objašnjenje bi bilo sljedeće: središte svijesti treba pomaknuti iz bezdana Zvijeri, pod čijim je sada potpunim nadzorom, u pročišćeni sedmerostruki svijećnjak glave. Drugim riječima, potrebno je temeljito čišćenje vašeg tjelesno-duševnog hrama“

„I to je duhovni put?“, pitala si.

„To je jedini izlaz iz ovog pakla. Sve što ne ide tim putem, prokleto je i žanje posljedice svojih vlastitih djela“, odgovorio je rezignirano.



Ponovo smo se našli na onom istom grobu.
Oko nas letjeli su brojni šišmiši, očito uznemireni. Puhao je hladan vjetar. Grane su sablasno pucketale pred naletom vjetra. Bilo je vrlo hladno, legije demona su se uzbunile i krikovima ispuštale svoje ledeni smrtni dah.

„Primjećujete li njihov nemir?“, pitao nas je starac: „Horde vampira pogođene su raskrinkavanjem otprilike kao i Zvijer u bezdanu. A oni su za vas bitni stoga, jer su vas zatočili u Podzemlju. Svjesni su da vas imaju u svom zatvoru, ali i da na jedan dio vas nemaju utjecaja. Sada vas osjećaju kao opasnost“

„Zašto Zvijer nužno surađuje s vampirima?“, postavila si pitanje.

„Zato jer Zvijer voli svoju djecu. A stvara ih preko vas. Zvijer porađa vas, da biste vi za nju porađali demone“, odgovorio je.

„Što je cilj?“

„Taj da sve što se nalazi u Svijetu ostane zauvijek odsječeno od svoje istinske Biti koja se nalazi izvan Velike iluzije“

Nastavlja se...

09.07.2008. u 07:41 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 06.07.2008.

PLAĆENICI 9. dio by Vic




ZVIJER I

Razmislio sam o ovome što je rekao i tada mi pred očima iskrsnu slike čvrsto zatvorenog paklenog kruga. Kruga koji je nemoguće prekinuti, jer je poput ouroborusa, zmije koja samu sebe hvata za rep. Taj simbol predstavlja samo-uzročnost, ali na jedan poseban način i našu sudbinu, jer čovjek je sama sebe zatočio u tom paklenom krugu. Mnogi vjeruju da je tako, ali ne znaju što je tome uzrok.

Kakvoća naše stvarnosti postala mi je sasvim jasna: čovječanstvo svojim za nagone vezanim mislima i osjećajima stvara u onostranom bića koja vremenom ojačaju do te mjere, da njime počinju gospodariti. Razlog njihova ponašanja je jasan: moraju preživjeti i u borbi za vlastiti opstanak tjeraju ljude da za njih proizvode što više hrane.

„Pakleni krug, da...“, ponovo se starac nasmije, prekinuvši me iz razmišljanja.

U «snu» mogao je s lakoćom čitati moje misli. Primijetio da su one mračne i beznadne, a onda reagirao:

„Dosjetite se onoga o čemu ste jučer pričali. Da ne bi sve bilo tako grozno, osim demona koje svaki čovjek porađa nakon svoje smrti, oslobađa se još nešto: to su njegova životna iskustva i zrelost, koji popunjavaju jedno univerzalno polje Znanja i mudrosti, koje možemo smatrati - čovjekom Hermesom. Zato kad kažem da su demoni moje naličje nimalo ne griješim. Jer oni i ja smo braća. Ja sam svijetlo lice čovječanstva, a oni tamno, i zajedno se oslobađamo. Smrt svakog čovjeka u stvari je jedan novi porod“

Nastala je kratka stanka. Šišmiš s nadgrobne ploče poletio je natrag prema mjesečini. Pratio sam njegov let i dosjetio se pitanja koje ću postaviti:

«Kako Vampiri točno izgledaju?»

«Kao ljudske zvijeri», reče on spremno.

«Iz nekih tradicija i učenja saznala sam da u svakom čovjeku stanuje zvijer…», nadovezala si se.

Hermes te pogledao i bez riječi klimnuo glavom. A onda dodao:

«Upoznat ću vas s vašom vlastitom suštinom.
Svaki čovjek, onako kako ga vidimo izvana, samo je maska za unutarnja zbivanja koja su u biti potpuno drugačija. Općenito se smatra da je čovjek do krajnosti ostvareno biće. Da ima svoju civilizaciju i tekovine, što je navodno ogledalo onoga po čemu se razlikuje od životinje. Ali, jeste li ikada samo mogli zamisliti kako bit svakog čovjeka izgleda?»

Gledali smo ga šutke, a onda se on ponovo nasmijao pa nastavio:

«Naravno da ne znate. Ali ja ću vam to pokazati. S obzirom na zastrašujuću istinu o tome, možda sljepilo ne treba promatrati kao isključivo prokletstvo, jer ono je ujedno i blagoslov. Kad bi mnogi smjesta progledali i otkrili što se krije ispod velova varke i obmane, najvjerojatnije bi poludjeli.
Nevjerica o tome potječe iz samo jednog razloga: iz neznanja. A neznanje o kojemu je riječ nije posljedica izostanka spoznaje uslijed nemara; prije je uvjetovano posvemašnjim sljepilom koje u želji da objasni skriveno pribjegava raznim nedokazanim lažima koje se čovječanstvu serviraju kao gotove istine»

Ono što je rekao nas je malo uznemirilo. Kad racionalni um shvati da su njegove moći slabe i tek neznatne u usporedbi sa Znanjem što ga čovjek može steći izvan nametnutih spoznajnih metoda, postaje odjednom obeshrabren. Shvaća da Znanju mora služiti, jer čim počinje gospodariti spoznajama, on ga pretvara u takozvano znanje: u gomilu laži i spekulacija. A svijest da je lažac racionalnom umu nimalo ne godi.

Dok smo te noći sjedili na grobu i imali taj «san», stekli smo dojam da čovjek živi potpuno lažnu stvarnost i da je programiran da vjeruje u nemoguće. Postoji nešto u nama što nas zavarava i vodi na potpuno pogrešan put, ali koliko god ta snaga inteligentna bila, ipak je ona slijepa i vezana za nepostojeće. Hermes nam je objasnio: riječ je o jednoj suštini. Shvatili smo da je riječ o izdajniku koji ima nevjerojatnu hipnotičku moć, ali i golu sirovu snagu kojom s lakoćom upravlja. I da smo s njom povezani kao što je dijete pupčanom vrpcom povezano s majkom.

«Kako onda nazvati čovjekovu suštinu?», upitao sam.

Starac se počešao po bradi.

«Svaki čovjek ima dvije suštine. Jedna je prava, Svjetlo, a druga je iluzija, i ona predstavlja Tamu. S obzirom da je broj onih koji su povezani sa svojom izvornom suštinom iznad svega zanemariv, ispravno je reći da je suština u kojoj čovjek u neznanju živi potpuno izvan interkozmičkih tokova. Kako je nazvati, pitate se? Nazovimo je - Zvijer 666. To je sada vaša suština, a isto tako i suština ovoga svijeta. Jer ovaj svijet nije ništa što vi već niste. I ne može biti drugačiji od vas»




Sljedećih dana puno smo razgovarali o tome.
Starac nam je poručio neka što više razmišljamo i pričamo o toj temi, jer takve naše razgovore senzori Prosvijetljenih ne mogu registrirati.
Pitali smo zašto i on nam je odgovorio da je to zato, jer ova tema nije vezana za naše nagone. Isto tako nije spekulativna. To je Znanje za koje se može reći da nije od ovoga svijeta. I čim se razmišlja o tome, smjesta se frekvencija misli znatno povećava, odnosno zahvaća znatno suptilniju razinu. Osim što oplemenjuje čovjeka iznutra i sami time ga automatski iscjeljuje i ozdravlja, ono je za Prosvijetljene neuhvatljivo. Vampiri znaju za postojanje tog Znanja i stoga se trude na razne načini onemogućiti svakog pojedinca da s njime dođe u dodir. Spoznajne metode koje nam se općenito ovdje nude proizišle su iz brloga Zvijeri i cilj im je samo jedan: zadržati stanje masovne hipnoze i golih laži koje se čovjeku serviraju iz znanstvenih, religioznih i filozofskih krugova.

Pred jutro starac nas je u snu doveo pred jedna vrata.
Kad ih je odškrinuo, osjetili smo da nas nešto vuče. Rekao je da se opustimo i povedemo za «astralnom strujom».

Ono što smo iza vrata otkrili bio je vijugav tunel koji je u stvari bio spiralnog oblika.
Kad smo prihvatili struju njegova toka koji je isprva tekao mirno kao rijeka, Hermes nam je objasnio o čemu je riječ.

«Ova spirala putem koje sada putujete izlazna je točka u vašem tijelu, smještena u takozvanom sunčevom spletu. Ovuda izlazite za vrijeme sna ili kad čovjek umre. Obično je ta struja toliko snažna, da smjesta povuče svijest u srodno astralno polje, što pomaže da ona ne dođe u dodir sa svojom suštinom. Tako je zapravo vrlo malo moguće da netko sa srane bude svjedokom vlastite suštine. Moglo bi se reći da čovjeku nedostaje kod, da bi došao u dodir sa samom svojom biti»

Potom smo čuli duboke zvukove. Nešto kao rika koja ispunjava duboke prostore. U početku bila je daleka, no vremenom postala je sve bližom.

«Ovo što sada čujete, u svom životu čuju tek iznimno rijetki. To je zvuk vaše suštine. Vi ćete za koji trenutak ući u samu jezgru svoga bića, u stanište Zvijeri, i moći ćete se s njom fizički suočiti»

Nastavlja se…

06.07.2008. u 16:10 • 12 KomentaraPrint#

petak, 04.07.2008.

PLAĆENICI 8. dio by Vic

Kad smo se ujutro probudili, odmah smo se znakovito pogledali. U tvojim očima zasjao je žar kakav do tada još nisam primijetio. Osjećali smo kao da nas je nešto iznutra napunilo snagom.

Znali smo da smo sanjali isti san, iako o tome nismo pričali.
Dok smo ležali na krevetu, prebacila si nogu preko moje i nekoliko me puta diskretno lupnula po nosu. Pomaknuo sam pramen tvoje kose na stranu. Dugo si me promatrala u oči. Spremala si se nešto reći, ali si oklijevala. Konačno si izustila:

„Hermes je u stvari egipatsko božanstvo Thoth, zar ne?“

„Da“, odgovorio sam kroz osmijeh.

Dodirnuo sam ti lice i zagledao se duboko u tvoje oči. Prešao vrhom prsta preko tvojih usana, a onda ti rekao:

„Vidim da te zanima priča o Thothu“

„Naravno“

„Ta priča ide otprilike ovako: Ozirisov sin Horus je u borbi protiv Seta izgubio jedno oko. Boginja Hator mu ga je vratila. I to oko je Mjesec, a ono koje je ostalo čitavo je Sunce. Tradicija tvrdi da Thoth predstavlja to lunarno Horusovo oko koje ima simboličnu moć propustiti svjetlost na Zemlju. Kao takav Thoth je zaštitnik Znanosti, Astrologije i Astronomije...po čemu je potpuno nalik grčkom Hermesu i rimskom Merkuru“

„Grci su ga ipak smatrali čovjekom, a Egipćani Bogom“, primijetila si.

„U pravu su jedni i drugi. Hermes je nešto kao čovjek koji u posjedu ima Sveznanje, a ono je plod otvaranja pojedinca Izvoru znanja koje se nalazi unutar njega“

„Dakle, starac je bio u pravu“, zagrizla si donju usnu: „Thoth-Hermes kao isključivi pojedinac vjerojatno nikada nije postojao. Svi u kojima se probudi moć toga Znanja i viđenja istom postaju Hermesom“

„I ulažu u jedno jedino univerzalno Znanje koje kao skup sve mudrosti možemo nazvati Hermesom. Budući da je Znanje po prastarim predajama ozdravljenje, Grci su Hermesa povezivali sa iscjeliteljem Asklepijem“

„Ne sviđa mi se usporedba s rimskim Merkurom“, prigovorila si.

„Opravdana je. Svijetli Merkur prenosi božansko Znanje, a tamni, onaj koji ga zloupotrebljava, postaje bog trgovaca, lopova i okultnog šarlatanstva. Pod imenom hermetizma kriju se brojne obmane. Uostalom, to nije praksa nepoznata čovječanstvu. Tako i oni koji tvrde da liječe kao učenici Paracelsusa zapravo obmanjuju ljude. Čisto znanje koje se podloži interesima zemlje postaje dvostruko: s jedne strane se pretače u spekulaciju, a s druge zadire u mistične nebuloze. Na tim dvjema refleksijama Univerzalne mudrosti zasnivaju se sve znanstvene, religiozne i filozofske grane na zemlji, a tako i umjetnost. I svaka od njih samo zrcali čistu svjetlost koja tamni zbog ljudskih zabluda“



Kad smo sljedeće noći usnuli, zatekli smo se na potpuno istom mjestu.
Ponovo smo sjedili na onom grobu i iza leđa začuli korake. Ovaj puta smo se odmah okrenuli. Starac nam je prilazio na isti način kao noć prije, čak i sjeo na potpuno isto mjesto i odmah se mašio lule i duhana.

„Zašto smo ponovno ovdje?“, pitao sam.

„Kako se na grobljima nalaze demoni kao otpad koji čovjeka veže za njegov prethodni život, tako se nalaze i ostaci onoga što je stekao. A ja jesam ono što su umrli za života stekli. Demoni su moje naličje. Oni me svuda prate i vi ćete ih tokom razgovora sa mnom moći vidjeti, jer će oni pokušati iskriviti ono čemu ću vas naučiti“.

Nastala je kratka stanka, a onda starac nastavi:

„Vas dvoje te demone dobro poznajete, zar ne?“

Pogledali smo se u oči. Nismo znali na što starac točno misli.

„Ne drže li vas zatočenima u Podzemlju? Ti demoni su gospodari onih koji sebe na zemlji smatraju posebno vrijednom lozom Prosvijeljenih, a u stvari su otpadnici. Vi ih nazivate Vampirima, što i jest točno, jer oni zaista piju krv, samo je način kako to čine mnogima nepoznat“

„Tebi je, o silni starče koj sve vidiš i znaš, zasigurno poznato u kakvoj situaciji se nas dvoje nalazimo“, dobacio sam.

Mudro je klimnuo glavom, držeći u ruci lulu. No umjesto izraza sažaljenja usne su mu se razvukle u širok osmijeh. Povukao je dim, zagledavši se neodređeno u daljinu. Pri svjetlosti mjesečine, lice mu je djelovalo kao ono u vuka. Da, Vuka. Vuka koji zna Znanje. Koji je bio Prvi i mora biti Posljednji.

«Nedavno ste ispravno zaključili», reče nam kroz smiješak: «Slučajnosti ne postoje! Prema tome, razlog zašto ste ovdje, u Podzemlju zasigurno postoji. I njega možemo pronaći u vašoj prošlosti. Iako će to vama možda zvučati nejasno, vama je bilo suđeno da završite u Podzemlju. Tako je vaše zatočeništvo ovdje i blagoslov, a ne samo prokletstvo»

«To znači da smo u prošlim životima negdje zgriješili…», bila si hitra u zaključivanju, ali te starac prekinuo:

«Ne postoje vaši prošli životi, jer vi ste rođeni samo jednom i imate samo jedan život: ovaj sada»

«Kako? Kakvu to onda cijenu plaćam i čiju? Nije li karma u tom smislu izmišljotina?», iznenadila si se.

„Nije. Ali vi niste konačan cilj tog neprekidnog TOKA, već samo oni koji ga pospješuju. Tako ulažete u besmrtnost TOKA, dok sami u smrti nestajete“

„Zar ništa ne ostaje od nas?“, pitala si spremno.

Starac se nasmijao, a onda nam pokazao prema mjesečini. Vidjeli smo šišmiša kako leti prema nama, a zatim slijeće na nadgrobnu ploču. Nije nas se plašio. Učinio nam se vrlo drzak.

„To je ono što ostaje od većine živih“, rekao je: „To su ostaci vaših misli i osjećaja“

„Zar postajemo šišmišima?“

„Ne“, nasmijao se starac: „Ono što svojim mislima i osjećajima hranite tokom života su ovakve krvopije. Udružene u legije, nazivate ih Vampirima. Njihovi izaslanici na zemlji su Prosvijetljeni i njihova je uloga održati svijet i čovječanstvo u određenom stanju, da bi se njima osigurala svježa krv“

Nastavlja se....

04.07.2008. u 06:55 • 11 KomentaraPrint#

srijeda, 02.07.2008.

PLAĆENICI 7. dio by Vic



PLAĆENICI - prethodni nastavci

Ponovo se pojavio osjećaj neizvjesnosti.
Potrajao je samo još trenutak-dva.
I onda se konačno začuo zvuk veze.
Sužnji! Javljaju nam da smjesta dođemo do arkada na ulazu u groblje, gdje će nas čekati. Da je noćašnja akcija iz nepoznatog razloga odgođena.
U tom trenutku osvrnuli smo se iza leđa: nije bilo nikoga, a ni koraci se više nisu čuli. Samo je mjesečina bacala sjaj na grobove i križeve.


Danima nakon toga pitali smo se zašto nam je bio potreban ritual povezivanja s mrtvima, jer se baš ništa nije događalo, a i mi smo ostali isti kao prije. Moja jasna sjećanja su odjednom izblijedjela. A moji pokušaji da se ponovo povežem sa zbivanjima od prije dvije tisuće godine bili su neuspješni.

Kao da je moja veza s prošlošću bila povezana s grobljem, jer otkako smo ga napustili nestao je taj osjećaj, a zajedno s njim i sve one slike. Znam da je svako groblje mjesto silovitih energetskih gibanja i da čovjek, u onoj mjeri u kojoj za to ima mogućnosti, na takvim mjestima može doći u dodir s nevidljivim nitima, čak i postati vidovit. A moći će vidjeti i osjetiti samo u onoj mjeri u kojoj o tome posjeduje znanja. Nemoguće je da netko tko onu paralelnu nevidljivu stvarnost ne prihvaća dođe s njom u dodir: to bi bilo samo sebi proturječno.

Želio sam da više razgovaramo o našem noćnom iskustvu, ali nerado si ga se sjećala. Priznala si da ti poziv Sužnjih nikad nije bio tako drag kao tada. I da se u onom trenutku nisu javili, vjerojatno bi ti srce stalo. Za razliku od tebe ja sam još danima razmišljao o onim zagonetnim koracima iza naših leđa. Kome ili čemu pripadaju? I zašto su iznenada nestali?

No jedne noći usnuo sam čudan san, ako se za jedan tako stvaran doživljaj za vrijeme spavanja uopće može reći da je san. Možda bi onaj poznati, ali tako otrcani izraz astralno putovanje puno bolje odgovarao.

San je počeo na istom onom grobu gdje smo one noći sjedili kad smo iza leđa čuli korake. Trebao sam ga shvatiti kao nastavak onoga što se na javi zbivalo.
U jednom trenutku stvarnost doživljenog pretočila se u jasan slijed budućih slika.
Kad smo ponovo čuli korake, ti i ja smo se u istom trenutku osvrnuli i iza sebe ugledali čovjeka u crnom odijelu, s tamnim šeširom na glavi. Imao je vrlo blijedo lice i neurednu sijedu bradu. Oči su mu bile prodorne, izrazito modro-zelene, a ruke mršave i koščate, prošarane žilama.

Zastao je pred nama i svojim hrapavim glasom nas ljubazno pozdravio.
Činilo se kao da se koleba. Kao da razmišlja što će nam sada reći. Ti si osjećala strah, bojala si se ovog neobičnog čovjeka. Iako ti ništa nisam rekao, slao sam ti pozitivne misli; tješio te da nema razloga za strah. Da možemo imati povjerenja u njega. Tako sam duboko u sebi osjećao, čak i unatoč njegovoj pojavi koja je bila sasvim prilična mjestu susreta.

Uvidjevši da te strah, čovjek ti se približio i dodirnuo te. Zazirala si od njegova dodira i čvršće se privila uza me.

«Znate li zašto ste ovdje?», konačno nas je upitao.

Glas mu je bio nesiguran, podrhtavao je. Očito je tražio najbezbolniji način da nam se približi.
Odmahnuo sam glavom, i kao da je samo čekao ovakvu moju reakciju, sjeo je do nas, sa suprotne strane groba, a onda izvadio lulu i duhan iz džepa. Mjesečina je jasno obasjavala njegovo blijedo i hrapavo lice.

«Tko ste vi?», pitao sam ga.

Gnječio je duhan među prstima i ironično se smješkao.
Činilo da ponovo smišlja način kako da nam objasni tko je; na koji način da nam se obrati. Očito je bilo da pretpostavlja kako bismo ga nas dvoje mogli pogrešno razumjeti.

«Ja sam vam jedna jako duga priča», konačno je odgovorio odsutno pogledavši u nebo, a onda zataknuo lulu među usne.

Učinio je stanku da je pripali, a onda nastavio:

«Možda će vam se činiti čudnim moje predstavljanje, ali zaista ne znam na koji bih vam to način uopće mogao približiti. Nemam imena, ali vas dvoje ćete mi ga zacijelo sami dati. Nisam živ, ali nisam ni mrtav. Odnosno, živ sam tamo gdje me prizovu, a mrtav tamo gdje me nitko ne treba. Čovjek sam samo u onoj mjeri u kojoj to moram biti, da bih se pojedinima od vas javio. Zacijelo vas zanima jesam li stvaran? Nisam li samo vaš san? Ne, oboje ćete se sutradan uvjeriti da nisam samo san»

Ti i ja smo se pogledali u oči. Ton kojim nam se obratio bio je smiren i staložen. Konačno na tvom licu više nije bilo straha. U očima zasjalo ti je povjerenje.

«Znate li kako ćete znati da ja jesam, da postojim?», na trenutak je izvadio lulu iz usta.

Slijegali smo ramenima, šutke ga promatrajući. Bilo je u njemu neke čudnovate zrelosti, mudrosti, samim time nedodirljivosti.

«Jer ćete oboje, kad se probudite, shvatiti da ste sanjali potpuno isti san. Napokon ćete zaključiti da ovo nije san, kao i da ja nisam samo san»

«Ako niste san, tko ste onda?», ponovio sam pitanje.

«Znam da vas to zanima i ja ću vam to reći. I smijem vam to otkriti s obzirom na činjenicu da ste kadri to shvatiti. Ja naime nisam čovjek, ali sam sin čovječji. Ne u onom smislu u kojemu se tako predstavljao jedan Majstor mudrosti u povijesti. Možda bi ispravno bilo reći da sam ja Sin ljudske mudrosti. Da sam Zbir svega što je čovjek naučio tijekom života na zemlji te prenosio s koljena na koljeno. Da živim već tisućama godina i da sam svakom novom bogatiji za nova iskustva»

«Imate li ime? Kako ćemo vas zvati?», konačno si se odvažila.

Starac se nasmijao, a zatim povukao dim iz lule. Ruka kojom ju je držao zamjetno se tresla. Da, zaista je mogao imati više tisuća godina, samo s tom razlikom što je za razliku od ljudi od krvi i mesa bio besmrtan. I što će on najvjerojatnije poslužiti kao put ostvarenja za mnoge koji će ga slijediti.

«Nemam imena, draga moja gospođo», odmahnuo je rukom, a zatim nastavio: «Ali postoji jedno ime koje je postojalo u povijesti i za koje ste vas dvoje čuli. Želite li me imenovati, jer ne znate kako da mi se obratite, možete me zvati imenom: Hermes Trismegistos. Kao što on nije nikada postojao, jer se iza njegova imena krije mnoštvo starih mudraca koji su svoje Znanje prenijeli potpisavši svoja djela njegovim imenom, tako ni ja nisam nikada postojao, a opet sam sveprisutan»

Nastavlja se…

02.07.2008. u 16:46 • 16 KomentaraPrint#

PLAĆENICI 6. dio by Vic

Sjećanje na pradavnu prošlost je poput duboke izvjesnosti. Znanje, osjećaj, a opet…nikome se ništa ne može dokazati. Način na koji bi se drugima mogla objasniti neka vlastita iskustva jednostavno – ne postoji.

No zato je pored svih blaga na svijetu ovo najveće. I jedino je koje nitko ne može oteti. Smrt briše glavne junake životnih uloga, ali scenarij ostaje. Stoga tamo gdje se aktivira prasjećanje spram nekih stvari postoji određena sigurnost. Nitko ne može objasniti kako i zašto je osjeća, ali svejedno – poznaje daljnji razvoj događaja. Ovaj osjećaj snažan je i dubok. I malo kad prevari.

Tako sam i ja osjećao da ovaj ritual neće dugo potrajati.
Od samog početka spajanja mogao sam točno naslutiti što slijedi. Zato sam se prepustio bez previše razmišljanja.

Ponovo sam se osjećao kao druid iz starih vremena.
Zatekao se u slikovitom ambijentu guste šume istočne Burgundije.
Doživljaj tog mjesta bio je tako snažan, da sam osjećao miris šume i čuo zvukove. U današnje vrijeme takvih mirisa više nema, a zvukovi su u usporedbi s onima prigušeni i varljivi poput oslabjele jeke. U blizini čuo se žubor vode: svetište se nalazilo na samom izvoru. Osjećaj netaknute prirode onih vremena ispunio me snažnom energijom. Da, bio sam tamo jednom, davno; nije bilo nikakve sumnje.

Ovo je bilo jedno od onih druidskih svetišta koje su Rimljani spalili i desakralizirali svojim prljavim lažima, da su druidi ondje u svojim krvavim ritualima prinosili ljudske žrtve.
Za njima su došli kršćanski barbari, prihvatili njihove izmišljotine te napisali knjige u kojima su iznijeli neistine o druidskoj praksi.

Rimljani su druide hvatali žive i pod prijetnjom smrti tjerali ih da progovore o svojim tajnim ritualima. Njihove okultne mešetare zanimala je tajna magičnog kruga Gwenwede. Naravno da su druidi radije izabrali smrt, svjesni do kakvih bi tragičnih posljedica moglo dovesti otkrivanje tajni. Tako su mnoge zajedno s njima otišle u grob, ali nisu vječno izgubljene. Na ovaj ili onaj način Znanje ipak pronađe put i stiže onima koji ga prizivaju svojim čistim nakanama.

I kršćanske je barbare nekoliko stoljeća kasnije zanimala druidska ritualna praksa.
Naravno, to im znanje nije trebalo zato da bi ga primijenili i tako se povezali sa Svjetlom, već stoga da na osnovu druidskog učenja stvore vjernu krivotvorinu putem koje bi prevarili mase i privoljeli ih na pokrštavanje. Računali su: ako asimiliraju poganske običaje, da će im se pogani brže i lakše prikloniti. Vremenom je ovaj običaj postao uobičajenom kršćanskom praksom. Primijenjen je u svim dijelovima svijeta.

Sve su ove slike u tim trenucima prolazile pred mojim očima.
Oni su htjeli zatrti povijest i stoga su nastojali opljačkati i uništiti sve vezano uz druidsku mudrost. Kako nisu mogli proniknuti u tajnu nekih svetih stihova koje su pronašli, Rimljani i kršćanski barbari bjesomučno su ih uništavali.

Ponesen svim tim slikama iz prošlosti smjesta sam prepoznao prljavu igru koja je stajala iza Rimljana i kršćana. U ono vrijeme konce je vukla ista loza koja njima i danas upravlja.
Bili su to davni preci Prosvijetljenih iz Podzemlja.
Oni nisu samo tvorci znanstvenih i filozofskih sustava, već i svih egzoterijskih religija svijeta. Oni su majstori prevare.
Prekrajali su Univerzalnu mudrost, pljačkali je i prilagođavali sustavu slijepog vjerovanja koje im je bilo potrebno, da bi mogli nesmetano upravljati masama.

Ubijali su povijesne majstore mudrosti, poput Isusa, a onda, krijući se iza njegova učenja, podigli ogroman institucionalni sustav čija je zadaća bila: kontrolirati mudrost koju je Isus, kao predstavnik Sedmog i najvišeg Misterija, na svijet donio.
Njega su proglasili svecem i tako njegov lik srozali na razinu idolatrije, a nauk koji je donio iskrivili, nametnuvši svijetu jednu od najvećih prijevara u povijesti ljudskog roda.
Okupljeni oko tzv. Kristove crkve, Prosvijetljeni iz Podzemlja, koji čine okosnicu i svake druge religijske institucije, i danas tvrde da su nasljednici apostola te na osnovu raznih krivotvorina iz povijesti iznose dokaze kako ih je Bog osobno ovlastio kao svoje predstavnike na zemlji.
Svim njihovim osvajanjima, kulturocidu i uništavanju starih tradicija su iz nižeg astralnog svijeta upravljale horde krvožednih Vampira. I mada su ih djela već puno puta raskrinkala, mase slijepih i neupućenih svejedno im vjeruju, jer nemaju drugog izbora.

U istom tom čvrstom vakuumu guste magle, neznanja i crne magije stvoren je od astralne tvari lažni (crkveni) Isus čijem se totemu mase i danas klanjaju. Stvorena je Majka Božja. Ovdje su režirane njezine poruke svijetu. Odavde proizlaze izlječenja i iscjeljenja; ovdje je porijeklo stigmi i krvavih suza. Tu je panteon lažnih svetaca, ispod svojih maski nižih demona vezanih za materiju. I ono što je najvažnije znati, iz središta istog vatrenog grotla proizlaze sva međusobno suprotna uvjerenja i religijske krivotvorine. Vampirima je sasvim svejedno što čovjek iz širokog opusa izabere, oni ga uvijek kontroliraju. Zvuči prilično neshvatljivo, ali iza triju međusobno nepomirljivih monoteističkih religija stoji potpuno ista paklena prijevara koja na površini svjesno raspiruje različitost, ne bi li na taj način sakrila svoje prljave ruke.

Dok su mi se te slike vrtjele glavom i povezivale u pravilnom i inteligentnom nizu, duboko u meni zablistale su riječi da budem strpljiv, jer će mi sve tajne vremenom biti otkrivene.
Da su Majstori Velike Lože (!?) odlučili da je sada trenutak da se vratim u stvarnost.
I nastavim tamo gdje sam stao.



Kao što sam ti najavio, u jednom trenutku sve je prestalo.
Magličasti prsten brzo se raspršio, plamenovi zajedno s lubanjama iščezli.
Ostali smo samo ti i ja, na nepoznatom grobu. Obasjavala nas je mjesečina. Na istočnom svodu nebo je postajalo svijetlo. Uskoro će jutro. Prošlo je već nekoliko godina otkako više nismo u prilici uživati u praskozorju. Nekoliko godina kako smo zatočeni duboko pod zemljom odakle izlazimo samo po zadatku.

Zatoplilo je. Nije više bilo ni vjetra. Zrak je sada bio težak, bilo je sparno.
Ustali smo i osvrnuli se oko sebe; nigdje nikoga! Samo sjene tužno obješenih stabala na grobovima i križevima.

«Zašto nas konačno ne pozovu? Zašto ne odemo odavde, strah me…», rekla si glasno.

Udaljili smo se nekoliko koraka i onda sjeli na drugi grob.
Teško si disala. Djelovala uzrujano. Dlanom sam ti prešao preko kose, poljubio ti lice. Iako su nam redovito ispirali mozak i stavljali nam u hranu aditive kako bi ubili našu želju za starim životom i otupili naše osjećaje s obzirom na svijet, ipak bi se oni povremeno probili na površinu. Većinu stvari nisu nam mogli izbrisati iz glave. No svjesni da ništa ne možemo promijeniti, rezignirano bismo slegnuli ramenima i krenuli dalje. Kažu da nadati se znači živjeti. Ali – čemu smo se mi to mogli nadati?

I dok sam te grlio i tješio, odjednom smo iza leđa čuli korake. Približavali su nam se. Osvrnuo sam se, ali ništa nisam vidio. Osim toga, zvuk koraka odmah je prestao. I ponovio se čim sam okrenuo glavu. Snažno si se privila uza me. Osjećao sam snažno udaranje tvog srca. Tvoj vrući dah na svojim grudima. Tvoje suze na mom vratu. Ponovo je zahladilo i ono što smo u tim trenucima udisali podsjećalo je na opor i težak zrak iz magičnog kruga.

Nastavlja se...

02.07.2008. u 16:43 • 0 KomentaraPrint#

PLAĆENICI 5. dio by Vic

POVEZIVANJE S DUŠAMA UMRLIH
Nijemo smo promatrali ovaj prizor, ne mogavši se pomaknuti s mjesta.
Osjetio sam kako mi zabijaš nokte u kožu. Kroz oštru bol upijao sam svaki tvoj strah i svaku tvoju patnju.

„Ne boj se. Budi snažna“, pokušao sam te utješiti tihim glasom. Pomagalo je, vraćalo ti snagu.

Gusta magličasta koprena koja je lelujala malo iznad tla nastojala nas je zaokružiti sa svih strana, stvarajući oko nas neprozirni krug, ali činilo se da nas ipak ne želi dodirnuti. Da bi došlo do tog dodira – tako mi je palo na pamet - trebalo bi da nas dvoje nešto poduzmemo. Ali - što? U tom trenutku to još nismo mogli znati.

Zavladao je smrtni muk. Tišinu je remetilo tek rijetko hukanje sova u daljini. Mjesec je zašao za oblake i sad su oni plavičasti oblici poprimili boju bakra. Usred kruga od gustih velova magle, čiji su gornji oblici izgledali poput kresti, iznenada je zahladilo. Sada smo udisali oštar zrak čiju smo hladnoću osjećali duboko u plućima. Ali činilo se da to nije samo zrak, već da u sebe asimiliramo i nešto više od toga.

«Spajamo se s mrtvima», šapnula si mirno i gotovo me iznenadila zaključkom.

«Da», odgovorio sam kratko, sretan što si pobijedila strah. I što mislimo na isto.

Znao sam da ovaj zaključak nisi iznijela napamet, već na osnovu posebnog pra-sjećanja koje seže u davna vremena kroz kolektivnu ljudsku povijest i nalazi se izvan dosega uobičajene svijesti. Da, odjednom sam bio siguran: u ona stara paganska vremena ti i ja bili smo magovi. Provodili smo inicijaciju u nekim danas malo poznatim druidskim svetištima. Druidi su naučavali da je smrt samo prijelazno stanje između završetka jednog životnog ciklusa s ove strane i početka drugog. Da se duša vraća ovdje toliko puta koliko joj je potrebno da sazri u svojim iskustvima. A kad se to napokon dogodi, tada stupa u magični krug Gwenweda.

«Ti i ja se već dugo poznajemo, zar ne?», šapnuo sam ti na uho.

«Da…neizrecivi sklad sadašnjosti i prošlosti, i budućnost koja je uvijek tkanica prošlosti», odgovorila si smjelo: «Ovo što udišemo, ovaj hladan i opor zrak koji pripada mrtvima i njihovoj prošlosti, pomaže nam da osjetimo vlastitu. Svi smo dio jedne te iste Stvarnosti koja se neprestano preporađa»

Magličasti krug sada nas je potpuno zatvorio. Pretvorio se u prsten. I da smo htjeli pobjeći van, ne bismo mogli. Neka nas je snažna, ali nevidljiva sila, čvrsto prikovala za ovo mjesto. Nismo mogli učiniti ništa. Strah je iščeznuo pred navalom prasjećanja koje nas je vodilo prema suštini druidskog života: u skladu s Prirodom. Druid nije osjećao strah. Druid je znao da se u Prirodi nema čega bojati. Da je on dio svega i da je sve dio njega. I da on sam određuje mjeru vlastita usklađivanja s Prirodom. Smrt nije kraj. U Smrti je klica novog početka. Ako se ja ne uskladi s Prirodom, ono mora nestati, ali Duša ide dalje. I zato Druid čezne za vječnim povezivanjem s Dušom.

U glavi trenutno je zavladala silna zbrka, ali ona nije dugo potrajala. Kad smo uspjeli utišati govor podsvijesti i uskladiti ga s mislima, zaključili smo da od tog trenutka nastavljamo dalje, tamo gdje smo stali prije više od dvije tisuće godina. Odjednom smo postali svjesni zašto nas prsten od magle želi zatvoriti. I što sada moramo učiniti. Da je pred nama priprema koju moramo izvršiti. Ritual povezivanja. S kojim ciljem ili svrhom, to sada još nismo znali. Ali čudesan nas je osjećaj vodio, da ćemo sve uskoro saznati. Nije li to magični krug – Gwenweda? Nije li to ritual povezivanja s nad-vremenskim i nad-prostornim? Ili samo iluzija?

«Moramo se pripremiti za ovo», šapnuo sam ti tiho: «Slijedi me…»

Legao sam na grob. Glava mi je bila prema sjeveru, noge prema jugu. Raširio sam noge i ruke. Bez previše razmišljanja legla si na mene, položila svoje tijelo točno preko moga, pa spojila svoje usne s mojima. Isprepleli smo vrhove prstiju i tada osjetili jedinstvo unutarnjih elemenata. Ti i ja, ponovo spojeni u budućnosti. Ti i ja, kao nekada u prošlosti. Kad je došlo do te čudesne kohezije i kad su se u nama probudili čudoviti osjećaji, iz magličastog prstena odvojili su se pojedinačni velovi. Svojim ledeno hladnim pipcima spojili su se s krajnjim točkama naših tijela, sjedinjenih u jedno. Tako smo sačinili pentagram koji je simbolizirao magični krug Svjetlosti – Gwenwedu.



Ritual povezivanja mogao je započeti. Ti i ja smo pristali, a da nismo znali što je cilj svega toga. Ali nošeni sjećanjem na ona davna vremena, znali smo da će nam uskoro sve biti objašnjeno. Da nema slučajnosti i da je sve potaknuto opravdanim uzrocima.

Odjednom se zemlja pod nama snažno zatresla. Tresak je potrajao svega na tren, a onda se smirio. U samom krugu postalo je izuzetno hladno. Imali smo osjećaj kao da nam netko (ili nešto) utiskuje zrak u nosnice, tjera nas da ga udišemo. Osjećali smo bol između obrva i snažno vrtloženje na tom mjestu, sasvim drugačije od uobičajenog.

Na jednoj drugoj razini, razini iskustva koje nema veze s našim tjelesnim čulima, osjećali smo da nešto prodire u nas. Kad sam otvorio oči, na svakoj od točaka dodira između prstena i naših tijela vidio sam po jednu lubanju na kojoj je gorjela svijeća čijim se plamenom poigravao vjetar. Kroz njihove razjapljene čeljusti izlazile su silnice koje su nas magijski zaokružile sa svih strana. Simbolika Saturnovih mijena u kristaliziranom svijetu. Sile Astralnog svjetla, oblikovane u skladu s našom pravom unutarnjom prirodom, po kojoj sebi uvijek privlačimo ono što sami jesmo.

«Što je ovo?», pogledala si me u oči.

Ponovo si se uznemirila. U tvojim očima strah i nevjerica. Ono čega smo se sjećali nije nas moglo uplašiti, ali tamo gdje je prošlost izbrisala pojedina iskustva, rađao se strah.

«Primjećuješ li da je to iluzija, ali stvarna iluzija», rekoh tiho: «Kad protrljaš oči ne vidiš više ništa, ali duboko u sebi ipak osjećaš da je to što se sada događa stvarno»

I zaista, kad bismo isključili unutarnji vid, oko sebe ne bismo vidjeli baš ništa. Tek kada bi se svijest i podsvijest natrag stopile, a uobičajeno čulo vida se podredilo onom unutarnjem, izbile bi na vidjelo sve te scene. Iako dva fizička oka sama po sebi ništa nisu mogla vidjeti, unutarnji doživljaj bio je toliko stvaran, da se činio stvarnijim od onoga što se inače opaža.

«Kao da nas nešto pokušava osvojiti iznutra», šapnula si.

«Stapanje s mrtvima», ponovo sam zaključio.

Dogodilo se nešto čudno, jer počeli smo komunicirati bez riječi, gotovo telepatski. Ono što sam u sebi govorio, ti si mogla «čuti».

«Unutarnja čula nam se podešavaju s frekvencijom na kojoj se ova predstava odigrava», nastavio sam: «Osjećaš li kako teče kroz dvije točke na tijelu: jedna je Mars, na vrhu glave, a druga se nalazi u sakralnom pleksusu, između nogu, u Mjesečevom području. I jedan i drugi krug vrste se luđačkom brzinom, smjerom potpuno drugačijim od uobičajenog. Ovakva se situacija može iznuditi spiritističkim zazivom. Ali mi nismo zvali duhove. Ono što razlikuje spiritiste i nas jest činjenica, da ovo što nam se događa nije izazvano našom svjesnom voljom. A i sam ritual otkriva različitost: nama je glava na sjeveru, a njihova na jugu. Naš pentagram je uspravan, s krakom prema gore; njihov je okrenut naopako i simbolizira silu Saturnove prirode: moćnog Sabbatha»

Sada si se otela nadzoru. Počela si se snažno tresti. U meni postojalo je aktivno sjećanje na stare rituale povezivanja s mrtvima, i stoga straha u meni nije bilo. Ali u tebi je to sjećanje izblijedjelo.

«Ništa se neće dogoditi, ništa», tješio sam te: «Ovo će još kratko potrajati, a onda će ritual biti iznenada prekinut. Kao i onda, u burgundskim šumama, među Galima…Ne daj da te strah svlada»

Nastavlja se…

02.07.2008. u 16:42 • 0 KomentaraPrint#

PLAĆENICI 4. dio by Vic

Što marionete na zemlji o tome znaju?
Tužna je istina da čitava jedna rasa ne želi znati ništa o stanju svog zarobljeništva. Najveća većina okreće glavu od ponekad tako očitih činjenica. U povijesti su oni koji su ljude upozoravali na njihovo stvarno stanje bili progonjeni, razapinjani na križu, spaljivani na lomačama. Čovječanstvo ubija one koji mu pokušavaju otvoriti oči.

Zato se stanje slatke hipnoze među ljudima smatra potpuno normalnim, a postojanje u zatočeništvu se u općem bunilu definira kao – slobodno određenje svakog pojedinca. Omamljiva zadovoljstva i laži imaju hipnotičku moć. Protiv čovječanstva ne treba se primijeniti nijedno drugo oružje osim onoga kojim već raspolaže: ljudskog sljepila. Ako slijepca uvjeriš da vidi, tko ga kasnije može uvjeriti da je slijep?

Kad se pokrene jedan rat, zna se točno zašto su ga marionete pokrenule (ili se tako barem nagađa), ali o motivima Vampira kao pokretača istog užasa ne zna se baš ništa. Kad bi se spoznali pravi uzroci, shvatilo bi se da su motivi marioneta, koliko god oni u materijalnom smislu opravdani bili, samo izlišni. Da su samo POSLJEDICA. Zemaljski pokretači zla na zemlji samo su sredstvo u rukama Vampira. Ne postoje čvršći okovi za čovjeka od ideala za kojima inače stremi i na osnovu kojih se u ime dobra čini zlo. Kao sredstvo postizanja cilja prihvaća se represija i tako se pospješuje UZROK: proizvodnju krvi koju dio vampirske hijerarhije na zemlji, žitelji Podzemlja, odašilju svojim moćnim pokretačima u nama nevidljivim sferama.

Ovo je strahota koju nam je otkrio naš transcendentni Učitelj čija je pojava naš boravak u Podzemlju učinila vrlo smislenim. Isto tako nas je naučio da su svi ovi ljudi u Podzemlju, samozvani Prosvijetljeni, svi ti Veliki majstori, kao i Sužnji, isto tako samo marionete Vampira, čija je prava postojbina – najniža astralna sfera koja poput čeličnog prstena snažno pritišće ovu stvarnost. Prosvijetljeni trebaju Vampirima kao što je čovjeku potreban ribički štap da bi ulovio ribu. Naposljetku smo shvatili: Prosvijetljeni su utjelovljeni Vampiri, ali tijekom boravka na zemlji malo tko od njih se sjeća svog pravog porijekla. No to ne umanjuje njihovu glad i žeđ za krvlju. Oni trebaju krv, jer to je njihov a iskonska hrana.

Mnogi su uspjeli probiti opnu zablude i raskrinkali tu prljavu igru, ali sve što su uspjeli zaključiti svodi se na pogrešan zaključak da nama vladaju vanzemaljci. Ne, nama vladaju proizvodi naše vlastite krvi, ono potisnuto zlo koje sami oslobađamo nakon smrti. Ne poznajući ishodište našeg vlastitog bića koje počiva duboko u nama, skloni smo zaključiti da su te zvijeri neovisna bića. Ali one samo zrcale stvarno stanje naše najdublje nutrine.

Prema tome, naša je krv kolijevka vampira.
Oni joj se kao hrani vraćaju, jer su upravo iz nje potekli. Zvuči nevjerojatno, ali svatko je od nas na svoj način tvorac tih krvopija. I kad se one obaraju na čovjeka, a ta činjenica nekima postane tako očita, mi sebi ne želimo priznati istinu, već radije izmišljamo priče. Razlog tome jest taj, što čovjek ne poznaje sebe. Ono što mi znamo jedni o drugima samo su maske. Ali ispod svake izuzetno dobro skrivene nalazi se životinja. Bolje reći jedan zvjerski arhetip koji je poput samo jednog plamena silne vatre koja silovito gori, a naziva se Zvijer.

Zahvaljujući našem Učitelju ti i ja ćemo opisati tu zvijer skrivenu u svakom čovjeku. Reći ćemo sve o njoj i raskrinkati sve njezine osobine.



Kako smo ipak došli do svih tih saznanja? Jer mnogi Plaćenici koji se nalaze u istim podzemnim sobama diljem svijeta o tome ipak ne znaju ništa.

Jedno je sigurno: na svijetu nema slučajnosti. Mnoge stvari su određene, a budući da čovjek ne poznaje djelotvornost zakona uzroka i posljedica, pogrešno pretpostavlja da se u nekim situacijama zatječe slučajno ili van plana. Nije istina da je baš sve unaprijed određeno (fatalizam je potpuno pogrešno uvjerenje), ali je točno da su sve situacije u kojima ćemo se naći unaprijed satkane. Tek o nama samima ovisi kakva će nam budućnost biti. I zato ne smijemo žaliti zbog svoje sadašnjosti: ona je takva kakvom smo je vlastitim načinom života u neznanju sami sačinili. Nešto smo naslijedili, nešto sami uprskali. U svakom slučaju, naš život je utemeljen opravdanim uzrocima.

Tako ni naš boravak na groblju one noći nije bio slučajan.
Sužnji su nas ondje doveli i rekli nam da čekamo. Trebali su nam javiti kada će se žrtva naći u blizini, kako bi nas pripremili za ono što moramo učiniti. Ali ništa se nije događalo: njihov poziv satima smo čekali. Slutili smo da nešto ne teče po planu, ali – ionako je mogućnost promjena situacije bila van naših mogućnosti.

Sjedili smo na jednom grobu.
Pirio je hladan vjetar i ja sam te zagrlio da ti ne bude hladno. Grijala si me svojim dahom čija se toplina širila niz moj vrat prema grudima . Bilo te strah. Zaklopila si oči i duboko disala da se smiriš.

Tko je to trebao doći na ovo groblje u ovaj kasni noćni sat i zašto naposljetku ne dolazi,
nekoliko puta smo se pitali. Bili smo nestrpljivi, ali ništa se nije događalo. I što smo više sagorijevali u svojoj želji da čujemo poziv, koji bi označio da je vrijeme za akciju, tim smo bili dalje od željenog cilja.

Ozračje u kojemu smo se nalazili bilo je jezivo. Vjerojatno je i to razlog što nam se žurilo.
Iz magle izranjale su tužno obješene grane stabala s kojih su curile kaplje. Križevi što su nas posvuda okruživali u našem su oku stvarali optičku iluziju: činilo se kao da se kreću. Hladan vjetar nije potjecao samo od uobičajenog strujanja zraka. Baš kao u spiritističkim zazivima, hladnoća na mjestu gdje se nalaze mrtvi upućuje na prisutnost demona čvrsto vezanih za zemlju. Riječ je isto tako o otpacima umrlih, njihovim raspadajućim eteričnim tijelima koja lebde iznad fizičkih tijela umrlih. Njih bismo mogli opisati kao ledeni dah. To je ono što se očima ne vidi, ali o čemu zato mogu svjedočiti oni čija je unutarnja sposobnost viđenja probuđena. Upravo taj nas je hladan povjetarac milovao. Tko bi opustio svoja čula, mogao bi u tim trenucima stupiti u dodir s podsvjesnim karmičkim sadržajima umrlih duša zakopanima na tom mjestu. Kroz sebe bi kanalizirao njihove želje i potrebe i ako se s njima ne bi poistovijetio, stekao bi uvid u paklenu stvarnost onostranog. No mnogi ne znaju kako tuđe sadržaje odvojiti od vlastitih. Zapletu se u ono što nije njihovo i tako asimiliraju tuđe. Zato čovjek nema slobodu: on je na astralnoj razini načet sa svih strana i asimilira tuđu nečistoću, kao što i drugi asimiliraju njegovu.

Na taj smo način iščekujući poziv ti i ja, na jedan neobičan i čudan način, viđenjem za koje se ne može reći da pripada očima, ali u čemu oči isto tako sudjeluju, samo na jedan poseban način, uspjeli u magli, među grobovima, ugledati nejasnu siluetu.
Trgnuli smo se.
Osjećao sam da su ti se ruke i noge zgrčile od straha.
Prekrio sam ti lice dlanom i šapnuo ti na uho da se smiriš. I da nam je u stanju u kojemu se nalazimo sasvim svejedno, jer veća nas zla od ovih u kojima se nalazimo ionako ne mogu naći. To te malo smirilo. Ritam tvoga disanja postao je lakši. Vrućina s tvoga lica je iščezla. Čvršće si se privila uza me.

Silueta, koja je u početku bila maglovita i potpuno apstraktna, postupno je poprimala jasnije obrise. Njen izgled mogao bi se opisati kao onaj želatine koja se u svojim plavičastim i sivim nijansama prelijeva u razne trodimenzionalne oblike. Između križeva vijugala je kao zmija, a onda se iznenada preobrazila u mistični simbol: dvije zmije omotane oko štapa s raširenim krilima na vrhu. Hermesov štap! Kad je uvis dosegnula nekoliko metara, iznenada se rasprsnula i savila na tlu poput gustog vela magle koji se sporo i lijeno kretao prema nama.

Nastavlja se.,...

02.07.2008. u 16:41 • 0 KomentaraPrint#

PLAĆENICI 3. dio by Vic

Izabrani - tako su zvali svoje žrtve.
Njima u Podzemlju izabrani, a na površini zemlje među svojim obiteljima – nestali.

Tok zločina teče ovako: Plaćenici dovode Izabrane Sužnjima, Sužnji ih isporučuju Prosvijetljenima, a oni su opet podređeni Vampirima, koji su našem oku nevidljivi. To je ukratko vampirska hijerarhija. Njihov cilj je - održati je. Održati je ljudskom krvlju: s jedne strane krvlju masa (kroz snažnu emisiju njihovih osjećajnih reakcija), a s druge izravnim vampirizmom nad Izabranima. Kasnije smo saznali koja je razlika.

Ustanovili smo da Plaćenici svakako moraju biti proglašeni mrtvima
Vremenom smo saznali da je nekima (uistinu izuzetno rijetkima) pošlo za rukom pobjeći. To je bilo u ona davna vremena kad su tehnička dostignuća bila daleko ispod današnje razine (inače je razina tehnike u Podzemlju uvijek za nekoliko godina ispred one na površini).
I što se dogodilo kad su se te osobe, odavno proglašene mrtvima, našle oči u oči sa svojim preživjelim rođacima? Nisu li tako nastale one čuvene priče o susretu živih s mrtvima? Gdje su ti mrtvi živima navodno ispričali istinu o nekim stvarima. U koje su neki povjerovali, dok ih je većina ismijala.

I tko je tim pričama bio spreman povjerovati? Posebno nakon što su isti oživjeli mrtvi nestali iznenada kako su se i pojavili (jer su ih Sužnji nakon bijega morali ubiti). Zar mase neupućenih neće izvrgnuti ruglu i luđacima proglasiti one koji tvrde da su vidjeli svoje mrtve rođake i čuli od njih stvari koje nitko ne može potvrditi?

Naša je situacija jednostavno teška. Ne možemo učiniti ništa. Naš život postaje stvarnost podalje od one kakvu smo znali. Pretvara se u noćnu moru u kojoj i sami postajemo – zločinci. Ne govorim samo o Plaćenicima. Mi smo samo zrcalo općenite ljudske bijede. Naposljetku dolazimo do zaključka: svi su ljudi plaćenici Vampira i njihove hijerarhije na zemlji. Naposljetku, taj crnomagijski mehanizam ne bi mogao ni postojati, da nije onih koji ga svojim neznanjem neprestano hrane – ljudi.

Ti i ja smo u Podzemlju prošli kroz dugo razdoblje pripreme.
Nakon nekog vremena osjećaji potpuno otupe. Što se zbiva na površini, prestaje nam biti važno. Počinjemo se osjećati kao automati. Ljudi su kao spužve, da, saznali smo to. Vrlo lako upijaju, što će reći da se brzo prilagođavaju. U Podzemlju proces prilagodbe teče još brže, jer nam u hranu stavljaju sastojke od kojih postajemo bezosjećajni.

Nakon svega nekoliko mjeseci tuga i bol iščezli su u našem zajedničkom ležaju, koji smo sačinili od ona dva, koja su najprije bila odvojena. I pokraj sve boli i tuposti čula u ovako beznadnoj situaciji, strasti su nas ponijele.
I dok smo se liječili dodirima i kušali si usne, nije nas više bilo briga vide li nas: oni su nam ionako rekli da ćemo ubrzo postati ljubavnici. Kasnije smo saznali da se boli lakše liječe udvoje. I ovu psihologiju oni su vrlo dobro poznavali. I ničim je forsirajući, pustili da se osjećaji među nama sami od sebe razviju. Tako su nas lakše mogli nadzirati. Sve za što je čovjek osjećajno vezan sredstvo je njegova vezivanja.

Što se tiče naše obuke, prvih godinu dana posebno smo tretirani, najviše putem podzemnog interneta. Posao na koji smo pristali je, promotreno s moralnog stanovišta, odvratan: postavljamo stupice i čekamo da se pojave izabranici s popisa. Pritom ne smijemo imati milosti: oni ili mi. Imaju nas u šaci, da, imaju nas! Čista manipulacija onim najplemenitijim što čovjek ima za dati.

Ovdje bi nam netko postavio pitanje: čemu tolika obuka oko tako jednostavne stvari kao što je: udariti čovjeka, onesvijestiti ga, utrpati u vreću i isporučiti ga. Ali u školi Podzemlja posebno smo obučeni za tehnike kako ošamutiti čovjeka. Oni žele svoje žrtve žive. Njih ne zanimaju leševi. Isto tako ne žele da stres žrtve bude veći od dozvoljenog. Ovdje se miješaju anatomija i psihologija strogo strukturirani i primjenjivi za svaku osobu posebno. A svaka se u njihovim laboratorijima i dvoranama prati dvadeset i četiri sata dnevno. Na osnovu toga oni točno znaju svaku bolnu točku čovjeka. Kao i kako s određenom osobom treba postupiti.

Vješto raspoznaju razliku između svježe krvi koja aktivno kola žilama (posebno onu pod pritiskom adrenalina koja proizvodi najhranjivije fluide) i one koja beživotno čami u mrtvim žilama, kao prljave vode u močvari. Razlika je otprilike kao između starog i svježeg mesa; samim mirisom može se osjetiti razlika. Tako i oni kvalitativno raspoznaju krv. I ne žele svaku.

Stoga nas uče kako da neutraliziramo čovjeka, a da on ostane živ i da njegov sustav ne bude općenito previše narušen. Zbog kasnije proizvodnje adrenalina u krvi važno je da žrtva prilikom hvatanja doživi što manje stresa. To znači: treba postupiti brzo i radikalno.

Ne, to nije nimalo lako. Obuka za Plaćenike traje gotovo godinu dana. Proučavanje anatomije, iznošenje našoj Znanosti potpuno nepoznatih (čak i neprihvatljivih) činjenica dali su nam do znanja samo jedno: vampirska je rasa nad čovjekom superiorna u svakom pogledu. Na obrazovanju Plaćenika puno se radi. Naposljetku smo shvatili da to obrazovanje u stvari znači – pranje mozga raznim metodama, baš kao i ono na površini zemlje. Koliko god je ono što smo saznali bilo blistavo, toliko je u nama postupno gušilo ljubav prema čovječanstvu. Kao da nas je netko postupno ispirao od onoga što nas je vezalo za onaj svijet gore.

Saznali smo da žrtve nikada nisu slučajan odabir. Kao što im samo ime kaže, oni su zaista – Izabrani. Dokazali su nam to dokumentima iz godine kad smo ti i ja rođeni: čim dođemo na ovaj svijet oni naše podatke smjesta upisuju u svoju knjigu i točno znaju u kojoj će nas dobi uzeti. Razdoblje od rađanja pa do trenutka samog žrtvovanja pojedinca s ironijom nazivaju razdobljem sazrijevanja krvi za žrtvu. Kao što čovjek tretira stoku za klanje, tako i vampirska rasa tretira nas. Isto tako znaju koga će odvojiti i prisiliti na suradnju, a tko će im poslužiti kao žrtva.

Prosvijetljeni dobro poznaju svaku i najmanju točku na ljudskom tijelu. Znaju kako pripremiti žrtvu za ritual. Tijekom tog obreda, koji će zahvaljujući našem metafizičkom Učitelju (s kojim smo na transcendentan način prošli kroz sve tajne dvorane iza čvrsto zatvorenih vrata) biti opisan malo kasnije, oni nastoje probuditi što veći strah kod svoje žrtve. Koriste se metode slične onima u priči «Bunar i klatno» E. A. Poea. Spoznali su da je ljudska krv zapjenjena strahom znatno gušća. Da se tako uvećava njen obujam, odnosno: što je žrtva obuhvažena većim strahom, u njenim žilama slijeva se veća količina krvi daleko bolje kakvoće. Količina glukoze i lipida u krvi u takvom stanju raste. Također se oslobađa povećana količina hormona. Čovjek sam zna o čemu je riječ, jer je meso životinje koja se kolje na živo ukusnije od one koja se recimo ubija vatrenim oružjem.

Metode Vampira su vrlo inteligentne i većini toliko neshvatljive, da ih nikad neće moći racionalno prihvatiti, jer im se one čine upravo nevjerojatne. Oni su usadili u čovjeka krutu racionalnu svijest koja oko sebe može promotriti jedino iluziju, tako da je sve van nje čovjeku nepoznato. A ono što je nepoznato biva mu – glupo. Ovo je tajna zašto su ljudi oduvijek progonili one koji su nastojali iznijeti istinu o njihovu zarobljeništvu. Kada vas netko uvjerava da postoji nešto čega vi niste svjesni, jasno je da tog čovjeka smatrate budalom. Upravo ovo je najjače oružje u rukama Vampira. Sredstvo koje najčešće i u obilju koriste. Njihov zmijski jezik sikće: Otkrijte im istinu, da možemo uživati kako će vas razapeti ili rastrgati.

Jednom smo ti i ja o tome razgovarali i došli upravo do tog zaključka. Pitala si me:

«Zašto onda neki ljudi vjeruju u te stvari, a ne mogu ih dokazati?»

«To je zato», odgovorio sam, «jer postoje ljudi koji u sebi nose pra-sjećanje na ona vremena kad su imali sposobnost unutarnjeg viđenja stvari i koji na osnovu toga duboko slute da je naša stvarnost, kao i sve što nam inače serviraju, samo prozirna perfidna laž. Oni to ZNAJU, jednostavno znaju. Oni ZNAJU zato, jer vide ono što drugi ne vide»

Da, draga, vampirska hijerarhija šalje ljude jedne na druge, i dok se različitim idealima manipulirani slijepci međusobno tamane, njihova krv, bilo da su u statusu žrtve ili zločinaca, postaje dovoljno gusta za stvaranje adrenalina visokog stupnja, a to je kakvoća krvi kakvu vampiri najviše cijene. Oni je sišu na eteričnoj razini, tamo gdje sama krvna reakcija proizvodi određene elektromanetske impulse. To je UZROK. Onaj koji je čovjeku potpuno nepoznat. I kao takav potpuno apstraktan.

Nastavlja se…

02.07.2008. u 16:40 • 0 KomentaraPrint#

PLAĆENICI 2. dio by Vic

I što smo drugo ti i ja mogli izabrati?
U pitanju nije toliko bila naša sigurnost, već prije ona naših bližnjih, s kojima ionako više nikada nećemo stupiti u dodir.

Njihove aluzije bile su nedvosmislene, jasne.
Tko ne bi sažalijevao sebe, što se obično smatra hrabrošću, morao bi se sažaliti nad onima koji ostaju. Gore, gore, na površini zemlje. Jer budućnost Plaćenika svedena je samo na jedno: na boravak duboko pod zemljom. I na kontrolirani hod po zemlji samo s jednim ciljem: osigurati svježu krv takozvanim prosvijetljenima.
Od tog trenutka naš će život izgledati tako.
Rekli su nam da se s time pomirimo.

Ti i ja smjesta smo znali da se iza onih ogromnih bijelih vrata, duboko pod zemljom, odvijaju čudne stvari koje ljudski um teško može dokučiti.
Jesmo li to oteti od neke sekte? Od izolirane sljedbe luđaka koji su pobjegli pod zemlju, da bi pred svijetom sakrili svoje ludilo? Ili je riječ o nečem mnogo ozbiljnijem!?
To je ono o čemu smo sljedećih dana puno razmišljali. I imali smo vremena, jer danima nakon što smo pristali na suradnju boravili smo u jednoj od soba u Podzemlju.

Danima nitko s nama nije razgovarao. Kad bi nam donosili hranu, ostavili bi je pred vratima, pokucali i otišli. A onda bi nas ponovo zaključali. Kao da su željeli da u glavi sačinimo sažetak svega. Kasnije smo saznali da su nas čitavo vrijeme pomno pratili, iako nigdje nismo zamijetili nikakvu kameru, a ujedno saznali i način kako to čine. Svaka naša misao stvarala je elektromagnetsku vibraciju koja se na zaslonima njihovih računala automatski pretvarala u ispis. Hvataljke tih impulsa našeg mozga nalazile su se posvuda oko nas, ali ni one nisu bile vidljive oku, jer se sve odvijalo na elektromagnetskoj razini, u obliku nevidljivih valova koji su stvarali poremećaje u jednom elektromagnetskom polju, unaprijed podešenmom na određenoj frekvenciji. I taj poremećaj uzrokovan našim mislima njihovi su senzori s lakoćom pratili.

S jedne strane prostorije nalazio se tvoj ležaj, s druge moj.
Imali smo potpuni komfor: video, glazbu i računalo, čak i pristup na internet, ali strogo ograničen. Stekli smo dojam da stranice koje smijemo posjećivati pripadaju nekom izoliranom svijetu o kojemu onaj gore, na površini zemlje, ništa ne zna.
Tada smo zaključili da nismo žrtve izoliranih kriminalaca i luđaka, već da uz onaj nama poznati svijet ovdje, duboko ispod zemlje, postoji još jedan paralelni svijet koji je s gornjim povezan utoliko, što se odozdo njime upravlja. Tko i što su ona poznata lica na površini zemlje; tko i što oni koji na površini upravljaju strukturama vanjskog svijeta, a koje obično optužujemo za nesposobnost i pogrešne odluke? Samo marionete. Uz neopisiv užas saznali smo i čije. Da čitavom igrom upravljaju doslovce Vampiri. I da se vladavina Vampira nad ljudskim rodom zbiva preko krvi. Krv svakog pojedinca ključ je rješenja ove tiranije koja se u svakom trenutku, van ljudske svijesti i pažnje, događa.



Tih dana, u iščekivanju nepoznatoga, nije mi preostalo drugo već da te tješim. Tebi je zasigurno bilo teže nego meni, ostavila si gore obitelj.

Sužnji Velikih majstora bili su odrješiti i vrlo jasni: rekli su nam da od sada nadalje zaboravimo na naše privatne živote. Da smo službeno proglašeni mrtvima. Kao dokaz pokazali nam novine. Tamo je stajalo da si ti izvršila samoubojstvo zbog brakolomstva. U tvoje ime napisali oproštajno pismo (pokazali su ti ga; rukopis je bio potpuno isti kao tvoj, a čak i stil obraćanja nije se mnogo razlikovao od tvog). Ali u njemu naveli su činjenice koje su tebi samoj bile nepoznate. Ti si se ubila jer te muž varao s prijateljicom. Tvoj slučaj našao se u nekoliko tjednika koji se bave analizama ljudskih tragedija. Tvoje očajanje u trenucima dok si listala stranice sa svojim slučajem nije moguće opisati. Da me nije bilo uz tebe tada, vjerojatno ne bi dugo izdržala; umrla bi od tuge, jada i nemoći.

Mislila si da je riječ o šali, proglasila ih prokletnicima, prljavim lažovima i jako se živcirala, ali na kraju su te uvjerili da je to istina: da, muž te zaista varao s najboljom prijateljicom. Posjedovali su o tome čak i video-zapis koji su ti kao dokaz prikazali na velikom platnu. Podsjetili te na točan trenutak kad je snimka napravljena. Ne, nije bilo nikakve sumnje, snimka zaista nije bila montirana. Da nisi izabrana za žrtvu, odnosno – kakve li ironije - za suradnju, možda nikad ne bi ni doznala s kim te partner vara.

Ali zato su tu oni. Koji sve o svakome znaju. Zaključili smo da prate sve i znaju doslovno sve. Na koji način, to smo doznali tek kasnije.

Da, bila si im potrebna. Kao i ja. Kojega je navodno pregazio vlak. Rodbini su na uvid, kao dokaz, predali leš jednoga od onih koje inače žrtvuju. Taj mi je fizički bio vrlo sličan no svejedno, u onakvom stanju potpuno neprepoznatljiv. Unaprijed su sve predvidjeli. Stekao bi se zaključak da su i našu fizičku sličnost genetski podesili. Njega su iz grmlja već satima mrtva bacili pod vlak. Razlog mog samoubojstva su izmislili. Ali koliko god izmišljen bio, dao se povezati s nekim segmentima u mom životu na temelju koji su ispleli čitavu priču koja je navodno poslužila kao dobar razlog za suicid.

Naše gnušanje teško je bilo zaustaviti i bili smo radije spremni umrijeti iza onih vrata. Vjerojatno bi tako i završilo, da nisu zaprijetili kako će ti ubiti dijete. To te smjesta pokolebalo. Znajući da se ne šale, pristala si na suradnju. A onda ni meni ništa drugo nije preostalo. Kad su vidjeli da smo se predomislili, rekli su nam da smo učinili dobro djelo, jer se navodno više ne odupiremo prirodnim zakonima (!?). Da smo ti i ja suđeni jedno drugom, unaprijed predodređeni. Da je tako zapisano u našoj vitalnoj matrici, u genetskom kodu naše DNK. Da oni kompjuterski mogu analizirati DNK svakog čovjeka i u skladu s tim ugađati budućnost. To ugađanje budućnosti u stvari znači manipuliranje prirodnim tokovima. Ubacivanje u svačiju životnu putanju i prilagođavanje tuđih tokova vlastitima. Drugim riječima, to što su oni radili bilo je podešavanje tuđih sudbinskih matrica stvarnosti kakvu su se oni potrudili stvoriti. I zahvaljujući slabosti ljudskog roda uspjeli je sačiniti i u okviru nje nas podjarmiti. Naša robija naš je prešutni pristanak.

Zahtijevali su od nas potpis vlastitom krvlju na papiru. Potpisivanje tog sporazuma činilo se kao dio rituala. Ozračje je bilo svečano, čak uzvišeno. Preuzvišeno s obzirom na činjenicu da smo ti i ja, iza maske navodno Prosvijetljenih, vidjeli pomračene umove. Nakon nekog vremena čovjek jednostavno i sam malo skrene s uma i prilagodi se novonastalim okolnostima. Tako smo i mi stvarnost u kojoj smo živjeli s luđacima prihvatili kao neizbježnu nužnost protiv koje se nema smisla boriti.

«Na vama je da radite za nas», poručili su nam: «Imat ćete sve ovdje, živjet ćete mirno i bezbrižno i nitko vas neće dirati»

Sve…samo pod jednim uvjetom: da radimo za njih. Odnosno obavljamo jedan od najprljavijih poslova u Podzemlju: dobavljamo im Izabrane.

Nastavlja se…

02.07.2008. u 16:39 • 0 KomentaraPrint#

PLAĆENICI 1. dio by Vic


Nalazimo se duboko pod zemljom, u devetom krugu devetog kruga Pakla.
Iz Podzemlja više ne možemo van: ti i ja njihovi smo Plaćenici.

Kupili su nas jeftino, ali se ne smijemo žaliti, jer smo sami tako izabrali.
Na ovu smo odluku bili prisiljeni jer bi nas inače žrtvovali na svojim oltarima, kao što žrtvuju sve Nestale. To su oni koje svijet u svojoj masovnoj hipnozi traži, ali ih nikada neće pronaći.
I zato kad kažem da su nas kupili jeftino, možda griješim: ako smo već izgubili život kakav smo do tada imali, glava nam je ipak ostala na svom mjestu.

Kako su nam uopće i zašto progledali kroz prste, toga dana to nismo uspjeli doznati.
Kako se u Podzemlju tajne strogo čuvaju, tako čovjeku ne preostaje drugo nego da sam zaključi neke stvari i kasnije ih potvrdi. Tako smo vremenom uspjeli dokučiti da nas je vrlo malen broj i da nas u tim krugovima zovu - Plaćenici. Da se po mnogočemu, strukturno ali i genetski, razlikujemo od njih, koji sebe s ponosom nazivaju Prosvijetljenima.

U hijerarhiji koja čini Podzemlje jasno je da smo mi, Plaćenici, na samom dnu, iako stupanj iznad Izabranih koje ovdje žrtvuju. Da nam život čitavo vrijeme visi o koncu. Što će biti s nama kad im više nećemo trebati, možemo samo nagađati, jer se oni o tome ne izjašnjavaju. Sudbina Izabranih nije nam poznata; dozvoljeno nam je kontaktirati samo s jednom osobom. Plaćenici su organizirani tako da djeluju u paru i ne smiju imati dodir s drugim plaćenicima. Nisu svi parovi organizirani kao muško-ženski. Po kojemu kriteriju su spojili tebe i mene, to smo još dugo nastojali odgonetnuti.

Prosvijetljeni se dijele u nekoliko loza.
Ovi s kojima mi smijemo stupiti u dodir su sluge Velikih majstora koji djeluju iza sedam neprozirnih velova, odnosno – najniži soj takozvanih Prosvijetljenih.
S one strane vrata, tamo gdje su odveli preostale, nalaze se pripadnici za jedan stupanj višega reda. Oni isto tako nemaju neposredan dodir sa slugama koji im isporučuju Žrtve. Pravila su izuzetno stroga i svako njihovo kršenje značilo bi izložiti se pogibelji.



Kad smo tog dana oteti, svatko u svom mjestu boravka (a tvoje i moje udaljeni su stotine kilometara) i kad smo se ti i ja po prvi puta susreli u mračnim podzemnim kanalima na nepoznatom mjestu, gdje nas dovukoše u crnim vrećama, spremne kao za klanje, jednostavno su nas iz gomile odvojili na stranu.
Hladna i mračna prostorija, u koju kasnije nogom više nismo stupili, i u kojoj su nam održali kratak govor, a onda pred nas iznijeli svoj prijedlog, imala je okruglasti svod kao bazilika. Na zidovima nalazile su se upaljene baklje, a na stolu pred nama, koji je podsjećao na oltar, tri svijeće koje su voskom obilno zalijevale neke crteže na bijeloj podlozi. Zraka je bilo malo i bio je oštar i težak, tako da smo jedva disali. Po tome smo i zaključili da se nalazimo ispod površine zemlje.

Imali su crne mantile s kukuljicama i izgledali kao svećenici nekog mračnog kulta.
Na dugim rukavima bila su im ušivena čudna slova ili simboli. Njihov smisao mogli smo samo nagađati.
Lica im nismo vidjeli, samo smo im glasove čuli.
Bili su dobro skriveni i zaključili smo da su to inače svakodnevni ljudi koji ovdje silaze samo u određeno doba dana, kada im to nalože Majstori višega reda (čuli smo da ih tako sa strahopoštovanjem zovu).

Nisu previše okolišali.
Nakon kratkog rituala, koji smo shvatili kao Zaziv, ali čije riječi nikako nismo mogli razumjeti, dvojica su odstupila od oltara i ostavila jednoga, koji je fizičkom građom i rastom među njima bio najjači.
Ton kojim nam se obraćao bio je silno uzvišen.
Rekao nam je da postoji krv koja je smjesta za Žrtvu, ali i ona koja je, tako je naveo, «vremenom prebivanja na zemlji» oplemenjena i vrijedna suradnje. Da tako stoji u nekom Pravilniku reda, gdje nam je ime upisano odmah po rođenju.
Tko ga je i zašto upisao, nije nam objašnjeno.
Tko i što su oni; što znači Žrtva, i kakva to mora biti oplemenjena krv – o tome nismo imali ni maglovite slutnje.

Ozbiljnim glasom pitao nas je želimo li možda radije biti žrtvovani, ili ćemo s njima ipak surađivati.
Ti i ja smo se pogledali.
Na sredini tvog čela nalazila se još svježa modrica od udarca kojim su te samo koji sat prije ošamutili. Kosa ti je padala na lice i prekrivala tvoje bistre zelene oči pune suza. U njima bilo je tuge, straha, ali i radoznalosti. Gdje smo se to našli i zašto smo ovdje? S kojim ciljem nas ovdje drže i tko su ovi mračni ljudi?

Nastavlja se…

02.07.2008. u 14:10 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Prethodnik ovog bloga:

blog OPIRANJE

E-mail adresa:

diabolica@mail.inet.hr

lyrics

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se