Apsolucija
16: Apsolucija
Pogled mi je ležao na Veronicinoj vitkoj prilici, nespretno ukočenoj na dovratku.
Iza nje je još uvijek gorjela vatra, premda je osjetno slabila svakim sljedećim trenutkom. Nisam čuo više nikakve zvukove – svi su otišli. Obavili su ono zbog čega su došli, a onda pobjegli, možda već da proslave svoju veličanstvenu pobjedu.
Zamislio sam tu hrpu vampira kako u mahnitom ushićenju juri prema Londonu, željni plijena, željni nagrade za svoj krvoločni podvig. Gotovo sam mogao čuti krikove ljudi u svojim mislima.
Ali Veronica je i dalje bila ovdje, crnih očiju uprtih u moje. Izgledala je kao da se ne može pomaknuti, kao da ju nešto golemo i snažno drži u mjestu.
Laganim sam joj korakom prišao, zaustavivši se na otprilike tri metra udaljenosti. Tuga u njezinim očima bila je toliko duboka da bi ju suze samo oskvrnule, umanjujući njezinu moć i intenzitet.
Bila je posve neozlijeđena – odjeća sivih, tmurnih tonova bila je tek na nekim mjestima umrljana crnilom, ali besprijekorna koža i crvena kosa ostale su netaknute.
Kao da se njezin vanjski izgled okrutno rugao njezinom duševnom stanju. Osjetio sam kaos njezinih misli, osjećaja, koji ipak nije uspio probiti teški zid tuge koji ga je zatomio.
„Nisam mislila da ćeš doći“, najednom je rekla.
Samo sam je nastavio gledati.
„Vjerovala sam da ćeš htjeti izbjeći ovaj događaj nakon vremena koje si ovdje proveo“; nastavila je, a ja sam zamijetio da se u njezin visoki glas uvukla teška nota apatije.
„Veronica, ako me želiš okriviti, imaš potpuno pravo na to…“ počeo sam, pomalo ukočenim tonom, ali Veronica me presjekla.
„Okriviti?“ Oči su joj na trenutak bljesnule kad je podigla obrve ujedno se mršteći. Na usnama joj je osvanuo najgorči osmijeh koji sam ikad vidio. „Lucase, ja sam jedina kriva za ono što se dogodilo. Bila sam glupa i platila sam za to. Platila sam najgoru cijenu.“
U glavi su mi bljesnula pitanja: Ako znaš da si kriva, zašto si odlučila uništiti muzej? Zašto si odlučila na tako grub način prekinuti toliko dugih života? Zašto si uništila dom onih kojima je naprosto trebalo mjesto koje mogu nazvati utočištem?
Ali nijedno pitanje joj nisam postavio, iz dva razloga.
Prvi je razlog bio taj što nijedno od ovih pitanja nije bilo važno. Bila su posve pogrešna, u emocionalnom smislu. Riječi su bile trivijalne.
Drugi i važniji razlog bio je taj što sam znao odgovore na njih. Upravo tada, u tom trenu, shvatio sam svaki Veronicin korak i shvatio sam da je ne mogu kriviti za to što je učinila. Njezine su namjere od samog početka, od trena kad me dovela u Musée des Vampires bile posve čiste. Ona je znala da je to opasno, ali nije mogla predvidjeti hirovitu budućnost koja je uslijedila. I tu je ležala njezina krivnja, toliko nedorečena i naoko vrlo upitna krivnja, ali ipak dovoljno teška i snažna da je progoni ostatak vječnosti – ili barem ostatak njezina života. Je li ona bila odgovorna za Darrenove postupke? Je li bila imalo kriva što je on došao ovdje, želeći me vratiti kako bi se ona oslobodila svojih briga i time doveo i sebe i mene u opasnost? Je li kriva što je Dimitrij uočio priliku i uništio svog neprijatelja koji mu je prije toliko godina htio uskratiti priliku za prestanak nomadskog načina života?
Naravno da nije.
Ipak, njezina žarka želja za osvetom, želja koju sam posve zaboravio uzeti u obzir, pokazala se dovoljno razornom da uništi sve ono što su vampiri iz Muzeja gradili kroz prošlo stoljeće u nešto manje od pola sata. A premda sam shvaćao, premda sam je razumio, ja, kao ni bilo tko drugi, nije mogao otkloniti posljedice njezinih postupaka, a još važnije, nisam joj mogao pružiti odrješenje grijeha. Oni koji bi to mogli sada su gorjeli u vatri iza njezinih leđa. Znao sam da će je ovo proganjati tako dugo dok si ne okonča život, ali nisam imao riječi koje bi joj mogle pomoći. Naravno, nikakve riječi ovdje nisu mogle biti od pomoći.
„Razumijem“, tiho sam rekao, promuklim glasom. Laknulo mi je što je riječ zazvučala posve iskreno, bez ikakvih skrivenih konotacija.
Veronica je kimnula. „Pa, pretpostavljam da je to sve“, rekla je, jednako tiho. „Doista ne znam je li još što ostalo za reći.“
Prišla mi je, zaustavivši se kod mojeg desnog ramena.
„Možda se još vidimo, Lucase…jednog dana.“ A onda mi je nježno utisnula poljubac u obraz. Na trenutak sam sklopio oči.
A onda je produžila, munjevito nestavši u tami šume iza mojih leđa.
Posljednje što sam pogledom uhvatio bio je busen njezine crvene kose, koja je, unatoč svojoj vatrenoj boji sada izgledala neobično hladno, ugaslo. Mrtvo. Veronicina je strast nestala zajedno s Darrenom.
Više se nisam osvrnuo. Dapače, pogled sam upro u ruševine Musée des Vampires, samo promatrajući kako vatra polako gasne. Posve sam se izgubio u vremenu, sve dok nisam shvatio da oko mene više nije tako tamno. Bližila se zora.
Vatre gotovo da više nije bilo – tek je ponegdje još mali snop plamenova nadobudno pucketao, nemirno plamteći.
Nebo je postajalo sve svjetlije. Šuma je ponovno bila zelena, premda je sve bilo u nekim monotonim, pepeljastim tonovima. Možda od dima koji je sad lebdio nad ruševinama kuće poput kakve jezive izmaglice. Polako sam hodao, kroz to srebrnasto jutro, ušavši u kuću. Znao sam da je ono što je od nje ostalo vrlo krhko, ali ipak sam htio još jednom proći kroz te poznate prostorije, prije nego zauvijek odem.
Premda je sve bilo urušeno, crno i krhko, uspio sam se vratiti do velikog predvorja gdje me najednom oštro ubola tuga.
Strop se posve urušio – mramorni se pod gotovo nije vidio od krhotina kamena i spaljenog drva. Veliki je luster, srušen točno na sredini predvorja djelovao kao da je zakopan u ruševine barem jedan metar visine. Ipak, veliko je stepenište ostalo potpuno, premda pocrnjeno. Polako sam nastavio hodati po kamenju i ruševinama, zaustavivši se tik pred prvom stepenicom. Uočio sam nešto oblo i čađavo pred sobom. Sagnuvši se, shvatio sam da je to lubanja. Izgledala je isto kao i ljudska, samo što su joj očnjaci bili šiljasti i nešto duži nego u čovjeka. Bio je to Dimitrij. Pokušao sam podignuti lubanju, trudeći se da je ne oštetim dodirom, no već na prvi kontakt s mojom kožom, ona se počela raspadati, poput figure od pepela.
Spremno sam zadržao suze, a zatim se uspeo stepenicama, slušajući odjeke vlastitih koraka na tom mrtvom mjestu. Skrenuo sam u dugi hodnik; ovdje je oplata sa zidova posve otpala, strop je bio djelomično urušen, pod posut raznim krhotinama. Shvatio sam da je kraj hodnika posve uništen te da tamo više ne stoje masivna vrata od tamnog drveta koja vode u Glorijin ured. Prostorija je sada stajala posve izloženo, posve otvoreno. Prešao sam prag i našao se u toj nekad otmjenoj prostoriji. Sve je još stajalo na svome mjestu – masivni stol i kitnjasti naslonjač, na jednom zidu ostala je još netaknuta polica puna knjiga, a na suprotnom kraju kamin, crn, ali čitav. Ipak, zid iznad njega bio je urušen. Zid na kojem je stajala slika.
Nakon što sam pogledom obuhvatio prostoriju, primijetio sam veliki pravokutni oblik u metežu ispred kamina. Prišavši mu, okrenuo sam ga i vidio da je to ta slika koja se pala sa zida.
Bila je napola crna, ali još sam uvijek mogao prepoznati crvenokosog anđela grimiznih očiju, u crnoj odori.
Victoria.
Ime mi je odjeknulo u glavi, šuplje, poput školjke. Ničeg tu više nije bilo.
Uspravivši se, upravo sam htio otići, ali onda sam začuo zvuk šuštanja u daljini.
Uskoro sam vidio kako mi se približava trak crnog dima. Zbunjeno sam ga promatrao, a onda se obrušio ravno na pod preda mnom. Dim je oblikovao vitku figuru duge crne kose.
„Anna“, dahnuo sam, raširivši oči.
Anna me motrila čudnim pogledom, za njezine pojmove, barem. Pomalo optužujućim.
Nisam ništa više stigao reći, jer čuo sam kako dolazi još netko.
U prostoriju je uletio Michael, iza njega Eric, a na posljetku Amy.
Prije nekoliko godina, bio bih presretan vidjeti ih sve na istom mjestu. Sada, tih nekoliko godina kasnije, osjetio sam se opkoljeno.
Nisam bio posve svjestan toga, ali mislim da sam doista ustuknuo, približivši se malo više nepostojećem zidu.
Michael je djelovao izuzetno neodlučno, očito rastrgan između dva sukobljena mišljenja. Čeljust mu se jako stisnula.
Eric je izgledao gotovo skrušeno, ali na usnama mu je titrao ohrabrujući osmjeh. Je li bio upućen meni ili samom sebi, nisam znao.
Amy je nalicu nosila izraz olakšanja.
Ipak, Anna je bila ta koja mi je prišla, zagrlivši me. Zatim mi je dlanovima obuhvatila lice, probadajući me svojim nevjerojatno svijetlim plavim očima koje su se caklile od suza.
„Zašto mi nisi rekao?“, upitala je. „Zašto si mi to zatajio?“
„Bojao sam se“, šapnuo sam.
„Čega?“ upita ona, pojačavši pritisak dlanovima.
„Nisam te htio uznemiriti“, priznao sam. „Nisam htio da pobjegneš od mene.“
„Oh, Luke…“ počela je, ali prekinuo sam je.
„Anna, molim te. Ne možeš mi reći kako te vijest da se hranim ljudskom krvlju ne bi šokirala. Prepala bi se.“
Spustila je ruke, i dalje me pržeći pogledom.
„U redu. Vjerojatno bih“, dopustila je. „Ali ne bih pobjegla“, rekla je, kao da ističe poantu svega.
„Kao što si ti pobjegao“, začuo sam duboki glas.
Pogled mi je odletio prema Michaelu.
„Michael, nemoj“, javila se Amy, gotovo molećivim glasom.
„Ne, u redu je“, rekao sam, najednom sasvim razgovijetno, gledajući u Michaelove oči.
„Imaš puno pravo okriviti me Michael. Da, pobjegao sam. Otišao sam zato što sam mislio da sam napravio grešku koju ne mogu ispraviti. Ali ono što ne razumijem je ono što se dogodilo jučer.“ Pri kraju mi se u glas uvukla nevjerica. „Postavio si se prema meni kao da si me spreman ubiti – to me samo dovodi do zaključka da je moja greška doista nepopravljiva.“
Michael je i dalje izgledao žestoko, stisnuvši šake.
Zatim je uzdahnuo. „Ne bih ti naudio“, rekao je sasvim tiho. „Ulovio se me nespremnog, reagirao sam instinktivno.“
Gotovo sam se osmjehnuo od olakšanja. Zbunjeno Michaelovo lice bilo mi je pokazatelj da sam se zapravo osmjehnuo. Nedostajali su mi, svi. Čak i Michaelova vatrena narav.
„Neću se pokušati opravdavati“, rekao sam, vrativši ozbiljnost na lice. „Prihvaćam odgovornost za svoje postupke, bez obzira za posljedice. Ali želim da znate da sam se doista trudio. Svaki dan. Samo da preživim. A sjetio bih se svoje greške svaki put“, riječi su odjednom dobile na značenju. Svakim je trenom bilo sve lakše. „Svaki put kad bih nekog…ugrizao, sjetio bih se onoga što sam učinio. Ali nisam se mogao vratiti…zbog tog uvjerenja da sam tako strašno pogriješio. I zato me Veronica dovela ovdje. Nastavio sam se boriti sam sa sobom, tek nakon nekog vremena shvativši da sam zapravo vampir, ne čovjek. I zato ne mogu više osjećati krivnju zbog toga što se hranim ljudskom krvlju.“
Svima su im oči bile širom otvorene, upijali su svaku moju riječ.
„Amy je u pravu, mi smo vampiri. I svi uzimamo život kako bismo održali svoj. Životinje ili ljudi…je li uopće bitno, na kraju dana? Nama nije.“
U zraku sam osjetio shvaćanje, čak i od Anne. Shvatila je, i nije mi zamjerila.
„I znam da to možda nije dovoljno, ali doista mislim da je to sve što je važno“, završio sam.
„Dovoljno je“; javio se Eric. Izgledao je gotovo razdragano. „Ponosim se tobom, Luke“, rekao je, a ja sam ga u nevjerici pogledao.
Kimnuo je. „Preživio si ono što bi rijetko tko mogao – uhvatio si se u koštac s najopasnijim protivnikom – samim sobom. I preživio si. Čast mi je što se mogu nazvati tvojim učiteljem.“
Božansko mu je lice obasjao blistav i iskren osmjeh.
„Hvala ti, Eric“, uspio sam protisnuti, osjećajući veću zahvalnost no što su riječi mogle izraziti.
Pogled mi je pao na ono izuzetno lice okruženo zlatnom kosom.
Zaustio sam da nešto kažem, ali ona se našla preda mnom i poljubila me, kao da govori: „Šuti. Nije bitno.“
I to je bilo dovoljno za nju. Osjetio sam sreću kakvu nisam osjetio godinama. I premda je bila poput stranca u mome umu, objeručke sam je prihvatio.
A onda se čistinom prolomilo sunce, u svoj svojoj plamenoj slavi, bacajući zlatne pramenove svjetlosti na spaljenu ruševinu, spomenik zajedničkom životu, obgrlivši Amy i mene, najavljujući možda jedno novo razdoblje u našim životima, možda svjetlo na našem putu, nakon previše hladnog i praznog mraka.
Jer za razliku od Veronice, ja sam dobio ono što mi je bilo potrebno – oproštenje, apsoluciju koja je digla golemi teret s moje duše, otvorivši jedna nova vrata kojima nikako neću okrenuti leđa.
|