Sukob
12: Sukob
Poletio sam prema njoj, ne razmišljajući, ne mogavši se obuzdati. Munjevito sam sunuo prema njoj te je čvrsto zagrlio, jedva kontrolirajući stisak.
„Anna“, dahnuo sam iznureno, „Anna, Anna, Anna!“
„Luke“, sipljivo je propentala, zabezeknuta kao i ja. „Luke, au!“
Luke, pomislio sam. Kako već dugo to nisam čuo. Mislio sam da ću se rasplakati od razdraganosti. Popustio sam stisak, ali i dalje sam je držao za ramena, kao da se bojim da će mi pobjeći.
Nisam je mogao prestati gledati. Na licu je trenutno imala šokiran i iznenađen izraz, ali na tankim joj je usnama titrao nesiguran osmjeh. Trebao mi je trenutak da shvatim kako se promijenila. Nije izgledala kao druga osoba, naravno, ali promijenila se onako kako bi se čovjek promijenio u gotovo četiri godine koliko je dugo nisam vidio. Ostarjela je. Bila je nešto mršavija nego prije, a crte lica postale su nekoliko nijansi oštrije, profinjenije. Više nije bila djevojka – bila je žena. Ali sjajna, ravna crna kosa ostala je ista kao i prije – sad zamršena zbog vjetra. Oči su joj i dalje bile onako krupne i intenzivne, probadajuće svijetloplave, gotovo sive boje, obrubljene gustim crnim trepavicama.
To je doista bila ona, moja Anna. Starija sestra koju nikad nisam imao.
Istog sam trenutka osjetio kao da mi se vratio dio mene. Anna mi je bila oslonac u najtežim trenucima života, uvijek je bila uz mene – kao potpora koja mi je itekako trebala. U njoj je bilo nešto što sam automatski povezivao sa sigurnošću. Bila je snažna i odrješita osoba koja nikad nije posustajala pred izazovom ili preprekama. U mnogočemu me nadmašivala i bila mi je uzor. Nisam to osjetio u početku, naravno, ali nestanak Anne iz mog života je ostavio dubok trag na meni – kao kad bolesniku prestajete davati lijekove. Naučio sam se nositi sa sobom, ali uvijek sam bio nekako prazan. Zato sam u ovom trenutku gotovo lebdio od sreće.
„Ne mogu vjerovati“, drhtavo se nasmijala. „Ja zbilja ne mogu vjerovati. Luke!“
I zatim se ona meni bacila oko vrata, čvrsto me zagrlivši, smijući se od srca.
„Tako si mi nedostajala“, protisnuo sam, naslonivši glavu preko njezine. Ovo je bilo gotovo izvantjelesno iskustvo – takvu sreću nisam doživio već godinama. Anna je ovdje, upravo ovdje.
„I ti meni“, odvratila je, a ja sam shvatio da plače kroz smijeh.
„Nemoj plakati“, blago sam joj rekao, pomilovavši joj obraz. „To nema nikakvog smisla.“
„Znam“, reče ona, malo se odmaknuvši od mene, pogledavši me suznim očima koje su blistale. „Vidiš, kao da sam znala da će mi trebati vodootporna šminka“, reče, nasmijavši se, pažljivo otirući suze.
I ja sam se nasmijao.
„Luke…to je tako nevjerojatno…ti…uopće se nisi promijenio“, reče ona bez daha.
Blistavo sam se osmjehnuo. „Očekivala si neku promjenu?“
„Pa iskreno da…nije fer. Ja moram starjeti“, dodala je, hineći ogorčenost.
„Daj šuti“, nasmijao sam se, „još ima života pred tobom. Ali da, promijenila si se.“
Slegnula je ramenima, a onda se opet zagledala u mene. „Oh, Bože, tako mi je drago što te vidim.“
„Uopće nisam očekivao da ću te sresti. Dakle doista si otišla u Pariz nakon…onog?“
„Da. Studiram“, reče ona, uz osmijeh. „Umjetnost. Naučila sam i jezik i zbilja sam dobra“, dodala je ponosno.
„Nisam ni sumnjao da ćeš uspjeti. Amber je također ovdje?“ upitao sam.
„Da, ona studira novinarstvo, ali vrlo se često nađemo na kavi ili na ručku. Nego, kako to da si ti ovdje? Jesu li Amy, Michael i Eric također ovdje?“, upitala je sretno, još uvijek pomalo zgromljena šokom.
Osmjeh mi je na djelić sekunde zatitrao na licu, ali onda sam brzo rekao: „Ne, nisu ovdje. U Londonu su. Ja sam odlučio otići na mali izlet.“
„Oh“, reče Anna, pomalo me sumnjivo motreći. Zaboravio sam koliko me dobro pozna. „Nešto nije u redu, ili?“
„Ne, sve je u redu“, nevino sam odgovorio, a onda se ogledao oko sebe. Annino je lice poprimilo izraz shvaćanja.
„Jesi li se zato vratio ovdje?“ upita me ona, pozorno me gledajući.
„Kako to misliš „zato“?“ uzbunjeno sam joj odvratio.
„Luke“, reče ona tim poznatim tonom, kao da mi želi reći nek' ne glumim, da prijeđem na stvar.“I ti i ja znamo da bi bila ogromna slučajnost da se sretnemo baš na ovom mjestu.“ Mahnula je glavom prema Sainte Chapelle.
„Da“, krotko sam priznao, ovaj put bez osmjeha na licu. „Želim opet proći sva mjesta na kojima mi se dogodilo nešto značajno.“
Anna je polako kimnula glavom, u znak razumijevanja. „Želiš li da uđemo?“ upita me ona.
Pogled mi je odletio prema crkvi iza nje. „Da“, rekao sam tiho. Zajedno smo krenuli prema crkvi. Hodali smo u tišini dok su nam koraci ječali po praznom prostoru donjeg kata. Kad smo stigli na drugi kat, našli smo se pred ulazom u dvoranu. Pomalo sam zastao kad sam se sjetio da sam već jednom ovdje bio, želeći uhvatiti Bellatrix.
„Luke?“
Annin glas me vratio u sadašnjost. „Idemo“, rekao sam.
Prošli smo kroz portal, a onda smo se našli u toj prostoriji.
Bila je ista kao i prošli put. Prostrana, izdužena prostorija popločena poda. Uz donji dio zidova prostirale su se ukrašene niše, nižući se prema oltaru koji je stajao na suprotnom djelu dvorane od ulaza. Tamo je stajao pozlaćeni gotički luk, kitnjast, ukrašen anđelima i raznim drugim motivima. Umjesto zidova, sa strane je prostorija bila gotovo posve ostakljena raskošnim, zadivljujućim vitrajima koji su po danu bacali zapanjujući spektar boja na pod. Strop je bio visok, tamnoplav, osut zlatnim zvijezdama u spletu visokih, šiljastih lukova.
Ali pogled mi se uvijek vraćao na pozlaćeni luk u dnu dvorane. Tamo je stajala Bellatrix prije više od četiri godine. Ovdje je pobjegla nakon što je ubila moju majku, nastojeći me odvući od drugih da može ubiti i mene. Gotovo sam je mogao vidjeti, njezinu vitku priliku u crnoj haljini, gotovo sam je mogao čuti kako mi se ruga. Premda je bila mrtva, zidovi kao da su još uvijek ječali od njezina glasa.
„Oooo…pa što se dogodilo, ha?“ izazivala je tim istim sopranom, sada grozno tepajući.
Bol. Ne bijes. Bol me posve obuzela, sjetivši me na taj događaj. Nisam htio Anni priuštiti da me vidi slomljenog, ali onda sam se nečeg sjetio. Nekoliko trenutaka nakon Bellatrixina izazivanja, ovdje se pojavio James. Bellatrixina ljubav, osoba koja je ubila Annine roditelje pred njezinim očima.
Sjećao sam se kako me iskušavao ovdje, kao da sam na procjeni svoje vrijednosti. Nije mu bilo važno što sam ostao bez majke, jedino do čega mu je bilo stalo je da vidi koliko potencijala imam. U mislima mi je odjeknuo moj vlastiti povik.
Pribrao sam se, bijesan, izmučen. Raskrilio sam ruke, sklopio oči i treći put u toj noći kriknuo: „Bombarda!“
Čarolija se raširila prostorijom kao sfera. Lanac je popucao i nestao u srebrnastom dimu. A onda se začuo gromoglasni prasak. Svi su prekrasni vitraji s bočne strane popucali. Razbili su se na sitne komadiće i izbili se iz okana. Poletjeli su preko prostorije uz glasno zveckanje. Kapelu je ispunila kristalna kiša. Šarena su se stakalca obrušavala prema tlu, glasno prskajući i zveckajući. Nakon nekoliko predugih sekundi, sve je utihnulo.
Ali prostorija je izgledala savršeno, netaknuto, kao da nitko nikad nije narušio njezin sveti mir. Kao da ista ova stakalca i isti ovi kipovi prije četiri godine nisu razasuti i razbijeni ležali na ovom podu. Kao da ništa od toga nije važno.
Svrnuo sam pogled prema Anni. Bila je mirna, a usne su joj bile stisnute, ali ne prijezirno. Kao da je ovo mjesto odonda posjetila bezbroj puta, kao da su joj od svega toga ostale samo tupe uspomene. Što je vjerojatno bila i istina.
Nakon što je moja čarolija razorila ovo mjesto, Anna je dotrčala ovamo, stala uz mene. Vidjela je Jamesa kako joj se smiješka s nasladom.
Začuo sam korake. Mnogo koraka. U Sainte Chapelle su ušli i drugi. Čuo sam zgrožene uzdahe. Netko mi je pomogao da se osovim na noge, nisam znao tko – netko tvrd i hladan. Zatim sam vidio Annu sa svoje desne strane. Razrogačenih očiju punih nevjerice, prošla je pokraj mene, piljeći u Jamesa. I on je izgledao jednako zatečeno.
„Ti…“ prošaptala je Anna.
James se zlobno nasmiješio, a onda su ga obavili zeleni plamenovi. Njegove su oči sjajile čak i u toj blještavoj vatri. Osmjeh je titrao sve dok se potpuno nije izgubio u divljoj lomači. Vatra je ugasla.
Anna se obračunala s Jamesom, iste noći kad i ja s Bellatrix. Oboje smo izvukli tu gorku pobjedu koja nam je obilježila daljnji život.
Anna je ubila Jamesa i to je na njoj ostavilo traga. Bila je više zrela, više odrasla. Naprosto sam joj to vidio u licu i očima.
„Kako se nosiš s time?“ zatražio sam tihim glasom koji je jedva bio jači od šapta.
Anna me pogledala. „Bolje je. Definitivno je bolje“, rekla je, zamišljeno kimajući glavom. „Ali još me progoni.“
„U snovima?“ upitao sam.
„Gotovo svake noći“, potvrdila je šaptom, a oči su joj počele blistati od suza.
Obuhvatio sam je rukom oko ramena i rekao: „Idemo.“
Okrenuo sam leđa zlatnom luku, cijeloj velebnoj prostoriji i njezinoj raskoši. Anna i ja otišli smo van, ali prije no što smo izašli kroz vrata, učinilo mi se da sam još jednom čuo godinama udaljenu jeku smijeha punog naslade.
*
Sjedio sam na visokom krovu Annine stambene zgrade, promatrajući veličanstveni Pariz. Splet svjetala i tamnih ulica tvorili su kaotičnu petlju, nepreglednu i živahnu. Noćno je nebo bilo posve vedro. Na njemu su treperavo sjajile srebrnaste zvijezde, a mjesec se u tankom srebrnom srpu kočio nasred tame.
Vjetar mi je umorno mrsio kosu, bacajući zamršene plave pramenove preko mojeg lica. Noge sam lijeno njihao preko ruba zgrade, a rukama sam se oslonio na rub. Prizor koji mi je sijevao pred očima bio je prekrasan, ali ja ga nisam mogao doživjeti kako treba jer u meni se opet odigravala nova borba.
Sreća koja me obuzela pri susretu s Annom pretvorila se u strah i zabrinutost. Strah koji mi je neugodno grčio utrobu, nezvano prisutan, kao da nikad neće nestati.
Mamili su me mirisi s ulice, tako slasni, kao da samo mene čekaju. Tisuće grla koja odišu raznim zamamnim aromama, topla krv koja kolajući tim žilama u meni pobuđuje zvijer.
Bio sam gladan.
Ruka mi je automatski poletjela prema rani na vratu. Sad je bila potpuno zarasla, ali na njenom je mjestu moj vrat bio pomalo deformiran, kao da je groteskno udubljen.
Tom sam prilikom izgubio mnogo krvi, a odonda se uopće nisam hranio. Moj posljednji objed bio je onaj nesretni lovac u šumi. Otad je prošlo punih tjedan dana. Bio sam iscrpljen – više se nisam mogao kretati brzo kao prije, nisam bio jak kao prije, oči su mi bile tamnije, koža koja je prije bila besprijekorne svijetle nijanse sad je bila lagano pepeljasta, lice mi je izgledalo umorno i ispijeno.
Pretpostavljam da bih mogao ubiti nekog prosjaka na ulici – samo bih mu skratio muke.
Ta me pomisao iznenadila. Zašto sad odjednom biram? Zašto mi je važno koga ću ubiti? I na kraju, zašto bih ubio nekoga tko je slab i umoran, nekoga čija je krv također slaba, manje ukusna od krvi nekoga tko živi punim plućima?
Zbog Anne, pomislio sam. Posljedice našeg susreta odjednom su se obrušile na mene, nemilosrdno, okrutno.
Tek je sad to doprlo do mene; Anna je čovjek. Ona je izvor moje tjelesne snage, moje umne pribranosti. I njezinim žilama teče krv, baš kao i svakom drugom ljudskom biću. Naravno da njoj nikada ne bih naudio, ali kako bi ona na to gledala? Kako bi reagirala da zna kako sam okrenuo leđa Amynom načinu života? Kako bi se ponašala da joj kažem da jedem ljude? Dovodim se u napast svaki put kad joj se nađem u blizini. Njezin cvjetni miris i sad mi je škakljao nosnice i sušio grlo. Spavala je u sobi nekoliko katova ispod mene. Imao sam je na raspolaganju, baš kao i cijeli Pariz – baš kao i cijeli svijet.
Ali ne bih to mogao učiniti – i nešto me kočilo, nešto me priječilo da uopće krenem u lov. Ali ako ne krenem u lov, činim praktički samoubojstvo. Koliko dugo mogu izdržati bez krvi? Ne znam, i nikad prije nisam bio prisiljen na to pomisliti, ali sad, kad su se moja žeđ za krvlju i moje odbijanje mogućnosti da nekog ubijem za to sukobili, nisam vidio rješenja. Zario sam nokte u tvrdu podlogu. Fasada je napukla, ali rukama mi je sijevnula neugodna bol.
Glasno opsovavši, elegantno sam počeo preskakati s jednog balkona na drugi, zaustavivši se na Anninom. Staklena su vrata bila otvorena, a svileni se, bijeli zastor lagano vijorio na noćnom vjetru. Vrlo tiho, za ljudsko uho nečujno, ušao sam u stan. Anna je ležala na krevetu na kojem je bila bijela posteljina. Crna joj je kosa bila rasuta po jastuku, a lice nespokojno, kao da proživljava nešto što je već mnogo puta vidjela, nešto neugodno i bolno.
Zamislio sam Jamesa pod njezinim vjeđama, visokog i zgodnog, u elegantnom starinskom odijelu, raskuštrane kose kako joj se pokroviteljski smiješka. U sljedećem trenutku, oboje su bili na velikom, dugom stolu na kojem stoje tri svijećnjaka u obliku troglavih zmajeva. Anna i James plešu, djelujući komično i veličanstveno u isto vrijeme, a onda, Anna povlači dug potez rukom, prizivajući plamen iz jednog svjećnjaka koji pogađa Jamesa i pretvara ga u lomaču. Jarki narančasti plamenovi sukljaju u zrak, nemirni, kaotični, tresući se od prodornog Jamesova vrištanja.
U tom trenutku u prostoriju dolazi Bellatrix, izbezumljena od bijesa, želeći ubiti Annu.
Tu sam zastao te prišao njezinom krevetu. Nježno sam blijedim prstima prešao preko njezina pomalo namreškana čela te približio usne tik do njezina uha.
„Više ti nikad neće nauditi. Gotovo je“, šapnuo sam, uopće ne razbivši time tišinu.
Čelo joj se polako izgladilo, usne opustile.
Uspravivši se, okrenuo sam se od nje i vratio se na balkon.
|