Praznina
10: Praznina
Nisam sasvim mogao prepoznati osjećaj koji me obuzeo. Bili su tu šok i nevjerica, ali bilo je i nečeg mnogo složenijeg, mnogo osobnijeg.
Ovo ni u kojem slučaju nije bilo nešto meni nepoznato; vidio sam mnogo – previše – smrti, a za mnoge sam od njih i sam bio krivac. Ali ova me smrt osupnula jače nego sam očekivao. Nisam stigao detaljnije promotriti stvari, jer su početni osjećaji počeli jenjavati; na njihovo se mjesto vratio bijes.
I zato nisam htio promotriti otkinutu glavu koja mi je ležala pred koljenima, niti u obezglavljeno truplo koje je poput kakve groteskne krpene lutke beživotno palo na mramor. Pogled sam upro u Dimitrija.
Prvi put otkad sam ga upoznao izgledao je stravično. Tijelo mu je bilo ukočeno, mišići napeti, čeljust mu se gnjevno stiskala dok su mu mišići u njoj igrali, Obrve spuštene nisko nad prodornim zelenim očima. A premda su mu usne bile čvrsto stisnute, iz usta mu se, niz bradu, vrat i prsa slijevala grimizna krv, odudarajući od bijele kože. Grimiz mu je natapao bijeli brokatni prsluk koji je nosio ispod crnog baršunastog kaputa. Tako okamenjen u svoj svojoj sablasnoj okrutnosti i ljepoti, nije izustio ni riječi – samo mi je uzvratio pogled iz kojeg nisam mogao ništa iščitati.
Nesigurno, nespretno, ljudski, osovio sam se na noge, i dalje pritišćući šaku na vrat gdje su ga Darrenovi zubi nekoliko sekundi ranije proboli i otkinuli dio. Krv mi se i dalje izlijevala iz tijela. Osjetio sam kako mi tijelo slabi, kako počinjem osjećati blagi napor u nogama, iako sam tek stajao. Još sam uvijek razrogačeno promatrao Dimitrija.
„Zašto?“ bezglasno sam dahnuo, budući da nisam mogao natjerati glas da se probije kroz glasnice.
Ali u tom je trenutku Dimitrij preusmjerio pogled; pogledao je negdje iza mene – iza i više.
Okrenuo sam se i podigao pogled; na samom vrhu stubišta stajala je Gloria. Nije disala, nije se micala, nije treptala. Sve je na njoj bilo sasvim nepomično, čak i sjajna kosa boje mahagonija. Lice joj je bilo iskrivljeno od bijesa – kao da jedva može povjerovati onome što vidi pred sobom. A premda se nije micala, šaku je tako čvrsto ovila oko rukohvata da sam čuo kako on počinje pucati.
Nakon što su joj mahnite oči obuhvatile cijelo predvorje, intenzivno se zagledala u Dimitrija, baš poput mene maloprije. Razlika je bila u tome što je njezin pogled, za razliku od mojega, isijavao srdžbu.
Dimitrij se pokrenuo; munjevito se uspeo stubištem i skrenuo u hodnik, s Glorijom za petama.
„Ne!“, proderao sam se, premda promuklo, iznenadivši se snagom svoga glasa. Požurio sam za njima, premda sam bio preslab da budem tako brz kao oni; gubitak tolike količine krvi me iscrpio. Projurio sam kroz hodnik i našao se pred vratima Dimitrijeve sobe upravo u trenutku kad su se ona zatvorila i kad je s druge strane tišinom odjeknuo škljocaj. Zaključao je vrata.
Nisam to učinio sasvim svjesno, ali sklopio sam oči i prepustio se zraku; odmah sam osjetio kako mi se tijelo raznosi u crni dim – obuzeo me osjećaj olakšanja. Zatim sam se strmoglavio prema podu; prošao sam kroz mali razmak između poda i vrata i ušao u Dimitrijevu sobu. On i Gloria zgranuto su zinuli kad sam ponovno preuzeo svoj oblik. Dok su im se iznenađenje i bijes miješali na licu, shvatio sam da sam se poslužio magijom. Kako čudno…
„Zašto si to učinio?“ zarežao sam na Dimitrija, odjednom ponovno bijesan.
„Zaslužio je“, siknuo je Dimitrij i došao do crnog stola od drveta, prišao s bočne strane i skinuo kaput. Bijeli mu je prsluk gotovo sav bio uprljan krvlju.
Rana na vratu me odjednom zapekla.
„Ovo?“, gnjevno sam upitao, pokazujući na svoj vrat. „To nije ništa. Zaslužio sam to.“
„Nisam ga ubio zato što te je ugrizao“, reče on, gotovo posprdno.
Strgnuo je prsluk sa sebe i obrisao bradu. Zatim ga je bacio na stol. Torzo mu je sad bio otkriven. Blaga srebrnasta svjetlost mjeseca koja je dopirala kroz velika staklena vrata njegova balkona lagano se odbila od njegovih prsa koja su izgledala kao da mutno svjetlucaju. Šake su mu se bijesno stisnule, svi su mu se mišići napeli. Izgledao je kao da je isklesan u mramoru. Previše lijepo da bi bio stvaran, a ipak, nikad mi nije bio toliko odbojan.
„Nego zašto?!“, vrisnuo sam, stisnuvši šake baš kao i on.
Zelene su me oči iznenada pogledale, žareći svojim intenzitetom, gotovo sjajeći u mraku poput mačjih.
„Vidim da se nisam dovoljno dobro izrazio“, reče on prividno mirnim tonom, iako očito sve bjesniji iz sekunde u sekundu. „Nisam ga ubio samo zbog toga.“
I dalje sam ga samo gledao.
„On je bio taj koji se pobunio protiv nas! On je bio taj koji je Victoriji objavio rat! On je bio taj koji je htio da nas se ukloni odavde! Glupi nomad!“ urlao je Dimitrij u moje lice koje je postalo gotovo bezizražajno.
Znači to je bio Darrenov zločin. Naglo prekinuto razdoblje mira o kojem mi je Gloria pričala. Darren nije htio da ova grupa vampira zavlada ovim područjem.
„Kako se usuđuješ?“ začuo sam tihi glas kako podrhtava od bijesa. Gloria se tek sad uključila. Kliznula je naprijed, zaustavivši se kraj druge bočne strane velikog crnog stola, točno nasuprot Dimitriju. Tijelo joj je bilo napeto; prsa su joj se ubrzano podizala i spuštala, kosa joj je izgledala kao da će početi vijoriti – izgledala je poput mačke koja se sprema za napad. Nikad je još nisam vidio tako zastrašujuću i tako lijepu.
Dimitrij je sad pogledao nju, a u tom je pogledu bilo više izmiješanih emocija.
„Sve je išlo savršeno“, sikne Gloria jednako tiho i treperavo, nakostriješivši se, „a sad si učinio…OVO!“
Na zadnji je povik žestoko zamahnula rukom; masivni je stol poletio prema zidu. Sraz je gromoglasno odjeknuo sobom, a stol je u dijelovima pao na pod.
Bila je posve razjarena, izvan kontrole. Iz dubine prsa počelo je dopirati režanje. Izgledala je kao da će joj se korzet raspuknuti, koliko je uzrujana bila. Oči su joj se divlje krijesile i prepoznao sam taj manični žar u njima – isti je taj imala i Victoria one noći prije gotovo pet godina kad je došla po mene. Bio sam zastrašen zvukom njezina povišena glasa i njezinim činom. Nikad je prije nisam vidio kako izražava svoju snagu, a kamoli bijes.
Dimitrij je ustuknuo, ali pritom je siknuo. Nitko u ovoj prostoriji nije sasvim vladao svojim osjećajima; sve troje smo se prepustili zvijerima koje su skrivene čučale ispod lijepe i varljive vanjštine.
„Znaš da je to zaslužio, Gloria…“, pokušao se braniti Dimitrij.
„Koliko“, šapne Gloria prodorno, ubojito, „koliko sam vam puta rekla da ne dirate Darrena i Veronicu? Trebao si ga samo otjerati odavde!“
Na njezinu je zadnju rečenicu nešto u meni puklo.
„Što si to rekla?“, tiho sam je upitao, najednom oprezan.
Gloria je čvrsto stisnula čeljust i sklopila oči, bijesno puhnuvši.
„Što si to rekla?“ ponovio sam, ovaj put vrlo prodorno.
„Ne podiži glas na nju“, obrecnuo se Dimitrij na mene.
„Zašutite obojica“, bijesno će Gloria.
„E baš neću“, zarežao sam. „Trebao je otjerati Darrena? Zato si me zadržavala, zato me nisi pustila da izađem iz sobe?“
Gloria me prostrijelila pogledom, zaškrgutavši zubima.
„Ja nisam tvoje vlasništvo!“ Kriknuo sam joj u lice, razjaren poput lava.
„Prestani govoriti, Lucase“, protisnuo je Dimitrij.
Munjevito sam se okrenuo prema njemu i zaustio da mu odbrusim, ali već je započeo svoj odgovor Gloriji.
„Znaš ti dobro da je njegovo ubojstvo opravdano. Čudim ti se, Gloria,“ rekao je, a u glasu sam mu čuo razočaranje, iako otežano gnjevom. „Mislio sam da bi barem ti željela izvršiti Victorijinu volju.“
„A misliš da Victoria ne bi radije željela da ubiješ mene?“, hladno sam dočekao.
Dimitrij me ponovno pogledao, ali nije mi odgovorio.
„Victoria je mrtva“, protisnula je Gloria, a oči su joj bile izmučene bijesom i tugom – u njima su se nakupljale krvave suze.
Nakon te izjave nastupila je mrtva tišina.
Sve troje piljili smo u pod, posramljeni svojim ispadima, svejedno bijesni i unezvijereni.
Koliko ću toga još morati podnijeti? Koliko će me puta drugi povrijediti, koliko ću puta biti u situaciji da mi krivnja i tuga razdiru duh? Dimitrij, kojeg sam počeo smatrati prijateljem, ubio je osobu koja me je prihvatila onako rastrojenog, izgubljenog i samog prije dvije godine. Pa čak i Gloria, ta zadivljujuća žena koja mi je toliko pomogla, čija je diskretna posesivnost uznapredovala do toga da je odlučila otjerati bilo koga tko dođe po mene. Bol i razočaranje koji su u meni najednom sunuli poput jarkih plamenova koji ne trebaju potporu da gore posve su me obuzeli. Bilo je kao da se oko mene urušio neki zid koji je prikazivao lijepe i ugodne iluzije. Njegovi su razbijeni ostaci još ležali uokolo, želeći se obnoviti, ali istina izvan njegove varljive zaštite bila je previše surova i teška. Koliko ću još toga morati podnijeti, zapitao sam se ponovo. Više ništa. Premda je ova situacija bila posve nerazriješena, shvatio sam da ne želim saznati njezin ishod. Ne želim više biti dio ovoga.
I tako sam odustao.
Ruke su mi bezvoljno pale uz bokove, a pogled sam usmjerio kroz mračni prozor, izbjegavajući prizor Glorije i Dimitrija. Sporo sam se okrenuo prema vratima i u potpunoj im tišini prišao. Potegnuo sam kvaku i izašao u hladni hodnik koji je ječao svojom tamom…svojim posvemašnjim mrtvilom i spokojnom krivnjom koja je ostala lebdjeti u zraku nakon nemilog čina koji se u ovoj kući maloprije odigrao. Odrješito sam zatvorio vrata za sobom, ostavivši iza sebe sav bijes i svu tugu.
Ostala je samo praznina.
*
Nekoliko sam sati samo ležao na svome krevetu. Bez misli, bez osjećaja. A onda sam učinio ono što sam znao da moram. Ustavši, otišao sam do velikog ormara od rezbarenog tamnog drveta. Svukao sam sa sebe crni kaput i brokatni prsluk. Bacio sam ih na krevet, promatrajući ih. U ovom periodu bili su mi nešto poput uniforme. Ali bili su i nešto više. Duboko sam uzdahnuo i promrsio dugu, kaotičnu plavu kosu prstima, oslonivši se laktom o zid uz prozor. Vani je još bila noć, ali uskoro će početi svitati. Ipak, bilo je dovoljno tamno da u staklu vidim svoj odraz. Moje lice i torzo blago su sjali pod srebrnim mjesecom, a kosa mi je padala preko ramena. Rana na vratu više nije krvarila; u stvari, već je počela zarastati, ali znao sam da će taj dio mog vrata zauvijek ostati pomalo deformiran. Ponovno sam uzdahnuo i vratio se do ormara. Pronašao sam svoju usku crnu majicu kratkih rukava, crvenu kariranu košulju i iznošene traperice u kojima sam došao na ovo mjesto. Nisam se žurio s odijevanjem, ali činio sam to bez oklijevanja. Kad sam bio gotov, izgledajući kao uljez, isto kao i kad sam ovamo došao, prešao sam rukama uz svoje bokove, osjetivši nešto u lijevom prednjem džepu traperica. Izvadio sam presavijeni komad tvrdog papira iz džepa i pogledao.
Bila je to ista ona fotografija koju mi je poklonila Emily za moj rođendan prije skoro četiri godine.
Emily, Adrian i ja, nasmiješeni, sretni, bezbrižni. Ljudski.
Adrian je bio visok i mršav, a dobroćudne zelene oči djelovale su toplo čak i na fotografiji.
Emilyno je lice ovdje bilo srcoliko i pjegavo. Oči su joj bile nevine, duboke plave boje, a kosa joj je u riđim kovrčama padala preko ramena. Nije nimalo nalikovala na rubinski crvenu, svilenastu valovitu kosu koju je imala kasnije kao vampirica. Opet sam se podsjetio da se nalazim u kući žene koja ju je ubila.
I na kraju ja, posve drugačiji. Kosa mi je bila kraća nego sada, nedvojbeno urednija i nešto više smećkasta. Iznenadio sam se kako sam prosječno izgledao, nimalo posebno.
I trebao mi je trenutak da shvatim da su sve tri osobe na toj fotografiji mrtve.
Nisam osjetio čežnju, nisam osjetio žalost, tek neugodni grč u želucu koji mi je jasno govorio da više nikad neću biti taj dječak na fotografiji. Zauvijek ću ostati ovaj lijepi, šuplji mladić – starac iznutra, vampir bez životnog elana.
Ponovno sam je presavio i spremio u džep.
Uzeo sam također lažiranu putovnicu i novčanik, pospremio krvavi kaput i prsluk, a onda se još jednom osvrnuo po mračnoj prostoriji. Ovo nikad nije bio moj dom, pomislio sam, tek još jedna postaja na putu.
Nastojao sam biti što tiši pri izlasku kako me nitko ne bi primijetio.
Hodnik je bio posve pust. Zjapio je tako, prazan i hladan, bez ikakvog traga života. Još uvijek tup, polako sam hodao, promatrajući tamne oplate na zidovima. A onda sam se našao na vrhu stubišta u golemom, okruglom predvorju. Pogledao sam preko rukohvata i vidio da je posve prazno. Ničeg nije ostalo što bi podsjetilo na Darrenovo ubojstvo, čak niti kap krvi.
Rana na vratu čisto me malo zapekla.
Bilo je previše spokojno; toliko spokojno da sam znao kako su se svi povukli da me puste da odem u miru. Bio sam im zahvalan na tome, nekako. Bit će mi draže ako mogu naprosto nestati odavde.
S jednom rukom na rukohvatu, lagano sam se spustio niz stubište. Produžio sam prema golemim ulaznim vratima, shvativši da kroz tamne prozore predvorja dopire najmanji tračak svjetlosti. Bliži se zora.
U trenu kad sam prišao vratima, na zatiljku sam osjetio dah. Nisam je čuo, ali znao sam da stoji iza mene. Stisnuo sam oči, ne znajući želim li je vidjeti ili ne.
„Ne idi“, šapnula je, razbivši time savršenu tišinu. „Molim te, oprosti mi.“
„Ovdje nema mjesta za mene“, šapnuo sam i ja, još uvijek okrenut prema vratima.
Iznureno je izdahnula. „Nemoj to činiti…ti – ti ne razumiješ koliko mi značiš.“
Gotovo da sam se osmjehnuo.
„Ne razumiješ koliko si poseban“, nastavila je uzbuđeno ispod glasa. „Vampir…vampir s ljudskom dušom…ti si prekrasan, Lucase.“
Stisnuo sam čeljust, ne želeći slušati te riječi.
Čak i protiv svoje volje, okrenuo sam se prema njoj. Zažalio sam zbog toga čim sam je ugledao. Njezina me ljepota opet osupnula. Sjajna, tamna kosa padala joj je preko ključnih kostiju, donja joj je usna lagano podrhtavala, prekrasne oči su se caklile, grlo joj se stezalo, grudi joj se ubrzano podizale i spuštale zbog disanja.
Zabacio sam glavu i pogledao gore, i sam prebrzo dišući. Ne smije mi biti privlačna. Ne smije me odvratiti od namjere.
Još se približila, prišavši mi na svega dva pedlja.
Podigla je jednu ruku i meko je položila na moja prsa, prstima prešavši preko udubine u mom vratu i ključne kosti.
Spustio sam pogled, našavši se opet oči u oči s njom.
„Onda me pusti da pronađem ostale poput sebe“, šapnuo sam okrutno, znajući koliko će je to pogoditi.
Shvatila je moje aludiranje na Amy i gotovo je zajecala. Obrve su joj se skupile, ne ljutito, već povrijeđeno. Strijeljala me svojim intenzivnim očima.
„Nemoj mi to raditi“, rekla je tihim, dubokim glasom, zvučeći kao da će se rasplakati.
Nisam ništa rekao, već sam uzmaknuo za jedan korak, pritisnuvši se leđima o vrata.
Nije mi kanila dopustiti da odem – u očima joj je sijevnuo plamen požude i odlučno je zakoračila naprijed, provukavši jednu ruku iza mojih leđa. Povukla me prema sebi; snaga joj je bila neodoljiva. Čvrsto se privila uz mene; osjećao sam njezin korzet na svojem trbuhu. Drugu mi je ruku provukla kroz kosu. Opsceno je uzdahnula, a ja sam osjetio njezin dah na svojim usnama. Propela se na prste i sladostrasno pritisnula svoje usne o moje, a moja volja kao da se rasplinula. Učinio sam isto što i ona, privivši je još više uza se, kao da je nikad neću pustiti.
A premda sam bio u zagrljaju tamnokose ljepotice, duboko u mojoj svijesti na površinu se probila slika zlatokose djevojke koja je na svome licu imala izraz zgranute nevjerice. Njezina bol natjerala me da se oduprem.
Odvojio sam usne od Glorijinih, ponovno gledajući prema stropu, dišući uistinu prebrzo. I dalje me nije puštala. „Ostani“, šapnula je, zajapurena jednako kao i ja.
Ponovno me pritisnula o zid i približila lice mojem; pogledao sam je i protisnuo: „Oprosti.“
U trenutku kad je opet sunula prema meni, ponovno sam prestao osjećati. Tijelo mi se rasplinulo u gustom crnom dimu, izvitoperivši se kroz zrak; izvukao sam se iz Glorijinog zagrljaja i provukao kroz mali otvor u vratima, izletjevši u praskozorje, zauvijek napustivši Musée des Vampires.
|