Lovac
6: Lovac
Bio sam žedan. Žeđ mi je sjekla grlo poput kandži orla. Ustao sam od svojeg stola od ebanovine i bacio pogled prema crnim zastorima koji su zaklanjali pogled na šumu. Prišao sam im i razmaknuo ih. Bilo je oblačno, naravno, i htio sam sad iskoristiti priliku za lov jer posljednjih je nekoliko dana sunce obasjavalo šumu. Naravno, kad bih iskoračio na sunce, ono bi mi samo osjetno oslabilo osjetila, pogotovo vid, ali znao sam da bi mi dugotrajniji boravak na suncu mogao itekako naškoditi. Postalo bi mi slabo, tijelo bi mi onemoćalo, a Amy mi je jednom rekla da ako ostanemo na suncu duže vrijeme, koža nam počinje biti krhka, a ponekad se čak ostvaruje i stari mit o vampirima; sunce nas pretvori u pepeo. Bila je to cijena koju smo plaćali za našu ljepotu, snagu i brzinu. Uvijek je bilo sigurnije ostati pod okriljem oblaka, ili još bolje, noći.
Zato nisam htio propustiti ovu priliku. Okrenuo sam se uz zamah svog kaputa od crnog baršuna te izašao iz svoje sobe. Dugi me, mračni hodnik poveo do glavnog stubišta. Spustio sam se niz stepenice pokrivene sjajnogrimiznim sagom te dospio u veliko predvorje.
„Zdravo, Lucase“, dobacila mi je Serena, sitna, mršava vampirica, androginskog tijela, ali izuzetnih krupnih očiju zapanjujuće zelene boje i nevjerojatno crne kose koja joj se potpuno ravno slijevala niz leđa poput satenske zavjese, ali ta je crna boja bila tamnija od bilo koje tame koju sam dotad vidio. Bila je crnja od opsidijana ili katrana.
„Dobar dan, Serena“, odvratio sam tiho i meko, krenuvši prema velikim vratima.
„Kamo si krenuo?“ začuo sam Dimitrijev glas iza leđa. Grupa vampira opet me odmjeravala pogledima. Okrenuo sam se s pola tijela i rekao: „U lov. Idem iskoristiti priliku sad kad nema sunca“.
Dimitrij, jedan od najljepših vampira koje sam dosad vidio, visok, mišićav, ali ne previše, duge, svijetlo smeđe kose, nalik na moju, ali sjajnije i urednije, blago se osmjehnuo i kimnuo.
Brzo sam im mahnuo rukom, a onda munjevito izašao van i zaletio se u dubine šume, ostavljajući Vampirski muzej iza sebe.
Hitajući između stabala crnogorice, opet sam se zamislio. Prošli su već tjedni otkako sam bio u Musée des Vampires, a nisam čuo ni glasa od Veronice ili Darrena. Gloria ih nije spominjala; silno se trudila da budem prihvaćen među svim tim otmjenim vampirima. Kad me službeno upoznala, bila je to neugodna situacija u kojoj su djelovali gotovo zgađeno kad im je Gloria objavila da ću ostati kod njih, a ja nisam imao nikakvu želju ostati ako će se oni tako odnositi prema meni. Ipak, Gloria me molila da ostanem. I već nekoliko dana kasnije, odjenuo sam crne hlače, prsluk od brokata i kaput od crnog baršuna, čak sam pustio nokte da postanu dugi i oštri, a ipak uredni, ali nisam bio sklon vezanju kose satenskim vrpcama. Ostavio sam je da bude onakva kaotična i divlja, da se na vjetru izvitoperi poput ognja. A svaki put kad bi se to dogodilo, sjetio bih se Veronicine narančaste kose, koja je uvijek bila živa poput vatre – i shvatio bih koliko mi nedostaje. A premda su me ostali vampiri sad prihvatili, i gotovo smo postali prijatelji, još uvijek mi je nedostajala. Ali znao sam da je sad negdje daleko s Darrenom, da je sretna. Osjećao sam se gotovo krivo što sam im se ikad pridružio. Bolje bi im bilo da me nikad nisu upoznali. Ostali bi uvijek zaljubljeni i sretni, kao što su nedvojbeno i sada.
Misli mi je prekinuo miris krvi.
Zaustavio sam se, i ogledao se oko sebe. A onda sam, sa svoje desne strane u daljini ugledao čovjeka. Nosio je zagasito zelenu odoru i odgovarajući šešir. U rukama je držao pušku, spremnu da opali. Lovac je zurio u svoj plijen; nedaleko od njega, mala je, krhka srna zastala kraj obližnjeg grma paprati i stala ga brstiti. Nije niti primijetila tihu smrt kako joj prilazi sve bliže, nije znala kako će joj jedan munjeviti metak raznijeti grudni koš i usmrtiti je za tren oka. Izvio sam usne u zloban smiješak, odlučivši se poigrati svojim plijenom prije no što ga uhvatim. Mnogo mi je različitih ideja palo na pamet, praktičnih, kreativnih i odvratnih u isti mah.
Stao sam trčati prema lovcu, ali zaobišao sam ga u polukrugu, namjerno se sudarajući s lišćem kako bi me lovac čuo.
Čim je začuo šum, lovac se uspaničeno okrenuo i uperio pušku u posve pogrešnom smjeru. Stajao sam mu iza leđa, ali na udaljenosti od tridesetak metara, kako me ne bi vidio.
Ponovio sam manevar, ovaj put ulijevo.
Lovac se izbezumljeno ogledavao oko sebe, ne shvaćajući što se događa. Lice mu se orosilo znojem, a čuo sam kako mu srce divljački tuče, kako mu panično tjera krv po tijelu. Bio je mlad. Možda u ranijim dvadesetim. Bio je visok, a na pristalom licu igrao mu je strah. Jaka čeljust mu se napela. Šuma je opet bila savršeno tiha.
Srna je primijetila što se događa. Stajala je uspravno, oprezno, promatrajući, osluškujući. Vidio sam kako joj se trup nadima ispod prljavosmeđeg krzna. Krupne su joj, crne oči buljile u lovca.
Zaustavio sam se ispred velike tise te se uzverao na nju, što sam glasnije mogao.
Lovac je brzo uperio pušku u drvo na koje sam se popeo te opalio.
Prasak je odjeknuo šumom, a metak se zabio u deblo. Pucanj je prepao srnu koja je prestrašeno pobjegla, graciozno se krećući na vretenastim nogama, nestajući iza redova mutnog zelenila.
Lovcu su se na licu izmiješali strah i bijes. „Sranje“, promrmljao je, a onda se opet ogledao oko sebe, želeći pronaći to što ga je omelo. Pogledao je uvis. U šumi je opet vladala potpuna tišina. A onda sam skočio s vrtoglavo visokog drveta, meko se dočekavši na noge, petnaestak metara ispred lovca.
Uspravio sam se iz mačkastog čučnja u nešto uspravniji stav; na usnicama mi je plesao zloslutni osmjeh.
Lovac je uperio pušku u mene; lice mu je bilo tako prestrašeno da je izgledao gotovo bezumno. Ovo je bio trenutak u kojem je lovac postao plijen.
A onda je shvatio da nisam nikakva životinja. Vidio je mladića od sedamnaest godina u crnom kaputu kako mu se zlobno kesi.
„Tko si ti?“, upitao me, zadihanim glasom. Na licu kao da mu se ocrtavalo olakšanje. Ipak, nije spustio pušku.
„Lovac“, preo sam sretno, a onda sam grleno zarežao.
Strah mu se vratio na lice, a onda je puška još jednom opalila.
Metak mi je probio trbuh; osjetio sam goruću bol u tijelu, kao da mi je eksplodirao dio tijela, ali nisam se ni lecnuo. Posegnuo sam za metkom; nije se zabio duboko jer mi je koža bila prilično tvrda. Vidio sam da mi je prsluk pun krvi. Bio sam već strahovito žedan. Zato sam samo izvadio metak iz sebe i bacio ga lovcu pred jednu crnu čizmu.
Prestrašeno je kriknuo i pobjegao najbrže što je mogao prema izlasku iz šume. Napravio je možda tek osam koraka, a već sam se našao ispred njega, i dalje nasmiješen.
Iznureno je izdahnuo, kao da mu je nešto izbilo dah iz pluća. Lice mu je bilo obliveno hladnim znojem, a oči su mu se raširile od šoka; bile su velike, smeđe i caklile su se od suza.
Sunuo sam naprijed, zaletjevši se u njega; poletjeli smo kroz zrak, a onda je on leđima strahovito udario o veliki, hrapavi bor. Vrisnuo je od bola.
Željno sam zario zube u njegov mekani vrat; zagrizao sam takvom silinom da me čeljust zaboljela. Još je jedan vrisak, najgori do sad, ispaćen i zgrožen, proparao tišinom šume.
Pio sam, pohlepno, osjećajući kako mi tijelo prožima nagla toplina. Slatki okus krvi škakljao mi je nepce. Bila je tako topla…
Srce je mahnito kucalo, kao da se bori svim snagama, ali tijelo se sve manje trzalo. Iz usta su mu izlazili tek slabi dahtaji, kao da očajnički želi pozvati upomoć, ali nikako ne uspijeva, i tanki mlaz krvi. Krv je postajala hladna.
Odvojio sam zube od njegova vrata i pogledao ga. Još nije bio mrtav. Još sam čuo otkucaje njegova srca. Bio je blijed i jako slab. Ako ga tako ostavim, umrijet će. Lijepo mu je lice bilo i dalje iskrivljeno strahom. Slabašno se trzao, očito u velikim bolovima, ali preslab da smogne snage da pusti od sebe glas. Hripavo je povukao dah, ispaćeno i bolno. Primio sam mu glavu objema rukama i snažno okrenuo. Slomivši mu vrat, položio sam mu glavu na tlo. Zatim sam se opet prignuo i jezikom prešao od vrha njegove brade tek do kuta usana kako bih mu maknuo krv koja mu je izašla iz usta.
Ustavši, okrenuo sam se i polako otišao. Netko će ga već naći tamo. Vukovi, možda.
Kad sam se vratio do Muzeja, sunce je već bilo zašlo, a oblaci su se na nebu prorijedili, otkrivajući pogledu tamnoplavo nebo protkano svjetlucavim, srebrnastim zvijezdama. Nisam se uopće žurio pri povratku. Hodao sam normalnim, ležernim ljudskim hodom, ponovno razmišljajući. O svojim pogreškama, o mojoj izdaji, o Amynim uvjerenjima, o svojoj, vrlo upitnoj budućnosti.
Htio sam produžiti prema ulazu u golemu kuću, ali ispred kamenih stuba koje su vodile prema vratima, čekala me prilika u crnom.
Zastao sam. Bio je to Dimitrij. Njegova je veličanstvena pojava stajala mirno poput kipa dok mu se mutni sjaj zvijezda odražavao u mudrim zelenim očima, a smeđu mu kosu blago mrsio lahor.
Zakopčao sam svoj kaput kako bih sakrio mjesto gdje je lovčev metak probio brokatni prsluk, ali znao sam da je Dimitrij to već zasigurno opazio. Zatim sam krenuo prema njemu postojanim tempom.
„Dimitrij“, pristojno sam ga oslovio, praveći se da me ne zanima zašto stoji ispred stubišta. Produžio sam pokraj njega, prema vratima.
„Čekaj, Lucase.“ Glas mu je bio čvrst i autoritativan, a ipak nekako ugodan, gladak.
Nevoljko sam se okrenuo prema njemu. „Da?“ upitao sam ga, prazna izraza lica.
„Imaš li što protiv jedne šetnje?“ upitao me, i dalje okrenut u smjeru odakle sam došao. Ovo je bilo čudno. Što on želi od mene? A mislio sam da su se svi više-manje priviknuli na moju prisutnost u kući. Želi li on da ja odem? Naravno da ću otići. Ne želim još i njima otežavati život. Bez obzira na to što Gloria rekla.
Tiho sam uzdahnuo i spustio se do njega, sve dok se nismo našli rame uz rame. Pričekao sam da on počne voditi, što je za trenutak i učinio. Krenuli smo prema desnoj strani kuće; shvatio sam da ćemo samo kružiti oko nje.
Hodali smo tako minutu, u potpunoj tišini, a onda mi je tiho rekao: „Nikako te ne mogu shvatiti.“ Pogledao sam ga u čudu, a obuzeo me neki nepoznat osjećaj.
Lice mu je bilo tako izuzetno; ravni nos, besprijekorne jagodične kosti, snažna čeljust, prodorne, bademaste oči, sjajna smeđa kosa do ramena…bio je toliko ljepši od mene, ali kao da mu se na licu ocrtavala patnja koju sam ja osjećao cijelo vrijeme.
„Mogu osjetiti što misliš, znaš“, promrmljao je tako tiho da sam ga jedva čuo.
Nasmijao sam se kroz dah. „Što, znači ti čitaš misli?“
Pogledao me; bilo je kao da gleda neku zagonetku, neki zamršeni problem kojem nikako ne može naći rješenje. Ustuknuo sam od žestine tog pogleda.
„Ne“, rekao je, „samo osjećam o čemu razmišljaš. Ne mogu ti točno pročitati misli.“
Nisam znao što bih mu rekao na to pa sam ga samo nastavio tupo gledati.
„Tvoje ponašanje…tako nema smisla“, nastavio je Dimitrij. „U tebi je nešto izrazito…ljudsko…a ipak, kad loviš, igraš se sa svojim plijenom; voliš vidjeti strah na njihovim licima. To nema smisla. Ti nemaš smisla.“ Glas mu je pri kraju postao grub.
Riječi su me ošinule poput biča; znao sam to. Oh, kako sam znao. Ali uvijek bi me zgromila krivnja zbog onoga što sam učinio. Ni sam nisam shvaćao u čemu je zapravo problem. Bilo je kao da sam zapeo na pola puta između Craneovih i vampira iz Muzeja.
„Ja…oprosti, Dimitrij, ne mogu“, protisnuo sam kroz zube, a onda se okrenuo u smjeru odakle smo došli. Bio je brži nego što sam očekivao; prikovao me rukama uza kameni zid kuće.
„Pusti me“, prijeteći sam prosiktao.
„Ne“, zarežao je, ljutito, grubo, i dalje me čvrsto šakama pribijajući uza zid.
„Pusti me“, ponovio sam ubojitim tonom, uprevši svu snagu svojeg pogleda u njegove oči. Bile su bijesne, ali ipak čeznutljive.
„Ne“, rekao je opet, zadižući tanke usne nad zube. „Neću te pustiti sve dok mi ne objasniš.“
„Je li? A što bi ti da ti kažem?“, upitao sam gnjevno, ali prigušeno. Osjećao sam kako mi iz dubine prsa navire režanje.
Lice mu se pribralo. Unio mi se u lice, previše se približivši. „Želim te shvatiti“, dahnuo mi je u kut usana. Ostao je tako pognut, kao da je izmučen, lica postavljena uz moje. Njegov mi je dah škakljao blago razmaknute usne.
A onda sam iskoristio svoju prednost; grubo sam ga odgurnuo od sebe. Otklizio je nekoliko metara unatrag, ali nastavio me pozorno motriti.
Stajao sam posve mirno, šaka tako čvrsto stisnutih da su se tresle. Dugu mi je, plavu kosu mrsio povjetarac, a u oči mi je navirala krv.
„Molim te.“ Glas mu je bio tek mrmor.
„Proživio sam stvari koje bi ti bilo teško pojmiti“, oštro sam rekao, zadržavajući suze. „Život mi se okrenuo naglavačke u manje od godinu dana. Izgubio sam oba roditelja, dvoje najboljih prijatelja, progonila me članica vlastite obitelji, napadali su me i čarobnjaci i vampiri…a u jednu sam se vampiricu i zaljubio. I zatražio sam od nje da me pretvori. I onda sam to upropastio“, glas mi je žestoko podrhtavao. „Upropastio sam jedinu priliku da imam lijep život. Sve sam izgubio, a ipak živim. Živim tako što oduzimam živote, a što je još gore, uživam u tome.“
A onda sam se jednostavno slomio, baš kao prije četiri godine u Parizu, u Sainte Chapelle. Krv mi se postojano slijevala iz očiju, a tijelo mi je drhtalo. Osjećao sam kako ću izgubiti ravnotežu. Bilo je to tako čudno. Sve sam to već prije znao, ali kad sam to izgovorio ponovno, shvativši koliko sam beznadan, naprosto sam izgubio snagu u nogama.
Ipak, prije no što sam koljenima dotaknuo tlo, Dimitrij me osovio na noge. Nisam se ponovno učvrstio; klonuo sam na njegovo tijelo, poput marionete bez konaca, bez oslonca, bez smisla.
Dimitrij me bez napora odnio do kamenog zida goleme kuće koja se nadimala svuda s te strane, te me postavio u sjedeći položaj. Zatim je i on sjeo kraj mene. Jedno smo vrijeme samo gledali zvijezde kako živahno blistaju na sad već crnom nebu, u savršenoj tišini. Osjetio sam kako mi kožu steže skorena krv na njima.
„Oprosti“, javio se s moje lijeve strane, nakon duge šutnje. „Žao mi je što sam bio tako grub prema tebi…ali jednostavno me izluđivalo to što te ne mogu dokučiti.“ Glas mu se orio od žestoke isprike u njemu.
Nisam bio siguran mogu li mu odgovoriti bez da mi glas prepukne pa sam samo kimnuo, i dalje gledajući zvijezde, oslonjen leđima o zid.
„I premda doista nisam iskusio toliko boli koliko ti, dijelom mogu suosjećati s tobom, znaš“, rekao je, pogledavši me. Pogledao sam i ja njega, blago namršten.
„Izgubio sam djevojku. Trebali smo se vjenčati. Bili smo presretni što smo mogli sami birati supružnike – bio je to kraj devetnaestog stoljeća – i što smo se upoznali. Bili smo tako zaljubljeni…“, utihnuo je pred nagovještajem nesretnog svršetka. I dalje sam ga pozorno motrio. U očima sam mu čitao samo bol.
„A jedne smo noći otišli u šetnju. U jednoj nas je uličici napala neka vampirica. Nju je ubila odmah, a mene je pretvorila u vampira. Uskoro sam pobjegao od nje, izgubivši i sebe i sve što sam volio. Tako da…nisi sam, prijatelju“, rekao mi je, a na usnama mu je zatitrao tužan osmjeh.
„Zbilja mi je žao“, promrmljao sam, ne nalazeći riječi utjehe za njega. Bile su to situacije u kojima naprosto nije bilo utjehe. Jer smo obojica ostali bez onoga što smo voljeli. Razlika je bila u tome što sam ja na to svojevoljno pristao. A nakon toga, svjesno sam sve upropastio. Dimitrij nije osjećao krivnju kakvu sam osjećao ja, ali njegove ispaćene oči govorile su mi mnogo više od njegovih riječi.
„Da…ali ipak, sad te lakše mogu razumjeti. Neke mi stvari još nisu jasne, naravno, ali vidim da se tvoj ljudski život jako odrazio na tvoj sadašnji život. Kao da vučeš neku neslomivu vezu iz tog razdoblja. Kao da se u tebi odvija neka borba.“
„Kaos, da“, tiho sam rekao, znajući da može osjetiti moje misli. „Ja jesam kaos. I ovo mi je mjesto pomoglo da živim s time. Da, boli me moja prošlost, ali sad znam da imam vremena ispraviti je.“ A onda sam otro krv sa svojeg obraza i ustao, krenuvši natrag prema ulazu. Osjećao sam Dimitrijev pogled na svojim leđima.
„I Dimitrij“, rekao sam, onako usput, „hvala ti na ovome.“
A zatim sam ga ostavio samog, prepuštenog mislima.
|