Zlato
2: Zlato
Polako sam rotirao šalicu vrele crne kave između dlanova, dok je tiho klizala po stolu, a iz nje su sukljali pramenovi izvitoperene pare.
Na stolcu nasuprot mome sjedila je Veronica, piljeći u tanjurić s čokoladnom pogačicom, vrteći je kažiprstom. Darren je smjerno sjedio do nje, zvjerajući očima po kafiću. Kad smo zadnji put objedovali, pomno smo odabrali plijen. Zato smo sad bili sređeni i pristojno odjeveni. Na nogama sam imao iznošene – iako prilično „cool“ – marte, a nosio sam crne traperice, crnu majicu i kariranu crvenu košulju. Kosu sam povukao u neuredan rep, tako da sam vjerojatno izgledao kao neki izmoreni student, a u prilog tome išli su i purpurni potezi kolobara ispod mojih smeđih očiju. Darren je bio odjeven u svijetle nijanse, prilično sportski, a problema s kosom nije imao, kad je ionako bila kratka. Veronica je nosila tamnoljubičastu majicu dugih rukava, pripijenu uz njezino tijelo i obične traperice. Svoju je crvenu kosu povukla u neurednu punđu na zatiljku. Vani je bilo oblačno i sve se činilo pomalo sivkasto, tako da joj je čak i inače živa vatrena boja kose postala pomalo pepeljasta.
Okrenuo sam glavu i pogledao kroz stakleni zid do kojeg smo sjedili. Vani sam vidio samo nepreglednu kolonu žutih taksija i nesagledivu vrevu New Yorka. Sjedili smo tako u tišini, komunicirajući jedino pogledima. Sad kad nisam osjećao žeđ, nisam više razmišljao o tome koga ću sljedećeg ubiti, nisam smišljao načine na koje ću to izvesti. Misli su mi sad bile mnogo složenije, ali nisam htio da budu. Uvijek su se vraćale tamo odakle dolazim, uvijek su me tjerale da se sjetim. Ali nisam se želio sjećati. Sve je to bilo tako daleko iza mene, tako strano i nepoznato…to više nije bio moj život. To više nije bio dio mene i to nisam bio ja. Čvrsto sam to odlučio prije dvije godine kad je mojoj idili besmrtnosti došao kraj. Bilo je opasno uopće razmišljati o tome. Sjetiti se svega toga…sve te patnje, boli, razdirućeg očaja, straha i usamljenosti…potisnuo sam te turobne misli u najdublje ponore svoje svijesti, utopivši ih u moru osjećaja.
A onda mi je pod nos došao taj miris. Probio se kroz snažnu aromu kave kojom je odisao cijeli prostor, a oči su mi mahnito, munjevito sunule prema ulazu.
Ušla je grupica mladih djevojaka, očito šminkerica i sjela za stol na drugom kraju kafića. Zgodna me plavuša promućurno odmjerila pogledom. Njezina mi je kosa bila suviše poznata. Sjećanja su prijetila da izrone…
Spustio sam pogled na svoju šalicu, zabuljivši se u Starbucksov znak. Veronica i Darren shvatili su što se zbiva. Veronica je zadržala ozbiljan izraz lica, nije se udostojala čak ni pogled podići, ali Darrenu se kut usnice posprdno izvinuo. Lijeno sam podigao obrvu i napućio usne. Osjetio sam da mi plavušin pogled opet šiba lice.
U glavi su mi već počeli nicati scenariji u kojima bih je odvukao od njezinih prijateljica…ali ne. To je bilo prilično nepotrebno. Nisam bio žedan, naposljetku. A premda sam svoj prošli život ostavio iza sebe, obećao sam si da neću ubijati kad nije potrebno. Bilo je to nešto što ni Darren ni Veronica nisu shvaćali. Barem ne posve.
Opet sam podigao pogled i upro svu njegovu razornu snagu ravno u plavušine oči. Nisam je štedio. Mačkastim sam očima pronašao njezine i okovao ih. Nije bila u stanju odvratiti pogled. Usta su joj se blago razjapila u malo „o“, a plave su joj se oči raširile. Intenzivno sam piljio u nju nekoliko trenutaka, a onda sam opustio pogled i posprdno se osmjehnuo.
Djevojka je porumenjela do korijena kose i posramljeno odvratila pogled. Da je samo znala koliko joj je ovo iskustvo bilo korisno…
Darren se tiho zahihotao, onako svisoka, pokroviteljski.
Zubi su mi zaškrgutali. Okrećući šalicu među dlanovima, tek sam malo pojačao stisak.
Šalica je pukla, a vruća se, tamna tekućina prolila po stolu. Ustao sam, zadržavši prazan izraz lica i, ne osvrnuvši se, izašao iz Starbucksa. Veronica ni ovaj put nije podigla pogled – nije se ni lecnula.
Izašao sam na hladno, sumorno i sivo njujorško jutro i duboko udahnuo. Neugodan miris sagorenog benzina mi se pomiješao sa slasnim aromama tisuća ljudi na tim napučenim ulicama. Fuj. Odšetao sam do ugla i skrenuo u nešto mirniju ulicu. Bila je manja i okruživale su je visoke zidane zgrade. Vidio sam da nema nikoga kraj mene pa sam skvrčio koljena i odrazio se svom snagom. Vinuo sam se prema nebu prebrz da bi me netko mogao identificirati kao neku vrstu i našao sam se na ravnom krovu. Prepao sam nekolicinu golubova koji su dotad mirno sjedili na rubu zgrade – sad su ustreptalo stali mahati krilima i odletjeli dalje.
Zagledao sam se u prizor koji se prostirao preda mnom; deseci nebodera uspinjali su se iz sivih, jednoličnih ploha asfalta u slijepoj utrci da dodirnu nebo. Hladno mi je, tvrdo tijelo prožeo drhtaj – osjetio sam zadivljenost tim visokim, crnim zgradama, kako skrivaju niske objekte, kako čuvaju svu vrevu grada od pogleda, kako povremeno guše raskošne šiljaste kule gotičkih katedrala. Bilo je oblačno, pa se sunce nije odbijalo od stakala prozora u zapanjujućem spektru zraka i boja, ali prizor je bio jedinstven.
Ipak, nije mi zaokupio misli onoliko koliko sam se nadao da hoće. Nisam znao što da radim. Nije dolazilo u obzir da se vratim Veronici i Darrenu – nisam ih htio ni vidjeti u ovom trenutku, kamoli biti kraj njih. Zato sam čekao. Tek pola sata, ali čekao sam, sklupčavši se na dimnjaku. Čekajući na nešto, bilo što – nešto što će mi odvratiti pažnju od mojih uspomena koje su odjednom opet navrle iz dubine. Snagom volje sam ih uspio zadržati posve na površini, tako da su mi bljeskovi dopirali do svijesti, ali nisam htio razmišljati o njima. Dao sam sve od sebe da ih zanemarim.
A onda sam je ugledao kako šeće niz ulicu sa svoje tri prijateljice. Nanjušio sam je i jasno sam je vidio, premda je bila već više od dvjestotinjak metara udaljena od mene. Hihotale su i zabavljale se noseći u rukama dizajnerske vrećice, a svaka je u šaci stiskala po jednu šalicu Starbucksove kave za van. I odjednom – sve je ostalo nestalo. Osjetio sam samo radoznalost i želju da je slijedim, da je promatram – nju i njezinu odviše poznatu kosu boje tamnog zlata. Okrenuo sam se, ali pazio sam da ne izgubim njezin miris. Zatim sam se odrazio, lako i spretno poput mačke – te skočio. Dočekao sam se na noge tiho i meko, i opet skrenuo iza ugla. Našao sam se na istoj onoj krcatoj ulici, uklopivši se u gomilu. Ignorirao sam stotine drugih mirisa kako ne bih izgubio onaj koji sam pratio.
Nije bilo teško, naravno. Oprostila se s prijateljicama na velikom raskršću, a onda je ušla u pothodnik. Podzemnom se odvezla do neke od mnogih njujorških avenija. Pratio sam je, trčeći neprimjetno uz vlak. Kad su se vrata otvorila, neupadljivo sam se stopio s gomilom ljudi, nekoliko metara iza nje.
Elegantno je, za ljudske pojmove, koračala na tankim petama svojih čizama, dok joj je zlatna kosa zaigrano poskakivala na leđima. Izašla je na otvorenu aveniju, daleko mirniju od one pretrpane ulice u kojoj sam je prvi put vidio. Prepoznao sam ovaj prostor kao Aveniju York.
Bila je pretežito stambena, a plavuša se zaputila prema jednoj od onih tipičnih crvenkastih zgrada, u ulaz pokraj neke trgovine koja je u izlogu imala mnogo stakla. Ubrzo mi je nestala s vidika, a onda sam hitro potrčao iza zgrade gdje sam neupadljivo mogao pričekati mrak.
Sve je išlo vrlo glatko, a misli su mi ostale usredotočene na tu djevojku. Bio sam tek radoznao, htio sam samo saznati više o njoj – nije mi bila namjera da je ubijem. Sati su mi promicali, a nad grad koji nikad ne spava navukla se tmina. Bilo mi je dovoljno čekanja; osjećao sam joj miris vrlo jasno – cijeli sam ga dan držao blizu da mi ne izmakne.
Obrušio sam se s krova zgrade, i doskočio na tanku prozorsku dasku.
Primijetila me; trgnula se iz trosjeda na kojem je sjedila i gledala neki sitcom na televiziji. I htio sam da me vidi. Hipnotički sam je pogledao ispod obrva, a onda se popeo natrag na krov. Znao sam da će doći. Nije mogla odoljeti.
Samo sam tako stajao uz rub krova, čekajući. Puhao je vjetar pa sam strgnuo gumicu iz kose. Vjetar mi je zamrsio kaotičnu kosu oko lica.
A onda se pojavila. Otvorila je vrata koja su vodila iz potkrovlja i zastala; bila je odjevena u pamučnu bijelu majicu s naramenicama i sivu trenirku. Plava joj je, valovita kosa padala preko otvorenih ramena, sve do polovice leđa. Jedna joj je ruka još bila na kvaki, a lice joj je bilo blijedo od iznenađenja. Plavim je očima pronašla moje i opet se izgubila u njima.
I dalje se nije micala pa sam malo nakrivio glavu. Trgnula se; obje su joj ruke pale niz bokove, a zatim je nesigurno koraknula prema meni – kao da se boji da ću nestati, da će me izgubiti iz vidokruga. Blago sam razvukao usne u osmijeh, ne bih li je ohrabrio. Djelovalo je, zaista. Stala je hodati prema meni, sve dok nas nije dijelilo tek nešto više od jednog metra. Lice joj je bilo posve zbunjeno Izdahnula je, u neuspjelom pokušaju da se nasmije. Ipak, usne su joj ostale razvučene u plahi osmjeh. A zatim me njezin miris zapuhnuo najsnažnije dosad – bio je vrlo slastan, gotovo neodoljiv. Zakleo bih se da su mi se oči potamnile za nekoliko nijansi upravo sada.
Prišao sam joj, svevši time razmak između nas tek na pedalj. Udahnuo sam što sam više mogao njezinog mirisa, a ona kao da se pretvorila u gumu u mojoj blizini. U sljedećem je trenu položila svoju ruku na moja prsa. Osjetio sam kako joj žilama kola krv, kako joj divljački potekne pri dodiru s mojom kožom. Čvrsto sam stisnuo usnice i istegnuo vrat, kao da je bio ukočen.
Dotaknula mi je lice, nježno, lagano, kao da se još nastoji uvjeriti da sam stvaran. Koža joj se naježila; osjetila je moju hladnoću, primijetila je da mi je koža mnogo tvrđa nego njezina – ali bila je očarana njezinom glatkoćom i besprijekornošću. Još uvijek čvrsto stiskavši usnice, privinuo sam je uza se. Zadrhtala je, ali nije pružala ni najmanji otpor. Udisala je mene onako kako sam ja udisao nju. Zario sam lice u njezinu previše poznatu kosu, držeći je snažnim rukama. Miris joj je bio tako opojan, kosa tako svilenasta i meka, sjajna poput gorućeg, tekućeg zlata…Bojao sam se da mi ne pobjegne, isto kao što se i ona bojala.
Dahnula mi je u prsa, a taj se dah razbio na njima i opet mi dopro do nosa. Poigravala se mojom dugom plavom kosom, ispreplićući kroz nju prste. Iako smo već bili privijeni jedno uz drugo, kao da je htjela da budemo još bliže. Stavila je jednu ruku na moja leđa i privukla još više sebi, tako da sam morao zaključiti da već osjeća bol; zasigurno se osjećala kao da nosi čelični korzet. Ali nije za to marila. Grlila me tako ljudski, krhko, ali s neodoljivom snagom. Željela me. A želio sam i ja nju, premda na mnogo suroviji način…Podigla je lice i uprla pogled u moje oči koje su sad već bile gotovo potpuno crne od žeđi. Njezine su bile nevjerojatno plave, duboke, iskrene…
Na trenutak je zastala, kao da želi razmisliti o svome sljedećem potezu; u očima joj je gorjela mahnita želja.
Sunula je prema naprijed i čvrsto, s nevjerojatnom odlučnošću pritisnula svoje usne o moje. Divljački je stegnula prste u mojoj kosi, kao da joj život ovisi o ovome poljupcu.
A premda su mi usne i dalje bile stisnute u strogu crtu, u ustima sam osjećao dvije oštrice kako su se istegnule, gladne, spremne za napad. Usne su mi se iz kamena pretvorile u led; topile su se pod toplinom njezinih. U umu više nisam nalazio volje za opiranjem. Napokon sam pokleknuo.
Razdvojio sam usne, a onda joj uzvratio s istim žarom.
Njezin užasnuti krik ostao je prigušen zbog bujice grimizne, vruće krvi koja joj je potekla u ustima. Gutao sam je manično, pohlepno. Bila je neodoljiva. Srce joj je zatreperilo kao krila kolibrića.
Stao sam piti, a njezini su trzaji bili sve slabiji i slabiji; omlitavila je u mojem smrtonosnom stisku. Osjećao sam kako mi vrela krv prožima tijelo, kako jačam, kako se krijepim, ali njezino je tijelo slabjelo, postajalo mlako, pa hladno…tvrdo…otkucaji srca postali su mukli, spori, otegnuti…
Ali nije me prestajala gledati. Otvorio sam oči i našao njezine kako me šokirano promatraju. A premda su bile i dalje tako intenzivno plave, bile su staklaste. Mrtve.
I opet me iz dubine svijesti zabljesnula uspomena na onu drugu prekrasnu plavokosu djevojku, onu koju sam istinski volio.
Zgroženo sam se odvojio od djevojke, pljunuvši krv što mi je ostala u ustima na tlo. Djevojka se srušila poput marionete kojoj su prerezani konci. Ostala je tako ležati, mirna, nepomična, hladna, blijeda. Zlaćana joj se kosa rasula po ramenima i prsima, a oko usta su joj se jasno očitovale rane iz kojih se krv slijevala u mlazovima preko njezine bijele majice.
Otro sam bradu rukom, i vidio da je puna krvi. Stao sam duboko disati; poželio sam da mogu povratiti svu krv koju sam sada ispio, ali osjećaj je bio tako dobar…tako grešno dobar…
Začuo sam tek tihi šum sa svoje lijeve strane, a onda se brzo – brže čak i nego inače okrenuo da vidim tko je tamo.
Veronica je stajala nepomično poput kipa, prekriženih ruku, buljeći u mene, a plamenocrvena kosa joj se izvijala na vjetru poput lomače.
Ostao sam samo tako stajati, očima zvjerajući da pronađem izlaz iz ove noćne more, iz ovog pakla na koji sam se sâm osudio.
|