Cloudly Sky, Crystal Rain, Orphic Storm

srijeda, 30.04.2008.

Rođendan

10: Rođendan



Kroz zastor sivih, ali sve rjeđih oblaka, probio se blagi srebrnasti sjaj, šireći se s istoka. Sjedio sam na balkonu, ljuljajući noge, stišćući u promrzlim rukama šalicu sve hladnije kave. Vjetar mi je šibao lice, nadražujući oči i gladeći mi usne. Uz njega su letjele mnogobrojne bijele latice trešnje. Zora.
Svibanj je donio ljepše vrijeme u Moon Hollow. Prvi puta u mnogo mjeseci, iza oblaka se jasno nazirala ovalna kugla od rastaljenog srebra.
Iz snova me ponovno prenula vizija. Ista ona gotička soba, isti dugi stol pretrpan hranom, iste dvije prilike pod koprenom tame. Sanjao sam je sve češće, ali nimalo jasnije. Nešto mi je govorilo da će se ona uskoro obistiniti. Nisam otpio ni gutljaj kave iz tamnoplave šalice. Slabašni pramenovi pare još su nadobudno sukljali uvis, ali polako su nestajali, raspršujući se na hladnome vjetru.
Bilo je tek pola šest ujutro, ali ustao sam i krenuo u kuću kako bih se spremio i otišao do vile Craneovih – onih koji nikad ne spavaju.
Navukao sam na sebe tamne traperice, usku crnu majicu i crnu košulju, ostavljajući je otkopčanom, da leprša na vjetru. Nepočešljani pramenovi kose letjeli su zrakom, izvitopereni u razne vijuge i zmije. Hodao sam pustom ulicom, u polutami, pogledom prateći uličnu svjetiljku koja je nemoćno titrala, a onda napokon ugasla. Niz cestu su bili zasađeni mnogi javori; njihove su se pupave grane prijeteći savijale uz hujanje vjetra. Nebo je izgledalo nepromijenjeno, a ulica pusto i otužno. Niti jedan automobil nije razbio tihu melankoliju u kojoj se ulica utapala. Začuo bih tek pokoji žalosni graktaj koji bi se oteo nekoj vrani iz kljuna. Koraci su mi ostali prigušeni u vlastitim ušima, a prozračna je košulja klepetala na mojim leđima. Hodao sam dobro utabanim putem prema golemoj i svijetloj klasicističkoj kući koja je odisala nekom viktorijanskom misterioznošću. Opet sam se zaustavio pred vratima, oklijevajući. Nisam znao želim li sad biti ovdje, želim li razgovarati. Um mi je bio potpuno smušen, nisam znao što želim. Ruka mi se ukipila u zraku, vapeći da pokuca na vrata, ali nisam joj dopustio. Povukao sam je natrag, spustio uz bok – i okrenuo se.
Zabava će biti danas navečer, doći će gomila ljudi kojima smo poslali pozivnice u grimiznim omotnicama. Trebam se pripremiti, pomislio sam. Još uvijek nisam znao što da odjenem – znao sam da ću se morati malo potruditi, izvući nešto elegantno, ali zaista nisam znao postoji li u mojem ormaru išta primjereno. Nisam htio dopustiti da mi Amy iz nekog razvikanog butika donese dizajnersku odjeću – nikad joj to ne bih dopustio. Vratio sam se kući – i bacio se na posao.
Bilo je već gotovo podne kad sam stajao nad cijelim sadržajem svojeg ormara, rasprostrtog na podu, oklijevajući sa šalicom cappuccina u ruci – kojeg sam doista pio. Uto je zazvonio mobitel. Sobom se razlegla melodija Call Me When You're Sober a ja sam brzo zgrabio mobitel i javio se.
„Halo?“ upitao sam promuklo, shvativši da mi je to prva riječ koju sam danas izgovorio.
„Hej! Sretan rođendan!“ kroz slušalicu se prolio potok svilenog glasa.
O, moj Bože. Rođendan mi je. Ne mogu vjerovati da sam se tek sad sjetio. Koliko mi je mozak doista morao zakazati kad sam bio u stanju zaboraviti vlastiti rođendan? Dakle, zbilja. Bilo je očito da se gubim i da mi nisu sve na broju. Prošao sam rukom kroz kosu i odvratio: „Ovaj, hvala ti puno.“
„No, no, nemojmo početi dan kao da nam je netko umro,“ odcvrkutala je Amy vedro. Kao da nam je netko umro? Čudno…a ja sam mislio da sam u manje od godinu dana ostao bez prijatelja i oba roditelja. Ipak, nisam htio biti zajedljiv pa sam pregrizao jezik da joj ne odbrusim.
„Oprosti…samo sam…“, zijevnuo sam, „umoran.“
„No, Luke, onda ćemo se naći na kavi, očito ti je potrebna“, rekla je Amy, „ gdje želiš da se nađemo?“
„Ovaj…ha?“ upitao sam zbunjeno, „ Ne, čekaj. Dođi ti do mene, trebam tvoju pomoć.“
„Oh, ok, pa vidimo se onda. Pa pa.“ Spustila je slušalicu.
Nisam se ni najmanje iznenadio kad se za desetak sekundi na vratima začulo kucanje.
Trebala mi je pomoć oko odjeće, ali kad sam joj pokazao što sam izvukao iz svojeg kaotičnog ormara – crne hlače, crna košulja, crni prsluk (strašno uzak – uži ne ide) i tatinu grimiznu kravatu – izgledala je prilično zatečeno.
„Treba ti pomoć? Ne bih rekla, Luke, ovo je odlično. Malo mračno, ali inače OK.“
Onda dobro. Jedna briga manje.
Stajao sam u prostoriji pokraj galerije u muzeju. Amy i ja provjerili smo posljednji put je li sve u redu. Ova mala, ali lijepa prostorija imala je zidove presvučene crvenim viktorijanskim tapetama i bila ukrašena starim namještajem iz devetnaestog stoljeća.
Gledao sam svoju pothranjenu priliku u visokom ogledalu ukrašenom lijepim, kićenim zlatnim okvirom. Bio sam odjeven u ono što sam nekoliko sati prije iščeprkao iz ormara. Crne hlače, crna košulja, crni prsluk i crvena kravata. Kosa mi je bila nepočešljana i kuštrava, a ispod očiju su se ocrtavali kolobari boje lavande. Izgledao sam mršavo, mračno i morbidno, ali primjereno. Nikad nisam više nalikovao na vampira, pomislio sam. Ali ja nisam bio lijep kao oni, ni približno, nisam bio lijep, nisam bio snažan i nisam bio besmrtan.
Odjednom sam se sjetio prilike kad sam saznao da mi je majka vještica. Stajao sam pred ogledalom kod kuće, ono se razbilo, a moja ga je majka popravila. Sjetio sam se svega. I učinio sam nešto što nisam već nekoliko mjeseci. Učinio sam ono za čime je moj duh vapio tako dugo – počeo sam plakati. Niz obraz su mi tekle kristalne perle, biserne suze, slijevajući se prema podu. Počeo sam drhtati. Tijelo su mi potresali snažni jecaji, osjetio sam da mi pritisak gnječi pluća. Počeo sam i nisam mogao stati. Izgubio sam snagu u nogama i srušio se – ali samo sam se priljubio uz ulašteni parket i nastavio prolijevati suze, to gorko kajanje zbog svega što se dogodilo. Svega. Zbog Amy, Erica, Michaela, Adriana, Emily, Anne, mame, tate, Jamesa, Bellatrix i svih onih čarobnjaka i vampira koji su sudjelovali u ovoj zbrci. Izgubio sam najboljeg prijatelja, oba roditelja, a čak ni Amy, pa ni kad se dodaju Eric i Michael nisu mogli nadoknaditi taj gubitak. Nisam bio siguran zašto sam plakao, ali ostao sam ležati, slušajući kako mi se tijelo umiruje, kako jecaji prestaju, a suze mi škakljaju obraze. Nisam znao koliko sam dugo samo tako ležao, ali nisam htio ustati. Činilo mi se da su prošli sati kad sam shvatio koliko mi je sad lakše. Koliko mi je lakše kad sam oslobodio taj posljednji trzaj tuge u meni. Sad ću se napokon moći prepustiti onoj treperavoj, ali upornoj sreći koja mi je obuzela duh. U daljini sam začuo komešanje i brojne glasove.
U slijedećem sam trenutku čvrsto stajao na nogama i opet sam se pogledao u ogledalo. Oči mi više nisu bile crvene i otečene. Rukavom sam otro preostale suze s lica i okrenuo se. Duboko sam udahnuo, obećavši si da više neću plakati. Otvorio sam vrata prostorije i izašao, okrenuvši leđa svojem odrazu.
Produžio sam niz mračan hodnik granitnosivih zidova i našao se u golemom predvorju muzeja. U dvorani je stajalo more ljudi, željnih da uđu u galeriju, da se iznenade promjenama i počaste šampanjcem i hranom. Pridružio sam im se.
Sretan mi rođendan, pomislio sam.

-19:38- Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 23.04.2008.

Pripreme

9: Pripreme
Travanj mi je projurio munjevitom brzinom; bio sam toliko zauzet pripremama za zabavu i učenjem za završne ispite da su mi kazaljke promicale pred očima gotovo poput maglovitih obrisa. Dani su mi poprimili određen ritam, a ja sam morao priznati da nije tako strašno imati usklađen raspored. Ujutro bih bio u školi, kad bih se vratio, napisao bih zadaću i eventualno učio za nadolazeći ispit, a cijelo bih poslijepodne proveo u Amynom društvu, usklađujući boje i uzorke, stolice i stolove, cvijeće i vaze, hranu i pladnjeve. Početkom mjeseca smo otišli u muzej pitati za dopuštenje da održimo zabavu za otvorenje časopisa u galeriji. Kustos nam je dao odobrenje nakon samo jednog anđeoskog osmjeha kojim ga je Amy zabljesnula. Uzvratio joj je seljačkim odmjeravanjem cijele njezine pojave i odviše razbludnim osmjehom. Morao sam zatomiti neodoljiv nagon za smijanjem, a zatim smo razgledali muzej. Gradski je muzej bio površinom vjerojatno najveća zgrada u gradu, nalikujući na srednjevjekovni dvorac. Na svakom je uglu imao visoke šiljaste kule, a zidove su krasili izduženi gotički prozori, zašiljeni pri vrhu. Izgledao je prilično monotono; pješčanosiva nijansa bila je zaista dosadna. Ipak, unutrašnjost je bila drugačija. Granitnosiva boja zidova i podova nekome bi zvučala još dosadnije, ali zapravo je bila vrlo bogata, a nimalo nametljiva. Predvorje je bilo nesumnjivo jedna od većih prostorija koje sam u životu vidio, nalikujući na katedralu, ili pak golemu plesnu dvoranu. Uza zidove su bili poredani mnogobrojni ulašteni viteški oklopi, kipovi od bijelog mramora, bakra i bronce, tvoreći svojevrsnu gardu koja se prostirala do kraja predvorja, vodeći u galerije. Sredina je prostorije bila gotovo prazna, ali visoki i uski prozori sa svake strane bacali su na pod mutni, zlaćani sjaj, koji je okupao pod poput saga istkanog od zvjezdane prašine (činili bi to, da je bilo sunca). Ipak, nasred goleme prostorije nalazila se velika, okrugla fontana popločena crnim mramorom, djelujući hladno i zagonetno, a na njoj se kočio gorostasni zmaj izrađen od bronce; propinjao se na zadnje noge, golemih krila pripijenih uz tijelo, a dugi se vrat istezao uvis, završavajući pognutom gušterolikom glavom slonovskih dimenzija.
Galerija je bila mnogo manja predvorja, ali ipak prostrana prostorija. Bila je izdužena, a zidove joj je krasila ista nijansa sive boje kao i u predvorju. Sa svake strane stajali su isti izduženi prozori, poredani pametno tako da se između svakog moglo na zid nešto objesiti. S jedne su strane stajala golema staklena vrata koja su vodila na veliki balkon. Prostorija je izgledala zaista hladno bez sunca, a bila je gotovo prazna. Samo je na zidu suprotnom ulaznim vratima stajao veliki kamin, visok barem dva, a širok pet metara, a sa svake je strane gard držala po jedna ružna vodoriga. U kaminu nije bilo drva, niti ograde, bio je potpuno prazan, granitan i hladan. Amy i ja bacili smo se na posao. Moja je ideja bila da u tu monotonu sivu boju unesemo grimiz. Amy je na svu sreću prihvatila ideju, dodajući da bi bilo odlično kad bi između prozora objesili fotografije i crteže u staklenim okvirima. Prihvatljivo.
Amy je cijelo vrijeme pokušala preći granicu našeg dogovora, u kojem smo oboje imali podjednako utjecaja u priređivanju zabave; neprestano je dobacivala nove ideje, koje sam iz principa odbio.
Jednog smo dana dobili namještaj; u sobu je stigao prostrani stol od ebanovine, koje će poslužiti kao bife , nekoliko desetaka malih, okruglih stolića iste tamne boje s odgovarajućim stolicama naravno. Stolice su izgledale prekrasno; lijepih, rezbarenih naslona, a imale su i jastučiće od crvenog baršuna, mat boje, a po njima su istom bojom, ali sjajnim koncem bili izvezeni lijepi viktorijanski uzorci.
Naravno, zaposlili smo i jazz sastav koji će stvoriti ugodnu atmosferu; za tu je potrebu u jednom uglu prostorije bila uzdignuta mala pozornica prekrivena tepihom od – kakvog li iznenađenja – crvenog baršuna.
Dani su prolazili, a Amy i ja smo bili sve bliže cilju, sve se bolje slažući u kreativnim odlukama. Zapeli smo kad smo došli do menija, ali odlučio sam prepustiti to Amy, iako je bila vampir; naposljetku, ona je ponekad jela i ljudsku hranu. Upitao sam je što se događa s tom hranom jednom kad je pojede. Vrckavo me pogledala i samo se nasmiješila. OK.
Michael i Eric znali bi svratiti u muzej kad su imali pauzu na poslu, a onda bi nam malo pomogli – dobro, više smo razgovarali nego radili.
„Kako ste, djeco?“ upitao nas je Michael s dovratka, zabljesnuvši nas svojom ljepotom – barem mene, budući da je Amy više navikla na njega od mene, a i ona bi me zabljesnula svaki put kad bi se tako iznenada pojavila.
„Ej, bok“ rekao je Eric, pojavivši se iza Michaela, praktički niotkuda – još jednom me zabljesnuvši. Sad su mi već lagano išli na živce. Porazgovarat ću s njima o tome.
Pomogli su nam objesiti crteže – koje sam ja s mnogo ljubavi nacrtao za Snap – i fotografije na zid. Svi su crteži i fotografije bili rađeni tako da budu u crno-bijelim tonovima, osim dijelova koji su bili izrazito grimizni; nečije usne, ili oči, kosa, nokti, ili pak cvijet.
Upitao sam nešto što sam već dugo htio, iako je novoprobuđeni osjećaj blagostanja u meni smetnuo te misli u drugi plan: „Am, znate li vi zašto ja mogu ponekad vidjeti budućnost?“
Svi su me pogledali, ali Amy mi je odgovorila: „Da, čarobnjaci ponekad imaju specifične moći. Ima nekih koji mogu konstantno zavirivati u budućnost, svojom voljom, pa čak i onih koji mogu mijenjati budućnost, ali prilično sam sigurna da više nema nijednog živog.“
„Aha“, neodređeno sam rekao, razmišljajući malo o tome, a onda je izletjelo i sljedeće pitanje.
„A mogu li vampiri imati takve posebne moći?“ upitao sam, „ recimo ti, Eric. Ti si i čarobnjak i vampir, imaš li ti neke specifične moći?“
„Ne“, odgovorio mi je Eric, blago se smiješeći, „ ja nisam obdaren takvim sposobnostima. Ali da, postoje i vampiri koji imaju posebne moći. Upoznao si jednog, sjećaš se…“ naglo je utihnuo, kao da je zaboravio da ne smije govoriti o tome. Pogledao sam Amy, koja je izgledala plaho, do Michaela koji je izgledao prijekorno.
„Marco“, dahnuo sam, shvativši da mi je sve jasno.
„Tako su nas pronašli u Parizu, zar ne?“ dodao sam.
Michael se prvi pribrao, prišao mi i sjeo sa mnom za jedan od onih malih stolića.
„Slušaj“, rekao mi je umirujućim tonom, kao da pokušava racionalizirati, „ Marco ima moć da čita misli i namjere. Anna mu je pobjegla one noći i naletjela na Erica, koji je nestao iz Pariza jer smo shvatili da James nešto planira i načuli smo razgovor o tome kako te treba dovesti pred Bellatrix. Eric je odmah odlučio da će te dovesti u Pariz i kad se Marco našao s njim oči u oči, samo je trebao to iščitati iz njegova uma. Zato je odmah nestao i javio Jamesu što se događa. Tako su vam u Parizu priredili klopku. To smo nedavno shvatili.“
Htio sam biti šokiran, ali nisam bio. Pretpostavljao sam nešto slično pa sam samo kimnuo i blago razvukao usne u osmjeh. Prostorijom je vladala tišina, nitko nije znao što da kaže.
„Hvala ti.“ Rekao sam tiho Michaelu, a on mi je položio hladnu i tvrdu ruku na rame i nasmiješio se. Duboko uzdahnuvši, ustao sam, svezao kosu u rep i nastavio s postavljanjem crvenih stolnjaka na stoliće od ebanovine. Još su me nekoliko trenutaka pažljivo motrili, a onda su mi se pridružili.
Nisam htio više živjeti u neznanju; bilo mi je dosta zagonetaka, htio sam sve razjasniti da ne živim na nečijoj šutnji. Odlučio sam razbiti nastalu monotoniju pitanjem koje također još nikad nisam postavio.
„Znate, uvijek me zanimalo“, počeo sam, okrećući se prema njima, „kako ste vi postali vampiri. Naravno, ako smijem znati.“
Ispostavilo se da je Michael najstariji vampir. Njega je pretvorila neka vampirica krajem srednjeg vijeka kad se zarazio kugom. Živio je s njom, ali stradala je; ubili su je vampiri nomadi u jednoj borbi za hranu. Michael je pretvorio Erica 1912. Eric se smrzavao u ledenoj vodi sjevernog Atlantika nakon Titanicova potonuća. Zinuo sam od zaprepaštenja kad su mi to ispričali, ali samo su ozbiljno kimnuli glavama. Amy je bila pretvorena 1921. Nju je preobrazio Eric kad ju je na ulici nožem napao siromah, otimajući se za zlatni prsten njezine majke. Bio sam iskreno iznenađen svim njihovim potresnim pričama o siromaštvu, bolesti, nasilju i potonuću legendarnog Titanica.
S radom smo završili nešto iza ponoći, ugasivši svjetla i zaputivši se prema izlazu. Koraci su nam sablasno odjekivali predvorjem kad smo hodali pokraj golemog zlatnog zmaja, a ja sam razmišljao što bi bilo ako bi – samo ako – Craneovi prihvatili da im se pridružim, da zauvijek tumaram ovim planetom, vječno proklet.

-20:11- Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.04.2008.

Kompromis

8: Kompromis
Ubrzanim sam hodom koračao prema vili Craneovih dok mi je svaku česticu tijela prožimala čežnja da što prije stignem tamo.
Praktički sam vukao Annu kojoj zasigurno ništa nije bilo jasno. Vjetar mi je šibao već umrtvljeno lice, ali snijeg je stao. Nije više bilo mećave, nije više bilo grmljavine ni munja. Možda mi se samo pričinilo, ali mislim da nije – gusti nanosi slojevitih, baršunastih oblaka polako su se prorijedili.
„Luke, čekaj malo“, psikala je Anna.
„Sve ću ti objasniti kad stignemo“, promrsio sam i još malo ubrzao korak, netom se prskajući bljuzgavicom s asfalta.
Nakon još nekoliko takvih smušenih minuta, stigli smo pred golemu klasicističku kuću. Pokucao sam na vrata, a ona su se gotovo trenutačno otvorila. Na dovratku je stajao Eric, prekrasan kao i uvijek. Izgledao je zbunjeno.
„Luke, kako to da…“, počeo je, ali prekinuo sam ga.
„Trebam Amy“, zamalo sam pobjedonosno uzviknuo. Primijetio sam da Anna s moje lijeve strane izgleda unezvjereno. Ušao sam u kuću. Nisam uspio ni prijeći predvorje, a u dnu stubišta s rukohvatom od rezbarenog mahagonija stajala je Amy. Njezina je tajanstvena ljepota potpuno ispunila prostoriju.
„Je li sve u redu, Luke?“ upitala je zabrinuto, krenuvši prema meni, a na ramenima joj je plesala kosa boje tamnog zlata.
„O, da“, dahnuo sam, a glas mi je drhtao od zatomljenog trijumfa.
Sumnjičavo me odmjerila, a zatim naškubila usne, suzila oči u proreze i ukrstila ruke. Pričekala je, pa sam iskoristio priliku da nastavim: „Pristajem na rođendansku proslavu“, izletjelo mi je iz usta.
U sljedećem sam trenutku primijetio da je Amy otvorila usta, skamenjena od šoka.
„Da, dobro si me čula.“
Malo se pribrala, pročistivši grlo, a onda se zagledala u mene kao da ulaže sve svoje napore da bi mi iščitala misli.
„Ali?“ glatko je upitala.
Nasmijao sam se, a onda joj odgovorio: „Zapravo nije toliko loše. Samo od tebe tražim kompromis. Misliš li da se možeš nositi s time?“
Nedokučivo me pogledala. Nije mi promaklo da je pogledom okrznula Annu, ali onda je opet zurila u mene, a ja sam nagađao da se u njezinom mozgu vrte deseci ideja i zamisli koje je moj izopačeni um mogao smisliti. Opustila je ruke i malo raširila oči. Zatim je podbočila desnu ruku, poput manekenke.
„Dobro…pričaj.“ Rekla je poput trbuhozborca, usne su joj se jedva micale, a lice joj je ostalo bezizražajno i hladno.
„Anna, bi li ti htjela…?“ upitao sam je, ali odmah me prekinula, izgledajući bijesno.
Ne! Ne bih!“, o da, bila je ljuta. Htio sam se ispričati, ali nisam se mogao koncentrirati ni na što drugo osim svoje famozne ideje. Pretpostavljam da bih i ja bio ljut da me netko vuče po gradu a onda razvlači misteriju – pa makar to razvlačenje trajalo minutu. Uostalom, nije joj trebalo previše živciranja sad kad hoće u časopisu napraviti takvu strahovitu promjenu. Obećao sam si – iako neverbalno – da ću se okaniti navike da vučem ljude po gradu i da tajim važne informacije od dotičnih.
„Oh…no, dobro…“, nervozno sam promrmljao, „Dakle, Anna je odlučila da će uvesti neke promjene u Snap…“, krišom sam je pogledao, a taj mi je pogled otkrio da i dalje izgleda gnjevno, ali bilo je očito da joj je laknulo što se približavamo biti problema i što će uskoro saznati o čemu se radi, „…neke velike promjene, zapravo, početkom svibnja, koje će vam, siguran sam, objasniti kad se prestane duriti“, otrovno sam je pogledao, a onda se opet okrenuo k Amy, „ali pustimo to. Svi znamo da se za takve prilike pripremaju domjenci, dobro, zabave…zar ne?“
Amy je naglo suzila oči, djelujući poput lavice koja će zgrabiti janje/antilopu/gazelu. Malo sam ustuknuo, ali sam samouvjereno nastavio, iako sam znao da je Amy provalila moju igru.
„Budući da ja povremeno objavljujem svoje radove u časopisu, nema razloga da ja ne budem tamo, zar ne? Pa zašto onda ne bi, kad će se već zabava održati početkom svibnja, zašto onda ne bi ujedno to bila i moja rođendanska proslava?“
Začuo sam gromki smijeh sa strane. Okrenuo sam se i vidio kako Eric i – tu sam ostao zbunjen, odakle se on pojavio? – Michael pucaju od smijeha.
„E, sad te sredio, sekice!“ protisnuo je Michael između napada smijeha.
Pogledao sam Amy. Uspravila se do svoje pune visine, izgledajući zastrašujuće, vampirski i predivno u istom trenutku, a onda se kroz tu ledenu masku probio topao osmijeh.
Anna je sad izgledala kao da razmatra tu mogućnost, budući da sam joj jednom prilikom spomenuo imaginarni rat koji Craneovi i ja vodimo, a čiji će pobjednik imati pravo odlučiti o tom presudnom i svetom događaju – mojoj rođendanskoj proslavi.
„Dobro, recimo da pristanem na to“, počela je Amy, rastrgana između potrebe da me zagrli (zato što sam pristao na razmetljivu proslavu) i da se duri na mene (zato što sam je – barem jednom u životu – nadmudrio), „proslava se mora održati u muzeju.“
„Da, izgleda da mora“, dahnuo sam, pomirivši se s tom tužnom istinom.
„I ja moram biti ta koja će organizirati proslavu“, nastavila je, a ja sam se uzbunio. Morao sam paziti da joj ne dopustim da prijeđe granicu.
„Oh, naravno, ali u tome ću ti i ja pomoći“, izrekao sam prilično kategorički, iskreno se nadajući da će me Amy ozbiljno shvatiti.
Anna je stajala pokraj nas, zajedno s Ericom i Michaelom, a sve su troje imali osmjehe od uha do uha na licima. Annin sam tumačio tako da sam pretpostavio da je presretna što ćemo se Amy i ja pobrinuti za proslavu – očito joj se nije dalo razbijati glavu oko toga i bila je oduševljena što je izbjegla taj metak, dok su Eric i Michael jednostavno bili presretni što sam ja uspio slomiti Amyn pritisak. Kako okrutno prema njoj. Amy je znala da joj se smiju, pa čak i da će je zadirkivati kasnije zbog toga – što me, usput budi rečeno, negdje u dubini svijesti vrijeđalo; zar su zbilja mislili da sam tako glup? – ali ponijela se poput dame; otmjeno je i sa stilom istrpjela njihovo ruganje.
„U redu. Dogovoreno“, rekla je Amy, prihvativši poraz – koji zapravo nije poraz.
Bio sam apsolutno oduševljen činjenicom da je pristala – ali čekaj; vampiri igraju prljavo, zar ne? Bolje da se odmah riješim svake sumnje.
„Sigurno?“ sumnjičavo sam upitao, suzivši oči. Nasmijala se zbog moje blesavosti.
„Naravno. Oboje smo na dobitku.“
Prišla mi je i zagrlila me. Dodir njezinog hladnog tijela me stresao, ali čim sam joj uzvratio zagrljaj, htio sam da on traje zauvijek. Sviđala mi je njezina hladnoća, sviđala mi se – ona. Nasilno je prekinula tu iluziju savršenstva nježno se odmaknuvši od mene i rekla: „ Sad kad smo to riješili, možemo se baciti na planiranje zar ne?“
Nasmijao sam se i kimnuo. Krenuli smo gore, prema njezinoj sobi, kako bismo počeli s pripremama za zabavu, rame uz rame, bok uz bok – izaberite jedno – ostavivši Annu, Michaela i Erica u prilično krhkom stanju, osupnute šokom što je Amy tako dobro podnijela „poraz“.
I ja sam joj se divio, imajući na umu da sam ja grozan gubitnik. Nasmijao sam se samo za sebe i produžio stubama.


-14:48- Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 18.04.2008.

Alternativa

7: Alternativa

Okrenuvši leđa ledenom kraljevstvu mrtvih, krenuli smo niz smrznuti puteljak, spuštajući se prema gradu.
Hladni nam je povjetarac mrsio kosu, prebrojavao pramenove, bacajući ih preko naših lica, kao da se igra njima.
Annino je lijepo lice bilo prožeto brigom, njezine svijetle, sivkaste oči zračile su odlučnošću koja je očito plašila nju samu.
„Luke?“ Priupitala je promuklo, okrenuvši se prema meni.
„Hmmm?“
Pogledao sam je.
Malo je naškubila usne i namrštila čelo, kao da razmišlja čini li pravu stvar.
„Malo sam razmišljala…mislim da je vrijeme da se Snap prestane izdavati takav kakav je“, reče ona.
Stao sam kao ukopan pri dnu brijega, ali Anna je napravila još nekoliko koraka tek tada primijetivši da ju ne pratim.
„Što?“ upitala je iznenađeno.
„Zatvorit ćeš Snap?“ upitao sam tonom koji je htio provjeriti jesam li ispravno protumačio što mi je upravo priopćila.
„Ne!“ dahnula je, gledajući me kao da sam poludio, „ Ne, što ti je…samo sam mislila kako bi trebalo uvesti neke…promjene.“
Promjene? Mislio sam da se Anna ne bi trudila da promjeni nešto u časopisu. Na kraju krajeva, ona je prezirala Snap. Htjela je samo ostati dobra urednica tako dugo dok je ne bi promaknuli u neku tiskovinu višeg ranga. Bilo kakve promjene bile bi prekretnica u režimu Anne Sterling.
„Kako to misliš?“ upitao sam je, nastavivši hodati zajedno s njom prema gradu.
„Pa, htjela bih da se riješimo reputacije najnekonvencionalnijeg trač-časopisa,“ rekla je s neskrivenim prezirom u glasu, „i da se počnemo baviti malo ozbiljnijim temama, ali da ipak ostanemo usmjereni prema mladima.“
Odjednom mi se ta ideja počela sviđati. Napokon je odlučila poduzeti korak koji će potpuno potresti dosadašnje stanje u toj groznoj publikaciji.
„Pa, potpuno te podržavam, stvarno mi se sviđa zamisao“, rekao sam, osmjehnuvši se.
„Hvala ti. Htjela sam te također zamoliti za pomoć“, reče ona, opet me pogledavši. Pramenovi crne kose letjeli su joj preko lica poput sjajnih vrpci od crnog satena.

Anna je znala da može računati na mene. Još otkako smo se prvi put sreli, na tom istom, ledenom groblju, osjetio sam da bismo mogli postati prijatelji.
To se i obistinilo, u onoj maloj, skučenoj fotokopiraoni nekoliko dana kasnije. Anna je htjela upotrijebiti neke moje radove za časopis i ja sam drage volje pristao. Nakon toga smo postali najbolji prijatelji. Naučila je da se može potpuno pouzdati u mene, kao i ja u nju. Postala mi je bliska poput sestre, samo što se nikad nismo posvađali. Imao sam osjećaj da će i ovaj put zatražiti sličnu uslugu kao i zadnji put.

„Samo reci.“
„Htjela sam te pitati bi li htio nacrtati još nekoliko crteža za časopis. Hvala ti“ nasmijala se, kao da sam već prihvatio ponudu, iako je dobro znala da neću odbiti.
I ja sam se nasmijao.
„Naravno da hoću. Samo reci što i kad je rok.“
Na trenutak je zračila radošću, a onda je rekla: „Javit ću ti sve. Bez brige. Kad dobijem malo jasniju sliku o svemu.“
Nastavili smo hodati u tišini, stigavši na trg na kojem se uzdizala omanja gotička crkva. Stvarno, dugo nisam bio u crkvi. Nisam znao točno zašto, ali krenuo sam prema njoj, a Anna me slijedila.
Kad smo ušli unutra, u tijeku je bila misa. Stali smo uz vrata.
„Anna?“, šapnuo sam.
„Hm?“
„Što te potaklo da učiniš tu promjenu?“ nastavio sam šaptom.
Opet je naškubila usne, a zatim rekla: „James.“
Na taj jedan, kratak trenutak, kroz glavu mi je prošao događaj iz Sainte Chappelle u Parizu.
Prišao nam je proćelavi svećenik u blijedoj halji, prijekorno nas gledajući, držeći u ruci zlatni kalež s hostijama.
Kad smo ih uzeli, nismo govorili sve dok se svećenik nije udaljio, ali nismo ni bili u stanju jer nam se hostija zalijepila za nepce.
Nakon nekoliko trenutaka upitao sam Annu: „Kako to točno misliš?“
Uzdahnula je i odgovorila mi prodornim šaptom: „Jednostavno mislim da mladi moraju znati da nije sve u tračevima i modi. Dogodit će im se stvari koje će im potpuno razoriti život. U samo jednom kratkom trenutku sve se može promijeniti. Trebali bi to znati.“
„Ne misliš ih valjda plašiti teškim životnim pričama?“ plaho sam upitao.
„Ne, ali iskoristit ću ono što njihovi idoli govore. I neke dirljive priče.“
Anna je očito htjela potpuno promijeniti svoj dosadašnji režim. Htio sam joj pomoći u tome, bez obzira na sve.
„Kad će to započeti?“ upitao sam.
„Početkom svibnja…pretpostavljam da bismo trebali prirediti neki domjenak,“ rekla je, grizući usnu.
Upravo mi je sinula fenomenalna ideja. Svjećica se napokon upalila i znao sam što trebam učiniti.
Nisam bio siguran hoće li se Anni sviđati ideja, ali napokon, postojala je jedna osoba koja je imala planove za…pa, početak svibnja. Morat će pristati na kompromis.
Prsa su mi se nadimala od ponosa kad sam upitao Annu: „Ej, što kažeš da posjetimo Craneove?“
„Zašto?“, upitala je, zbunjeno me gledajući.
„Vidjet ćeš“, vrckavo sam odvratio, sretno se smiješeći. Poveo sam je iz crkve i opet – opet – krenuo prema vili Craneovih.

-20:31- Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 08.04.2008.

Ponavljanje

6: Ponavljanje

Zima je očito odlučila svoj odlazak napraviti u velikom stilu, jer, iako je proljeće trajalo već nekoliko dana, nebo je i dalje bilo zastrto sivom koprenom koja se poput baršunaste kupole nadimala nad gradom.
Iz tih su oblaka ponovno padale pahulje snijega, lelujajući prema tlu.
Vratio sam se u školu. Nitko nije previše razgovarao sa mnom, a ako su to činili, činili su to uglavnom kako bi mi izrazili sućut, a onda bi se opet udaljili kao da sam nakaza. Ne mogu poreći da mi nije smetalo. Uopće mi nisu nedostajali besmisleni razgovori s ljudima kojima moja prisutnost ne znači ništa u životu – ništa, osim osjećaja nelagode.
Ipak, ovaj put sam odlučio biti primjetljiviji nego inače. Sjedio sam uspravno u stolici, budno prateći nastavu, a na licu mi se ocrtavao izraz potpune koncentracije.
„Može li mi netko objasniti reakciju adicije?“ Hladno je upitala profesorica iz kemije, a u glasu joj je titrao loše prikriven prezir. Očito nije vjerovala da je netko zaista uložio svoje vrijeme u ponavljanje gradiva s prošlog sata.
Ruka mi je munjevito poletjela u zrak.
Pogledala me, a ja sam to iskoristio kao priliku da odgovorim, prije no što će se okrenuti i reći nam kako smo nemarni i lijeni.
„Adicija-je-kemijska-reakcija-vezanja-različitih-molekula-na-nezasićene-spojeve-pri-čemu-nastaju-zasićeni.“ Munjevito sam odrecitirao.
Većina se razreda okrenula prema meni, zureći u mene. Neki su pogledi bili zahvalni, drugi šokirani, treći jednostavno razdraženi.

Kad je zvono nekoliko sati kasnije označilo kraj nastave, nisam se previše zadržavao.
Navukao sam kaput na sebe i zabacio torbu na rame.
Ipak, Sarah i Mike su me čekali pred vratima, kao jednom ranijom prilikom.
Oh, naravno. Opet ih je grizla savjest? Tri mjeseca bez ijednog poziva ili poruke, danas nismo prozborili niti jednu jedinu riječ, ali Sarah je izgledala krotko, njezine su me velike oči motrile.
„Luke..“ tiho je rekla, „ kako si?“
„Bio sam i bolje,“ hladno sam joj odvratio, na neki način lažući, budući da se već dugo nisam osjećao tako siguran u sebe, pa možda čak i nadomak nekoj neznatnoj sreći, ali želio sam da je moje riječi ubodu, zapeku.
Očito sam postigao svoj cilj jer joj je usna zadrhtala, a velike, bademaste oči se ispunile blistavim suzama.
Stisnuo sam oči.
„Sarah, što očekuješ da ti kažem? Koliko dobro mogu biti? Ostao sam bez oba roditelja, živim od novaca koje mi šalju baka i djed, Adrian je mrtav, Emily…pa čuli ste što su njezini roditelji objavili. Vas dvoje se niste javili cijelu vječnost. Trebaš li još argumenata?“
Zatresla je glavom, pritom mašući svojim bakrenim kovrčama i rekla: „Oprosti. To je najviše što ti mogu reći. Znam da nije ni izbliza dovoljno, al je najbolje što mogu.“
Shvaćao sam je, naravno.
„Znam“, rekao sam umorno, „ i oprošteno ti je. I tebi isto.“ Dodao sam, pogledajući Mikea. Njegova je tamna kosa bila nešto dulja nego zadnji put, još je malo izrastao, bio je nedvojbeno još zgodniji, a iza leđa mu se motala grupica hihotavih djevojaka.
Zagledao sam se u njih podignutih obrva, dajući time Mikeu znak da se okrene.
Primijetio je moj pogled, pa se okrenuo, a djevojčice su, pocrvenjevši do korijena kose, pobjegle, i dalje nestašno hihoćući.
On se okrenuo i zahvalno se nasmiješio.
„Stvarno mi idu na živce.“ Puhnuo je.
Mislio sam da se samo pravi važan, kako bi ispao veća faca. Ali onda sam malo bolje razmislio – kome ne bi išle na živce?
Ipak, bio sam uvjeren da to radi zbog Sare, koja je, znao sam bila potajno zaljubljena u Mikea, a on u nju.
Možda ni oni nisu toga bili svjesni, ali meni su bili savršeno čitljivi.
Nastupila je kratka tišina.
„Pa?“ upitao sam, „ trebate li još nešto ili?“
„Ovaj…ne…ne. Samo smo se željeli,“ pogledala je Mikea, a pogled joj je ostao prikovan za njega i njegov za nju. Stala je.
„…ispričati.“ Dovršio je Mike, i dalje je zaneseno gledajući.
Bili su odurno zaljubljeni…i odurno prozirni.
Nervozno sam se nasmijao, a onda sam se okrenuo, osjećajući se suvišno.
„Oh, bok, Luke! Vidimo se!“ začuo sam Mikeov povik iza leđa.
Mahnuo sam rukom da im pokažem da sam čuo, a zatim sam izašao iz škole.
Opet sam se našao pod tom sivom, monotonom kupolom koja je na trenutke treperila srebrnastim svjetlom koje bi uvijek popratilo potmulo režanje.
Odlučio sam otići na groblje. Dugo već nisam bio tamo, a osjećao sam da moram otići.
Hodajući kroz lepršavi veo baršunastih pahuljica, prilazio sam groblju koje se nalazilo pokraj grada, na brežuljku.
Crna željezna ograda bila je posuta bijelim snijegom, a svijet iza nje izgledao je kao bajka.
Tlo je prekrivao bijeli baršun, dok je u pozadini titralo nemirno, granitno nebo; duge, vretenaste grane tužnih vrbi dodatno su se povijale pod težinom snijega, izgledajući kao da se klanjaju prolazniku koji hoda stazom prema počivalištu svojih najdražih.
Oko mene su stajali kameni, sivi kipovi anđela i ljudi koji leže ispod smrznute zemlje.
Svi su na glavama i krilima nosili pokrivala od snježne čipke, a njihove su prazne oči zurile u mene, prateći me dok sam hodao tim svetim, gotičkim, mrtvim mjestom. Mnoge je kipove ovio bršljan, gušeći ih u svojem snažnom stisku. Povjetarac mi je mrsio kosu, a pahulje mi zasipale kaput.
Stao sam pred velikom pločom od zlokobnog crnog mramora.

Adelle Summers 14.2. 1968. – 1.1.2008.
William Summers 25.6. 1967. – 1.1.2008.

Neka u vječnoj tami sune iskra koja će se zapaliti u moćan plamen.
Počivajte u miru

Epitaf je ponovno razbio iluziju mračne savršenosti i mrtve poetičnosti.
Osjetio sam kako se kroz prozaičnost probija tuga, ali nije me preplavila. Ostao sam samo tako stajati, sklopljenih ruku i pognute glave, sjećajući se sretnijih dana.
Razmišljajući tako, shvatio sam da i mojoj borbi jednom mora doći kraj.
Znao sam da ću još jednom morati sresti Bellatrix i okončati to, bez obzira na ishod.
Prenuo sam se iz misli kad sam ugledao žensku priliku kose boje ugljena koja vijori na povjetarcu.
Anna mi je prišla i stala uz desni bok.
„I mislila sam da ću te ovdje naći“, šapnula je, probadajući me svojim nevjerojatno svijetlim očima, „ jesi li za šetnju?“
Kimnuo sam, odvajajući pogled od hladnom crnog mramora i krenuo s Annom, najednom ne želeći ništa više nego da se maknem iz ovog mrtvog mjesta.

-18:12- Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>