Pripreme
9: Pripreme
Travanj mi je projurio munjevitom brzinom; bio sam toliko zauzet pripremama za zabavu i učenjem za završne ispite da su mi kazaljke promicale pred očima gotovo poput maglovitih obrisa. Dani su mi poprimili određen ritam, a ja sam morao priznati da nije tako strašno imati usklađen raspored. Ujutro bih bio u školi, kad bih se vratio, napisao bih zadaću i eventualno učio za nadolazeći ispit, a cijelo bih poslijepodne proveo u Amynom društvu, usklađujući boje i uzorke, stolice i stolove, cvijeće i vaze, hranu i pladnjeve. Početkom mjeseca smo otišli u muzej pitati za dopuštenje da održimo zabavu za otvorenje časopisa u galeriji. Kustos nam je dao odobrenje nakon samo jednog anđeoskog osmjeha kojim ga je Amy zabljesnula. Uzvratio joj je seljačkim odmjeravanjem cijele njezine pojave i odviše razbludnim osmjehom. Morao sam zatomiti neodoljiv nagon za smijanjem, a zatim smo razgledali muzej. Gradski je muzej bio površinom vjerojatno najveća zgrada u gradu, nalikujući na srednjevjekovni dvorac. Na svakom je uglu imao visoke šiljaste kule, a zidove su krasili izduženi gotički prozori, zašiljeni pri vrhu. Izgledao je prilično monotono; pješčanosiva nijansa bila je zaista dosadna. Ipak, unutrašnjost je bila drugačija. Granitnosiva boja zidova i podova nekome bi zvučala još dosadnije, ali zapravo je bila vrlo bogata, a nimalo nametljiva. Predvorje je bilo nesumnjivo jedna od većih prostorija koje sam u životu vidio, nalikujući na katedralu, ili pak golemu plesnu dvoranu. Uza zidove su bili poredani mnogobrojni ulašteni viteški oklopi, kipovi od bijelog mramora, bakra i bronce, tvoreći svojevrsnu gardu koja se prostirala do kraja predvorja, vodeći u galerije. Sredina je prostorije bila gotovo prazna, ali visoki i uski prozori sa svake strane bacali su na pod mutni, zlaćani sjaj, koji je okupao pod poput saga istkanog od zvjezdane prašine (činili bi to, da je bilo sunca). Ipak, nasred goleme prostorije nalazila se velika, okrugla fontana popločena crnim mramorom, djelujući hladno i zagonetno, a na njoj se kočio gorostasni zmaj izrađen od bronce; propinjao se na zadnje noge, golemih krila pripijenih uz tijelo, a dugi se vrat istezao uvis, završavajući pognutom gušterolikom glavom slonovskih dimenzija.
Galerija je bila mnogo manja predvorja, ali ipak prostrana prostorija. Bila je izdužena, a zidove joj je krasila ista nijansa sive boje kao i u predvorju. Sa svake strane stajali su isti izduženi prozori, poredani pametno tako da se između svakog moglo na zid nešto objesiti. S jedne su strane stajala golema staklena vrata koja su vodila na veliki balkon. Prostorija je izgledala zaista hladno bez sunca, a bila je gotovo prazna. Samo je na zidu suprotnom ulaznim vratima stajao veliki kamin, visok barem dva, a širok pet metara, a sa svake je strane gard držala po jedna ružna vodoriga. U kaminu nije bilo drva, niti ograde, bio je potpuno prazan, granitan i hladan. Amy i ja bacili smo se na posao. Moja je ideja bila da u tu monotonu sivu boju unesemo grimiz. Amy je na svu sreću prihvatila ideju, dodajući da bi bilo odlično kad bi između prozora objesili fotografije i crteže u staklenim okvirima. Prihvatljivo.
Amy je cijelo vrijeme pokušala preći granicu našeg dogovora, u kojem smo oboje imali podjednako utjecaja u priređivanju zabave; neprestano je dobacivala nove ideje, koje sam iz principa odbio.
Jednog smo dana dobili namještaj; u sobu je stigao prostrani stol od ebanovine, koje će poslužiti kao bife , nekoliko desetaka malih, okruglih stolića iste tamne boje s odgovarajućim stolicama naravno. Stolice su izgledale prekrasno; lijepih, rezbarenih naslona, a imale su i jastučiće od crvenog baršuna, mat boje, a po njima su istom bojom, ali sjajnim koncem bili izvezeni lijepi viktorijanski uzorci.
Naravno, zaposlili smo i jazz sastav koji će stvoriti ugodnu atmosferu; za tu je potrebu u jednom uglu prostorije bila uzdignuta mala pozornica prekrivena tepihom od – kakvog li iznenađenja – crvenog baršuna.
Dani su prolazili, a Amy i ja smo bili sve bliže cilju, sve se bolje slažući u kreativnim odlukama. Zapeli smo kad smo došli do menija, ali odlučio sam prepustiti to Amy, iako je bila vampir; naposljetku, ona je ponekad jela i ljudsku hranu. Upitao sam je što se događa s tom hranom jednom kad je pojede. Vrckavo me pogledala i samo se nasmiješila. OK.
Michael i Eric znali bi svratiti u muzej kad su imali pauzu na poslu, a onda bi nam malo pomogli – dobro, više smo razgovarali nego radili.
„Kako ste, djeco?“ upitao nas je Michael s dovratka, zabljesnuvši nas svojom ljepotom – barem mene, budući da je Amy više navikla na njega od mene, a i ona bi me zabljesnula svaki put kad bi se tako iznenada pojavila.
„Ej, bok“ rekao je Eric, pojavivši se iza Michaela, praktički niotkuda – još jednom me zabljesnuvši. Sad su mi već lagano išli na živce. Porazgovarat ću s njima o tome.
Pomogli su nam objesiti crteže – koje sam ja s mnogo ljubavi nacrtao za Snap – i fotografije na zid. Svi su crteži i fotografije bili rađeni tako da budu u crno-bijelim tonovima, osim dijelova koji su bili izrazito grimizni; nečije usne, ili oči, kosa, nokti, ili pak cvijet.
Upitao sam nešto što sam već dugo htio, iako je novoprobuđeni osjećaj blagostanja u meni smetnuo te misli u drugi plan: „Am, znate li vi zašto ja mogu ponekad vidjeti budućnost?“
Svi su me pogledali, ali Amy mi je odgovorila: „Da, čarobnjaci ponekad imaju specifične moći. Ima nekih koji mogu konstantno zavirivati u budućnost, svojom voljom, pa čak i onih koji mogu mijenjati budućnost, ali prilično sam sigurna da više nema nijednog živog.“
„Aha“, neodređeno sam rekao, razmišljajući malo o tome, a onda je izletjelo i sljedeće pitanje.
„A mogu li vampiri imati takve posebne moći?“ upitao sam, „ recimo ti, Eric. Ti si i čarobnjak i vampir, imaš li ti neke specifične moći?“
„Ne“, odgovorio mi je Eric, blago se smiješeći, „ ja nisam obdaren takvim sposobnostima. Ali da, postoje i vampiri koji imaju posebne moći. Upoznao si jednog, sjećaš se…“ naglo je utihnuo, kao da je zaboravio da ne smije govoriti o tome. Pogledao sam Amy, koja je izgledala plaho, do Michaela koji je izgledao prijekorno.
„Marco“, dahnuo sam, shvativši da mi je sve jasno.
„Tako su nas pronašli u Parizu, zar ne?“ dodao sam.
Michael se prvi pribrao, prišao mi i sjeo sa mnom za jedan od onih malih stolića.
„Slušaj“, rekao mi je umirujućim tonom, kao da pokušava racionalizirati, „ Marco ima moć da čita misli i namjere. Anna mu je pobjegla one noći i naletjela na Erica, koji je nestao iz Pariza jer smo shvatili da James nešto planira i načuli smo razgovor o tome kako te treba dovesti pred Bellatrix. Eric je odmah odlučio da će te dovesti u Pariz i kad se Marco našao s njim oči u oči, samo je trebao to iščitati iz njegova uma. Zato je odmah nestao i javio Jamesu što se događa. Tako su vam u Parizu priredili klopku. To smo nedavno shvatili.“
Htio sam biti šokiran, ali nisam bio. Pretpostavljao sam nešto slično pa sam samo kimnuo i blago razvukao usne u osmjeh. Prostorijom je vladala tišina, nitko nije znao što da kaže.
„Hvala ti.“ Rekao sam tiho Michaelu, a on mi je položio hladnu i tvrdu ruku na rame i nasmiješio se. Duboko uzdahnuvši, ustao sam, svezao kosu u rep i nastavio s postavljanjem crvenih stolnjaka na stoliće od ebanovine. Još su me nekoliko trenutaka pažljivo motrili, a onda su mi se pridružili.
Nisam htio više živjeti u neznanju; bilo mi je dosta zagonetaka, htio sam sve razjasniti da ne živim na nečijoj šutnji. Odlučio sam razbiti nastalu monotoniju pitanjem koje također još nikad nisam postavio.
„Znate, uvijek me zanimalo“, počeo sam, okrećući se prema njima, „kako ste vi postali vampiri. Naravno, ako smijem znati.“
Ispostavilo se da je Michael najstariji vampir. Njega je pretvorila neka vampirica krajem srednjeg vijeka kad se zarazio kugom. Živio je s njom, ali stradala je; ubili su je vampiri nomadi u jednoj borbi za hranu. Michael je pretvorio Erica 1912. Eric se smrzavao u ledenoj vodi sjevernog Atlantika nakon Titanicova potonuća. Zinuo sam od zaprepaštenja kad su mi to ispričali, ali samo su ozbiljno kimnuli glavama. Amy je bila pretvorena 1921. Nju je preobrazio Eric kad ju je na ulici nožem napao siromah, otimajući se za zlatni prsten njezine majke. Bio sam iskreno iznenađen svim njihovim potresnim pričama o siromaštvu, bolesti, nasilju i potonuću legendarnog Titanica.
S radom smo završili nešto iza ponoći, ugasivši svjetla i zaputivši se prema izlazu. Koraci su nam sablasno odjekivali predvorjem kad smo hodali pokraj golemog zlatnog zmaja, a ja sam razmišljao što bi bilo ako bi – samo ako – Craneovi prihvatili da im se pridružim, da zauvijek tumaram ovim planetom, vječno proklet.
|