Cloudly Sky, Crystal Rain, Orphic Storm

utorak, 08.09.2009.

Vječnost

17: Epilog – Vječnost

„Što nije u redu?“ Zabrinuti ton Amyna glasa dopro je do mene.

Stajao sam na balkonu našeg velikog stana u Londonu, oslonjen o ogradu, promatrajući veliki grad u spletu ulica i nepregledne vreve. Amy mi je prišla s desne strane, također se oslonivši na ogradu, ispreplevši nam ruke.

„Zamišljen si?“, nježno je upitala, gledajući me. Blagi nam je vjetar zamrsio kose različitih nijansi zlatne boje.

Osjećaj koji me obuzeo bio je posve zbunjujuć. On nije smio biti prisutan. Nije bilo smisla da bude prisutan sad kad sam napokon bio ponovno s Amy. Ali iz nekog je razloga tek sad postao doista intenzivan, dovoljno snažan da mi zaokupi um i natjera me da učinim nešto što sam se bojao da ću morati učiniti jednog dana. Sada se to činilo gotovo neizbježno, premda mi je palo mnogo teže nego sam očekivao. Bio je to jedini mogući izbor. Ne, zapravo, bio je to najbolji izbor.

„Jesam“, priznao sam, jednim nam pokretom ispreplevši prste. Stiskom sam nam spojio šake.

Amy je izvukla ruku iz mog stiska i okrenula me za devedeset stupnjeva tako da sam se našao licem u lice s njom. Zatim mi je rukama obgrlila vrat, gledajući me u oči. Njezine su se plave oči krijesile, napola zaigrane, napola ozbiljne. „Ovog puta želim da mi kažeš u čemu je stvar“. U njezinom smirenom glasu bila je skrivena tek najsitnija nota zabrinutosti.

Tužno sam se osmjehnuo. „Brinem se, Amy.“

Blago se namrštila, i dalje zureći u moje oči. „Zašto?“Upitala je, gotovo iznureno. „Sad je napokon sve gotovo.“

„Upravo o tome i govorim“, nastavio sam krotkim tonom. „Što ako, ne znam, za nekoliko godina, makar i desetljeća, moja savjest opet izazove novi metež u meni?“

„Ali mislila sam da smo to riješili“, rekla je. „Hraniš se ljudima. Da. Shvatila sam. Nemam ništa protiv toga.“ Obrve su joj bile zabrinuto namreškane nad anđeoskim očima.

„Ne radi se o tome“, uzdahnuo sam. „Ti, Eric i Michael ste načisto sami sa sobom. Vi ste vampiri koji su odlučili uzeti drugi put, i to mi je jasno. Ali ja…“, napravio sam stanku, tražeći prave riječi, „ja sam još uvijek…sputan.“ Da, to je bio približno točan izraz.

„Ne razumijem“, priznala je nakon kraće stanke.

„Čovjek“, rekao sam. „On je problem. Ne mogu živjeti ovaj život, ako u meni postoji takav značajan dio čovjeka.“ Nije zazvučalo ispravno. Nisam mogao naći riječi koje bi zvučale dovoljno shvatljivo.

„Molim?“ Amy je izgledala unezvijereno. „Hoćeš reći da si podvojena ličnost?“

„Ne, naravno da ne“, gotovo sam se nasmijao. „moja osobnost nije upitna, ali u meni…postoje dvije…prirode. I previše su različite.“

Polako je kimnula. „Ipak, moram reći da mi nije posve jasno što želiš time reći. Zar se želiš ubiti?“ Glas joj je pri kraju postao sarkastičan, premda je u njemu bilo izvjesne bojazni.

Dugo sam joj samo promatrao lice koje je uskoro poprimilo grozničav izraz.. „Ne baš, ne“, rekao sam odsutno. Očigledno joj je laknulo.

„Ali mislim da moram…razmisliti“, zaključio sam.

„Ponovno ćeš me ostaviti?“ Nije bilo dvojbe, glas joj je zvučao optužujuće. Maknula je ruke s mojeg vrata, spustivši ih ponovno uz bokove.

Zatim sam sa svoje desne strane čuo otvaranje kliznih staklenih vrata. Svilena je zavjesa blago zavijorila zbog povjetarca. I Amy i ja svrnuli smo pogled, ugledavši Annu. Crna joj je kosa dojmljivo sjajila pod svjetlosti sunca koje se sve više spuštalo prema horizontu; počelo je zamicati iza masivnih crnih silueta nebodera i katedrala.

„Pa, Luke…vrijeme je da odem“, rekla je uz sjetan osmjeh.

„Već?“ iznenađeno sam upitao. Nisam htio da ode. Previše će mi nedostajati.

„Da, moram se vratiti na fakultet“, rekla je. Svijetloplave oči blago su blistale od suza. „Htjela sam te pozdraviti.“

„Ne, čekaj“, izvalio sam. „Želim te ispratiti.“

Osmjeh joj se proširio licem. „U redu“, rekla je, gotovo zabavljeno. Prišao sam joj, ostavivši Amy samu na balkonu.

„Zbogom, Amy. Nadam se da ćemo se još vidjeti“, rekla je Anna, a Amy joj je uzvratila osmjehom, očiju jednako tako punih suza. „Zbogom.“

„Brzo se vraćam“, dometnuo sam Amy. Ona je kimnula, ali ostala je stajati na balkonu, djelujući neobično osamljeno, i, premda to nisam želio prihvatiti, tužno. Jednom je rukom stiskala ogradu balkona, a glavu je držala pomalo oborenom, pogleda uprtog u popločeni pod.

Anna se pozdravila s Michaelom te čvrsto zagrlila Erica. Uvijek mi se činilo da je između njih postojala iskra. A zatim smo se našli na ulici. Otišli smo dalje od središta, tražeći neku pustu ulicu gdje će Anna slobodno moći otići. Dosad smo sreli malo ljudi, a mimoišli smo se samo s jednom tročlanom obitelji gdje je malena djevojčica kričala iz sveg glasa, bijesno tapkajući nožicama: „Želim u cirkus!“

Hodali smo polako; Anna me jednom rukom obujmila oko struka, a ja nju oko ramena. Već smo jednom tako šetali, prije četiri godine, daleko odavde, tužnim i monotonim ulicama Moon Hollowa. Toliko se toga promijenilo odonda. Ona, ja. Bellatrix više nije vrebala na mene. Moji su prijatelji bili živi, a ja nisam imao pojma o Musée des Vampires. Nisam poznavao Veronicu i Darrena. U te sam četiri godine ostario barem dvadeset.

„Nedostajat ćeš mi, znaš“, rekao sam joj.

„I bolje ti je“, nasmijala se. I ja sam se nasmijao.

„Zar baš moraš ići?“

„Da“, uzdahnula je. „Bojim se da moram.“

„Anna?“ upitao sam.

Primijetila je ton mog glasa i sumnjičavo upitala: „Što?“

„Što je s tobom i Ericom?“ nastojao sam glas održati ravnim, bez skrivenih prizvuka.

„Ne znam na što misliš“, rekla je izvještačeno nehajnim tonom. Namjerno je to učinila.

Preokrenuo sam očima. „Voliš ga“, pretpostavio sam.

„Luke Summers, ušuti“, prosiktala je, ali uto su joj se obrazi čudesno zarumenili, kao maloj djevojčici.

„Zašto mu nisi rekla?“ upitao sam je.

Dramatično je zabacila glavu i prostenjala.

„Zaaaštooo?“, razvukao sam sam riječ, trudeći se ne prasnuti u smijeh.

Duboko je uzdahnula. „Kakve koristi od toga“, promrmljala je.

„Zezaš me, zar ne? Pa očito je da mu se sviđaš.“

„Ne“, uzbunila se. „Ne zezam te“, ton joj je postao tmuran.

„Anna“, uzdahnuo sam.

„Što?“ upitala je, pomalo ratoborno. „Recimo da sam mu priznala – što bi se sljedeće dogodilo? On je…vampir.“

„To se da srediti“, promrmljao sam.

Zarila mi je nokte u trbuh.

„Au“, rekao sam ravno, hineći bol.

Nasmijala se. Čvršće sam ju obgrlio oko ramena.

„Ali ozbiljno ti kažem…zašto ne? Predložio sam ti to i zadnji put…“

„Ne znam, Luke…ne želim se odreći svog života. Ne još…pomalo se bojim“, priznala je, privijajući se bliže uz mene.

„Zaštio bih te“, frajerski sam se iscerio, na što se ona nasmijala.

„Ne sumnjam u to…ali mislim da je to…zasad, barem…previše drastičan korak. Neke priče naprosto nemaju sretan završetak.“

I bio je to začudno otrijeznjujući zaključak.

Našli smo se u posve pustoj ulici gdje su se ulična svjetla upravo počela paliti. Sunce je već gotovo zašlo.

„Hoću li te ikad opet vidjeti?“, upitao sam je, čvrsto je zagrlivši.

„Pa…znaš gdje me možeš naći“, rekla je, osmjehnuvši se. A onda mi je utisnula poljubac u obraz.

„Zbogom, Luke“, rekla je.

Ova je situacija bila previše poznata – sjetio sam se našeg rastanka prije četiri godine kad smo mislili da se više nikad nećemo vidjeti.

„Zbogom“, šapnuo sam.

Nastupila je tišina, a onda je Anna rekla: „Vidimo se.“

Primijetio sam formulaciju njezinog pozdrava i odlučio držati je za riječ. Blago sam se nasmijao, a onda počeo hodati.


Izvijeno sam se nasmiješio. „Vidimo se.“

Na njezinom je licu, obasjanom suzama, zaiskrio blistav i širok osmjeh koji mi je dao do znanja da se i ona sjetila.

A onda je iščezla u stupu crnog dima te se vinula prema sve mračnijem nebu. Uskoro je više nisam mogao vidjeti.

Ja sam također pustio svoje tijelo da se razleti u dimu te se otisnuo od tla, našavši se na krovu okolne zgrade. Bila je prilično visoka. Rekao bih barem pedeset metara.

Naglo sam se vratio vlastitim promišljanjima, već posve svjestan onoga što ću učiniti kako bih napokon mogao nastaviti svoj život s Amy.

Prošao sam kroz mnogo toga u svojem kratkom životu. I sve sam preživio. Čak i okršaj u kojem su se sukobili vampir i čovjek u meni. To je doista bilo teško objasniti. Bio sam jedna osoba, s jednom osobnošću, ali s vrlo istaknutim odlikama vampira i čovjeka koje su me gotovo stajale života. I znao sam, ne učinim li to uskoro, sutra više neću imati snage za to.

Bilo je to okrutno, ali bilo je ono što je bilo potrebno kako bih napokon našao mir.

Kad sam prije četiri godine pristao postati vampir, nisam bio spreman na to. Priznao sam si to već mnogo puta. Nikako nisam mogao biti spreman na kaos u kojem ću se naći. Ali to je bilo nešto što nisam mogao ispraviti. Sad nije bilo povratka. Više nikad neću biti čovjek.

Sad sam vampir.

I shvatio sam, premda nevoljko, da sam cijelo vrijeme bio u zabludi. Uvijek sam bio uvjeren kako krvožedni vampir u meni zatomljuje i sputava čovjeka u meni. Danas sam uvidio suludost takvog razmišljanja. Zapravo je čovjek bio taj koji je sputavao vampira. Čovjek koji je u ovom tijelu patio pune četiri godine.

Približio sam se samom rubu zgrade, popevši se na ogradu. Vjetar mi je zamrsio kosu i ispunio nosnice raznim zamamnim aromama.

Čovjek je napisao svoju priču, stavio točku na posljednje poglavlje, nadajući se još jednom epilogu za kojeg ovdje naprosto nije bilo mjesta. Netko je ovu priču morao završiti, a ja sam bio jedini koji je to mogao učiniti. I bio sam posve uvjeren da će metafora moga postupka biti dovoljna da to učini.

Osjetio sam kako mi obraz škaklja jedna jedina suza. Spustio sam pogled, promatrajući njezin dugi pad.

Još sam jednom uzdahnuo i sklopio oči, raskrilivši ruke, propevši se na prste.

Odjednom sam čuo fijukanje zraka oko sebe, osjetio sam kako me šiba po licu poput biča.

Tijelom mi je sijevnula neobična bol kad sam punom dužinom tijela udario o pločnik. Gotovo sam mogao čuti pucanje unutar svoje glave – dio koji je odjednom nestao, kao da ga nikad nije bilo.

Oko mene je vladala potpuna tišina, neprobojna i sveobuhvatna. Otvorio sam oči. Naćulio uši. Udahnuo punim plućima. Opipao beton pod svojim prstima.

Osjećaj je bio tako…nov. A opet…posve isti.

Zatim je vampir ustao, ostavivši čovjeka iza sebe.

Jedna je priča bila završena.

*

Hodao sam ulicama Londona, na putu prema Amy. Ništa mi nije bilo bitnije u ovom trenu od toga da sam blizu nje.

Iz nekog razloga, sve ulice kojima sam prolazio bile su začudno puste. A onda sam, nakon još jednog bloka, osjetio kako me netko prati. Nisam se osvrtao, već sam odlučno nastavio hodati, sve dok se nisam našao u posve pustoj ulici, gdje su neke lanterne bile razbijene i svjetlo prilično prigušeno.

Stao sam. I dalje se nisam osvrnuo, već sam čekao. Čuo sam kako utvara kruži oko mene, penjući se po zgradama, skačući i okrećući se.

Pogled mi se zaustavio na uskom crnom procijepu između dvije zgrade. Začuo sam spore, lagane korake koji su mogli pripadati samo ženi.

Iz tame je izronila vitka, bajkovita prilika.

Izgledala je poput Snjeguljice; kosa joj je bila crna poput ugljena, uredno složena u čvrsti valoviti oblik, podsjećajući na glamurozne holivudske frizure četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Koža joj je bila poput alabastera, besprijekorna, bijela i sjajna pod uličnim svjetlima. Oko tamnih očiju nanijela je dugi i žestoki potez mrkocrnog tuša. Usne joj je odlikovala jarkocrvena boja ruža, u kombinaciji s bijelom kožom i crnom kosom tvoreći divan kontrast.

Tijelo joj je bilo izrazito privlačno i vitko; tek sam sad primijetio da je odjevena vrlo oskudno; na prvi pogled izgledala ja kao da je gola. Struk je utegnula posve bijelim korzetom od satena, a na nogama je imala samo mrežaste čarape i bijele cipele s visokom potpeticom. U desnoj je, spuštenoj ruci držala veliku pernatu lepezu, hodajući prema meni. Djelovala je poput plesačice burleske, zatočena u vremenu.

Vampirica je nastavila hodati prema meni, elegantno, mačkasto, ali posve dostojanstveno. Kao da je nijema, nisam dobio dojam da bi govorila čak i kad bi je netko prisilio.

Tek kad mi je prišla na metar udaljenosti, ispružila je praznu lijevu ruku.

Zbunjeno sam je promatrao.

Zatim je zamahnula velikom pernatom lepezom, brzo i odrješito. Odjednom njezina lijeva ruka više nije bila prazna – u njoj je, dugim i elegantnim bijelim prstima pridržavala jarkogrimiznu posjetnicu.

Prihvatio sam je i pročitao. Na posjetnici je zlatnim kurzivom bilo ispisano: „Cirque des Vampires“.

Gorko sam se osmjehnuo, prisjetivši se „velike skupine vampira koja je stala u obranu Muzeja“.

Dakle, taj je cirkus stigao u grad. Ona je djevojčica željela ići na predstavu u kojoj su glavni akteri vampiri.

Bilo je gotovo simpatično kako me željela zadiviti svojim malim čarobnjačkim trikom. Pristao sam na igru.

Zavrtio sam grimiznu posjetnicu svojim prstima, a onda ona više nije bila posjetnica, već prekrasna crvena ruža.

Ispruživši ruku, predao sam ružu vampirici, izvijeno se smiješeći. Na licu je imala zabavljen, premda zbunjen izraz. Prihvatila je ružu te udahnula njezin svježi miris. Uzvratila je zagonetnim osmjehom.

Nastavio sam svojim putem, osjećajući pogled žene na svojim leđima. Isti me osjećaj pratio sve dok nisam zamaknuo iza ugla.

Nisam više stao, sve dok ispred naše stambene zgrade nisam ugledao bljesak zlatne kose kako vijori na vjetru. Čekala me. I nikad nije izgledala više prekrasno i više posebno nego u ovom trenutku.

Mogao bih provesti godine samo je promatrajući, ali čemu to, ako mogu s njom provesti vječnost – ili, barem, jedan fragment vječnosti?

Sunuo sam prema njoj i privukao je u poljubac.



~Za kraj:
Hvala svima koji su pratili Lukea na njegovom putu, koji su ostali uz ovu priču do kraja. Čak i ako ste žrtvovali malo svog vremena kako biste pročitali nastavak ili dva, hvala vam.

Ova je priča velika hrpa hirova moje mašte, koji su je oblikovali u posljednje dvije godine koliko je prošlo od objavljivanja prvog nastavka. Nadam se da ste uživali u njoj i saživjeli se, barem donekle, s osjećajima i likovima o kojima ste čitali.

Vrlo sam svjestan nedostataka svoga pisanja, kao i rupa u samoj priči koje nisam uspio pokrpati, ali trudit ću se da u daljnjem radu poradim na tome.

Hoću li se vratiti ovoj priči? Ne. Ova je priča zapravo bila završena Lukeovim pretvaranjem u vampira, ali sam na poticaj jedne osobe nastavio s pričom, shvativši da ima još stvari koje se mogu ispričati. Međutim, vjerujem kako je sad dosta. Vjerojatno ću još pisati o vampirima, budući da su oni moja nepresušna inspiracija i tema koja je zaokupljala moju maštu dugi niz godina. Ali čak će i vampiri trebati pričekati.

Moj je sljedeći 'projekt' nešto manje originalne prirode. Radi se o hpff-u u kojem ću pisati o Prvom čarobnjačkom ratu (Voldemortovom prvom usponu) iz perspektive Siriusa Blacka. Nadam se da će nastavci biti opširniji i iscrpniji nego su bili u ovoj priči. Isto se tako nadam da će vam se priča svidjeti, premda znate krajnji ishod te situacije.

Još jednom hvala za vaše vrijeme, komentare, savjete i kritike – sve je to pomoglo da ova priča bude barem nekoliko nijansi bolja.

Eris' Servant

-19:50- Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 05.09.2009.

Apsolucija

16: Apsolucija

Pogled mi je ležao na Veronicinoj vitkoj prilici, nespretno ukočenoj na dovratku.

Iza nje je još uvijek gorjela vatra, premda je osjetno slabila svakim sljedećim trenutkom. Nisam čuo više nikakve zvukove – svi su otišli. Obavili su ono zbog čega su došli, a onda pobjegli, možda već da proslave svoju veličanstvenu pobjedu.

Zamislio sam tu hrpu vampira kako u mahnitom ushićenju juri prema Londonu, željni plijena, željni nagrade za svoj krvoločni podvig. Gotovo sam mogao čuti krikove ljudi u svojim mislima.

Ali Veronica je i dalje bila ovdje, crnih očiju uprtih u moje. Izgledala je kao da se ne može pomaknuti, kao da ju nešto golemo i snažno drži u mjestu.

Laganim sam joj korakom prišao, zaustavivši se na otprilike tri metra udaljenosti. Tuga u njezinim očima bila je toliko duboka da bi ju suze samo oskvrnule, umanjujući njezinu moć i intenzitet.

Bila je posve neozlijeđena – odjeća sivih, tmurnih tonova bila je tek na nekim mjestima umrljana crnilom, ali besprijekorna koža i crvena kosa ostale su netaknute.

Kao da se njezin vanjski izgled okrutno rugao njezinom duševnom stanju. Osjetio sam kaos njezinih misli, osjećaja, koji ipak nije uspio probiti teški zid tuge koji ga je zatomio.

„Nisam mislila da ćeš doći“, najednom je rekla.

Samo sam je nastavio gledati.

„Vjerovala sam da ćeš htjeti izbjeći ovaj događaj nakon vremena koje si ovdje proveo“; nastavila je, a ja sam zamijetio da se u njezin visoki glas uvukla teška nota apatije.

„Veronica, ako me želiš okriviti, imaš potpuno pravo na to…“ počeo sam, pomalo ukočenim tonom, ali Veronica me presjekla.

„Okriviti?“ Oči su joj na trenutak bljesnule kad je podigla obrve ujedno se mršteći. Na usnama joj je osvanuo najgorči osmijeh koji sam ikad vidio. „Lucase, ja sam jedina kriva za ono što se dogodilo. Bila sam glupa i platila sam za to. Platila sam najgoru cijenu.“

U glavi su mi bljesnula pitanja: Ako znaš da si kriva, zašto si odlučila uništiti muzej? Zašto si odlučila na tako grub način prekinuti toliko dugih života? Zašto si uništila dom onih kojima je naprosto trebalo mjesto koje mogu nazvati utočištem?

Ali nijedno pitanje joj nisam postavio, iz dva razloga.

Prvi je razlog bio taj što nijedno od ovih pitanja nije bilo važno. Bila su posve pogrešna, u emocionalnom smislu. Riječi su bile trivijalne.

Drugi i važniji razlog bio je taj što sam znao odgovore na njih. Upravo tada, u tom trenu, shvatio sam svaki Veronicin korak i shvatio sam da je ne mogu kriviti za to što je učinila. Njezine su namjere od samog početka, od trena kad me dovela u Musée des Vampires bile posve čiste. Ona je znala da je to opasno, ali nije mogla predvidjeti hirovitu budućnost koja je uslijedila. I tu je ležala njezina krivnja, toliko nedorečena i naoko vrlo upitna krivnja, ali ipak dovoljno teška i snažna da je progoni ostatak vječnosti – ili barem ostatak njezina života. Je li ona bila odgovorna za Darrenove postupke? Je li bila imalo kriva što je on došao ovdje, želeći me vratiti kako bi se ona oslobodila svojih briga i time doveo i sebe i mene u opasnost? Je li kriva što je Dimitrij uočio priliku i uništio svog neprijatelja koji mu je prije toliko godina htio uskratiti priliku za prestanak nomadskog načina života?

Naravno da nije.

Ipak, njezina žarka želja za osvetom, želja koju sam posve zaboravio uzeti u obzir, pokazala se dovoljno razornom da uništi sve ono što su vampiri iz Muzeja gradili kroz prošlo stoljeće u nešto manje od pola sata. A premda sam shvaćao, premda sam je razumio, ja, kao ni bilo tko drugi, nije mogao otkloniti posljedice njezinih postupaka, a još važnije, nisam joj mogao pružiti odrješenje grijeha. Oni koji bi to mogli sada su gorjeli u vatri iza njezinih leđa. Znao sam da će je ovo proganjati tako dugo dok si ne okonča život, ali nisam imao riječi koje bi joj mogle pomoći. Naravno, nikakve riječi ovdje nisu mogle biti od pomoći.

„Razumijem“, tiho sam rekao, promuklim glasom. Laknulo mi je što je riječ zazvučala posve iskreno, bez ikakvih skrivenih konotacija.

Veronica je kimnula. „Pa, pretpostavljam da je to sve“, rekla je, jednako tiho. „Doista ne znam je li još što ostalo za reći.“

Prišla mi je, zaustavivši se kod mojeg desnog ramena.

„Možda se još vidimo, Lucase…jednog dana.“ A onda mi je nježno utisnula poljubac u obraz. Na trenutak sam sklopio oči.

A onda je produžila, munjevito nestavši u tami šume iza mojih leđa.

Posljednje što sam pogledom uhvatio bio je busen njezine crvene kose, koja je, unatoč svojoj vatrenoj boji sada izgledala neobično hladno, ugaslo. Mrtvo. Veronicina je strast nestala zajedno s Darrenom.

Više se nisam osvrnuo. Dapače, pogled sam upro u ruševine Musée des Vampires, samo promatrajući kako vatra polako gasne. Posve sam se izgubio u vremenu, sve dok nisam shvatio da oko mene više nije tako tamno. Bližila se zora.

Vatre gotovo da više nije bilo – tek je ponegdje još mali snop plamenova nadobudno pucketao, nemirno plamteći.

Nebo je postajalo sve svjetlije. Šuma je ponovno bila zelena, premda je sve bilo u nekim monotonim, pepeljastim tonovima. Možda od dima koji je sad lebdio nad ruševinama kuće poput kakve jezive izmaglice. Polako sam hodao, kroz to srebrnasto jutro, ušavši u kuću. Znao sam da je ono što je od nje ostalo vrlo krhko, ali ipak sam htio još jednom proći kroz te poznate prostorije, prije nego zauvijek odem.

Premda je sve bilo urušeno, crno i krhko, uspio sam se vratiti do velikog predvorja gdje me najednom oštro ubola tuga.

Strop se posve urušio – mramorni se pod gotovo nije vidio od krhotina kamena i spaljenog drva. Veliki je luster, srušen točno na sredini predvorja djelovao kao da je zakopan u ruševine barem jedan metar visine. Ipak, veliko je stepenište ostalo potpuno, premda pocrnjeno. Polako sam nastavio hodati po kamenju i ruševinama, zaustavivši se tik pred prvom stepenicom. Uočio sam nešto oblo i čađavo pred sobom. Sagnuvši se, shvatio sam da je to lubanja. Izgledala je isto kao i ljudska, samo što su joj očnjaci bili šiljasti i nešto duži nego u čovjeka. Bio je to Dimitrij. Pokušao sam podignuti lubanju, trudeći se da je ne oštetim dodirom, no već na prvi kontakt s mojom kožom, ona se počela raspadati, poput figure od pepela.

Spremno sam zadržao suze, a zatim se uspeo stepenicama, slušajući odjeke vlastitih koraka na tom mrtvom mjestu. Skrenuo sam u dugi hodnik; ovdje je oplata sa zidova posve otpala, strop je bio djelomično urušen, pod posut raznim krhotinama. Shvatio sam da je kraj hodnika posve uništen te da tamo više ne stoje masivna vrata od tamnog drveta koja vode u Glorijin ured. Prostorija je sada stajala posve izloženo, posve otvoreno. Prešao sam prag i našao se u toj nekad otmjenoj prostoriji. Sve je još stajalo na svome mjestu – masivni stol i kitnjasti naslonjač, na jednom zidu ostala je još netaknuta polica puna knjiga, a na suprotnom kraju kamin, crn, ali čitav. Ipak, zid iznad njega bio je urušen. Zid na kojem je stajala slika.

Nakon što sam pogledom obuhvatio prostoriju, primijetio sam veliki pravokutni oblik u metežu ispred kamina. Prišavši mu, okrenuo sam ga i vidio da je to ta slika koja se pala sa zida.
Bila je napola crna, ali još sam uvijek mogao prepoznati crvenokosog anđela grimiznih očiju, u crnoj odori.

Victoria.

Ime mi je odjeknulo u glavi, šuplje, poput školjke. Ničeg tu više nije bilo.

Uspravivši se, upravo sam htio otići, ali onda sam začuo zvuk šuštanja u daljini.

Uskoro sam vidio kako mi se približava trak crnog dima. Zbunjeno sam ga promatrao, a onda se obrušio ravno na pod preda mnom. Dim je oblikovao vitku figuru duge crne kose.

„Anna“, dahnuo sam, raširivši oči.

Anna me motrila čudnim pogledom, za njezine pojmove, barem. Pomalo optužujućim.

Nisam ništa više stigao reći, jer čuo sam kako dolazi još netko.

U prostoriju je uletio Michael, iza njega Eric, a na posljetku Amy.

Prije nekoliko godina, bio bih presretan vidjeti ih sve na istom mjestu. Sada, tih nekoliko godina kasnije, osjetio sam se opkoljeno.

Nisam bio posve svjestan toga, ali mislim da sam doista ustuknuo, približivši se malo više nepostojećem zidu.

Michael je djelovao izuzetno neodlučno, očito rastrgan između dva sukobljena mišljenja. Čeljust mu se jako stisnula.

Eric je izgledao gotovo skrušeno, ali na usnama mu je titrao ohrabrujući osmjeh. Je li bio upućen meni ili samom sebi, nisam znao.

Amy je nalicu nosila izraz olakšanja.

Ipak, Anna je bila ta koja mi je prišla, zagrlivši me. Zatim mi je dlanovima obuhvatila lice, probadajući me svojim nevjerojatno svijetlim plavim očima koje su se caklile od suza.

„Zašto mi nisi rekao?“, upitala je. „Zašto si mi to zatajio?“

„Bojao sam se“, šapnuo sam.

„Čega?“ upita ona, pojačavši pritisak dlanovima.

„Nisam te htio uznemiriti“, priznao sam. „Nisam htio da pobjegneš od mene.“

„Oh, Luke…“ počela je, ali prekinuo sam je.

„Anna, molim te. Ne možeš mi reći kako te vijest da se hranim ljudskom krvlju ne bi šokirala. Prepala bi se.“

Spustila je ruke, i dalje me pržeći pogledom.

„U redu. Vjerojatno bih“, dopustila je. „Ali ne bih pobjegla“, rekla je, kao da ističe poantu svega.

„Kao što si ti pobjegao“, začuo sam duboki glas.

Pogled mi je odletio prema Michaelu.

„Michael, nemoj“, javila se Amy, gotovo molećivim glasom.

„Ne, u redu je“, rekao sam, najednom sasvim razgovijetno, gledajući u Michaelove oči.

„Imaš puno pravo okriviti me Michael. Da, pobjegao sam. Otišao sam zato što sam mislio da sam napravio grešku koju ne mogu ispraviti. Ali ono što ne razumijem je ono što se dogodilo jučer.“ Pri kraju mi se u glas uvukla nevjerica. „Postavio si se prema meni kao da si me spreman ubiti – to me samo dovodi do zaključka da je moja greška doista nepopravljiva.“

Michael je i dalje izgledao žestoko, stisnuvši šake.

Zatim je uzdahnuo. „Ne bih ti naudio“, rekao je sasvim tiho. „Ulovio se me nespremnog, reagirao sam instinktivno.“

Gotovo sam se osmjehnuo od olakšanja. Zbunjeno Michaelovo lice bilo mi je pokazatelj da sam se zapravo osmjehnuo. Nedostajali su mi, svi. Čak i Michaelova vatrena narav.

„Neću se pokušati opravdavati“, rekao sam, vrativši ozbiljnost na lice. „Prihvaćam odgovornost za svoje postupke, bez obzira za posljedice. Ali želim da znate da sam se doista trudio. Svaki dan. Samo da preživim. A sjetio bih se svoje greške svaki put“, riječi su odjednom dobile na značenju. Svakim je trenom bilo sve lakše. „Svaki put kad bih nekog…ugrizao, sjetio bih se onoga što sam učinio. Ali nisam se mogao vratiti…zbog tog uvjerenja da sam tako strašno pogriješio. I zato me Veronica dovela ovdje. Nastavio sam se boriti sam sa sobom, tek nakon nekog vremena shvativši da sam zapravo vampir, ne čovjek. I zato ne mogu više osjećati krivnju zbog toga što se hranim ljudskom krvlju.“

Svima su im oči bile širom otvorene, upijali su svaku moju riječ.

„Amy je u pravu, mi smo vampiri. I svi uzimamo život kako bismo održali svoj. Životinje ili ljudi…je li uopće bitno, na kraju dana? Nama nije.“

U zraku sam osjetio shvaćanje, čak i od Anne. Shvatila je, i nije mi zamjerila.

„I znam da to možda nije dovoljno, ali doista mislim da je to sve što je važno“, završio sam.

„Dovoljno je“; javio se Eric. Izgledao je gotovo razdragano. „Ponosim se tobom, Luke“, rekao je, a ja sam ga u nevjerici pogledao.

Kimnuo je. „Preživio si ono što bi rijetko tko mogao – uhvatio si se u koštac s najopasnijim protivnikom – samim sobom. I preživio si. Čast mi je što se mogu nazvati tvojim učiteljem.“

Božansko mu je lice obasjao blistav i iskren osmjeh.

„Hvala ti, Eric“, uspio sam protisnuti, osjećajući veću zahvalnost no što su riječi mogle izraziti.

Pogled mi je pao na ono izuzetno lice okruženo zlatnom kosom.

Zaustio sam da nešto kažem, ali ona se našla preda mnom i poljubila me, kao da govori: „Šuti. Nije bitno.“

I to je bilo dovoljno za nju. Osjetio sam sreću kakvu nisam osjetio godinama. I premda je bila poput stranca u mome umu, objeručke sam je prihvatio.

A onda se čistinom prolomilo sunce, u svoj svojoj plamenoj slavi, bacajući zlatne pramenove svjetlosti na spaljenu ruševinu, spomenik zajedničkom životu, obgrlivši Amy i mene, najavljujući možda jedno novo razdoblje u našim životima, možda svjetlo na našem putu, nakon previše hladnog i praznog mraka.

Jer za razliku od Veronice, ja sam dobio ono što mi je bilo potrebno – oproštenje, apsoluciju koja je digla golemi teret s moje duše, otvorivši jedna nova vrata kojima nikako neću okrenuti leđa.

-12:04- Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se