bogzna

Sreo sam prošli tjedan svog prijatelja iz davnih školskih dana.
Za ruku vodi klinca koji je isti tata. U onih petnaestak minuta razgovora, mali je uspio privući barem pet znatiželjnih osmjeha djevojaka koje su prošle pored nas.
Navrla su sjećanja: Duo fantastikus u jednom od nebrojenih posliješkolskih avantura po metropoli. On, također metalac (joj, kad se sjetim kako je to u to doba bio status koji obećava),
lomitelj djevojačkih srdaca, sa svojom dugom "ovčica" kosom, šarmer, kleptoman po potrebi, čovjek koji se uvijek znao dočekati na noge, gitarist...
i onaj drugi, to jest ja, koji je...ja.

Nakon duga dva sata provedenih ispred shopping centra "Gradec" (?) na gornjem gradu, slavodobitno smo krenuli na uživanje pola litre pive koju smo kupili zahvaljujući njegovoj sposobnosti haračenja.
Obzirom na tadašnje sposobnosti konzumiranja alkohola, ta nam je piva bila i više nego dosta. Znajući da je ratno vrijeme a i to da smo se vani zadržali prilično dugo za svojih 14 godina, vrijeme je bilo da se krene kući svojoj. Tramvaj je, srećom, taman došao i krenuli smo put kući. Ne znam na koju foru ali sjećam se, bio je petak. Tada su Majke održale svoj koncert u Jabuci.
Čudni su ti tramvaji. Oni su jedna rijetkost u ovom gradu koja se nije promijenila. Još i sad su ti isti tramvaji tu, rulaju ulicama, trube, jure i svašta uz to.
Krenuli mi prema glavnom kolodvoru. Na stanici na Zrinjevcu jedna je cura u trenirci (pretpostavljam, vraćala se sa nekog treninga) ušla i stala njemu iza leđa kako je on bio okrenut prema meni.
Rukohvati služe da se za njih držiš kao preventiva protiv pada u slučaju naglog kočenja. Zna i on to no kako se baš u tom momentu dogodilo da je nešto tražio po džepovima, tramvaj je naglo zakočio i frend je počeo padati. Nekako je uspio pasti a da se nije udario. No puno neugodnija scena je uslijedila. Cura u sivoj trenirci pala je kao žrtva balamaže i krajnje neugodnosti. U momentu pada jedino što je prijatelj uspio dograbiti bila je njena trenirka. U hipu je on završio na podu grčevito držeći njenu trenirku u rukama, a ona u šoku, polugola, jedino što je mogla izustiti bilo je - ništa. Kompletan je tramvaj zanijemio od užasa, a ja, koliko sam se god junački trudio, nisam mogao suzdržati smijeh.
Tramvaj u tom momentu nije mogao dalje i istovario putnike. Na čiju nesreću, na čiju sreću.
Nekako se danas neugodno osjećam kad se toga sjetim. Čak mislim da bih si za ovu godinu poželio vrlo neskromnu želju.