The end of nights we tried to die...

...karta za sreću...

stojim na uglu
prijepodnevni sat
i čekam kartu za sreću
u jednom pravcu

stojim na uglu
siguran sam da znaš
karta mi je u džepu
u jednom pravcu

stojim na uglu
između deset i dva
odlučujem se da ti pišem
u jednom pravcu

stojim na uglu
tako običan dan
sanjam o tome da te nađem
u jednom pravcu

razmišljam
tražim razlog da ne brinem
odlazim da ti kažem da te volim

stojim na uglu
prijepodnevni sat
želim pravu kartu za svoje snove
i da me poštediš
kada ti kažem da te volim...

...ponekad u pjesmama pronađem dio sebe...
...voljela bih se samo prepustiti notama, s osjećajem blijeđenja krvi u venama...
...voljela bih zaboraviti ove tipke kojima tipkam, voljela bih zaboraviti misli o kojima razmišljam, voljela bih zaboraviti srce koje kuca...
...voljela bih se prepustiti...

...voljela bih sama sebi priznati neke stvari...
...ali ne mogu...zašto?
...ponos? strah?
...svašta...

...odlazim u svoje hodnike sjećanja, u svoje sobe za tugu, u svoju škrinjicu za uspomene...korak napred, korak natrag...
...odlazim opterećivati samu sebe svojom mišlju...
...o tužnim vrbama...i ostaloj biljnoj porodici...
...odlazim da ne pišem krnje riječi, koje za nikog, osim mene nemaju pravog značenja...je li me briga zbog toga? ni najmanje...



............................ne znam dal razumiješ, ali volim te......................

...hyacinth house...

What are they doing in the Hyacinth House?
What are they doing in the Hyacinth House?
To please the lions this day

I need a brand new friend who doesn't bother me
I need a brand new friend who doesn't trouble me
I need someone, yeah, who doesn't need me

I see the bathroom is clear
I think that somebody's near
I'm sure that someone is following me, oh yeah

Why did you throw the Jack of Hearts away?
Why did you throw the Jack of Hearts away?
It was the only card in the deck that I had left to play

And I'll say it again, I need a brand new friend
And I'll say it again, I need a brand new friend
And I'll say it again, I need a brand new friend, the end

nisam pjesnik, no imam li pravo biti čuđenje u svijetu?

danas mi se ta misao motala po glavi, bez nekog osnovanog razloga, no bila je prisutna...

ponekad žalim za sposobnošću oduševljavanja koje ja i nemam u nekoj zavidnoj količini...voljela bih da me neke stvari ponesu na čudne kutke mašte, ali moja želja je dosad neispunjena...voljela bih da svoju inspiraciju i manjkavo oduševljenje mogu pretočiti u fluidne, elegantne rečenice, a ja ne uspijevam ni sa ovako krnjim izrazom misli...voljela bih ponekad ne razmišljati, nego samo učiniti...i zar je čovjek slobodan?zar mogu to reći?

po sto puta govorim da većina stvari na svijetu nije apsolutna i svevažeća..ne postoje pojave kao apsolutna sloboda, apsolutna realnost, apsolutna sreća, apsolutna tuga...sve ima lice i naličje...niti paučine koje kvare sliku savršene savršenosti...

strah me je...priznajem..po prvi put u životu upoznajem se sa strahom koji je dublji od trenutnog...što ako me neke okolnosti zapriječe na putu u budućnost...što ako NE uspijem? što ako iz ove priče izađem kao gubitnik? nisam od onih koji govore 'nije važno pobijediti, važno je sudjelovati'...to je loša utješna nagrada, jer samo pobjednici stoje na tronu kao statua uspjeha i samo winners takes it all...ovo natjecanje koje me toliko muči zove se životno natjecanje...raskrižja tamo i nazad...što ako fulam? ili stanem...

ne razmišljam puno o životu poslije smrti..pokušavam tu točku nestajanja moje životne energije uopće ne zamišljati, pokušavam je istjerati sa granica svakodnevnog repertoara razmišljanja..jer ionako nikuda ne vodi..premalog sam znanja da bih mogla išta od toga spoznati...ionako, kao što Epikur kaže: 'Smrt nas se ne tiče. Jer, dokle god mi jesmo, nema smrti. A kad smrt dođe, onda više nema nas. (zapravo još nikog dosad nije mučilo što je mrtav.)'
ne zanima me život poslije smrti (koji je po mojim shvaćanjima diskutabilan i dvojben) već život prije smrti...

no, čemu ova tema...znam da je već izblijedjela koliko je svi spominju, pa sam se očito i ja morala utopiti u moru patetike...ccc, loš izgovor, loš...

no činjenica stoji-ako ne upišem što želim, bit će to mala smrt mog samopouzdanja i nadanja u određenu zamisao budućeg života...uzrok-posljedica...

beatlesi pjevaju yesterday, a ja se upravo sjetila kako se ta pjesma trebala zvati..(he-he zapamtih, što mi se dvaput veli...) tko zna, možda će to biti pitanje na prijamnom..i koje je pravo ime bob dylana..a, dobra sam ja učenica...da, da...

Ne hodaj ispred mene
Možda neću slijediti,
Ne hodaj iza mene,
možda neću voditi.
Hodaj pokraj mene
I samo budi moj prijatelj.

Albert Camus

Ne vraćaj se starim ljubavima,
ne kucaj na ista vrata,
ugašena tu je vatra,
pođi dalje gdje topline ima,
Ne vraćaj se starim ljubavima.

Arsen Dedić

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Vesna Parun

uglavnom, život je lijep, bez obzira ne sve, i kao takvog ga primam...



.................ne znam dal razumiješ, ali volim te............................

...poslije ljubavi...

Poslije ljubavi
ostaje rečenica – dobro izgledaš ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj
Poslije ljubavi
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali
poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju tajni znaci,
ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje
i strah da će neko iznenada doći,
spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž.

Poslije ljubavi
ostaje rečenica: "Ja ću prva u kupatilo"
i odgovor: „Zar nećemo zajedno?"
„Ovaj put ne"
Poslije ljubavi
ostaju saučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.

Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se pale dvije cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,
zagubljene ukosnice,
taksisti koji nas nisu voljeli
i cvjećarke koje jesu.
Poslije ljubavi
ostaje povrijeđena sujeta.
Poslije ljubavi
ostaju drugi ljudi i druge žene.

Poslije ljubavi
ne ostaje ništa.

i opet nakon dugo vremena tako tužna...kao da mi fali moja sjena...neznam, neke noći je najbolje prespavati...neke trenutke..i ne nadati se snovima...

ponekad je tako teško...jako, a imaš toliko ponosa da smatraš da možeš sam preko svega..i možeš ali pod cijenu vlastite boli...

i tjeskoba i gorčina...i opet par lijepih uspomena...

bilo bi bolje da na nekim mjestima nisam bila, bilo bi bolje da sam bila pametnija....bilo bi...

s nekim provedeš ravno dva sata u tri mjeseca i to ti je dovoljno da sljedećih 6 mjeseci boluješ od nedostajanja...

...nisi došao...

Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško kada stvari šute
i kad se mješa prošlost, san i java.

ponekad možda jednostavno ne mogu napisati što mislim i osjećam... ne mogu...i ne mogu...

a toliko je toga...

nečeg...

svačeg...



Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećes prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži ... i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno ...,
I noći zaboravi ...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne ...
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio ...

Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,
zaboravi.

I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
"Nikada neću zaboraviti".
Molim te zaboravi ...

I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine.

Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali ..., imali ...
Zato ... Zaboravi.

Čemu sjećanja ...?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je već dragana, hoću da kažem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako,

I znam da možda i boli, ... ali pokušaj,
Molim te, .... pokušaj ... zaboravi !

I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži ... i zaboravi ...


.................................ne znam dal razumiješ, ali volim te.......................