...scream of the butterfly...
jecaj prigrušen prije nego što je dobio priliku da ispuni svoju svrhu...
kaplja svijetlosti što je presušila prije nego što je oblikovala misao...
bijes koji se raspršio u tisuću iskrica tjeskobe...
toliko boli krivo kanalizirane...toliko boli oko mene..
želim čuti vrisak leptira...
san o poljima makova, i naranđastim zvižducima...
tužne vrbe u drvoredima paralelnih dimenzija mojih sjećanja...
unutarnji egzodus nikada proveden...
molitva za kišne dane i zagrljene jastuke...
I am the Lizard King
I can do anything
I can make the earth stop in its tracks
I made the blue cars go away...
i radovanje inspiraciji koja je iskočila iznenada oponašajući četverolisnu djetelinu...
i osjećaju pomankanja...
i sunčevim pjegama...
i mojim vlastitim kolebanjima...
i obeshrabrenosti...
Desperately in need...of some...stranger's hand ...
oscilacije...dobro, loše, bijesno, euforično, tjeskobno, obeshrabreno, smireno...
As we run from the day
To a strange night of stone...
bonitet ozbiljno narušen..
stres, stres, stres...razočaranje...
neki glupi predosjećaj i dokidanje pjesničkog početka...ili zaokruživanje cjeline...
alijenacija, dekadencija, khatarza..slijed uzroka-posljedica...
Before I sink
Into the big sleep
I want to hear
I want to hear
The scream of the butterfly...
zvono bubnja pigrava se mojim živcima...previše adrenalina da bih sad šetala vrtovima tulipana...
cesta i prašina... i figura u daljini...
miris jablana i fijuk vjetra dok se poigrava razmacima među kućama...
i glatko kamenje na dnu rijeke koja prolazi ispod mosta propadanja...
Don't you cry
Baby, please don't cry
I won't need your picture
Until we say goodbye...
ne ulazim na ta vrata..ne vraćam se kroz stara...open the sky...
plave tratinčice priviđenja...ili sna...
osjećam se totalno autsajderski...danas..ne i sutra...ne i jučer...
The time you wait subtracts the joy
Beheads the angels you destroy
Angels fight, angels cry
Angels dance and angels die ...
možda je stvar u paranoji...
možda je stvar u ludosti...
možda je stvar u izgubljenosti...
možda u običnoj poremećenosti...
možda u običnoj običnosti...
kult ličnosti?
Do you often stop and whisper? ...
...Do you remember?
Will you stop?
Will you stop?
The pain ...
"x" osjećaj procijeđen kroz gorčinu, kroz nedostatak riječi, kroz ispucale glasnice, kroz alkohol...
bijeli miševi...asocijacije i besmislice u kompotu...
i nenasumično frcanje misli...
When all else fails
We can whip the horse's eyes
And make them sleep
And cry...
svašta donosi sat šetnje...in my world..welcome...bez pozivnice...ironično...
Why did you throw the Jack of Hearts away?
It was the only card in the deck that I had left to play
And I'll say it again, I need a brand new friend ...
drugačija koncepcija napokon privedena kraju..dug trenutak izvrnutosti...dvosmislenosti...trosmislenosti...poezija za moju misao..
...it's time to close now....
Some are born to the endless night ...
the end....
31.03.2007. | 01:58 | 9 K | P | # | ^
wild horses...
Childhood living is easy to do
The things you wanted I bought them for you
Graceless lady, you know who I am,
You know I can't let you slide through my hands...
Wild Horses, Couldn't drag me away,
Wild, wild horses, Couldn't drag me away...
I watched you suffer a dull, aching pain
Now you decided to show me the same
No sweeping exits or offstage lines,
Can make me feel bitter or treat you unkind...
Wild Horses, Couldn't drag me away,
Wild, wild horses, Couldn't drag me away...
I know I dreamed you a sin and a lie,
I have my freedom but I don't have much time
Faith has been broken tears must be cried,
Let's do some living after we die...
Wild Horses, Couldn't drag me away,
Wild, wild horses, We'll ride them someday
Wild Horses, Couldn't drag me away,
Wild, wild horses, We'll ride them someday...
bit ću i danas plagijator, kao i svaki put dosada, uzimajući si pravo da mom blogu daju poseban štih riječi drugih ljudi, a ne samo moje...
sinoć sam sanjala tužne vrbe...
danas mi je bio dobar dan.. ništa specijalno, niti vrijedno pamćenja, jednostavno..bilo mi je dobro...bez prevelikih uzrujavanja, radosti ili varijacija osjećaja...danas je bio jedan od onih dana kad rado kažem: "dobro došla prosječnosti!"...
sjedim tu za monitorom, uživajući u samoći...puštam si Doorse i uživam u svakoj noti...jednostavno puštam glazbi da me ponese...
"For the music is your special friend
Dance on fire as it intends
Music is your only friend
Until the end..."
razmišljam o svačemu, a pomalo i o ničemu...enjoy the dark...
znam da sam ponekad kontradiktorna i znam da ponekad pobijam vlastite riječi, ali..čovjek sam, mijenjam se...i nadam se da su mi greške dopuštene...možda sam malo i dvolična...možda...jer ne podnosim da si drugi bacaju riječi u lice, i to neprestano..ili kako bi rekla osoba na koju se odnose ove riječi: "skačete sami sebi u želudac!"
no možda sam samo kritički nastrojena...
a možda sam i...ne znam...
no dosta, ne želim raspravljati o tome...
i tako..opet nemam inspiracije za par rečenica koje bih sama opisala kao wow...no očito je da ne mogu uvijek biti wow...možda sam prosječna, možda sam drska...a možda i nisam...
18 godina? što mi to znači? ništa posebno...ulaznica u svijet odraslih? ulaznica u svijet sranja? whatever...ionako ne mogu protiv toga...
barem imam još mjesec dana vremena da se naslađujem provocirajući druge da su pedofili...he he...jedina dobra ideja večeras...
godot? drvo? bog? vrijeme? sinonim?
apsurd...
nisam baš sigurna u svoju diskusiju o godotu s određenom osobom..opet ću ispasti filozof koji lupa kontru i kada to ne misli...barem u određenoj percepciji...ali, jednostavno se ne slažem sa simbolikom svega toga...simbolikom drveta, godota, pijeska, robovanja...NE...
ljudi su slijepi pored zdravih očiju...rendgenski vid...aha...
ali, nađi ti sad načina, da objasniš svoje stavove, i nađi način da uvjeriš drugoga da barem donekle prihvati tvoje stavove o interpretaciji djela za koje je izjavljeno da nije dokraja interpretirano...da se ne može sa sigurnošću ustanoviti "što je samuel htio reći"...i čija je percepcija kriva..moja ili većine..i postoji li nešto takvo...
uglavnom, eto, ovakve diskusije meni nameću nuždu za mišljenjem...
i napokon se sjetih na što me je već spominjani pijesak podsjetio...na određeni citat...
"...potražim motiku kojom je moj djed kopao zemlju i iskopam sav pijesak uzalud proteklog vremena, kako bih olakšao povratak u zemlju onome tko je čitavom ovom svijetu u kojem živimo želio toliko dobra, tko je svim ljudima na Zemlji želio pružiti tako mnogo blagostanja, tko je vas i mene želio vratiti u raj zemaljski-ali tko je tek zasuo naše oči i cipele pustinjskim pijeskom."
...savršeno...
i opet sam plagijator...barem živim u nadi da ću jednom imati sposobnost napisati nešto upola genijalno poput ovog...nadam se...eh, da...
kriegerova gitara u when the music's over je bolna za uši, a istodobno očaravajuća...
"...kad se bliži kraj nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi. riječi rasute i krnje riječi, bijedni su milodar što su mu ga udijelili sati i stoljeća."
...vrata su otvorena...
...this is the end...
...........................ne znam dal razumiješ, ali volim te........................
27.03.2007. | 22:56 | 5 K | P | # | ^
...imagine...
Imagine there's no heaven
It's easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine all the people
Living for today...
Imagine there's no countries
It isn't hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace...
You may say I'm a dreamer
But I'm not the only one
I hope someday you'll join us
And the world will be as one
Imagine no possessions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
A brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world...
zamisli..zamisli kakav bi svijet bio kad bi svi bili isto rangirani...al vjerojatno bi i ta zamisao prerasla u istu situaciju kao i u životinjskoj farmi.."sve su životinje jednake, ali neke su jednakije od drugih..."
i to je ono što mrzim, to licemjerje...no možda i ja nosim mali dio toga...
dosta često me ljudi pitaju zašto sam toliko samokritična? možda je to samo način da se obranim od kritike okoline, a možda izvor inspiracije, a možda i stil života...možda, možda, možda...
stairway to heaven...
i ponovna blokada inspiracije...već lagano bijesnim..zašto se osjećam ko iscjeđena spužva...aaa...zamišljam da ću u sljedećih nekoliko minuta napisati nešto, što bi meni bilo prihvatljivo pod "objavljivo"...dotad..dok se ne skoncentriram, zapalit ću posljednju cigaretu...i uživati u nikotinu...koliko god štetan bio, toliko sam željna bar jednog dima...glupo? vjerojatno...korisno? meni da...
"...jer pleme osuđeno na sto godina samoće nije imalo po drugi puta izgleda na zemlji."
čitam malo druge blogove i konstantna tema svih je nesretna ljubav..kako nešto već toliko iskrzano može istovremeno biti i sveprisutno? žalosno je što toliko bola uzrokuje koji ja ne mogu shvatiti jer ga ne osjećam, ne iz tuđe perspektive...
mudrost dolazi s godinama..nisam neki galski druid tipa panoramix, ali osjećam da se mjenjam, da odrastam...da mi je današnji karakter bio razvijen prije tri godine, ne bi me jedna osoba potisnula skroz na dno...ne bih se je držala ko slamke utopljenik...ali gledajući to s malo nepristranije strane..sama sam si kriva zbog toga..što sam dopustila da me netko iskoristi vjerujući da je to dobro za mene..da me netko oblikuje prema svojim primitivnim zamislima...danas, sada, ne mogu vjerovati da sam bila toliko slaba, toliko neizgrađena...toliko izgubljena...al to je iza mene...pokušavam biti ono što ja želim biti, a ako se to nekome ne sviđa, tu nema pomoći...opet sam se uhvatila teme o kojoj ne volim raspravljati...sama sam sebi kontradiktorna...jer ustvari još uvijek tražim svoje mjesto pod suncem..i tražit ću...
toliko o tome...
"say it for me,
say it to me,
and i'll leave this life behind me,
say it if is worth savin' me..."
koliko slučajnosti, dobrih i loših odluka, prosudbi i želja...kakav splet osobnosti smo svi mi...u određenim idejama na um mi uvijek padne "slap", za kojeg ste svi čuli..pretpostavljam barem...
"..i moja kaplja, pomaže ga tkati..."...nadam se tome...
toliko za večeras..nemam volje ni želje...ni inspiracije... ni ičega što bi bilo potrebno da dalje pišem ovaj post...
ovaj post ću nazvati prozračnim..ionako ga nikakav pravni temelj ne drži na okupu...niti je napisan da ispuni neku cauzu...
nešto me muči poput kamena u cipeli, a ne znam što..očito je potrebno detaljno prošetati hodnicima sjećanja...
"..nemogućnost da uvijek nosim masku prvoga u nizu.."
i nakon svega, pitam se, čija je percepcija kriva...percepcija suvišnih očekivanja ili percepcija nemogućnosti ispunjenja tih očekivanja... u biti...
"wild horses, couldn't drag me away..."
i da ne duljim...
............................ne znam dal razumiješ, ali volim te....................
23.03.2007. | 22:16 | 10 K | P | # | ^
...kad fazani lete...
zasto tražiš karizmu punjena ptico
mogućnost prosvijećenosti
razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom
miris zemlje
koncentrični krugovi gluposti i neznanja
kao prstenje
ono dalje ne razumijem
izgleda mi da je mrtva straža
rekoh sati
moj bože koliko demagogije sustavno poredane u artiljerijske selve
koliko poredanih misli iza kojih ne stoji ništa osim
mržnje
svjete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare
i rijeka nije bila rijeka u samom početku
i nije nužno da ne bude ponornica do kraja
sto se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava
kad
mrtvi fazani lete a ni jedan ne pade
sto se događa kad očajanje zahvati ljude
kad
očajanje neumitno prelazi u kajanje
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru...
nije me dugo bilo na ovim prostorima...
neznam o čemu da pišem, dal da se forsiram ili? ili ne? vidjet ću tijekom...
iako sam i prije to znala, za sve to nepoštenje oko mene, svakim danom se razočaravam u ljudima...razočaravam se u nespremnosti da priznaju svoje pogreške i propuste..i u još većem elanu da te pogreške zataškaju pa makar na štetu drugome..zapravo ne želim pisati i tome, zapravo i ne...želim reći da sam u određenim segmentima ponosna na sebe jer dobroplasirano mjesto zaslužuje ovacije, makar samo moje vlastite, i koliko god to nepošteno bilo, osjećem se trijumfalno jer sam nadišla vlastita očakivanja...dosta o tome, želim staviti ogromnu točku na to, da mi se više nikad ne potkrade u razgovorima...
ne želim pisati niti o stvarima koje su mi se danas dogodile jer još moram sve to prokontat u svojoj glavi..odvagati za i protiv, riješiti se gorčine i bijesa i utvrditi svoju stvarnu krivicu u svemu tom..u tom konfliktu...
o čemu ću onda pisati..nešto neutralno...nešto što nije dio moje subjektivne stvarnosti? nešto? što?
neznam...
neda mi se razmišljati o ničemu, ne večeras...ionako je kasno...(slab izgovor)...
koliko glupih sitnica zapravo priječi stvari da budu onakve kakve bi trebale biti....kakve bi trebale biti a ne ovakve kakve jesu...i koliko glupih očekivanja i potom i razočaravanja...
samo mi je drago jer sve to mogu podijeliti s osobama koje će prihvatiti to moje razmišljanje...što u ovakvim bezazlenim sitnicama nisam sama...čak mislim da se slabije snalazim u beznačajnim stvarima nego u onima koje traže duhovnu snagu...ali za sve treba snage...
koja je najveća molitva na svijetu..."MOLIM TE, DAJ MI SNAGE DA PROMIJENIM ONO ŠTO MOGU PROMJENITI, DAJ MI SPOKOJA DA PRIHVATIM ONO ŠTO NE MOGU PROMJENITI I DAJ MI MUDROSTI DA RAZLUČIM TO DVOJE..."
mislim da bi to bilo to od mene danas...očito je da se neću forsirati...
bit će bolje sljedeći put...
nekako mi je vodenast ovaj post, al objavit ću ga kao takvog...
laku noć...
..........................ne znam dal razumiješ, ali volim te...............................
20.03.2007. | 00:35 | 7 K | P | # | ^
...no woman, no cry...
No, woman, no cry;
No, woman, no cry;
No, woman, no cry;
No, woman, no cry.
Said - said - said: I remember when we used to sit
In the government yard in Trenchtown,
Oba - obaserving the 'ypocrites
As they would mingle with the good people we meet.
Good friends we have, oh, good friends we've lost
Along the way.
In this great future, you can't forget your past;
So dry your tears, I seh.
No, woman, no cry;
No, woman, no cry.
'Ere, little darlin', don't shed no tears:
No, woman, n cry.
Said - said - said: I remember when-a we used to sit
In the government yard in Trenchtown.
And then Georgie would make the fire lights,
As it was logwood burnin' through the nights.
Then we would cook cornmeal porridge,
Of which I'll share with you;
My feet is my only carriage,
So I've got to push on through.
But while I'm gone, I mean:
Everything's gonna be all right!
Everything's gonna be all right!
Everything's gonna be all right!
Everything's gonna be all right!
I said, everything's gonna be all right-a!
Everything's gonna be all right!
Everything's gonna be all right, now!
Everything's gonna be all right!
So, woman, no cry;
No - no, woman - woman, no cry.
Woman, little sister, don't shed no tears;
No, woman, no cry.
I remember when we used to sit
In the government yard in Trenchtown.
And then Georgie would make the fire lights,
As it was logwood burnin' through the nights.
Then we would cook cornmeal porridge,
Of which I'll share with you;
My feet is my only carriage,
So I've got to push on through.
But while I'm gone:
No, woman, no cry;
No, woman, no cry.
Woman, little darlin', say don't shed no tears;
No, woman, no cry.
Eh! (Little darlin', don't shed no tears!
No, woman, no cry.
Little sister, don't shed no tears!
No, woman, no cry.)
zapravo i nemam neku općenitu ideju što pisati...no lijepše je neplanirano pa ću pustiti nek me misli odvedu na neke nepoznate pute...
isti problem se javlja...ispraznost druženja s ljudima koje poznam cijeli život..kave koje se pretvaraju u "a idem, kad baš moram"...izgubilo je sve to čar...jesam li se ja promjenila? oni? mislim da oboje....ponekad je teško priznati to više nije to, ali već imam dovoljo iskustva s prijateljstvima da znam da se sve ponekad pomalo razvodni..postaje prozirno i krhko poput paučine...i ne mora nitko biti kriv...stvarni problemi nailaze kad ti postane svejedno..a meni postaje... više mi se neda truditi kad svi moji razgovori, pokušaji spašavanja onog što imamo i što bi mogli imati, ne nailaze dosojan odaziv... mislim čemu da se samo ja trudim..dala sam koliko sam mogla, a pošto sam ja jedna od onih "oko za oko, zub za zub" ne da mi se više ulagati u nešto što ne luči pozitivne rezultate...i zaista jeli mi žao? više i nije.. odsad perem ruke..predugo sam pokušavala, nisam uspjela i što sad? ne ovisi sve o meni... no možda ipak, za dva mjeseca se sve preokrene..možda se vrati na staro..no možda i ne...kako mora biti bit će...
"Kolo od sreće,
vrteći se ne pristaje,
tko je gori eto je doli,
a tko doli gori ustaje."
mrzim kad su drugi nesretni, tj.moji najbliži..nikad neznam količinu boli koju nose u sebi, pa i moja patnja(iako nebih baš mogla tako nazvati, prije suosjećanje) možda i prelazi granice...ali istina je, kad netko od mojih "the beste" ima loš dan, automatski i moj dan protkaju sjene...a nikako drugačije nemogu pomoći osim da dam do znanja da ako što trebaju da sam tu..otrcana faza, ali ponekad je istina možda otrcana...i volim vas..vas za koje znam da drže do mene, u bar približno istoj količini u kojojja držaim do vas...i što još reći..sunce mora izaći, prije ili kasnije...
prijateljstvo je teška odgovornost..i prema sebi i prema drugima.. jer kao prvo treba ga zaslužiti a poslije i truditi se da uspije...koliko kompliciranosti u međuljudski odnosima...a sve se svodi na to da se ne razočaramo kad se netko pokaže drugačijim nego što smo ga zamišljali... jer ja ne krojim lice svijeta, nemam se pravo razočaravati u druge bez dobrog razloga...nemam pravo svoja zamišljanja upletati u "stvarni svijet"... nemam pravo karakterizirati osobu na određen način jer meni tako paše....
i koliko podcjenjivanja.. podcjenjujem li druge ljude? da... podcjenjuju li mene drugi ljudi? ne dopuštam im...hm, ovako ovo možda zvuči kruto i kao samoljublje, ili pretjerano samopouzdanje, ali neću dopustiti drugima da misle lošije o meni nego što jest... a imam li ja prava misliti lošije o drugima..hm, žalosno, možda malo licemjerno, ali uzimam si to pravo.. ali opet, u istoj mjeri koliko sam se puta osjetila superiornijom, toliko sam se puta osjetila i inferiornijom u odnosu na određene ljude...osjetila sam se malom otkrivajući pojedine segmente takvih osoba... i, zar se ne svodi na ravnotežu? nikad nisam rekla da je lijepo podcjenjivati druge, nije, ali to činim, i nisam takva da bih glumila, da nebi smatrala sebe boljom u pojedinim segmentima ličnosti..ali isto tako u pojedinim slojevima sam slaba....i ne pokušavam opravdati svoje, nazovimo tako, licemjerje, jer ionako to je prisutno..ne da se zanijekati.. budite iskreni pa priznajte...zar niste nikada, ama baš nikada osjetili određeni trijumf nad drugima, u bilo kojem smislu...ako niste, skidam kapu, očito ste bolji od mene....priznajem vam...
joj, predaleko me moje misli nose od škole i ispitivanja drugi tjedan...knjigovodstvo..što će mi u životu to trebati? kad stvarno zagusti zar ću spasiti život poznavajući definiciju bilance...ali dobro, moj izbor, moj teret... ionnako je svijet pun izvrnutih vrijednosti, a da se ni ne zapitamo zašto... al opet, ne treba sve odbacivati kao nametnuto... ne sve..samo ono što zdravim razumom ne mogu prihvatiti...ali ovo govorim prvenstveno za sebe.. vi možda niste takve osobe.. vi imate druge prioritete, ali to se mene ovdje ne tiče....ovdje iznosim sebe ne druge...
i tako...zapravo ništa osobito posebno mi se ne događa u životu..jedina mala zanimljivos je da sam prošli tjedan doživjela čak dva deja vu-a...a to mi se nije dugo dogodilo, i još u tako kratkom razdoblju...eh...ali zaista je fascinantno kako moj mozak prije toliko vremena reproducira istu sliku koja se dogodi, ma skoro godinu dana kasnije... ispreplitanje snova i stvarnosti.. no i to tako treba biti...
i mislim da je dosta za danas... život mi je sređen koliko može biti, i krivicu za određene stvari koje se tek moraju dogoditi prihvaćam do one mjere do koje mislim da sam zaslužila.. ni više ni manje....
želim ugodan tjedan...
.......................ne znam dal razumiješ, ali volim te............................
04.03.2007. | 15:55 | 31 K | P | # | ^
