The end of nights we tried to die...

...pariz...

Nikada nije da nekako nije
Slaba je utjeha
Kad malen pod zvijezdama
Zivis od sjecanja

I vrijeme se mijenja
Sa losega na gore
Hajde da sklopimo oci
Da gledamo boje

Kazite tko nam je ukrao nadu
I zasto ja nikad necu vidjeti Pariz
Kazite tko nam je odnio san
Al' kazite djeci ja odgovor znam


I tako dani teku
Kroz prozor tuga nas gleda
A ja bi veselu pjesmu
Al' tuga mi ne da

I vrijeme se mijenja
Sa losega na gore
Hajde da sklopimo oci
Da gledamo boje ...



čitala sam svoj dnevnik makar sam se tisuću puta zaklela da neću više... zašto? to je more tuge, puno, previše stranica napisanih ogočenjem i razočarenjem...toliko je teško čitati te moje emocije i nakon mnogo vremena... toliko su snažne i očajne... ponekad se pitam, zar sam to zaista ja, zar u meni postoji nešto toliko ranjeno... nešto što toliko vrišti... sama sam sebe podsjetila na munchov krik... da ta slika ima glas-vrištala bi....tako je teško prisjećati se tolikih razorenih snova vezanih uz jednu jedinu osobu... uz ivana...toliko tuge...ne mogu vjerovati da sam si sve to umislila, to je prisutno i vrlo čvrsto vezano za moju stvarnost koliko god se ja opirala tome...puno puta sam pokušavala zdrobiti to što osjećam za njega, zaboraviti i najmanji pomak srca u njegovoj blizini, jednostavno sve izbrisati.. ali i nakon svega, svih tih pokušavanja, svih prepuštanja ja ne mogu reći drugo nego da ga volim... nije ni olako reči te dvije rijeći, nije, a da ne zvuče lažno... ali ne mogu se ...neznam kak da to nazovem...odvojiti od njega.. ne, krivo.. neznam kak da to velim...odljubiti zvuči blesavo, ali je možda najbliže tome... ne mogu, probala sam,nisam uspjela i sad jednostavno više nemam hrabrosti za nove pokušaje...što reći kad samo jedan osmjeh (koji ni nije upućen meni) me može oboriti s nogu, kad od sjećanja na taj osmjeh živim sljedećih mjesec dana... ali, nevjerojatn je da mi od jednog osmjeha mogu zaklecati koljena... jeli to opsesija? zovite kako hoćete....

tužna sam od same pomisli da djevojka od 14 godina može pisati tako tužne stvari.. čemu? trebala bi se radovati suncu i novom danu a ne patiti za nekim toliko starijim od nje...mada godine nisu važne s 20, ali sa 14 jesu... citiram: "ali nije ti stalo,nije ti stalo i tu nema pomoći! nadam se da ću ti jednog dana to reći i da ćeš se zamisliti nad tim, da će ti biti žao..."
žalosno je da sam već tada spoznala istinu koju sam sve ove godine odbacivala.. i nadala se...uzalud...

i ponekad samu sebe prezirem, toliko sam puta napisala... zašto? zato jer bi sve svoje prijatelje zanemarila za njega... koliko to licemjerno zvučalo...ali opet, to je glupo mišljenje jer zaista nisam sigurna da on ima ono što bi učinilo da mi samo on bude dovoljan... nebi zamjenila prijatelje za njega, ali vjerojatno bi ga stavila na daleko prvo mjesto...samo da mogu... i zar sam dobra osoba? licemjerna sam, negdje duboko u sebi... bar po ovom pitanju.. i žao mi je zbog toga...



toliko toga bih mogla napisati o svoj toj "štoriji o falšoj ljubavi" ali neželim, neželim staviti ništa više ni manje od najmanjeg komadića srca na dlan...ne želim... ili ne mogu...moje djetinjstvo je završilo kad sam se zagledala u njega, to je sigurno... jer djeca ne bi nikada trebala osjetiti takvu bol... i svakom godinom sve više boli... očito su to brazde... što više automobila produ šumskim puteljkom, utori postaju dublji i dublji...što mi se više događa (ili ne događa) to si produbljujem utore...ponekad poželim da si ne trljam sol na ranu, ali ne mogu protiv toga...ako ništa, bar sam se naučila davanju, sasipavanju toliko ljubavi koja nikad nije prihvaćena da je to samo po sebi bolno...jer ja kad volim, onda je to do dna...makar to očekujem od druge strane ali očito ništa od toga...no tko sam ja da ikome išta zapovijedam i sudim.. ni sebi ni njemu... nisam se željela zaljubiti u njega, nisam ga željela voljeti, ni sad to ne želim... trebala sam to srezati u korjenju? možda, ali kako? kako da jedno djete nasluti pravu opasnost za svoje srce, kako sam mogla znati da će bezazleno sviđanje , kao i mnoga prije, preobraziti se u nešto tako, ne veliko, duboko....e da sam znala... ali i da jesam-što bih mogla učiniti? ako možeš ugušiti to što osjećaš onda to i nije prava ljubav... daj slušaj što govorim... zaista bih 10 puta radije da i nije bila prava ljubav...

toliko već dugo to nosim u srcu da ne znam kako je kad ti je sve svejedno... svatko je sam pozvan da se nosi sa svoji osjećajima, ali ponekad mi je previše...brane pucaju.. imaginarne brane koje neprestano gradim i pred sobom i pred ljudima.. kad ne želim priznati ono što je očito... da samo njega oči traže i da samo zbog njega mogu biti beskrajno sretna i tužna istovremeno...koliko ljubavi imam.. a za koga? tko će to cijeniti? tko zna....



čak i ove dvije svijeće u svojoj samoći ne izgledaju tako usamljeno... naviknula sam na samoću, naviknula sam na to da se u stvarno kriznim trenucima mogu osloniti samo na sebe.. a uostalom na koga bi se mogla osloniti kad mi moj ponos ne dozvoljava da velim u pomoć.. kao da te dvije riječi ne postoje u mom rječniku...trpi, šuti, umri ali ne posustani... neznam zašto uvijek furam taj stil ultra jake osobe kad sam neki put tako bespomoćna i nadasve ranjena...

ali, znam, ja se ne predajem tugi(tuzi), bolu i očajanju... ponekad me jednostavno uhvati takav trenutak da moram svije očajavanje staviti na papir... sa srećom mi se to nikad ne događa, ta potreba da zabilježim te sretne osjećaje, i onda ispada da sam vječno tužna i očajna osoba...ali nisam... ja sam optimist da ne mogu biti veći.. da to nisam, iskreno sumnjam da bih preživjela ovo razdoblje s obzirom na svakakve gluposti što su mi padale na um.. da nisam vjerovala u bolje sutra, prekosutra, nije bitno, mislim da bi bilo by,by,by....ali nikad neću moliti i nikad, nikad mu neću priznati koliko sam zbog njega patila...jedino što iz mojih usta može čuti jednog dana je: voljela sam te.. i ništa više... sve suze, boli, neprospavane noći čuvam za sebe kao podsjetnik da se nikad ne uvedem u istu situaciju, kao podsjetnik da sam i ja samo slab čovjek...izvana led, iznutra vatra....
i pred ničime neću pognuti glavu...mogla sam i dosad bez njega mogu i odsad... ne velim da neće boljeti... o da hoće, i to još mnogo puta, još će njegovo ime ispuniti mnoge stranice moga dnevnika, ali uvijek ću imati hrabrosti pogledati toj boli u oči... dobrodošla si mi, boli, nek i dalje boli, spremna sam na to...

znam da je ovaj post čista sentimentalnost ali morala sam negdje to napisati, morala sam to negdje šutnuti van da ne postoji samo u mom umu.. i da se poslije podsjetim da je bilo stvarno.. mogla bih još mnogo toga napisati, ali... nemam više volje... a i neke stvari nebih željela skroz ogoliti, nek ostanu samo moje, zaključane u škrinjama sjećanja ili nadanja, svejedno...

Ko zna (ah, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav

Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.


U moru života što vječito kipi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duža u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće,no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići...

.............................ne znam dal razumiješ, ali volim te.......................

...usne vrele višnje...

Prijehavši u Zagreb zadovoljstva svoga rad
Na djevojku iz Hrvaca naletio sam tad
Strijele moćne ljubavi pomracile mi um
Dah usne vrele višnje nagonile na blud...

Razmazio sam dragu,dao sam joj sve
Kad eno nje na drugome,tu bjes me obuzme
Obezvrijdila mi logiku,oskvrnula mi trud
Bez milosti me kurva nasukala na sprud...

Rijec-dvije u hladu borova na hladni vlaški pir
Razgovarati sa bludnicom i nije neki čin
No ono sto sam načuo sledilo me svog
Tek izdala me mala draga srcu mom...

Izgubio sam glavu,potegao nož
trgo ga za kragnu,isjeko ga svog
Vođen slijepim bezumljem sludila me svog
Tek nije kuja zalud draga srcu mom...

Riješio da se branim,da objasnim svoj grijeh
Darovali mi robiju ,a nade ni za tren
Pa iako me proklela,razorila mi dom
Jos volim malu beštiju dragu srcu mom...





Samotan lutam večernjim ulicama,
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,
Al nigdje nema tebe...Tebe nema.

subota je... još nije ponoć.. ja sam doma...društvo mi prave štulić i cigarete...paše mi samoća.. nije mi se dalo ići u red horse već zbog toga jer postaje isprazno... preobično..isti ljudi, iste pjesme, ni dobro ni loše...

opet sam u nekom glupom razdoblju... opet me toliko stvari opterećuje, utapa...možda sve ono potiskivano napokon prodire.. a puno je toga... puno je onog:"što bi bilo kad bi bilo..", i sličnih pitanja, nadanja i razočarenja...

nisam nesretna, nisam depresivna, jednostavno sam opterećena... opterećena svim problemima drugih skojima se ne mogu i ne želim nositi... opterećena nekim ponašanjima koja izviru na površinu nakon 12 godina intezivnog druženja... mogu li za ikog reći da ga poznam u dušu? ne.. može li itko za mene reći da me pozna u dušu? ne... može li to itko za ikoga reći...možda...puno toga bi dala za prijatelje, a oni opet tako malo za mene...i tko je onda budala u cijeloj priči? ja... zašto jednostavno nemogu lupit šakom po stolu i reći.. DOSTA, dosta i previše puta si me zajeb....ne želim to više... jer mi je prijatelj, jer ga volim koliko god bio kompliciran i jer sam ga uvijek podržavala, ma što bilo...ali ne vraća mi se to.. ne...

zašto se toliko vežem za ljude? uvijek nastradam... uvijek... i tko je kriv? možda i ja...možda...zašto nitko nema hrabrosi sjesti sa mnom na kavu i reći mi što ima protiv mene, sve zamjerke.. nikad nitko... nego uvijek ispadne ovako.. puno gorčine.. i ja sam samo čovjek...ali očito ljudi nisu naviknuli živjeti u istini, slušati i govoriti istinu... laskati je najlakše, najbezbolnije ali i najgluplje...

nije da ikog tražim da bude na mojoj strani jer zapravo nema pojma kao što je dobra i loša strana, ali zašto nitko nikad ne stane na MOJU stranu, za promjenu.. ne zauzme se za mene... "ti si dovoljno pametna da sama rješiš svoje probleme.."
jesam li? potraga za pravim prijateljem je vječna.. čak i kad misliš da si našao upravo to, promijenite se i.. i što onda? onda se događa ovo... ništa...

jedva čekam da završim srednju.. da se maknem od ovuda.. da na neki način prerežem sve veze koje me sputavaju, da dobim krila... ali možda to nije ispravno.. vjerojatno nije...točno znam od koga mogu i ne mogu poslije srednje očekivati društvo i dalje... tko,s toliko sebičnog entuzijazma gleda naprijed i već unaprijed se ograđuje od svih.. točno znam...možda je vrijeme da i ja budem malo sebična? da jednom mislim većinom sama na sebe... no možda sam već dovoljno sebična osoba...

jučer sam opet izgubila živce...brat, tko drugi...pokušavam lijepo, nejde, pokušavam ružno, nejde...i kaj da delam?!
samo zahvaljujem bogu(ili čemu već) da je mama napokon skužila da nisam glavni lucifer u obitelji... da nisam baš UVIJEK kriva za sve... što je bilo? trebal mi je komp, da napravim referat i naravno, buraz je poludil.. i bla, bla, bla, bla... i melje i melje i ne bi umuknul...i samo mi je žao što se zbog njegovih pubertetskih ispada i rastućeg ega moram stalno svađati s mamom... nju u vezi s miljenikom krasi bezgranična glupost... nigdja nisam doživjela toliko nepravde kao doma.. al valjda to tako mora biti...
već sam par puta pomislila da se odselim, ali kamo, gdje, kako ću živjeti... nemoguće bi mi bilo da samo tako odem...mislim ružno za priznati da mi je mučenje biti doma, ali tako je... da mogu, odmah bi otišla... zbog jednog jedinog razloga...jer više nemam živaca za te svađe... kad brat nije doma super sam, sve radim totalno sretno, ali čim je on tu.. užas... mrzim li ga? ne, ali ga niti ne obožavam... ružno za priznati.. dapače žalosno, ali... istinito...

ponekad bih voljela da imam nekoga da samo pošaljem poruku, nisam dobro, samo da znam da se mogu bezrezervno osloniti na njega, da ga mogu zvati u svako doba dana i noći, kad mi je teško.. ali.. nemam...nitko m u životu nije rekao da ako mi treba da mogu nazvati kad poželim... nikad i fali mi to... ali to valjda tako mora biti...

oči su mi zelene kao trava...oni koji me znaju malo bolje, znaju da to znači da sam tužna... da su mi bar oči uvijek takve boje...ali znate onu: pazi što želiš moglo bi ti se ostvariti.." sve je dvosjekli mač...
a nisam nesretna.. ne generalno... samo sam sad u ovom trenutku pomalo usamljena i suze mi kucaju na vrata.. ali neću otvoriti.. želim biti hrabra...

znate onu: "volio bih da te ne volim"...
e da voljela bi... sto puta sam si mislila nije vrijedan svega toga... ali, opet ono što je bezvrijedno ne bi trebali ni primjećivati... i nije mi ništa loše učinio, ništa... nije mi učinio ništa.. i zašto se hvatam njega kao slamčice spasa, kad je očito da on to nije? očito ponekad i ne možemo protiv sebe...ali dosta mi je da svaki put kad čujem pjesmu ima nešto od srca do srca nešto zatreperi u meni, sitno...
i koliko god govorila, ne volim ga.. svakom rječju lažem....
ali što ja imam od tog? i dal ja išta tražim od njega? ne... zašto se onda žalim? no valjda će i meni zasjati sunce...kad tad.. u to vjerujem....

izuzevši ove komplicirane međuljudske odnose, super sam.... možda mi malo i treba da se odmaknem od svega, da se posvetim sebi...ali opet, ne želim postati vuk samotnjak...lagano idem tim stopama... jako lagano, ali ih osjećam... najviše volim samoću u zadnje vrijeme, makar sam ponekad u toj samoći usamljena pa mi to smeta ali... nema veze...

al da nema problema (koji to možda i nisu nego ih samo umišljam), bilo bi mi dosadno...glupo za reći ali da... jer ono dobro što imam već mi je postalo obično.. i to je žalosno.. da cjenim ono što imam tek kad naiđu probemi.. ali to je općenito defekt ljudskog roda...

i mrzim što ovo sve napisano zvuči tako cmizdravo jer to zaista nisam.. nikad neću plakati nad sudbinom.. neću se žaliti... ali ipak se čini da to neprestano radim...

idem sad.. laku noć...

što mora biti neka bude, ta i mene nešto dalje vuče..
evo pružam svoga raja ključe...

i da zaključim....

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!

- Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?

Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.

- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

- Hoćeš da usniš, sine moj?
Ne, oče, idem, idem da živim.

... i ja idem živjeti.. što da bilo...
............................ne znam dal razumiješ, ali volim ..............................

...you can't put your arms around memory...

It doesn't pay to try,
All the smart boys know why,
It doesn't mean, I didn't try,
I just never know, why.
It's isn't 'cause I'm all alone
Oh, baby, you're not home.
And when I'm home
Big deal, I'm still alone.
It's so restless, I am,
Beat my head against a pole
Try to knock some sense, down 'side my bones.
And even though it don't show,
Those guys are so old.
Can't put your arms around a memory,
Can't put your arms around a memory,
Can't put your arms around a memory.
Don't try
Don't try
You're just a basket case.
And you got no name.
Could you live with me ?
Go on and say.
And even though it don't show
Those guys are so old.
Can't put your arms around a memory,
Can't put your arms around a memory.
Can't put your arms around a memory.
Don't try
Don't try
"Johnny you're me
Yeah, you're memory
I wanna put my arms around your memory
I can't try.. I can't try, don't try."

dobila sam neku štafetu... uglavnom već neko vrijeme kola po blogovima pa znam za to otprije.. ajd da prvo to rješim pa idem dalje...
trebam reći nešto što sigurno ne znate o meni .. hm teško, ali probati ću...

1. naučila sam čitati sama, sa 4 godine.. kako? gledala sam televiziju i naučila čitati, jasno se sjećam da sam mješala g i f...možda nećete vjerovati, mislim i meni je danas teško za povjerovati ali djeca nauče drugi jezik gledajući tv pa zašto ja ne bi naučila čitati...eh, djeca su sposobna upijati puno više količina podataka nego ja sad...

2. jedan jedini put u životu sam dobila batine.. i to od tate... više neznam u čemu je bio problem, kaj sam napravila, al vjerojatno sam zaslužila to što sam dobila, jer je moj tata najsmirenija osoba na svijetu...
više me boljela činjenica da me on udario nego udarac...al imala sam brazde prst debele.. brutalno možda? ispravno možda?

3. prvi razred srednje mi je bilo najgore razdoblje u životu.. osjećala sam se kao da me je netko izjurio na zimu.. iz poznate, drage sredine upala sam među ljude koje nisam poznavala, koje nisam željela poznavati.. uopće nisam imala osjećaj da ulazim u avanturu.. prije na giljotinu.. i da, kako to obično biva kad si najslabiji onda te još neko sjebe....oprostite na izrazu... ionako slabo samopouzdanje do kraja mi je srušilo par osoba.. ah.. al uspjela sam izaći jača i s većom vjerom u sebe.. al ne bih htjela to proživjeti ponovno...

4. rezala sam si ruke zbog jedne osobe.. ne žile, ruke.. dan danas imam ožiljak, jedva vidljiv svima osim meni.. ah, budala.. al i to je trebalo proći...

5. prva osoba koja je utjecala na mene a da se ja sjećam bila je moja prabaka magda.... znam da sam nakon njezinih priča uvijek ostala totalno začuđena.. da ih se danas sjećam uvjerena sam da bih morala prilično razmišljati o njima... i fali mi ta mala bakica i njena kućica...makar se više ne sjećam ni bake ni kuće, ni mirisa, ničega...

to bi bilo to. nemam volje više kopati po svojim sjećanjima... a i ne želim da se znaju neke stvari o meni.. niš strašno, jednostavno su moje...

samo da velim, rješila sam situaciju s frendicama...sve je 5...

volim živjeti, bar danas da.. serem, stalno to volim...

i sutra je škola, i ne ćekam jedva... s kim sam se željela vidjeti, jesam..s kim sam se željela čuti, jesam... za ostale, pardon na izrazu, boli me briga...

i tak.. provodim dane spavajući, noći bdujući.. totalno mi je izokrenut bioritam...

i to bi bilo to.. ne da mi se više.. nisam raspoložena večeras za ništa...
pozdrav..

............................ne znam dal razumiješ, ali volim te........................

...time...

Ticking away the moments that make up a dull day
You fritter and waste the hours in an offhand way
Kicking around on a piece of ground in your home town
Waiting for someone or something to show you the way

Tired of lying in the sunshine
Staying home to watch the rain
And you are young and life is long
And there is time to kill today
And then one day you find
Ten years have got behind you
No one told you when to run
You missed the starting gun

And you run, and you run to catch up with the sun, but it's sinking
Racing around to come up behind you again
The sun is the same in a relative way, but you're older
Shorter of breath and one day closer to death

Every year is getting shorter
Never seem to find the time
Plans that either come to nought
Or half a page of scribbled lines
Hanging on in quiet desparation is the English way
The time is gone
The song is over
Thought I'd something more to say

Home, home again
I like to be here when I can
When I come home cold and tired
It's good to warm my bones beside the fire
Far away across the field
The tolling of the iron bell
Calls the faithful to their knees
To hear the softly spoken magic spells...



mislim da ova pjesma sama po sebi puno govori o vremenu, o životu, i svemu o čemu se ja toliko puta zapitam, pa bi bilo sasvim suvišno je komentirati... aopet ponekad ne možemo odolijeti pa komentiramo makar znamo da je suvišno... ipak, ne da mi se ponavljati niti gubiti u mnogim zaključcima koji su već ustvrđeni... tak da o ovoj temi šutim...



zapravo sam vas samo željela pozdraviti pošto nemam pametnijeg posla...
dani mi prolaze prilično jednolično, no možda mi to i paše...možda mi se ta rutina i sviđa, možda ne želim iznenađenja.... možda jednostavno volim kontrolu...

bila sam jučer vani, i to mi polako prelazi u naviku, u nešto obično.... a to ne želim... kad bi bar mogla reći da mi je svaki izlazak poseban, ali ne, postaje mi tak obično... isti ljudi, ite pjesme, ista zabava...predvidljivo... evo, vidite kako nisam konstantna... gore pišem da volim kontrolu, a ovdje da mi je dosta predvidljivosti... baš sam smiješna...

ponekad kad pogledam ljude u tim klubovima svijet mi postaje ružan, jer vidim samo hrpu mladih koji se zabavljaju na glup način i koji redovito u tu zabavu uključuju hektolitre pića.... a opet mislim si, i ti si jedna od njih... i ti si isto juda svojih mišljenja...i ti isto to radiš... neznam, ponekad sam opterećena težnjom za nećim većim, dubljim, boljim.. no ponekad možda toga i nema, ili ja to jednostavno nisam sposobna dokučiti... i mislim si, na koji način bi se mogla zabaviti a da ne odem nikud, a da opet ne ostanem sama s knjigom... i zar mi knjiga može biti totalna zabava? može...al ne želim da mi jedini prijatelj postane knjiga...hah...

ponekad, kad sam vani s prijateljima, jedva čekam da dođem doma... smeta me to bezvezno ćakulanje, smeta mi buka, dim, gužva... smeta mi to što se u tim trenucima osjećam tako suvišnom, i samo želim da pobjegnem, bilo kamo samo da nisam tu...a opet, kad dođem doma, i kad zaista ostanem sama,ne želim više tu tako žuđenu samoću... sad bi htjela da se vrati sva ona buka i gužva, da ne moram podnositi samu sebe...
koje ja intrapersonalne konflikte imam... nikako da se dogovorim sama sa sobom...

dali i vama neki put sve što imate znači jako malo u odnosu na ono što nemate? zaista se ne bi smjela žaliti na svoj život.. imam ono o čemu mnogi sanjaju; hranu, vodu, krov nad glavom, obitelj, prijatelje i koju kunu u džepu... al opet, sve to što bi nekome predstavljalo pravo bogatstvo, meni sada znači patetično malo u odnosu na ono što nemam, a meni bi značilo puno više nego sve ovo što imam... ali, kad bi tako svi gledali, nitko ne bi bio zadovoljan, svima bi smetao taj "kamenčić u cipeli", ta neispunjena želja... neznam, možda i je tako... možda i drugi nisu zadovoljni, neznam... i smiješno je zapravo oko čega ja brigu vodim, oko kakve sitnice...al znate onu, prvo je bog sebi bradu napravil, i zato su meni moji problemi;ok, pretjerujem, strašni problemi, prije bi mogla reći, neispunjene želje, najveće i najvažnije... drugima bi bile banalne (uostalom to i sama priznajem, nemam baš bog zna kakve ogromne probleme, ali i s ovime se teško nosim...)... ali da mi se i ta želja ispuni opet ću nać neku sitnicu oko koje ću se brinuti i bezveze trošiti živce i energiju... možda ne mogu drugačije, možda ću se i dalje vrtjeti u krug... eh, što mogu... možda jednog dana shvatim da se ne bi trebala opterećivati svime time (no, dobro, shvaćam ja to), odnosno to prihvatim (što sada nije slučaj)...

i svima je nova godina tako bajno počela, svi su oduševljeni, svima je super, a meni je sve gora, što više odmiče, iz razloga jer me njihovo oduševljenje i sreća potkopavaju... hladi moje veselje i očekivanja vezana za novu godinu... ok, ovdje mislim prvenstveno na sve što se tiče ljubavi..(ah, blesavo, znam, al tu nema pomoći)...svi imaju neku ludu sreću, a potom i volju da meni ponove svaku sitnicu događaja po nekoliko puta, čak i nakon što sam dala do znanja(prilično jasno, nadam se) da ne želim to slušati... mislim, znam da nije u redu od mene, znam da se prijatelji ne bi smjeli tak ponašati, da bi trebala biti sretna i zadovoljna, al evo, očito je to ono nisko u meni i ne mogu protiv toga... ako netko misli da sam loša osoba priznavajući ovo, nek se zapita jel i on tak nešto ikad osjetio...
jednostavno nemam se snage veseliti tuđoj sreći kad je ja tako malo imam... i tu sad zavist kuca na vrata, ali ta vrata neću nikad otvoriti, ne isplati se... unatoč svemu ja ih sve volim, svoje prijatelje, i želim im svu sreću ovog svijeta ali također želim malo te sreće da i mene dotakne... ali ne predajem se.. vjerujem da ću i ja dobiti na lotu.. već jedanput jesam, samim time što sam se rodila, pa zašto ne bi i opet... nema mjesta pesimizmu... samo me ponekad malo smetaju te stvari... no, na meni je da se sa svojom ljubomorom, posesivnošću, zavidnošću, jednom rječju demonima sama borim.. i uspjevam, polako al ide....
i evo, opet sam samu sebe oraspoložila... pa što onda ako netko ima više sreće od mene, pa jednom ću valjda i ja doći na svoje, sve u svoje vrijeme...nadam se... he he...

i odlučila sam da ću pokušati okrenuti sasvim novu stranici u onoj priči s Mr.Specialom... jer nakon svih uspona, padova, sreće. tuge, očekivanja, razočarenja, nadanja više mi se neda... neda mi se držati u sebi taj osjećaj od kojeg nemam ništa.. no to sam samo odlučila pokušati jer tko zna hoću li uspjeti... ipak osjećajima se ne može zapovijedati....
i nadam se da ću uspjeti... već dugo ne mislim na njega onim intezitetom kao prije npr. jedne godine, ali prisutan je, i tu i tamo provuče mi se kroz misli i opet se sve makar na par trenutaka vrati na staro... al sve to polako blijedi, i samo je pitanje vremena kad će se izbrisati... što se mene tiče, što prije to bolje... jer meni to polako postaje opterećenje, niti je to više užitak, niti slatke patnje... ne, želim završiti s tim...žalosno na što se sve svelo, ali tako je... i tako je malo riječi koje mu mogu reći a da bi nešto značile... hm...

evo sad sam baš dobre volje... neznam... nije sve tako crno.. ok, meni nikad nije sve crno...možda samo ponekad...rijetko... glupiram se sad... nema veze...

i tak, evo to bi bilo danas sve od mene...

još uvijek mi treba netko za popričati, za poslušati... al moj prokleti ponos ne priznaje to.. ako mi netko ponudi rame za plakanje (u ovom slučaju za slušanje) reći ću:"hvala ne treba.. to ja malo gluposti pišem po blogu..." točno znam kako bi reagirala... ali zašto sam sad to napisala, neznam, iskreno.. valjda da raskrinkam samu sebe... ali teško, teško ću ikad priznati da trebam pomoć, bilo kakvu... to već graniči s glupošću al to sam ja....
stvarno sam sva zbrkana...

željela bih razgovarati...

iako to stalno činim, razgovaram s nekim, imam osjećaj kao da ja uvijek posvećujem više pažnje toj drugoj osobi....

samo bi željela da me netko čuje...

ali to neću priznati, pogotovo ne najboljim frendovima... a uostalom, što imam da bi drugi htjeli to čuti, koga zanima što imam za reći... a što je najvažnije tko bi razumio... jer ja mogu doma svršeno dobro razgovarati sa svojim jastukom...

i tak, sad bi bilo dosta, i da ne mislite nisam zbedirana... lijep je dan danas... samo tak...

...........................ne znam dal razumiješ, ali volim te.............................