Leta i njena druga strana sna
Doshle su joj, zadnje nochi, tri bijele maske i rekle joj ako im da svoj vid one che joj odati tajnu kako prevariti smrt. Bez razmishljanja je pristala i digla svoju bolnu ruku kao znak da je spremna zauvijek uchi u tamu, samo da sazna kako preostali dan produzhiti u nedogled. Iako joj je strah prolazio kostima, obechanja prve bijele maske bila tako primamljiva da nije mogla drugachije nego kimnuti glavom i pristati. Druga maska joj je shapnula na uho da mora pronachi svoje pero, pero koje bi u potpunosti odgovaralo njoj, pero koje bi dolazeci pred smrt morala podmetnuti na vagu umjesto obichnog bijelog pera koje se tamo nalazi. Savjet koji je dobila za nju je vrijedio i vishe od suhog zlata pa joj se vjechna tama chinila sasvim razumnom naknadom za tako dragocijenu tajnu. Trecha maska je zagrlila djevojku i ona je usnula.
Probudila se tek pred vecher i skochila iz kreveta primjetivshi koliko je vremena izgubila, a da nije trazhila pero. Kako bi ipak stigla sve napraviti na vrijeme sastavila je popis svih ptica koje su joj pale na pamet i koje bi mozhda sadrzhavale neku njoj blisku karakteristiku. No svaki put kada je mislila da je blizu rjeshenja i kada je ubrala pero koje je smatrala svojim, bacila ga je u razocharenju shvativshi da to nije ono posebno pero koje je trazhila.
Lutavshi cijelu noch kroz misli i kroz djela, iznemogle snage sjela je na stepenice svoje troshne, seoske kuchice. Suze su tekle iz njenih mutnih ochju kao da su i dalje zhive, tresla se od jecaja, sve dok najednom nije chula zvuk sa svoje desne strane. Ptica prekrasnog perja ju je gledala nevinim pogledom, dok je djevojka rukama pokushavala odgonetnuti tko to smeta njezin ochaj.
Opipala je pticu koja je stajala mirno kraj nje. Osjetila je njeno njezhno perje i i u sjechanju je imala samo jednu pticu koja bi odgovarala onome shto je mogla prstima istrazhiti. Da, to je bio sigurno paun, i prije nego shto je morala pred zadnji sud brzo mu je ukrala jedno pero te zadovoljno krenula sa stepenica osjechajuchi da je netko prima za ruku. Smrt je doshla po nju, a ona je sa smjeshkom, uzdignute glave korachala naprijed. Imala je pero, svoje pero, lijepih sharenih boja, njezhno, primamljivo za tudje poglede. Da, takva je bila ona.
Ushla je u hladnu dvoranu. Brzo je, prije nego shto je itko stigao i trepnuti, zamjenila pera i zadovoljno se prepustila u ruke slijepe Pravde da joj sudi tezhinom njene dushe. Pravda je stavila podmetnuto pero pauna na jednu stranu vage, a djevojku je zamolila da sjedne na drugu. No kad je ona sjela, vaga se nije niti pomaknula. Pravda je zachudjenog izraza lica chekala da se neshto dogodi. Nishta. Vaga je ostala na mjestu. Nikada prije nije se dogodilo da je dusha jednako teshka peru ili je laksha ili tezha.
Djevojka je osjetila smjeshak Smrti iza svoga ramena i chula je njegov oshtar glas kako govori: " Ljepotice moja, zar me tako loshe procjenjujesh? Mislish li doista da ja nechu primjetiti tvoju prijevaru? Mislis li da se mene mozhe tako lako izigrati?Ja sam i dalje tu iako che Pravda ubrzo nestati. Ti ostajesh sa mnom. Vrijeme ti je isteklo i sada si moja. Bit chesh mi prva. Znash zashto? Zato shto si prva koja je svojom naivnoshchu i sljepochom ubila sebe. Ti si draga moja! Moje prvo samoubojstvo"
Spoznala je svoju greshku i svoje mane i po drugi put je krenula suza iz njenih mrtvih ochiju. Iz te suze, kapnuvshi na plodno tlo, rodila se Menemozina. Proshlo je puno godina od tada, a djevojka i danas sjedi s desne strane Smrti kao njegova prva i chuva sjetno svoju Menemozinu.
( hvala puno frendici koja je ispravila moje sitne greshkice, nadam se da te nisam puno gnjavila :* )
01.03.2007. u 22:26 | K | 24 | P | # | ^
