Prvi kralj perziskog zmaja
Sjedila sam nochas uz neku drugu rijeku Savu...daleko, gdje su ljudi tamnije puti, gdje ribari love starim mrezhama, gdje je pogled mutan. Topla haljina je grijala moju svjetlu put, samo vjetar je mrsio moju kosu i moje milsi. Obala je je bila pusta, sama sam uzhivala pogled na svjetlucavu rijeku i kriomice posmatrala ribare kako bacaju mrezhe. Godinama, mozhda i stoljechima su ustrajni u svom radu, bez promjene, bez napredka, uvijek ista mrezha, uvijek iste navike. Zadovoljna lica smjeshila su se na mjesechini, pjevali su. Njihova pjesma me potakla da krochim u vodu, hladna i mochna rijeka me zanjela. Nisam mogla odoljeti njenom pozivu, nisam mogla se oduprijeti potrazi za izgubljenim snagama.
Izashla sam na drugoj strani obale, no mrezhe su nestale, pjesma je utihnula i ribari su otishli. Nisam shvachala zashto dok nisu prve zrake sunca preshle preko mojih ledja. Kapljice su padale sa moje tamne kozhe, sa moje tople haljine. Zar su se mene prestrashili? Nisam znala da promjena puti ili razmishljnja mozhe biti tako zastrashujucha stvar, no druga strana rijeke vishe nije bila tako hladna i mutna kao predhodna, sunce ju je uresilo svojim svjetlim zrakama. Iako je samo proshlo nekoliko trenutaka, to vishe nije bila ista obala koju su ribari poznavali, mozhda su zato otishli? Iznenadjena svojim izgledom sjela sam ponovno uz rijeku, iako sam i dalje bila sama, pjevushila sam i smjeshila se, jer na ovoj obali vjetra vishe nije bilo.
24.02.2007. u 15:25 | K | 20 | P | # | ^
Sibirski tigar od zlata
Oblachila se brizhno, rastezala kostim svoje mladosti, svoje golo tijelo je od srama pokrivala plashtem ljepote, napokon je zavrshila svoju prebrazbu i dostojanstveno korachala prema vratima. Ulazila je u veliku dvoranu, sajam tashtine je samo josh upotpunjavalo bljeshtilo pertoleska lampa. Skrivena u kutu je tinjala sama za sebe, ljudski ukrasi dvorane su uzhivali svjetlost svijecha. Apatichno je krenula u smjeru lampe kao da je privlachi njen neodredjen plavkasto ljubichasti sjaj. Ispod lampe u sjeni svijecha je sjedio crn mushkarac, prepoznala ga je odmah bez okljevanja i zarumenila se od iznenadjenja, bjesa i ponosa. Ni sjene crne nochi nisu mogle pokrivati upotpunjenu sliku njegove crvene boje. Osobito crvena, bez traga nade, bez traga grijeha, sa sarkazmom na licu, pozvao ju je da sjedne kraj njega.
Gledao joj je ravno u ochi i zapovjednim, pomalo nezainteresiranim glasom rekao joj:"Skini se, skini kostim i sjedni kraj mene na stepenice, mozhda napokon shvatish!"
Gledala ga je sa strahom, dobro je znao koji je njezin kostim, koga ona predstavlja i zashto se tako oblachila, ali kad joj je pruzhio ruku s iskrenim pogledom, njeno tjelo je zadrhtalo i stajala je pred njim jedina bez kostima, bez purpurne maske, bez svega onoga chime je na pochetku vecheri, s puno pazhnje, krasila svoju bljedu put. Primila je njegovu ruku i sjela posramljena i nesigurna kraj njega. Shutili si par trenutaka, gledali njemo kako se naprijed nazad krechu ljudske lutke. Svaki njen pogled drhtavim ochima je ispunjen nadom da che lampa dotrajati i da je nitko neche primjetiti u tragu sjena. Nelagoda se pretvarala u sram, a njegov pogled na njoj je svaki put ostavljao pechat tog istog srama. Naga je sjedila u kutu stepenica, i chekala da joj uputi koju ohrabrujuchu rijech. Ali on se i dalje besramno smjeshio i gledao ravno u njene velike i suzne okrugle ochi. Napokon je shvatila...
Svejedno dali stajali pred njima u najljepshim bojama ili imala kao oruzhje jedino svoj duh i svoj um, nitko to neche primjetiti ukoliko ti nezhelish da te taj netko malo bolje pogleda."
17.02.2007. u 21:36 | K | 27 | P | # | ^
Kad narastem bit chu tvoja grchka zvijezda
Malo vremena nam ostaje da pokupimo sve svoje vrline prije nego shto se sve raspadne, i prije nego shto ih zamete zaborav. Poslagat chu sve svoje osobnosti u jednu upotpunjenu sliku, prvo chu slozhiti rub svojih zhelja, osnovne chetiri strane koje che biti temelj mojih sjechanja. Sakupljat chu, poput najvecheg grabezhljivca svaki pojedini dio. Svi su jednake velichine, razlichitih boja i oblika...
Slagalica ide sama od sebe, okvir je upotpunjen, osnovni djelovi mojih snova postavljeni, zidovi chvrsti i postojani. Zadovoljna sam, ostalo dolazi samo od sebe.
Pojedni iskustva che puniti taj okvir, s vana prema unutra, nechu ih vishe silom skupljati, nego zadovoljstvom dodavati.
Jedino mi zadaje brigu to shto bi mogla koji komadich izgubiti, mozhda zauvijek, jer svi djelovi moje slagalice se nemogu nadoknaditi niti zamjeniti tudjima, oni su moja sjechanja, moji snovi i moje zhelje. Dali chu ikad zavrshiti cjelokupnu sliku nisam sigurna, ali za sada mi jako dobro ide i moram priznati da mi to izmamljuje smijeshak na licu.
12.02.2007. u 19:14 | K | 19 | P | # | ^
Venera u mom dnevnom boravku
Hodala je bosa i naga, sasvim nesigurno, da nebi sluchajno stala na trnje rasuto po vrtu. Nikad prije nije vidjela samochu, kleknula je i umila svoje purpurne obraze kishnom vodom. Bjezhala je, ali je taj vrt u njoj budio neka tudja sjechanja. Zashto ona stalno luta bez cilja, skriva se u crnim sjenama da bi izbjegla druge crne sjene, a tek joj je tako malo bijelih ruzha procvalo? Noge su umorne, svijetla put odaje da nije chesto sunce gledala, ali ipak je taj vrt tako primaman da je zaboravila zatvoriti za sobom zheljezna vrata. Stopala su joj se crvenila od nehaja i bezbrizhnosti, smijeshila se svojoj sjeni i svom bolu.
Nikad u svom mladom zhivotu nije toliko patila, a pri tome pokazhivala svoj naiskreniji smjeshak, vedro lice, rosnu dushu.
07.02.2007. u 23:36 | K | 20 | P | # | ^
Dvorska kamarila se klanja svevishnjem zhivotu
Kosa joj je pala na ramena,
prvi put da u svom zhivotu skida bijelu periku
i pushta svoje prirodne lokne na slobu.
Napuknuta maska od porculana joj je sklizila niz lice,
kozha dishe,
bore se shire,
ochi se odmaraju,
uvenula ljepota pushta svoju char.
Ogledalo joj sluzhi kao zadnji putokaz vremena,
nasmijala se svome stvarnom licu,
napokon je popustila svojoj radoznaloshchu,
napokon, nakon toliko godina sna.
Morala se skrivati, morala zbog svoje sreche,
svoje puti,
svojih misli,
svoje svijesti.
Ochuvati sebe znachilo je prilagoditi se,
shutiti, i misliti, sve do kasno u noch.
Strah joj je ushao u kosti,
niti jedna noch joj utjeha nije bila,
niti jedan kutak je nije mogao skriti,
tako dobro kao ta bijela perika.
Stara je, vlasi su se raschupale,
niti izvukle i frizura raspala,
ali bila je samo ta i nijedna druga.
No sad je gotovo, godine su proshle,
zime je prezhivjela,
ljeta je pretpjela,
i porculan je odrzhavala.
Napukla je i njezina priroda,
doshao je chas da je unishti,
da zauvijek zaspi,
da bude sigurna, bez strepnje.
Nitko je vishe nemozhe razkrinkati,
neche joj gledati zjenice,
niti dirati njene crne kose.
Usnula je pred ogledalom,
usnula sa smjeshkom na licu,
usnula je s pobjedom, sigurna, sama...
03.02.2007. u 18:15 | K | 17 | P | # | ^
