Želim...

19 studeni 2012

Oduvijek sam bio sanjar. Otkako znam za sebe živim u tom nekom oblaku snova, maštam o svijetu posve različitom od ovog kojeg znam. Svi koji me poznaju znaju da kao Petar Pan iz predgrađa lebdim metar i pol iznad tla maštajući. Potajno prije sna zaželim posebnu želju, a dnevno milijun malih posve običnih. Kada rezimiram svoj kratki život ispada da sam do sada zaželio milijun želja. Mnoge su mi se ostvarile. Neću lagati da sam i sam morao prionuti da se neke obistine, ali ostaje to što su se obistinile. Bez zlatnih ribica ili čarobne lampe da je trljam već naprosto čvrsto zatvorene oči i želja da mi se ostvari san i eto… Nekako netko negdje posloži stvari i želje se ostvaruju. No treba željeti uvijek. Čak i draga mi knjiga to govori:

- “Ako nešto istinski želiš, cijeli Svemir će se urotiti da to i dobiješ!”

Postoji vrijeme godine kada bih sve svoje želje, i ostvarene i neostvarene, zamijenio za jednu. Jednu veliku i posebnu želju.

Nekada, danas se čini davno, sam poznavao jednu djevojku iz Vukovara. Posebna osoba iz tog posebnog grada. Vodila me po svom gradu svuda i to danom kada to nije bilo zbog velike svečanosti povodom velikih tragedija. To je bio jedan posve običan dan u tom neobičnom gradu. Bez vreve, bez lažnih moralista koji se tog grada sjete samo jednom u godini… Vodila me gradom koji nije ni znao da sam tada bio njegov. Jedno večer smo listali foto albume njezinih roditelja. Albume nekih vremena bez ratova, bez mržnje i svega što proizlazi iz mržnje. Žute slike grada kojeg više nema, slike ušća Vuke i potopljene luke osamdeset i neke godine, brodovi, žive fasade, nasmijani ljudi… Rekla je tada, ona, nešto čega se uvijek sjetim na minuli dan. 18. studeni svake godine ne mogu da se ne sjetim njenih riječi:

- Dala bih sve na svijetu da samo na minutu vidim kako bi Vukovar izgledao danas da nije bilo rata!

Jedna mala iskrena želja, nažalost neostvariva, koja je jača od svih mojih želja ikada. Uvijek me pogode te njene riječi. Sjetim se Vukovara često, sjetim se nje, sjetim se svega… Ne želim bježati od toga jer lijepih stvari se uvijek treba sjećati. No te njene riječi, ta mala želja… To me progoni više no što sam kadar priznati i dao bih sve svoje želje, ostvarene i neostvarene, da ona vidi Vukovar na minutu. Da vidi kako bi danas izgledao taj grad da nije bilo rata. Odrekao bih se i sam svojih misli, svojih riječi i svojih snova da vidim Vukovar veličanstven kakav i treba biti. Bez suza, bez rana, bez šamara… Drži mi se grade i znaj da ti večeras prije počinka upućujem želju. Jednu posebnu želju!

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se