Najveća ljubavna priča

26 rujan 2012

Život piše čudne priče. Premda je čovjek biće sposobno da voli i da bude sretno nekako svijetom dominira previše zla, tuge, nesreće i nesretnih ljubavi. Previše nesretnih ljubavi! Ponekad nam svima treba neko čudo da nam vrati vjeru u ljude. Svoje čudo sam otkrio tek nema dugo i uistinu me ohrabrilo i nadahnulo. Riječ je o jednom paru, Bobby i Tilke, koji živi nedaleko mene i koji srećem svakodnevno na putu do ureda. Sretnem ih često i u posljepodnevnim satima kako sa klincem i klinkom šetaju. Znamo se na bok – bok i to je sve. Ipak su nešto stariji od mene pa nemamo nekih generacijskih poveznica. Sa svojih 27 još sam klinac naspram njih koji kroče ka svojim četrdesetima.

Nema dugo smo nešto radili kod njih. Prebijali neki dugove kako to biva u građevini. Bobby je nama isporučio neke stvari pa mi njemu doma kao pod dug nešto... No kako on ima svoj obrt i mnogo je po terenu, a i supruga mu radi, njegova stara majka nas je ugostila. Dvorila majstore, jel. Kako to već biva morali smo povesti razgovor o svemu u svačemu kao zamalo susjedi, a i pristojnost je u pitanju. Teme su uvijek iste! Vrijeme, pijani susjedi, njeni unuci... Njeni unuci i time je počelo sve!

Starija gospođa je s mnogo radosti pričala o njima. Njene velike sreće i to sve kako obično bake pričaju. Nisam joj tada to mogao reći, ali bila je jako doasdna i nismo je se mogli nakon nekog vremena niti riješiti. Pomalo radeći, pomalo se praveći da je slušam načuo sam o tome kako je to velika ljubav bila nekada između Bobbya i Tilke. Upoznali su se u 7. Osnovne kada se ona doselila u Bjelovar. Nastavnik ju je igrom slučaja posjeo pored Bobbya koji je, eto, sjedio sam. Bobby je bio kao kaktus! Sitan, nizak, ali zato prgav i težak! Zato je i sjedio sam. Također mala i sitna Tilke, plaha po naravi pronašla je način da dopre do Bobby. Ili je to ta sudbina kako kažu. Tko će ga znati!

Nije prošlo mnogo i pojavila se velika ljubav. Najveća da se pita njih! Nešto novo za oboje tada. Postali su nezadvojni! Nisu završili osnovnu, a već su vikendima bili jedno kod drugoga. Kako su pošli u srednju izabrali su istu školu samo da bi mogli ostati zajedno. Sve su radili zajedno, bez iznimke. Skupa su prolazlili sve ono što mladi zaljubljeni parovi prolaze. Prvi strah, prve suze, prve radosti, prvi snovi o svijetu sutra. I sve je tako bilo idilično. Kada su završavali svoje gimnazijske dane svi su vjerovali da će poći zajedno na fakultet. Njihovi roditelji su to već smatrali gotovom stvari. No, ne ide sve uvijek po planu.

Tilke je upisala fakultet koji je željela, ali bez Bobbya. On je pobjegao! Večer prije nego su trebali poći na upise i zajedno gledat stan u kojem će živjeti za vrijeme studiranja Bobby je rekao Tilke da odlazi. Ne samo što odlazi već da je ostavlja. Nitko, pa ni Tilke, nije shvaćao što se događa! Bobby je govorio da je premalda da se više veže za Tilke premda je voli. Rekao je da ga čeka cijeli svijet koji nikada nije vidio. Rekao je da mora otići, zbog sebe – i otišao je. Tilke se nije ljutila mada je plakala noćima, mjesecima. Unatoč svemu voljela ga je i samo je željela da bude sretan, pa ako treba i bez nje.

Kada je priča došla do ovog dijela već sam se dobrano klonio posla i otvorenih usta, velikih očiju poput dječaka pratio što je bilo dalje. Bobby je uistinu otišao u svijet. Bavio se između ostalog motociklizmom i avanturama. Svako malo bi doma stizala razglednica iz nekog dijela svijeta. Brodom je obišao cijeli svijet nekoliko puta. Probao je sve! Doslovno! I svijet koji ga je odvukao i druge žene i sva prateća egzotika. Tilke je za to vrijeme revno studirala u Zagrebu i samo je rijetko dolazila u Bjelovar. Imala je mnoge momke, opustila se u potpunosti i kao prava studentica srljala u rizike. Sve se činilo kao da su velike mladenačke ljubavi zaboravljene odavno.

Bobby sam zapravo upoznao kad se vratio s broda. Moj tadašnji šef, njegov dobar prijatelj, ga je ugostio u radionici pa su tako pričali o svemu. Znao sam uvijek tko je on, ali tek tada sam ga upoznao pobliže. Kasnije mi je bivši šef i potvrdio istinitost te priče o kojoj i sam priča kao i ja – s puno zanosa. Bobby je 8 godina proveo lutajući svijetom i prvo što je pitao mog tadašnjeg šefa je bilo: - „Što je sa Tilke?!“ Tilke je za to vrijeme završila fakultet, vratila se u Bjelovar. Mirno i tiho je živjela sa starcima i počela konačno raditi. Bila je sama.

Nekako neprimjetno, ali sam Bobby je došao doma sa suprugom i naravno da je čuo što njegova majka priča te se ubacio i nastavio. Bilo mi je neugodno jer sam imao dojam da se previše petljam u njihove intimne stvari no kao da je htio reći što ima.

- Isti dan kada sam sišao s broda pitao sam za Tilke i kad sam čuo da je sama otišao sam k njoj. Bez najave, bez glasa... Nakon 8 godina! Pošao sam da je zaprosim. Ispada da sam pokušao pobjeći od nečega od čega se ne može pobjeći! – nasmije se onako, sjetno

Tilke mu se, prateći priču, tada podvuče pod ruku i samo se nasmije te doda

- Nikada nije bio neki romantik, ali znao je što treba reći! Rekao mi je da mu je žao što je otišao i da ne može ništa doli ispričavati mi se cijeli život ako ga prihvatim. Kleknuo je u suzama i izvadio prsten.

U tom trenu se njih dvoje pogledaše, sa ponešto orošenim očima. Bez laganja i meni su se orosile oči, a starija gospođa je već naveliko plakala nad pričom. Ne znam zašto, ali soba je bila nabijena emocijama. Čak i moj priglupi šegrt zastane na tren da se nakloni nečemu najvećem na svijetu – ljubavi!

- Pristala sam! – dovrši Tilke - Pristala sam i rekla mu da sam ga čekala sve vrijeme. Proživjela sam sve što sam trebala, da. To tako ide u životu valjda! Budala je, ali nikada nije prestao biti moj.

Poljubivši se priča završi. Barem za taj dan. Bobby i ja smo pregledali učinjeno taj dan. Na odlasku samo čvrst stisak ruke i kao da ničega nije bilo. Kao da ništa nisam čuo i doživio taj dan. No to smo mi! Prgavi i naočigled hladni muškarci! Priča nije prestala! Priča nije prestala jer srećem ih svakodnevno u svojoj ulici. Vole se, paze na svoje dvoje malih i čine najveću ljubavnu priču koju sam ikada čuo. Mahnem im iz auta uvijek u prolazu te se uvijek sjetim svega, nasmijem se, jer znam da ima nade za ljude jer one neke prave ljubavi nikada ne prolaze.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se