Godina raka

30 siječanj 2012

Bilo je to doba velikih društvenih promjena! Smjena generacija. Ja sam bio klinac od svojih 15 - 16. Povučen i neprilagođen u novom gradu, novoj sredini, novoj školi… Bio sam posve neugledan, suviše negativan i nisam mario za druge ljude oko sebe. Poput kaktusa sam se branio od svijeta i osjećaja koji mogu proizaći iz ljudskog kontakta. Tamne boje su bile moj stil. Svi su mi bili krivi za sve, a ponajviše zbog činjenice što sam nasilno otrgnut iz svoje sredine gdje sam se osjećao ugodno.

Sve što sam imao tada je bio ključ doma glazbene škole i bubnjevi koje sam tada svirao. Odnosno učio svirati! Ispucavao sam svoje frustracije lomeći palice, a ponekad i koju membranu. Sam u ritmu svojih misli u prevelikoj dvorani svog odrastanja. Godilo mi je to! Ksilofon nisam volio. Dolazio sam na vježbe kad god bih stigao! Dobrano sam već znao kada je tko na rasporedu za vježbe pa sam načinio svoj raspored kako bi ih izbjegao sve. No taj ksilofon koji nisam volio kao da također nije volio mene. Nikako se nismo slagali!

Zbog prolazne ocjene sam bio primoran pohađati dodatni zbor. U protivnom ne bih mogao nastaviti školovanje, a kao novi klinac nisam imao ni najmanjeg kredita da se nekako izvučem iz tog gliba.

- Nisam pjevač, ne idu mi melodije... Ja sam bubnjar! – pokušao sam im objasniti no nisu me slušali

Htio ne htio završio sam na probi zbora sa tridesetak ljudi koji su veselo i razdragano pjevali svakojake religijske pjesme ili što već. Pjevao sam i ja no iskreno se ni ne sjećam ni što ni kako. Profesor mi je znao reći da pjevam odlično! Što on zna?! On je profesor! Vjerojatno je to govorio svima. Profesori to čine! Odlazio sam tako dva puta tjedno na zbor. Protiv volje, ali s razlogom. Nije me zanimalo druženje no nakon tjedan – dva znao sam imena svih ljudi u zboru. Tako to ide valjda?! Također, oni su naučili i moje ime.

- Ideš s nama na cugu poslije zbora?! Nas par ide… - pitala me jednom nakon probe

Zvala se Marija i očito je mislila da me zanima druženje. Pristao sam. Ni sam ne znam zašto! Kao sada se sjećam da je to bilo neko hladno vrijeme. Siječanj novog milenija ili tako nešto. Upamtio sam to jer smo baš tih dana uvježbavali neke pjesme nastup povodom Valentinova. Ekipa s kojom sam pošao nije pripadala nekoj glavnoj kliki. Tako ni Marija. Mahom su to bili zanesenjaci i marginalci koji su poput mene preuveličavali sve probleme koje smo tada kao djeca mogli imati.

Marije je bila starija od mene. I nešto viša od mene! Usne je bojila crno, a neprirodno crvenom bojom je bojila kosu. Nije držala do sebe, bar je takav dojam odavala, ali bila je jako lijepa. Trebalo se samo malo zagledati u nju. Možda su bile potrebne oči dječaka da je vide onakvom kakva je zaista bila. Marija se trudila da me uvede u društvo. Uvijek me vukla sa sobom i gurala u prilike. Nikada mi nije objasnila zašto. No kretala se u nekim krugovima koji su je veoma dobro prihvaćali. Tako sam i sam postao dio društva. Sve manje sam bivao sam. Mariji sam zamjerao što je uvijek bila s krivim tipovima.

Nisam bio zaljubljen u nju ili tako barem sada mislim. No, tada je ona bila nešto meni posebno. Stvarno je! Bavila se crnom magijom i vradžbinama koliko se jedna klinka od 18 godina u ovakvoj rupi od grada mogla baviti crnom magijom. Na onoj prvoj cugi s ekipom, kada sam šutke sjedio na rubu stola nemoćan da se zbližim sa bilo kim, položila mi je ruku na čelo i rekla:

- Ti si prepun neke čudne energije! Ili si anđeo ili si vrag! – te se nasmijala

Nikada nisam shvatio što joj je to značilo! Dvije ženske koje su tada bile s nama su je samo u čudu gledale. Kao da nisu vjerovale da sam ja taj kojeg je Marija «otkrila» ili što već. Tu smo cijelu godinu proveli skupa! Ne kao najbolji prijatelji, kao ljubavnici! Samo bez fizičkog kontakta i potrebne strasti. Marija je jako pazila na horoskop i te stvari. Za meni su to bile samo gluposti. Sama je bila rak u horoskopu! Objašnjavala mi je što to znači, ali kao da sam mario.

Krajem te godine otišla je na faks! Brzo kao što je ušla u moj život još brže je otišla iz njega! Vraćala se tu i tamo vikendima no postajali smo si sve dalji i dalji. Tada je dolazila sve rjeđe i rjeđe, a u konačnici se vraćala samo za blagdane s nekim frajerom. Ne vjerujem da je zaboravila sve naše noći i sva ona naša druženja i opijanja. Vjerovao sam da ima nove prazne noći koja mora popuniti s tim tipom. Rekla mi je da je sretna i ja sam bio sretan zbog nje. Jer… Vjerovao sam joj! Vidjelo se po njoj da je sretna.

Od tada je prošlo već cijelo desetljeće i moram priznat da je se ne sjetim tako često. Tu i tamo kad vidim neki njen status na fejsu. Ljudi odrastaju, ekipe se razilaze, stvaraju se nove… Ni sam nisam iznimka! Staro društvo se razišlo, a Marija je koliko čujem u Zagrebu. Kaže jedna frendica da je udana i tako… Život i sve te prolazne floskule. No ono što neće i ne može proći je njen utjecaj na mene i moj život. Povukla me sa ruba u novi svijet, bila tu uz mene i gradila me. Nisam joj se nikada stigao zahvaliti!

Dvije godine otkako je otišla sam prestao svirat bubnjeve i uputio se u neke ozbiljnije stvari. Posao, život i snalaženja… Sjetih je se tek neki dan kada sam čuo na radiju godišnje horoskope. Jedan dio tako kaže:

- Rak ispod svoje tvrde ljušture skriva hipersenzitivnu osobnost. Ovaj iznimno osjećajan znak reagirat će i na najmanju sitnicu, stoga neka vas ne iznenađuju česte promjene raspoloženja bez vidljivog razloga. Tu njegovu osobinu mogli biste protumačiti kao mušičavost ili hirovitost. Dobri su prijatelji, darežljivi su i odani. S njim uvijek znate na čemu ste jer oni ne skrivaju svoje emocije. Partneru su uvijek vjerni i sposobni su održati dugotrajne veze. Budite uvijek uz njega, dajte mu do znanja da se slažete s njim u njegovim razmišljanjima, pokažite razumijevanje. Razgovarajte o obitelji, vašim željama. Svaku vezu rak doživljava ozbiljno, za njega nema prolaznih avantura. Vama može izgledati posesivnim i previše emotivnim. Pažljivo prekidajte s njim...

Ni danas nisam sklon vjerovati zvijezdama ili horoskopima, ali neki smisao se nazire! Volio bih je sresti jednom i reći joj da sada možda shvaćam sve te njene duge priče o horoskopskim znacima, ali i da je pitam nešto što je ostalo nedorečeno. Nešto što mi je zaboravila objasniti:

- Kako možeš ostaviti blizanca, poput mene, iza sebe?! – jer upravo to je i učinila…

2012.

26 siječanj 2012

Već mjesec dana zamalo traje godina koja po nevjerojatnom nizu matematičkih bizarnosti i slučajnosti možda postane naša posljednja. Za civilizaciju poput ove kakvu poznajemo naravno! U ovom obliku i sa današnjim načinima. No, život će opstati! Uvijek je i uvijek bude! Premda smo posljednjih godina svjedoci svakojakih mesija koji svako malo zazivaju i najavljuju «kraj» uvijek smo se ipak nekako uspijevali izvući. Do jednom… Premda nitko ozbiljno ne shvaća da naš kraj možda dolazi 21.12.2012. svi nekako u predgrađu svojih misli čuvaju tu premisu i razmišljaju:

- Što ako…?

I zaista, što ako to bude kraj svih nas?! Kako će se odviti? Što će ostati iza nas? Milijun pitanja i nekoliko milijuna odgovora no niti jedan pravi. Jer, realno, tko može reći kako izgleda kraj svijeta?! Tko nas može pripremiti? Čak ni ini dušobrižnici svih vrsta i načina nas ne pripremaju za kraj već samo za spokoj da lakše dočekamo kraj. Ma kakav god on da bude. Rekao sam jednom u jednom postu, tada cinično, da se smrti ne bojim, no umiranje je nezgodan dio!

Lagao bih da kažem da i sam ne razmišljam o nebrojno mnogo ishoda koji nas mogu, a ne moraju dočekati na već spomenuti datum. Iskreno, kraja se bojim i više od svih ljudi koje poznajem jer moja mašta ne poznaje granice. Grozote koje ja mogu zamisliti sretnici neće nikada moći pojmiti. Ovaj Petar Pan, a namjerno i u pozdrav se nazivam tako, se ipak najviše boji jednog! Hoće li kraj ako dođe uzeti moje odrastanje?! Ovaj uplašeni dječak pored straha od odrastanja strahuje da će ostati samo skup kostiju na dnu blata sa ostalim nesretnicima. Na dnu tog istog blata iz kojeg se godinama pokušavao oteti.

Nisam sam birao biti, ali biram značiti! Ako kraj dođe, ako odrasti neću moći, neću se odati ništavilu i zaboravu! Sve što imam, a to su moje riječi, moje emocije, moje tuge, moje sreće, moje nesreće, moje pogreške, a sam Bog zna da sam ih činio mnogo, moje ljubavi, velike i još veće… Sve to ću ostaviti iza sebe. Brižno ću spremiti sveske svoga bića u neku od onih plastičnih zdjelica te ju tako izazvati da traje tisućama godina kao što reklame kažu. I jednom kada prođu stotine, tisuće godina i kada se pojave vrste nalik na našu sada i kada krenu istraživati kako je izgledao svijet prije njih naći će i mene. Nesigurno će prolaziti kroz moj život i moju intimu, a ja ću postojati. Kao i sve što sam bio, sve što sam htio biti, sve što sam maštao… Reći će tada stvor:

- I oni su voljeli, i oni su griješili, i oni su bili i prošli. No, ostavili su svoj trag!

A samo to i želim! Postojati kroz riječi svoje za sva vremena ako već ništa drugo ne mogu! A samo moje riječi to jest moje misli jesu jedino što je uistinu ikada bilo moje. Neka ova 2012. i bude posljednja ako već mora biti, ionako tu ništa ne možemo učiniti, ja znam da sam postojao i uvijek ću postojati!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se