Teretni voz

13 siječanj 2011

Živio sam uz prugu čitav svoj život. Gledao vlakove i slušao kako tutnje u nepoznate daljine. Nije ih bilo mnogo. Poneka redovna linija malog skromnog putničkog vlaka te rijetki teretni voz u gluho doba noći. Iz razloga meni nepoznatog te noći je prošlo stotinu kompozicija. Sve vlak za vlakom! Od reda svi teretni. Svi do jednog su išli u onom smjeru kojim sam nikada nisam pošao. Stotine dugih crnih vagona što se jedva naziraše kroz maglu. Niti jedan se nije vratio. Zvuk sirene na pružnom prijelazu je sablasno rezao maglu. Tlo je podrhtavalo.

Slijedećeg jutra su počeli neredi. Svi mediji su izvanredno prenosili zbivanja s revolucije. Revolucija! To nije bila revolucija. Revolucije obično imaju neku svrhu ili smisao. Bila je to prilika mnogima da počine zvjerstva o kojima su uvijek maštali. Silovanja, ubijanja, otimačina… Sve najgore u ljudima je izašlo na vidjelo. Gradovi su gorjeli, ceste su bile zatvorene, predgrađa su postajala groblja, a sela su bila tiha. Sela su praznila svoje staje i pripremala se za dugu mračnu noć.

Vidio sam kada su mučki ubili poslovođu jednog stranog trgovačkog centra kada je pokušao spriječiti besmislenu pljačku i otimačinu. Čovjek je samo radio svoj posao! Vidio sam kada su ubili dva policajca zapalivši ih u vozilu. Samo su nastojali raditi svoj posao! Vidio sam kada su zapalili bolnicu kada je prestala primati ranjene ljude s ulice jer ih je naprosto bilo previše. Mnogi su u bolnici tada poginuli!

Granice su zatvorene već trećeg dana kada je ludilo postalo nezaustavljivo! Kada je do tada vjerna vojska odložila oružje i ostavila puk bez nade. Granice nismo zatvorili mi već oni. Svi ostali! Oni koji su odlučili zatvoriti oči na stradavanja koja su se događala kod nas. Za našu kaznu dosuđen je zatvor! Zatvor smo postali mi. Mala je razlika između ludila i želje za promjenom. Mala je razlika između zatvorske kazne i smrtne presude. U svakom slučaju gubimo mi!

Struje je nestalo šestog dana, a gorivo je postalo nešto zbog čega se moglo umrijeti. Zbog goriva su mnogi i umirali. Puk opsjednut oružjem i nagon za preživljavanjem su postali alati evolucije. Svi koji se nisu snašli umirali su. Odmah ili kasnije! Bez osnovnih namirnica život se nije mogao nastaviti. Skupio sam svoje najosnovnije stvari i krenuo iz grada. Kao i mnogi uspio sam ukrasti pokoju konzervu i nešto brašna. Dovoljno za možda koji dan. Jedna torba jedan cilj! Iz grada sam bježao obilaznim stazama, kroz dvorišta, često sakriven mrakom.

Desetog dana je nastupila tišina iza mene. Grad je utihnuo. Gomile koje su do tada nastojale izboriti bolji život i promjene bješe razbijene. Revolucionari! Svaki je počeo gledati sebe. Zgrade su gorjele, zalihe su se potrošile, svijet nije gledao na nas. Mi se nismo događali! Skrio sam se u brdima u okolici grada. U staru lovačku čeku. Svakodnevno su poda mnom prolazili ljudi. Neki su bježali, neki su lovili te što su bježali, nijedni nisu imali smisao. Mene začudo nisu dirali. Stara zapuštena čeka obrasla u granje i bršljane je pružala zaklon. No ipak sam je napustio osamnaestog dana.

Iza tridesetoga dana sam odlučio više ne brojati dane. Našao sam psa i lutao sam mjestima gdje su nekada bila sela. Tamo se život nastojao oporaviti. Ljudi navikli na težak život su pokušavali proizvesti hranu za sebe. Bande bivših građana su harale selim. Otimali su, palili, silovali, ubijali… Nisam ulazio u sela. Uvijek sam se držao podalje od svega. Divljač me držala na životu. Nisam nikada bio čovjek sa posebnim znanjima koja bi mi pomogla da preživim u divljini. Jednostavno nisam želio umrijeti. Odlučio sam preživjeti!

Mnogo dana nakon početka kraja naišao sam na prugu. Istu onu koja je nekada prolazila mojim mjestom. No mnogo milja dalje! Maglovito jutro, hladnoća. Kao da zima ponovno počinje. Tada sam začuo poznat zvuk i osjetio podrhtavanje tla. Sakrio sam se iza debla dok je pas lajao bjesomučno na prugu preda mnom. Prugom je prošao vlak! Brzo i moćno. Teretni voz sa desetak vagona iza sebe. Crni depresivni vagoni iza bučne dizel mašine su se ponovno vračali u moj kraj.

Za tim vlakom prošli su još mnogi toga dana. Nisam znao što prevoze niti kamo. Znao sam samo da se vračaju! Jednako tajanstveno kao što su i otišli. Znao sam da postoji nešto ljudsko tamo od kuda dolaze. Nisam pošao prema mjestu od kuda vlakovi dolaze. Pošao sam prema mjestu iz kojeg sam otišao. Pratio sam vlakove! Želio sam znati završava li sve vlakovima koji se stadoše vračati. Nadao sam se da vraćaju svijet koji su odnijeli za sobom one noći kada su prije nekoliko godina otišli. Hodao sam prugom prema mjestu gdje sam nekada živio. Nikamo drugdje nisam mogao poći. Ništa drugo ne bi imalo smisla!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se