Post – O - poto

22 svibanj 2009

O čemu da vam pišem dragi moji ljudovi?!

Moram nešto napisati! Volim pisati i nisam već dugo ništa napisao i imam veliku želju napisati neku dirljivu, izmišljenu ili ne, ljubavnu priču koja bi mnoge blogerice i ine virtualne frendice natjerala da kažu:

- Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Kako slatko! Taj Marko je baš nježan i romantičan, a navodno je istina da ima ogromnog!

Te bi im po čitanju gaće spale same pa bih ja samo pokupio svoja harač, ono što kao alfa (romeo) mužjak zaslužujem jer tvrdnja, gore navedena, je i više nego istinita.

Da Vam pišem možda o tome kako sam još malo napredovao u političkom smislu te će se od sad pa do isteka ovog mandata na spomen gradskih očeva grada Bjelovara okretati i moja mala glavica po kojoj je rasla travica. Tko je išao po njoj i tko je stao te što su ti radili tamo nije važno! Važno je samo da moj trud i angažman unutar Foruma mladih kao i SDP-a Bjelovar nije ostao nezapažen. No, tek sad počinje pravi posao. Držite mi fige da budem dobar i dosljedan ideala za koje sam se i do sad zalagao i borio!

Da Vam možda ukratko napišem svoje viđenje o pojavi svinjske gripe? Dakle, ukratko! Umjetno stvorena bolest sve ne bi li se popunili džepovi moćnih farmaceutskih lobija. Koji su baj d vej prvi najjači uz lobi proizvođača šerija i malinovca! Savjet! Vidite li svinju sa paketom maramica ili svinju koja vas na autobusnoj stanici uvjerava da zna kako Vam je odlučnim korakom se udaljite u nepoznatom, smjeru do prvog liječnika ili ljekara!

I taman kad pomislite da ovaj post ne može biti veća pušiona ja ću Vas iznenaditi, pogotovo grupaciju sa početka posta, te ubaciti i završni dio. Dio koji govori o njoj! O njoj… O njoj koja zapravo ne zna koliko mi je jaka i važna. O njoj koja je odavno važnija od mog života. O njoj koja je svi životi i sve što poznajemo. Ona odlučuje o svemu, a opet… Kao da nema dovoljno "elana" u njoj da bi se usudila tražiti što zaslužuje i kao da zato ne izlazi na izbore. Da, govorimo o njoj naravno! Velikoj masi ljudi koja ne izlazi na izbore i koja pušta da određena trećina odlučuje i njezinoj sudbini.

Ili možda ne pišem o njoj, neodlučnoj masi?! A mislim, o kome drugom bih mogao pisati! Nije da ja imam neki društveni život…

Sad opet svi navalite na komentare i buditi oduševljeni kao i uvijek jer ste me na to Vi i navikli te mi ostavite milijun identičnih komentara tipa:

- Baš ti je cool blog! Navrati do mog! Kissić!

Ne Borise, 48 godina, Sl. Brod, od prije poznat policiji, neću ti posjetiti blog! Ti poremećena osobo…

Stvarno misliš da mi je blog cool?!

7

06 svibanj 2009

Nakon toliko godina izbivanja ona se vratila u Bjelovar. Onako, da obiđe roditelje i to. Baš slučajno na dan povijesne pobjede demokracije u mom gradu. Tada, te 2009., samo radili zajedno u tom izbornom stožeru. Zajedno, sa mnogim drugim divnim ljudima, smo gradili san! Onda je odlučila odrasti i otići dalje za svojim snovima. Sada je negdje na obali. Ima čovjeka svog života, gotov fakultet i živi kako želi. Ona mi je bila prijateljica!

Uistinu prava prijateljica! Znala je sve o meni, pa čak i ono što ni sam nisam znao. Nikada ništa intimno između nas se nije dogodilo da ne bi bilo zabune! Jednostavno sam s njom mogao razgovarati. Sve dok nije otišla. Uz sva tehnološka čuda nastojanje da ostanemo u kontaktu nije se obistinilo. Događa se… Ništa nije trajno! I sad nakon 7 godina si uzima za pravo nazvati me. Gnjaviti me i nadoknađivati propušteno.

Tako smo sjeli u jedan kafić u koji nekada ne bi ušli niti pod prisilom. No tada smo bili drugi mi! Mlađi, nespretniji… Pitanja su se počela redati na obje strane. Nakon samo kratke početne nelagode i poneke neugodne šutnje razgovor se poveo kao nekada. Upravo nošen nostalgijom i pričama o tada. Sa nekada prešlo se na danas, te logičan slijed događaja. Usporedba naših života te koliko odstupaju od nekada zacrtanih.

- Još se baviš politikom?
- Da! Znaš da sam ja takav… Ti si u struci ili?
- Da, sestra i ja!
- Super…

Pitanja su se izmjenjivala sve tako nekako dok nije pitala ono što nije trebala…

- Još uvijek ne pušiš?
- Da…
- Zbog nje? – te se počne smijati kao da je riječ o bilo kojoj drugoj temi

Titraj oka, pauza i stanka, te gutljaj vode…

Već dugo me nitko nije pitao ništa za to. Već godinama je nitko nije spomenuo… Svi vezani uz nju su pobjegli odavno. Ili od mene ili od rutine malog grada. Moja brada, sjetan pogled i blagi osmjeh te status lokalnog boema već godinama nisu bili postavljeni pred pitanje o njoj. Ne mogu reći da sam je zaboravio, no ne mogu reći da razmišljam o njoj. Otišla je. Čemu se mučiti? Tad slažem sebi...

No ona je smatrala da o tome možemo razgovarati pa smo razgovarali koliko smo razgovarati mogli. Uglavnom sam odgovarao potvrdno ili nisam odgovarao. Bez besmislenih objašnjenja i zaključaka koji ionako ne bi promijenili ništa. Sve tako dok nije spomenula kako je nisam trebao pustiti. Sve dok nije rekla da smo trebali biti najbolji jer smo bili nešto posebno. Tek tada… Bolan grč u želudcu postane potreba da kažem nešto. Isprovociran tako, povišenog glasa, temperamentnije…

- Pustio sam je upravo zato jer je tako htjela! Uvijek sam radio sve ono što je željela jer je zaslužila sve što je mogla dobiti. I više od toga! Kada to više nije uključivalo mene pustio sam je bez riječi. Pustio sam je… Pustio sam je jer sam je volio! I kako se ti usuđuješ doći tako i pitati me takve gluposti o njoj?! Od kud ti pravo da me podsjetiš na nju? A ne znaš da ne prođe dan da ne požalim što sam je pustio. Ne prođe dan da ne požalim što joj nisam slomio krila i prizemljio je uza se…
- Oprosti nisam htjela…

Pokuša me prekinuti u mom ispadu jer je shvatila koliko mi je to još uvijek bolna tema, no ja se tada već počeh smirivati sam.

- Ne prođe dan da se ne sjetim kako ona sada leti visoko iznad svijeta baš onako kako je uvijek željela i tada se zamislim nad sobom i shvatim da bih je opet pustio da ona tako poželi. Opet bih slomio svoje srce… Jer… Jer je nikada nisam prestao voljeti. I ne bih mogao uskratiti svijetu taj prizor… Prizor nje, sretne, u letu iznad svijeta… Opet bih je pustio...

Do tad uspješno prebrođene neugodne tišine zasjeni jedna velika. Čemerni trenutak, tup pogled na kap vode koja je sama ostala na dnu čaše. Shvatio sam da je znala nešto o njoj i zapravo mi je to htjela prenijeti. Nisam joj to dopustio. Ne zanima me gdje je i kako je! Dovoljno mi je da znam da je tamo negdje. Dovoljno mi je da znam kad pogledati u nebo i vidjeti kako brodi nebeskim plavetnilom baš onako kako je htjela.

Skrenuli smo opet ne neke teme. Tek toliko da ne šutimo glupo. Lokalna politika, brakovi i razvodi i sport… Sport je uvijek dobra tema za izbjegavanje istine. Uskoro, priveli smo naš razgovor kraju. Više-manje uspješno. No, sreo sam je još jednom u Bjelovaru prije nego li je otišla nazad na obalu. Pozdravio, ispratio… I opet ostao sam u svom gradu kojeg volim. Sa nadom da me nitko slijedećih 7 godina neće ništa pitati o njoj. Čemu? Ja ionako nisam važan! Ne, pored nje…

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se