Escort dama

12 siječanj 2009

Ima to već dugo vremena…

- počne stari majstor automehanike svoga kraja priču nakon što je uletio u sobu sinu gdje se dječaci zaigraše

…kako sam ja vidio svoju prvu escort damu! No tada je to bilo nešto sasvim drugo. Moja prva escort dama ti je bila susjedova baka Franka. Pokojni joj muž je radio u inostranstvu pa je kupio ženi Forda Escorta. E to je bio auto…

- pokuša se nasmijati, ali samo pogled pun neugode obori na prljavi tepih te zamalo ostane bez riječi stajavši jednom nogom u sobi u koju je tako nadobudno zakoračio

Danas kad kažeš escort dama si znaju o čemu je riječ. Sve neke kurabe i prostitutke! Šta ćeš? Nije to više ni skupo, a cure bi se fino oblačile, išle na fina mjesta… Hoće imat para pa nek' raja trpa, je l' tako?

- opet se pokuša nasmijati iza šake desne ruke koju je držao preko usta gladeći se po neobrijanom licu

Al' tog je uvijek bilo! Gdje god dođeš nađeš ako hoćeš. Sjećam se kad je nekad bila kriza… Ova jedna… Je bila stara već onda, ali mog'o si ju za šaku čvaraka da si htio. Je to danas malo skuplje, ali nije ni preskupo. I da ti nije mati tako zajebana kupio bi tebi sine, tata, kurabu, ali eto… Šta je tu je! Ajde samo se vi sad igrajte. Neću vam više smetati!

- samo na tren podigne pogled na krevet gdje se dječaci zaigraše te ga smjesta u krajnjoj neugodi pomalo tužno uperi u hodnik te se zamalo nesvjesno počne povlačiti iz sobe te još samo kratko doda

I daj sine namaži to nečim vidiš da ga peče…




Skriveni

08 siječanj 2009

Nekada smo se skrivali u dvorištu škole. Pod onim visokom čempresima ili kako se već zvalo to crnogorično drveće. Mrak pod granama je tada bio strašan za nas malene. Strašan i samim time zanimljiv! Dolazili smo do njih skačući preko vreća sa pijeskom koje su nas štitile od rata jer tada je bio rat. Barem tako su nam govorili stariji i plašili nas tih dana sa objavama općih i zračnih opasnosti koje su se vrtjele svakodnevno na televiziji. Nekako, mi se Glina najviše urezala u pamćenje.

Nezgodno je tada bilo biti prvašić te '92.! Sve je bilo "opasno po život". Ništa se ni pod koju cijenu nije smjelo uzimati od stranaca, ali i nekih susjeda. Tada nisam shvaćao zašto. Mnogi od tih susjeda dan danas žive u mom susjedstvu sasvim normalno pa stoga opet ne shvaćam zašto. Jedino pozitivno što sam u tom košmaru vidio je bio neograničen izvor onog soka za slaganje što je nalikovao na cedevitu, ali nije bio ni blizu istoj. Sok i nebrojno mnogo čahura koje su u dječjem svijetu tada mnogo vrijedile.

Tako nekako ste došli Vi. Nepoznati ljudi iz nepoznatih krajeva svijeta. Smješteni u onu staru i čudnu zgradu u kojoj je živio neki poznati čovjek. Tek godinama kasnije život me naučio tko je bio taj čovjek i kako to nije bila kuća već muzej njemu u spomen. Sjećam se kako je gorjela vatra u dvorištu muzeja nakon što ste zapalili sve što Vas je u muzeju smetalo i podsjećalo na neka druga vremena. Šteta! Nikada nisam stigao posjetiti taj muzej. Kažu da je bio lijep.

Tada si došla ti koju su smjestili u moj razred i zajedno s kojom sam vidio dječaka kako ljubi djevojčicu u mraku onih čempresa sa početka teksta. Prvi puta u svom životu sam vidio nešto takvo! Tada sam već jasno osjećao ugodnu neugodu u blizini djevojčica, bunilo i nervozu, ali poljubiti jednu od njih mi je tada još bilo nezamislivo. No uskoro su vreće s pijeskom nestale i vrlo brzo smo se našli ispod tih čempresa, ti i ja. Zorno praćeni od tada mlađih od nas. Mrak ispod grana je i tada bio strašan, a ja tako malen i nesiguran.

Kao što su vreće s pijeskom maknuli, kao što je u mrak tavana odložen zadnji album borbenih sličica, tako si otišla i ti. Događa se, ništa strašno. Djeca postaju ljudi, ratovi završavaju, muzeji ostaju zaboravljeni… I ne bih se niti sjetio tog djela svoje mladosti, niti tebe, da nisam slučajno posjetio to školsko dvorište baš neki dan. Puno uspomena, tužno i usamljeno ispod tankog sloja snijega.

Ne izgleda kao nekad, ali tako mora biti. Opet će reći neki da živim u svojoj prošlosti, ali nije tako. Jednostavno se volim sjetiti ponekad dragih trenutaka koje nekako gubim u vrtlogu svakodnevice pa mi i zatreba jedan pogled na taj park da se vrate neki dragi trenutci. Sada mi se nekako čini nestvarna činjenica da je nekada trajao rat, da sam išao u školu sa izbjeglicama, da su trake bile zalijepljene na prozorima, da svećenik nije htio primiti bonove za hranu premda majka nije imala novca… Čudno vrijeme sam izabrao za odrastanje! I kada se sada osvrnem na sve što je bilo tada mogu žaliti samo za tim čempresima i mrakom koji su pružali. Bili su moje utočište od ratova i stvarnosti. Što su ih posjekli? Gdje će se sada djeca ljubiti…

…skrivena.

Protresti prije čitanja

06 siječanj 2009

Ako je svatko od nas rođen pod svojom zvijezdom mogu li ja možda podići kakvu hipoteku na tu svoju zvijezdu? Ono, ako je moja… Dam se kladit da postoji neka hrvackoaustrougarska banka koja bi odobrila moj zahtjev! A trećina vrijednosti zvijezde bi me sasvim zadovoljila. Riječ je o nekoliko milijardi tona svakojakih zapaljivih plinova… Pretvoreno u kubične metre… Ogroman parking… Velika zarada je na pomolu! Napokon bih mogao kupiti tako željeni kajak!

No, tada bi me brinula otplata hipoteke! Netko drugi bi možda pomislio:

- Jebeš zvijezdu! Nek' je uzmu, skijali im sinovi, samo daj pare!

I netko drugi bi imao sasvim dobro pohlepno razmišljanje, ali moja zvijezda nije sasvim obična. Moram primijetiti da me izuzetno dobro služi. Ne želim je ureći, jer nisam praznovjeran ako pljujem u stranu kad vidim crnu mačketinu, ali mislim da je moja zvijezda jedna od onih što nosi sreću. Zapravo, čini mi se da sam rođen pod sretnom zvijezdom!

A ako je suditi po prošloj godini nisam daleko od istine. Prošla je godina bila toliko dobra da sam se otimao rukama i nogama ne bih li je zadržao još malo. Svašta se događalo, o da! Prošle godine sam shvatio da ne postoje stranci samo prijatelji koje još nisam upoznao (ukradena rečenica, priznajem), prošle godine sam upoznao ljude za koje bih sada stavio ruku u vatru (priznajem, volim te ljude), prošle godine sam vidio toliko prekrasnih gradova i mjesta u domovini nam da nisam mogao vjerovati da tako krasna mjesta postoje, prošle godine sam otvorio tvrtku, prošle godine sam se aktivirao politički i vrlo brzo napredovao zahvaljujući spletu okolnosti, prošle godine sam službeno postao građanin grada Bjelovara, prošle godine sam slavio i plakao, prošle godine sam učio i primjenjivao, prošle godine sam otkrio nebrojno mnogo besplatnih porno stranica…

Da, dobro ste pročitali! Stavio bih ruku u vatru za njih! Ne znam koji mi je pimpek! Neka emo faza valjda. Uglavnom, prošla je godina bila neponovljiva i jedinstvena kao što je to i svaki dan, svaki sat, svaki tren. Ali te, prošle godine, sam rekao sebi i svima oko sebe nešto zbog čega znam da će ova godina biti još i bolja:

- Sada napokon živim onako kako želim!

I živim! Pritom ne mislim na materijalna dobra jer ona su prolazna već mislim na sve one prijatelje i sve one male stvari koje me okružuju i usrećuju. I bila ta moja zvijezda, koju sam ipak odlučio ostaviti financijski neopterećenu, sretna ili ne 2009. će biti izvrsna godina! Znam provjereno! Tako mi je pao grah…

p.s.

Znači li ovo veliki povratak dr. Zlobe Spasoje i njegove neprilagođenosti? Ne! Dr. Zloba nikada nije niti otišao od Vas! Sve ono besmisleno, jadno i nepotrebno u životu svakog od Vas je dr. Zloba Spasoje! Sad svi uredno odjebite na komentare i napišite nešto srce drapajuće da nahranite njegov nestabilni ego!


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se