Moj Vukovar

18 studeni 2008

Danas kada se građani diljem lijepe naše prisjećaju Vukovara i onoga što je on postao, grad mučenik i simbol otpora, u mnogima se budi i jedan grozan osjećaj mržnje i želja za osvetom. Baš zbog takvih negativnih osjećaja je Vukovar prošao kako je prošao. Nikada, baš nikada, ne smijemo zaboraviti te hrabre ljude koji su položili svoje živote za Vukovar i cijelu Hrvatsku i mi koji smo ostali iza njih, hrabrih boraca, smo dužni osigurati budućnost i nikada, baš nikada, ne dopustiti da se nešto takvo dogodi. Nemojmo zaboraviti, ali ne dopustimo da se to ponovi. Ne gradimo sutra na mržnji! Izdignimo se iznad toga! Toliko smo im dužni…

Danas kada se građani diljem lijepe naše prisjećaju Vukovara po svemu lošemu što se zbilo ja se prisjećam samo ljubavi i po tome pamtim taj predivni, premda još uvijek uvelike razrušeni, grad. Sjećam se djevojke iz Vukovara, nazovimo je Eleonora, koju sam upoznao baš ovdje. Iza malog ekrana u bespućima svemrežja. Čitajući mjesecima njene postove kao što je i ona čitala moje postali smo veoma bliski. Uslijedile su poruke, pa telefonski pozivi i sve više i više bio sam… Možda zaljubljen, pa neka još jednom slažem sebe.

Nakon nekoliko mjeseci bliskosti preko žice odlučio sam riskirati i otisnuti se u nepoznato. Možda po prvi puta u svom životu sam odlučio živjeti kako želim i nisam požalio. Bila je i više nego što sam zamišljao! Vodila me svojim gradom, dobar sam ja gost… Hm, opet kradem tuđe stihove. Vidio sam sve ljepote toga grada, bio sam njen, cijelu noć smo proveli budni, cijelu noć vodili smo ljubav, a slijedeće jutro sam morao poći. Bila je moja manje nešto manje od dva dana, a ipak je se još uvijek sjetim. Ipak je… Još uvijek nekako moja.

Vrlo brzo je postalo jasno da nijedno od nas nema snage ni hrabrosti da se nešto više izrodi iz toga. Vrlo brzo je postalo jasno da smo imali samo jedan tren. Tren koji nikada neću zaboraviti! Moram priznati ipak da mi je to vrijeme koje sam proveo s njom i sa gradom Vukovarom promijenilo život. Od tada živim bolje nego ikada usudio bih se reći. Osnovao sam tvrtku, imam prelijepu djevojku, postao sam netko, živim kako želim… Ali manje pišem! Puno, puno manje pišem. Nešto u meni je otišlo u nepovrat. Kao da je dio mene ostao u tome gradu. Malo Vas je danas koji ste čitali ta naša natpisivanja i konstantno komentiranje. Malo Vas je, ali vjerujem da se netko ipak toga sjeća.

Danas kada se građani diljem lijepe naše prisjećaju Vukovara sjetim ga se i ja. Sjetim se stradavanja i kako sam naučio čitati čitajući sa televizora u kojem gradu je opća ili ina opasnost, ali nekako se iznad svega što je bilo tada u Vukovaru i što bih promijenio samo da mogu izdigne ljubav. Ljubav prema djevojci koja je bila samo tako kratko moja, ljubav prema gradu čiji ja ću uvijek biti.

P.s.

Na koncu, objašnjenje koje možda dugujem, Đ. Balašević i pjesma Eleonora koju po već ne znam koji put provlačim kroz svoje tekstove i bojim se da ću to još dugo činiti. Sve dok će ona biti Eleonora…

Na bogojavljensku noć...
Peku se kesteni, lome se pogače, a venac smokava i praporci se pokače
U prednjoj sobi moga baće... To je več navike moč
Bez slova poziva, društvo se sastalo pod istom ikonom,
Za crnim švapskim astalom što pamti svadbe i daće
Redak sam gost u starom kraju...
Al' znam šta misle, i u snu
I oni mene kanda znaju... Jer čak ni pripiti ni da mi pomenu nju
čudna je zverčica strast...
Od one ljubavi, zbog glupe svađice...
U buri ćutanja potonule su lađice
I minus na kraju salda?
Dal' grom odabira hrast?
Ili se to pak hrsat munjama nametne?
Za to baš nemam reči bog zna kako pametne...
To je ta sudbina, valjda?
Bila je moja zlatna šansa... A tek sam načeo svoj krug
Moj mali Sančo Pansa... Moja ljubavnica...
Saborac... I moj najbolji drug...
Oni ne pričaju o njoj... A ja se ne raspitkivam
Ukrstim politru i noć... I tu i tamo na taj krst se prikivam
Več me i Dunav pretiće... Moja me senka spotiče
Al' ništa mi se ne tiče... I malo šta me pomera i dotiće
Sem, možda, nje?
Kad đavo precepi špil...
Sve krene naopaka, svale se vanglice, zadrema kum,
I nešto nisu ove "london štanglice"
Ko kadgod, u doba slavna?
Pogrešno uklopljen stil...
Kinesko posuđe, salvete heklane,
Model iz izloga a cipele od preklane
No, rizling sve to poravna
Već me Dunav pretiče... Več me senka spotiče
Ništa me se ne tiče... Ništa me se ne dotiče

Moje putovanje

13 studeni 2008

Ivana, zašto si lagala,
Nesretni broj svojih godina.
Ivana, zašto si lagala,
Kad te vidim u očima
Nježnu srnu što se boji,
Da ostvari mlade snove,
I da plati još večeras,
Povratnu kartu do slobode.

Putujemo tako Jura i ja ne mareći mnogo za uobičajene rutine ljudi. Putujemo van svih normalnih navika modernog čovjeka. Redovitost kao što je buđenje u isto vrijeme odlazak na posao, ručak sa suradnicima i prepričavanje šaljivih zgoda od minulog vikenda je za mene potpuna nepoznanica. Nemam prijatelja, nemam dom, nemam navike… Kako Jura živi ne mogu reći!

Imam svoj kamion i način života koji sam izabrao. Možda pomalo i nesretno. Uvijek sam mislio da ću voziti autobus sa turistima i obići sva čuda Europe, družiti se sa putnicima… A danas ta čuda uvijek nekako ostaju izvan moje rute. Svaki onaj grad za koji sam čuo da je lijep i da ima nešto znamenito mi uvijek nekako ostane po strani.

Svakodnevno povezujem europske gradove vozeći namještaj poduzetnih Šveda, a da pritom ni jedan ne vidim, a da pritom u ni jedan ne mogu nogom kročiti. Da nisam ovo što jesam ostao bih u svom malom mjestu i možda bih dan danas bio s njom… Jebi se Jura! Ne pomažeš mi ni malo!


Oko mene djevojke
Koje misle na sebe
Još i sad me opija
Ritam tvojih koraka
Ubija me dosada
Zagrebačkih ulica
Još i sad me opija
Ritam tvojih koraka

To je odlična pjesma! Sjećam je se kad je izašla i kada sam bio klipan, a sjećam se i te Sonje. Sjećam se kako sam služio vojni rok u maršalki i bježao često ne bih li se mogao vidjeti s njom. Zagreb mi je tada bio nekako lijep grad. Danas…

Danas je to velik grad koji mi se više i ne sviđa toliko. Iz moje perspektive on je siv, dalek, stran… Možda nisam pravedan prema tom gradu pošto zadnjih nekoliko godina obitavam uglavnom na njegovim rubnim dijelovima. Uglavnom kada stanem na nekoj veliko benzinskoj crpki da prenoćim svoju zakonsku obavezu.

Tada kroz veliko vjetrobransko staklo samo gledam taj grad u daljini. Razmišljam o prolaznosti svega pa i mog života. I obavezno se sjetim nje. Sonje! Tada sam se još nadao da ću biti turistički vozač, a da sam ostao studirati s njom tko zna gdje bih danas bio. Pitam se bih li danas bio sretniji, a onda se danas zapitam jesam li sada sretan?!

Dal' se bar ponekad seti?
Plašim se da ne...
Prosto... Ko u opereti... Sklopilo se sve:
Violinist, tužni pajac, lepa žena i tokajac,
A kulise... Zavejani grad...
Vodila me kud je htela, Dobar sam ja gost
Verešmarti, Citadela, i Lančani most
Zavejani Trg Heroja... Gde poželeh da je moja,
I da uvek bude kao tad.

Anita… Kako volim tu pjesmu! Tako živa, a tako me pogodi. Tako me podsjeti na sve one susrete. Uvijek prekratke! Inače izbjegavam Balaševića, ali uvijek u svojoj kabini negdje imam neki zbir njegovih pjesama. Izbjegavam ga jer se često u njegovim pjesmama pronađem kao žrtva vlastite neprilagođenosti nezrelosti.

I još onda ona pjesma "Život je jednosmerna pjesma"! Kao da k'o profesionalni vozač ne znam sve te stvari. Kao da ne razmišljam satima, danima, mjesecima o životu i njegovoj prolaznosti. Kao da ne razmišljam o paralelnim svemirima… I njoj. O Aniti!

Jednoj jedinoj koju nisam htio pustiti. Jednoj jedinoj koju sam htio povesti sa sobom. Jednu jedinu koju sam htio imati kao družicu za sva svoja putovanja ili makar to jedno veliko putovanje. Baš ovo koje sada putujem sam. Bezlično i tiho. Bez ičega čemu bih se radovao.

Baš svemu što sam doživio u svom životu kumuje ništa doli hrabrost. Ili možda moja kukavnost? To me sada progoni tako bezobrazno! Kada sam trebao riskirati nisam se odvažio, a kada sam bio odviše hrabar… Možda nisam trebao biti! Ali Anita…

Nešto najhrabrije što sam ikad učinio je bila upravo ona. Ona neponovljiva, sada daleka i nepoznata.

Znam da je to sve tada bio tren, ali da si samo pristala kada sam ti rekao da pođeš sa mnom… Često se sjetim što sam ti posljednje rekao kao da je jučer bilo…

- Pođi sa mnom, Anita! Znam da nemam ništa, znam da nemam dom.

- I priznajem, ne mogu ti pružiti cilj…

- …ali ti mogu pružiti putovanje!


Ja sam, eto, otišao. Ona je ostala iza mene. Putovanje se nastavilo. A cilj? Jako je daleko od mene! I svakim danom kao da sam sve dalje i dalje od njega. Ali put… Put se mora putovati!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se