Zanimljivost...

18 rujan 2008

Nadimak Veno sam zaradio početkom srednje škole. Tko me prozvao tako zapravo se ni ne sjećam. Dobih taj nadimak jer sam naoko veoma žilav. Što mogu potvrditi oni koji su me vidjeli prilikom koje kakvih događanja koja zahtijevaju razgolićenost, a i takve sam nekako naravi. Žalim onog medvjeda koji bi se poželio zasititi sa mnom!

S vremenom sam se sasvim navikao na taj nadimak i većina ljudi koja me poznaje niti ne zna da se zapravo zovem Marko. Znaju me samo kao Veno. I to je čist ok! No danas surfajući netom u potrazi za svakojakim podatcima o najljepšem malom gradu na svijetu Bjelovaru, koji nije zahvaljujući lošoj vlasti zadnjih desetak godina onakav kakav zaslužuje biti, otkrih nešto zanimljivo.

Kao aktivan vodoinstalater mnogo puta sam radio u jednoj od najdužih bjelovarskih ulica. Riječ je o ulici Petra Biškupa Vene o kojoj nikada nisam previše razmišljao. Ime mi se uvijek činilo pomalo čudno, ali nisam tome pridodavao prevelike važnosti. Sve do danas kada sam otkrio po kome je to ta ulica dobila ime. I zapravo sam saznao da je riječ o lokalnom narodnom heroju čiji je ratni nadimak bio isti kao i moj sada – Veno!

Tko bi rekao?! No da sve ne ostane na mom praznom lupetanju priložio sam Vam link kojim potvrđujem to što sam napisao. Uvjerite se sami! Nema nešto mnogo podataka, ali sasvim dovoljno! A post o najljepšem malom gradu na svijetu, kojeg nesposobni ljudi kontinuirano uništavaju, ćete ipak još malo pričekati.

Pazi ti ovo!

Baš me zanima hoće li se možda jednom neka ulica u Bjelovaru zvati po meni?

Pro Bono Vox

15 rujan 2008

Ne znam zašto bi me trebala brinuti činjenica da za neke stvari postoje bolji i adekvatniji ljudi od mene! Da ne postoje, ljudi bolji od mene, tada bih se brinuo! Ponos je nezgodna stvar! Često nema uporište i prečesto odražava tvroglavost i samovolju. Zbog uglavnom krhkog i ranjivog samopouzdanja pojedinaca trpi veći broj osoba. Može li jedna tako nezgodna osobina, koja samo u rijetkim slučajevima donosi nešto dobro, jednog dana biti izbrisana iz ljudskog genoma? Čisto sumnjam! Čovjek je preponosan da bi to dopustio!

Jodlaj, jodlaj… Mamu ti tvoju!

10 rujan 2008

Još kasno sinoć sateliti u Zemljinoj orbiti su otkrili kako se iza planeta Marsa otkriva niz nepravilnih tijela koji nalikuje na roj te se kreće velikom brzinom prema Zemlji. Naravno, kako to i inače biva, obaviješteni su svi važni ljudi na svijetu. Pred zoru su već svi shvatili da se radi o inteligentnim bićima u svojim letjelicama koja očito postoje i očito dolaze prema zemlji. Namjere vanzemaljaca se nisu mogle iščitati iz samog njihovog jurenja prema zemlji.

Danas do podne u našu su atmosferu ušle na stotine letjelica gostiju iz svemira te se očekivala nekakva uspostava kontakta. Tko su oni? Što žele? Čime ih možemo ponuditi? Jesu li ponijeli u goste flašu Amara zamotanu u bijeli papir i 20 dg kave? Uslijedio je kontakt! Iz jednog od brodova na tlo majčice Zemlje nogom je kročio užasan stvor. Pravi pravcati svemirski nakazni, čudovišni, monstruozni stvor koji djecu i starije tjera u plač. Iskreno, mene užasno podsjeća na Gordana Jandrokovića. Ne znam zašto, ali baš me podsjeća na njega! Jeb'o me pas…

Svi su očekivali neke velike riječi o pomirenju među zvijezdama i pružanju ruke prijateljstva našim galaktičkim susjedima kad ono mahuna! Sve što je mladi lav iz sekretarijata inostranstva blenuo je bilo slijedeće:

- Svi ćete umrijeti! Uništit ćemo vaš svijet i sve što postoji!

Nato jedan Švicarac odmatajući svoju čokoladu svojim švicarskim nožićem, naravno, odjeven u simpatično ružne lederhose ili kako već dobaci:

- Neka, ne treba! Sami ćemo!

Te povuče ručku svog akceleratora čestica tako ga paleći te izazove subatomsku reakciju koja stvori nešto krajnje nepredviđeno te razori sav svijet kao i svemir oko njega.

Pa ljudi koji je vama kurac?! Uložili ste toliko mnogo para i vremena u nešto što ne mora, ali može uništiti svijet. Znam da je to možda najcrnja opcija koja se može dogoditi, ali vi ste svjesno uložili toliki trud u spravu za koju ne znate što zapravo može učiniti. Kako vam je uopće palo na pamet napraviti nešto što kao rezultat može uništiti sve poznato? Od kud vam uopće pravo da se igrate Boga, ako ga uopće ima?

Ja ne mogu vjerovat! Već duže vrijeme znam za taj projekt i pomalo sam pratio razvoj situacije iz čiste znatiželje, ali sad kad je došao red da zafercerate tu mrcinu… Nije mi baš svejedno! Pogotovo kad sam pročitao podatak da postoji šansa da se dogodi nešto krajnje nepredviđeno, a zapravo očekivano. Ljudi moji, ma ne bojim se ja smrti. Ona je laka! Umiranje je zajeban dio.

Najviše me brine da neću stići obaviti sve stvari koje sam si zacrtao u životu ako vi majmuni akademci razjebete svijet. Sve ono tipa… Otići vidjeti kineski zid, objaviti knjigu i postati masno bogat, zamijenit jubilarnu 1000 wc školjku, saznati tko su oni jebeni anonimusi Simonica i Ante i zašto su mi oni uopće važni u životu…

Ne znam, ne znam… Sve to meni jako smrdi, a pritom ne mislim na Francuze. Bojim se da ćete napravit neku pizdariju k'o i uvijek, ali ovaj put možda neće biti popravnog ispita. Zato ljudi prionimo na molitvu! Nema nam druge! Ako ima Boga onda nam samo on može pomoći kad se kola stanu kotrljat nizbrdo. Nije važno ni kojem Bogu se tko moli dok je želja za životom u pitanju. Što se mene tiče možete se pomolit i pokojnom Franji ako hoćete. Samo nek' se ništa ne dogodi! Moć kolektivne sugestije nam nikada nije trebala više nego sada.

Stvarno ne bih volio da se nešto ružno dogodi i stvarno se plašim nas ljudi kao dominantnog zemaljskog bića. Muči me što smo nosioci jedne nezgodne osobine po kojoj smo veoma autodestruktivno nastrojeni. Strašno me to muči! A najgore od svega je što mene uopće ne zanima kako je svemir nastao! Jebo te svemir...

Sandra

08 rujan 2008

Vrijeme odnosno tok istoga je sasvim relativan pojam. Jednome vječnost drugome jedan tren. Ti i ja imamo oboje, a zapravo nemamo nijedno od toga.

Prije puno vremena, puno, puno prije nego je uopće postojao svijet kojeg poznajemo, postojao je svijet. Po ničemu sličan današnjem, a zapravo identičan u svemu. Tada još nije i postojao planet Zemlja niti ljudi niti išta. Postojali su samo osjećaji. Strah, ljubav, ponos, stid… Kao i mnogi, mnogi drugi uz njih!

Postojao sam ja i još uvijek postojim, ali postojiš i ti kao što si uvijek i postojala. Moja savršena družica i ona s kojom želim provesti sve ono što neki nazivaju vremenom pa i više od toga. Postojiš ti koja znaš što mi značiš i postojiš ti koju ću ja uvijek pratiti.

Ti nisi bila moj svijet kao ni ja tvoj. Znali smo od početka da zajedno moramo, a ne možemo. A ponos je tako glupa stvar! Zbog jedne tako glupe stvari kao što je razlika u nekima se rodi ponos i potreba da unište nas i ono što se stvorilo između nas.

Sjećaš li se kako su nam dali da biramo? Da biramo želimo li biti grubo zaustavljeni na tom linearnom putu koji se u nekim svjetovima definira kao vrijeme ili želimo li ovo. Oprost što sam te uvukao u ovo. Ljubav je osjećaj. Ta znaš okusila si ga sama. Znam da ti je sada teško, ali zajedno smo ovo prihvatili.

Ako je ovo jedini način da ti budem blizu pa makar nikad ne imao priliku ponovno te dodirnuti pristajem na to. I pristao sam! Sjećaš li se kako su tebe nazvali sunce, a mene mjesec? Ponekad mi je grozno samo proći kraj tebe, a ne moći te dodirnuti. Pokušali su ubiti našu ljubav, a zapravo su stvorili milijarde novih. Stvorili su planet da ga čuvamo sa tim malim bićima i stvorili su vrijeme da ih mori.

Zbog nas su stvorili svijet! Zbog nas ti mali ljudi imaju svoje živote i svoje ljubavi, svoje osjećaje, svoj svijet… Tužno je ipak što nitko od njih nikada neće znati za našu vječnu ljubav i našu vječnu žrtvu na koju smo pristali. Tužno je što će njih uvijek sputavati vrijeme, a nas samo tuga zbog razdvojenosti. Shvaćaš li da samo zbog nas postoji ikad i nikad?

Žao mi je što baš nikada ti mali ljudi u svom malom svijetu neopterećeni ičime što bi ih trebalo brinuti neće znati da je samo pomrčina vrijeme kada imam priliku stati pred tebe i pogledati te, te prisjetiti se zašto sam se odlučio pratiti te svu vječnost. Svaki put kada se to dogodi shvatim da ne žalim što sam pristao na ovo. Shvatim da te volim kao i prvog trena kada sam te upoznao…



Tko nikada nije bio na Velom Lošinju ne zna koliko je tamo lijepo. Ne u smislu da je to top turistička destinacija ili mjesto sa najljepšim plažama na svijetu. Daleko od toga! Mjesto je to sa savršenim mirom i savršenim pogledom na nebo. Mjesto je to gdje sam upoznao Sandru i mjesto je to gdje sam je morao ostaviti.

Tih par dana sam imao sve, a potom sam to sve morao izgubiti. Nikada neću zaboraviti naše dane provedeno zajedno. Niti to kako si me naučila plivati što do tada nisam znao. Uvijek ću pratiti kako smo zadnju noć ispratili mjesec i pozdravili sunce na plaži. Sami, u zagrljaju… Sjećaš li se, Sandra, kako smo pričali o svemu. O stvarima o kojime ne znamo ništa. o stvarima za koje smo premali da bi ih znali. Nikada neću zaboraviti što si me pitala prije nego smo pošli.

- Misliš li da je istina? – pitala je Sandra privijena uz mene nakon zamalo sata tišine
- Što?
- Misliš li da je istina ona legenda kako su mjesec i sunce zapravo ljubavnici koji su kažnjeni tako što nikada neće biti zajedno, a uvijek će se morati gledati sa čežnjom? – pitala je glasom koji je bio ispunjen mistikom i sjetom sasvim okrenuvši pogled prema meni te sam jasno vidio kako joj sunce ulazi u oči
- Nadam se da nije tako! Nadam se da je mjesec sretniji od mene…

Ubrzo nakon toga smo pošli, rastali se i nikada se više nismo vidjeli. Bio sam u njenom gradu, ali nje nije bilo. Bila je ona u mom gradu, ali mene nije zatekla. Tužan splet okolnosti nam brani da budemo zajedno. Da budemo jedno! No neću nikada odustati od one koja je stvorena da bude moja družica. Pratit ću te i dalje i poći ću za tobom kamo god ti pošla. Pratit ću te ako treba i cijelu vječnost, ali neću odustati od tebe…

…Sandra!


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se