Kralj ja sam

28 kolovoz 2008

Ja sam kralj svega poznatog Vama ljudima. Kralj milostiv i kralj velik. Kralj što Vam pušta na volju da radite što želite tako da za mene ni nemate potrebe znati, ali ipak znajte ja sam kralj. Kralj svega poznatog i vrijednog Vama.

Ne, ozbiljno ja sam Vaš kralj. Sinoć sam razgovarao s jednim od bogova i on je to potvrdio. Premda sam to znao od prije. Prvo je nazvao mene nakon što se vratio sa svog godišnjeg. Bio je u Karinu gdje ima vikendicu koju je mjenjao s nekim domaćim koji je početkom '90.-ih zbrisao za Valjevo. Šteta! Lijepa je vikendica!

Mjesec dana ga nije bilo, Boga. Ostavio gad firmu sinu te se zavalio na plažu od sitnog kamena. Ali sad od jeseni, kako mi sam priča, kreće s velikim stvarima. Navodno zna za neki natječaj za neki pješački most u Posavini koji bi morao dobiti. Ima i neku kapelicu u Pakoštanama za napravit. Rođaci će srediti sve.

Živi bogovski, ako se mene pita. Baš kao pravi Bog! Jedan od mnogih! No veća je stvar od bogovanja biti kralj, a sasvim slučajno sam to ja! Oni su tako htjeli! Oni su me izabrali, a Vi nikada prihvatili. Neka. Bogovi žive gore gdje svi ih vide. Ima ih mnogo, ali samo je jedan kralj. Kralj je tu, ali toliko velik da ga se ne vidi.

Baš kako to kralj želi! Ima sve, a zapravo nema ništa. Kralj gleda svijet, a da svijet nikada ne vidi njega. Srećom svijet je lijep!

Skandal d.o.o.

12 kolovoz 2008

- Halo…

- Da, ja sam, kako vam mogu pomoći?

- Da, razumijem…

- Znači vi želite postat općinski načelnik?

- Jasno, naravno…

- Pa da! Malo jesu ojačali. Ne samo kod vas! Evo i kod nas je ljevica ojačala…

- Nema apsolutno nikakve veze! Ovo je čisto poslovna stvar i tu nema mjesta politici. S tim nemate brige…

- Aha, aha! Vi bi nešto kao u novine i to?

- A jasna stvar! Skandal vas uvijek stavi na naslovnice.

- To neka vas ne brine! Nema loše reklame…

- Čak mislim da ima za vas pravu stvar!

- Vi nam samo dostavite uzorak sperme, a mi ćemo se pobrinut za to da vam oplodimo majku.

- Jasno, naravno…

- "Jebi si mater majmune" ili "Jebi si mater bit ćeš si brat" i to sigurno dva – tri mjeseca.

- Da, dobijete i garanciju, naravno…

- Samo Diners i American za sad…

- Može, može! Ja ću vam dostavit ponudu faksom pa Vi slobodno razmislite…

- Može…

- Može! Čujemo se! Lijepi pozdrav!

Riiiiiiiiiing! Riiiing! Riiiing! Riiiiiiiiiiing!

- Skandal d.o.o.! Marko pri aparatu…


Sic transit gloria mundi

08 kolovoz 2008

Prvo se je tlo samo malo zatreslo. Pa još jednom, a onda se sve oko mene zatreslo jako. Naglo me uhvatio snažan osjećaj nelagode uzrokovan naglim propadanjem u prazan prostor. Zažmirio sam jer mi je snažna bijela boja počela probadati ionako raširene zjenice, a zrak nisam mogao uhvatiti od straha.

Nakon paničnog i bolnog grča te desetak dubokih udisaja, sve ne bih li se pribrao, otvorio sam oči. Snažna bijela boja koje me odjednom okruživala je prvotno izazvala snažnu bol u mojim receptorima vida. Trebalo mi je nekoliko minuta da se priviknem.

No trebalo je puno više da se naviknem na ljuljuškanje u ovom… Što god to je?! Ili bi možda bolje pitanje bilo gdje to je?! Gdje sam to ja zapravo?! Neugodan osjećaj lebdjenja me tjerao na povraćanje. Povraćao sam nekoliko puta. Što od straha, što od šoka, što od nepovoljnih uvjeta za moje srednje uho. Sva moja bljuvotina je letjela naokolo sasvim slobodna. Neograničena gravitacijskim silama. Baš kao i ja.

Kod sebe nisam imao mobitel niti sat, a dokle oko seže nije bilo ni jednog atmosferskog pokazatelja vremena. Ili bilo čega! Nije bilo ničega oko mene. Samo nepregledna bjelina u kojem god smjeru da pogledam. Ipak, činilo mi se da sam ovdje satima. Ubrzo sam shvatio da se kroz ovo sumanuto bjelilo u kojem lebdim mogu kretati pomoću trzaja svoga tijela u željenom smjeru.

Nespretno sam se pokušavao migoljiti kroz ovo prostranstvo ničega misleći kako sam dobro i prošao. Nisam čist za raj, a ni dovoljno crn za pakao. Čistilište, zasigurno sam mrtav, mislio sam! Odjednom sam čuo žamor koji je nalikovao na ljudski glas. Žamor koji je nalikovao na tisuće ljudskih glasova kada odjednom iznad mene počnu prelijetati tisuće i tisuće ljudi.

Kao ribe plutali su kroz ovo bjelilo u jednom smjeru razgovarajući međusobno svega nekoliko metara iznad mene. Gledao sam tu nepreglednu rijeku ljudi u čudu.

- Veno!!! Veno!!! – začu se od nekuda

Iz rijeke ljudi se izdvoji jedna osoba i krene prema meni zazivajući moje ime i mašući rukom. Tek kada je došao bliže shvatio sam da je riječ o prijatelju iz nekadašnje srednje škole. Veky, poznatiji kao, Cro Corn. Neobičan nadimak je zaradio tako što se u vremenu najveće popularnosti Mirka Filipovića, u ringovima diljem svijeta, okušao u prodaji kuhane kukuruze na rivi Crikvenice.

- Veky!!! – urlao sam neobuzdano mašući rukama ne bih li došao ka njemu

- Šta se ovo događa Veky? Jesmo živi ili mrtvi? – uhvatio sam ga za ramena i počeo obasipati pitanjima vidno uzbuđen što vidim poznato lice

- Smiri se! Sve je uredu! Našao sam još neke poznate ljude i svi su živi i zdravi. Ne zna ni'ko gdje smo, ali nikome se nije ništa dogodilo. – pokušao me umiriti kao da je ovo sve normalno

- A kud idu svi ovi ljudi?

- Ne znam! Spontano su krenuli u onom smjeru premda vjerojatno nikud ne vodi. Putem skupljamo ljude na koje naiđemo i tako…

- Jesi možda čuo od koga šta je sve ovo? Je l' zna 'ko šta o ovome? – pitao sam ga u želji da mi odgovori da zna šta je ovo, odnosno što to ovo nije, i gdje zapravo prestaje

- Ni'ko ništa ne priča o ovome, ali postoje neke teorije da je to ono!

- Koje ono?

- "Ono“! Znaš…

- Misliš "ono“? "Ono" o čemu su pisali u novinama prošlih dana?

- E, to! Ni'ko ne zna je li to u pitanju ili nije, ali svi nekako nagađaju da bi to moglo biti baš to.

- Mater… - došlo mi je na tren da opsujem, ali sam ipak zastao zamišljen, kao i Veky sam, nad time što je sad rekao. Najavljivalo se po dnevnoj štampi minulih dana nešto takvo, ali nitko nije vjerovao da se to može uistinu dogoditi. Ja ni ne želim vjerovati da se to dogodilo jer ako je… Propali smo!

- Nisam to nikada ovako zamišljao. – duboko zamišljen i pomalo zatečen prozborih

- Ni ja, iskreno! – doda moj jednako začuđeni lebdeći sugovornik

- E, Veky…

- Reci!

- …kako se zvao onaj doktor koji je rekao da svijet neće nestati? Mater mu…

Zašto je Flash Gordon najbolji film svih vremena?

06 kolovoz 2008

Pitanje je to na kojeg zapravo niti nema pravog odgovora. Neporecivo je riječ o najboljoj ekranizaciji istoimenog stripa otkako je ideje da se strip pretvori u niz sličica u jedinici vremena. No Flash Gordon, film, iz daleke 1980. nije samo najbolja ekranizacija kultnog istoimenog stripa već daleko najbolji film svih vremena ikada uopće. Ikada! Moje mišljenje je, naravno, objektivno i subjektivno. Svi koji ne dijele moje mišljenje neka umru u agoniji od boleštine!

Državni aparat

01 kolovoz 2008

Pošalje mene jutros moja knjigovođa da odnesem neke papire u neku strašnu i veoma važnu zgradu u državnom vlasništvu.

- Državni aparat? Baš super! - pomislih na tren.

Baš mi ti kreteni danas trebaju. Gomila namasturbisanih kretena i hrpa očajnih ljudi kao rezultat vrle socijalne politike!

Ali dobro kad već moram preći pola grada pješke mogao bih to iskoristiti za razmjenu osmjeha sa onim rijetkim prolaznicima koji ga nose sa sobom kada laprdaju gradom. Nešto ih je malo u gradu. Takvo je doba godine! Većina osmjeha je otišla sa svojim vlasnicima na more, a osmjesi koji su ostali na kopnu, opet, čuče negdje po ladicama. Kao i uvijek do sad čekaju bolje vrijeme.

Iskreno, ni moj osmijeh nije što je bio prije zbog ovog sranja koje me zadesilo s autom i još danas moram na tu opasnu lokaciju blizu kolodvora… S kojeg se uglavnom odlazi. Ne znam postoji li uopće ikoja linija koja vozi nazad u grad. Ne znam treba li nam uopće…

Čim sam ušao u tu čudnu i pomalo neugodnu zgradu stud mi se očešao od kralježnicu. Ne zbog pretjeranog rada klima uređaja već svih ovih bijednika što satima tupo stoje u redovima i čekaju tko zna što. Poneki pogled se uhvatio za mene, ali bolje da nije. Na tren sam pomislio da će me pojesti!

Odjednom iza mene kao horda zombija prođe dvadesetak Roma prateći neku pripravnicu, očito, te vičući za njom:

- Dječji doplatak! Dječji doplatak! – tapkajući boroletkama po granitnom podu

Prije nego li su je zgromili Romi željni dječjeg doplatka uspjela mi je prstom pokazati kamo da odnesem svoje papire. U ured na kraju dugog mračnog hodnika. Toliko mračan da mu se kraj ni ne nazire.

Pošao sam polako i sa velikom dozom opreza. Putem sam susreo mnoga, mnoga čuda. Mnoga stvorenja strašna vjerojatno još uvijek neotkrivena. Službenike, olupine od ljudi te klijente, vječite borce protiv sistema. Sistem uvijek pobjedi! Prošao sam tako kraj ureda za prijepis vozila, Mordor i Gondor, te ured za ovrhe dok se nisam uspio probiti do svoje destinacije odnosno do kraja hodnika.

Velika prašnjava vrata, a iza njih susret sa Stvoriteljem. Najvjerojatnije! Pokucao sam, ali ništa. Pokucao sam ponovno, ali opet ništa. Nakon trećeg kucanja odlučio sam ući sam jer uistinu… Tko želi živjeti vječno?! U maloj oker žutoj prostoriji sjedile su dvije… dvoje… dva… Da, dva! Dva stvora koja su nekada možda i bili deklarirani u ženskom rodu. Više to nisu!

Nakon što sam i desnu nogu privukao lijevoj te tako načinio puni korak u prostoriju bića su se samo na trenutak okrenula prema meni te se vratila poslu i dalje nastavila nenormalno tipkati po itekako zastarjelim računalima. Ispred oba stvora su se nalazile ogromne hrpe papira. Gospođ, nikako gospođa, lijevo kojem sam i nosio ove papire je pomalo nalikovao na zmaja. Vjerujem da je svojevremeno bilo jako zanimljivo lovcima na zmajeve jer tako nekako je poprilici i bilo staro.

S desne strane prostorija, ispred filadendrona, je mnogo sitniji gospođ čudovišnog lika također sumanuto buljio u monitor i tipkao. Nisam ga želio previše gledati jer mi se činilo gladno. To nešto… Kada sam se obratio ovom prvom stvoru da predam papire on me samo iznenada pogledao, zarežao i naglo zgrabio papire svojim kandžama. Refleksno sam ustuknuo korak unazad te tiho izustio:

- Isus ti mater…

Stvorenje u ljetnoj opravi se zagleda u moje papire, pa pogled prebaci na mene, a onda ispusti strahovit zvuk. Nešto kao zvuk ranjenog Brachiosaurusa. Zvuk od kojeg bi i Zdravko Škender potrčao! Zatim, sasvim neočekivano, prastari monitor eksplodira svom silinom koliko jedan monitor sa svojih 14 inča može eksplodirati te otkine tom biću što je nekad bilo gospođa glavu.

Prilijepio sam se, panično, leđima uza vrata kroz koja sam ušao dok je krv sukljala u vis iz otvorenog grotla vrata. Nisam mogao disati, a niti naći kvaku. Trebala je sekunda ili dvije da se primirim i vidim što se dogodilo. Više od svega mi je ipak trebala kvaka! Nisam mogao vjerovati! Gospođ, gospođa nema glavu! No, začudo ovo drugo biće je sasvim mirno promatralo kako krv suklja u vis. Na mahove i do pola metra.

Nisam se tamo htio zadržati niti trena više, ali sam ipak pokušao biti pristojan pa sam prozborio:

- Oprostite gospođo… Ovaj… Možda niste primijetili… Ali monitor vam je otkinuo glavu! – rekoh što smirenije da se ne osjeti moj strah

Drugo biće koje je zasigurno nekada i bilo sasvim normalno žensko bićence stade čudno gledati po prostoriji. Čas mene, čas truplo kojem su prsti još uvijek tipkali. Premda sve sporije i sporije… Tada iznenada skoči uvis preko stola na ono mrtvo brdo sala i počne ga divljački gristi i jesti pokojnu… pokojnog… Pokojno, može, pokojno!

Počeo sam se zgražati nad ovim zvjerstvom u režiji majke prirode, koja je inače lezbijka, te samo tiho i veoma uplašeno dobacim:

- Da možda dođem poslije gableca?!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se