Zbogom, druže Tito

30 svibanj 2008

Dugo me nema, znam! Čak tri poskupljenja naftnih derivata me nije bilo među vama pa sam se natjerao da nešto objavim pa možda tako uspijem spriječiti sljedeće poskupljenje. Eto, to je moj skromni način da se borim protiv kontroliranog i potpuno nepotrebnog divljanja cijena crnog zlata. Više od toga ne mogu napraviti!

A događalo se uistinu puno toga minulih dana. Radio sam k'o crnac – u obadvije firme, napravio nekoliko dobrih poslovnih poteza, nekoliko loših, bio sam veoma aktivan, što politički što seksualno. Naravno, imao sam i svojih osobnih poraza tih dana, jer bez poraza zapravo nema ni pobjeda, ali ne bih o tome.

No najznačajnija stvar koja mi se dogodila je posjet Kumrovcu u subotu 24.05. povodom službene proslave Dana mladosti. Dobro znanog praznika ex republike! Bilo je to veoma zanimljivo iskustvo za mene. Cijeli dan sam bio okružen mladim socijal-demokratima iz cijele Hrvatske i stvarno sam se osjećao kao riba u vodi. Cijeli dan me prožimao jedan dobar, dobar osjećaj zajedništva koji bih volio podijeliti sa ostatkom nacije.

No dogodilo mi se još nešto čudno toga dana. Uz druženje i sve prisutnu ugodnu zajebanciju odlučio sam i temeljno obići cijelo etno selo Kumrovec te me pogled na sve izloške i sve one okupljene nostalgične prvoborce probudio i promijenio iz temelja. Pogled na onu Titovu bistu i onaj njegov mudar pogled me prosvijetlio i uništio u meni sve ono što sam bio do tog trena.

Pisao sam jednom o tome kako me većina društva od najranijih dana zajebava kako sam komunist iliti Titoist jer me od malena zanimalo to vrijeme u kojem nisam mogao živjeti pošto sam rođen '85. Poznat sam po tome kako sam veliki Jugo nostalgičar premda nikada nisam osjetio na svojoj koži the "režim". Bio sam poznat po tome!

Ali te lijepe subote me pogodilo u glavu ono što sam zapravo cijelo vrijeme znao. Nitko, pa ni ja, ne može živjeti u prošlosti. Sve ove priče koje sam toliko upijao kao dijete i zbog kojih se u mojoj glavi pojavila vizija utopističkog svijeta su samo priče. Ništa više! Sjećanja nekolicine nostalgičara s kojima ja nemam nikakve veze.

U prvi mah sam bio pomalo tužan kad sam se pomirio s tom spoznajom, ali kasnije me opet ponio onaj duh Josipa Broza kojeg sam pošao posjetiti toga dana. Opet se u mene uvukao nemir i vizija za stvaranjem boljeg svijete za sve nas. Pojavila se u meni želja da dam sve od sebe pa i više da pomognem stvoriti društvo u kojem neće biti nezadovoljnog pojedinca. Pojavila se u meni želja da ljudima izbijem iz glava njihove nostalgije za vremenima ujedinjenih Slavena.

Pojavila se u meni želja da stvorim vrijeme o kojem će moji unuci i mnoge druge generacije pričati sa velikom količinom sjete i nostalgije i na tome ti se moram zahvaliti druže Tito, ali isto tako ti moram reći i zbogom. Ti si svoje napravio svojevremeno. Tvoj trag i djelo će ostati zabilježen u vječnosti dok god je nostalgije u ljudima, ali sada je vrijeme da odeš!

Vrijeme je da se pojavimo mi koji smo uvijek tu negdje, ali i uvijek balansiramo na rubu anonimnosti, te da stvorimo svijet za sve nas i generacije koje tek trebaju doći u kojem će svi moći živjeti kako zaslužuju. Pošteno od svoga rada. Vrijeme je da stvorimo svijet zbog kojeg će i najodaniji sljedbenici tvoga djela moći reći:

- Za Tita je bilo dobro, ali za Vene je bolje!

Jer ima nas moralista i idealista ili možda da kažem kretena kao ja koji će dati sve od sebe da stvore svijet najsličniji idiličnom. Ne da stvore svijet kakav je bio dok si ti kročio Balkanom već da stvore novi, bolji, zamalo idiličan svijet. Svijet u kojem će biti razvijen visok prag tolerancije, veoma liberalni pogledi, sloboda izbora za sve i najvažnije da svi rođeni ispod ovog neba imaju jednake uvjete za uspjeh!

I samo da znaš, druže Tito, i moja će kuća jednom biti muzej!

Kurčenje (pa nisam već dugo…)

14 svibanj 2008

Jedva sam dočekao ovih jebenih 3 i 15 da ovaj zajebani radni dan privedem kraju i da napokon zasjednem za računalo na miru i da se malo pokurčim jutrošnjim podvigom. A zaista je to bio podvig! O da!

Sve je zapravo započelo jučer pred kraj radnog vremena kad sam poslao dvije narudžbenice i dobio natrag potvrdnu informaciju o istim stavkama na stanju. Jedna tvrtka je u Jankomiru, a druga u Stupniku. Sasvim normalna narudžba pomislih tada.

Pizdarija je počela kada sam čuo kasnije tokom jučerašnjeg dana da naručena roba mora biti u Bjelovaru na gradilištu u 9 sati bez obzira na sve. Poprilično nezgodna situacija! Pogotovo uzevši u obzir da ova trgovina u Stupniku radi tek od 8 za razliku od ove na Jankomiru koja radi od 7.

Dakle avantura počinje ovako! Marko se jutros budi u 6:10 premda je navinuo budilicu u 10 do 6. Bjeh prevaren od strane sebe pa… Mrzovoljan i nadrkan palim 156-icu, zagrijavam je par minuta i pravac Zagreb. U Škorpikovoj sam utovario što sam morao u 7:15 i u pola 8 sam sjedio u centru Lučkog na kavi jer trgovina u Stupniku radi strogo od 8. No barem sam iskoristio priliku i popio kavu na miru. Nakon obavljenog utovara u 8:15 krećem za Bjelovar.

Za kraj tužna srca moram priznati da nisam uspio u svom naumu da do 9 sati budem u centru Bjelovara. Zakasnio sam! Stigao sam u 9:05!

Odnosno za 2 sata i 55 minuta sam prešao 286 km, odnosno mjestimice sam se vozio debelo preko 200 km/h u podužim vremenskim intervalima pritom kršeći nebrojno mnogo propisa i zakona i to se odnosi i na lokalne ceste, a u toj cijeloj ranojutarnjoj jurnjavi tokom koje me konstantno puco adrenalin koji me zapravo držao budnim sam potrošio samo stotinjak kuna plina.

Premda nema opravdanja što sam ugrozio nekoliko stotina ljudskih života, i to samo u Vrbovcu, moram reći da je ovo bilo jebeno! Stvarno mi je trebalo malo takve vožnje, a koliko vidim i mojoj dragoj 156-ici koja me iznenadila oborivši svoj rekord u maksimalnoj brzini! Jebeno! Alfe su zakon! Što drugo reći!

Radnička klasa

08 svibanj 2008

Ne ubrajajući jedan semestar više elektrotehničke škole ja imam završenu samo srednju obrtničku školu. Smjer elektromehaničar, točnije. Upravo to ponekad poprilično iznenađuje ljude s kojima se susrećem svakodnevno.

Mala većina takvih osoba to prihvaća kao normalno i ne vidi ništa sporno u tome, a još manje osoba mi upućuje komplimente zbog činjenice što sam tu gdje sam danas. Uzevši u obzir zapravo nizak stupanj mog obrazovanja, naravno.

No jako puno ljudi koje upoznajem, što poslovno što privatno, prvotne pozitivne reakcije naglo promjeni mišljenjem koje naginje uglavnom ka negativnom predznaku odnosno degradira me se na društvenoj ljestvici, a sve zbog same činjenice što sam završio samo srednju obrtničku školu.

Iskreno, smeta mi nisko mišljenje pojedinaca spram ljudi koji su završili obrtničku školu! Smeta me što se škola za radnika smatra sramotom, a činjenica je da se mnogo, mnogo ljudi proizašlih iz takvih strukovnih škola može podičiti zavidnim uspjesima u životu. Ne treba na temelju pojedinaca ocjenjivati čitav sustav strukovnih škola. Problematičnih pojedinaca ima posvuda!

A ima li zapravo veze kakvu sam školu završio? Nije li zapravo svatko od nas različit? Nemamo svi iste snove i ambicije, zar ne? Jesam li ja stvarno manje vrijedan zato što sam školovan za radnika? Radnika koji već stoljećima gradi svijet i radnika od kojeg počinje sve što poznajemo!

Približava se kraj osnovnih škola i primijetio sam da mnogi roditelji sve češće djeci prijete da će završiti u obrtničkoj ako neće stisnuti za kraj. Hm? Ne znam što zapravo reći i misliti o tome kada to vidim tako. Možda samo to da ja kao obrtnik uvijek mogu nastaviti školovanje jer svatko od nas to može ako to poželi.

No za razliku od velike većine gimnazijalaca, medicinara, ekonomista, komercijalista i inih tehničara koji su svoj stupanj obrazovanja uzeli zdravo za gotovo te planiraju studirati godinama bez jasnog cilja u životu, čast izuzecima kojih hvala Bogu ima, ja imam i životnu školu kao i svaki obrtnik proizašao iz obrtničke škole, a ta je škola neprocjenjiva.

Molim Vas da ne zaboravite nikada, vi koji omalovažavate srednje obrtničke škole, da ničeg oko nas ne bi bilo da nema školovanih radnika proizašlih iz srednjih strukovnih škola koji stvaraju svijet za sve nas jer svi silni inženjeri, doktori i agronomi ovoga svijeta nisu ništa bez radne snage. Školovane radne snage!

Ja sam, gospodo, završio obrtničku školu i neizmjerno se ponosim time. Ponosim se time što sam obrtnik i radnik prije svega. Radnik koji je svoje školovanje završio s odličnim uspjehom. Nema ništa sramotno u fizičkom radu niti je ikada bilo ičega sramotnog u tome. Molim vas da to nikada ne zaboravite!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se