Nek nam živi, živi rad!

28 travanj 2008

Zamolio me poznanik da komentiram iznenadni i kao neočekivani proboj Višnje Pevec na našu ubogu glazbenu scenu. Nema se tu baš puno toga reći. Žalosno što ljudi rade kada imaju neograničen višak novaca, a opet tko sam ja da kritiziram jer tko zna što bih ja radio da imam brdo para.

Čuda bih radio! Ne samo da bih se bavio pjevanjem nego bi vjerojatno snimao i trash filomve, porno filmove, dokumentarne filmove… Tko zna! Zapravo vidjet ćete kad zaradim svoj prvi milijun. Kad se to dogodi, a Boga mu dogodit će se, moja gadna njuška će iskakat iz medija k'o iz paštete.

No ne bih se previše zamarao i pisao o želji Višnje Pevec da postane nova Lepa Brena, a Miroslava Ilića si je već priskrbila, jer će se to dogoditi ionako. Ako ona to poželi, naravno. Ipak, kod nas je sve na prodaju! Mi smo ljudi Cigani sudbinom prokleti…

Radije bih se dotakao nailazećeg praznika odnosno Praznika rada! Praznik je to koji je poznat apsolutno svima i o njegovom značaju i povijesti nema potrebe suviše duljiti, ali ga treba proslaviti. Ove godine možda više nego ikada. Pogotovo stoga što je rad iz osnovnog prava postao privilegija.

Bučnije nego ikada treba izaći na ulice i proslaviti Praznik rada. Pogotovo oni koji imaju mogućnost da rade i da pošteno žive od svoga rada jer nitko im ne garantira koliko će dugo imati tu privilegiju. No svi moraju izaći na ulice i slaviti vrijeme u kojem se bez knjižice teško dolazi do dobrog posla. Nekada je bila crvena, a sada je nekako plave boje i nije mi jasno zašto je tako. No mi ne živimo u komunizmu – kažu neki čudni ljudi!

Treba izaći na ulice i slaviti radnika koji je stvorio svijet u kojem živimo, a koji je ne rijetko ostao gladan. Treba proslaviti svaku obitelj koja se odrekla potomstva zbog straha od gubitka prava na rad. Treba proslaviti svakog idiota koji uzima radno mjesto čovjeku školovanom za to radno mjesto. Treba izaći na ulice i slaviti što nismo gladni jer imamo sreće - rekli bi neki lideri aktualne vlade.

Ne želim da netko ovaj post shvati kao poziv na prosvjed protiv aktualne vlade jer on to nije. Samo vas pozivam da izađete na ulice i proslavite Praznik rada i ljude koji raskošno žive na vaš račun jer možda već sljedeće godine nećete imati mogućnosti i sreće da radite. Pozivam vas da slavite rad ako ga imate, a ako nemate mogućnost da radite i zarađujete slavite još više.

Radnik je radnik! I malo što ga može slomiti i što god nam priredili mudraci s vrha samo se smijte i slavite jer vi radnici, ratari, ribari i svi ostali Vi ste ti koji na svojim leđima nose ovu državu i ne dajte nikome da vas slomi. Iziđite u četvrtak na sunce i slavite više nego ikada! Slavite jer bez vas neće biti ni njih! Vidimo se u četvrtak! Živjeli!


Doba paranoje

22 travanj 2008

Mislim da hitno moramo napasti Madžarsku! Bez puno oklijevanja. Svom snagom! Zašto? Srbi su Srbi, ratoborni, ali se drže distance. Slovenci seru kao i uvijek, ali 'ko ih jebe. Bezopasani su! A Bosanci su navodno narod istovjetan nama pa nemamo straha od njih. Jedino Mađari zadnjih nekoliko godina šute prema nama. Malo mi je sve to sumnjivo.

Možda Mađari glume nezainteresiranost prema nama, a zapravo kuju ratne planove i pripremaju invaziju na nas. Kao mirni i povučeni, a zapravo gomilaju naoružanje i razrađuju taktike, a sve ne bi li nas opet pokorili jer jasno nam je da im je to oduvijek bila želja.

Možda je zapravo general Korade, čovjek koji za života nikada nije digao ruke na ženu, u strahu od Mađara pobjegao u šumu sa svojim naoružanim pristašama, a zbog niza onih tragedija koje su se dogodilo je vjerojatno kriv neki nesporazum između jakih snaga MUP-a i Koradeovih suseljana. Nikako velike količine alkohola!

Moje privatne obavještajne agencije su mi ovih dana predale izvješća kojih sam se plašio. Primjerice, Pukanića je napao Mađar jer i on kao ja ima neka saznanja o nadolazećim invazijama madžarskih trupa. Dalje sam saznao da Gordan Jandroković nije samo glup već ga Mađari godinama truju kobaltom i od tud proizlazi njegovo ponašanje neprimjereno MVP-u.

A najgore što nas očekuje je ono čega sam se najviše bojao. Mađari nisu sami u pripremama napada na nas. već godinama kuju koaliciju sa Austrijancima kako bi ponovno podigli monarhiju i zavladali južnom Europom. Dan napada i početak rata koji će promijeniti tijek povijesti je 08.06. ove godine. Odnosno dan odigravanja prve utakmice europskog prvenstva u nogometu.

Zašto baš taj datum? Zbog jednostavne činjenice što će toga dana biti jako puno naših ljudi u Austriji i središnja hrvatska će time biti znatno oslabljena, a naši navijači će ostati zarobljeni u stranjskoj zemlji. Krvoločni Mađari će nas tada napasti svom silom i vjerojatno pregaziti za nekoliko dana.

Uspio sam se domoći nekoliko madžarskih nacrta i prijedloga za zbrinjavanje ratnih zarobljenika koji će proizaći iz te nemilosrdne eskalacije nasilja koja je neminovna. Svi radno sposobni će raditi u logorima gdje će proizvoditi teglice ukiseljenih krastavaca i pogonima ljutih kobasica, a svi radno nesposobni će biti istjerani u Italiju. Da! I oni nešto mute!

Uglavnom strašne stvari nas čekaju! Prestrašne! Zato preventivno napadnimo Madžarsku i to što prije. Nisam baš nešto raspoložen da bježim po livadama k'o Tom Kruz u onom filmu. Ako se više ne oglasim na ovom blogu to će značiti da su me se dograbili madžarski infiltranti. Zato sretno i Bog nam pomogao

Kao, daleki rođaci

12 travanj 2008

Kišna subota je iza mene, na sreću neradna, za razliku od onih jadnih napaćenih sindikalaca čije vodstvo već godinama uspješno puni džepove i koji slijepo vjeruju da će im biti bolje nakon svih tih silnih prosvjeda.

Hoće gospodo! Biti će vam bolje kada istjerate te profitere koji vas godinama "uspješno" vode iz svojih dobro uguženih fotelja. Znate onu staru vodoinstalatersku doskočicu: "Ako ne uspiješ u politici vodi sindikat!" A ima i još jedna prije te: "Tko je lakom zlata politike se hvata!"

Svi građani, odnosno svi nesretni građani u radnom odnosu, su bili pozvani da sudjeluju u prosvjednom skupu no ipak se nije odazvalo toliko građana koliko sam očekivao. Vrijeme ih baš nije poslužilo, a puno zaposlenih i ne vjeruje u sretan ishod ovog skupa.

Ali znam jednog bogca koji nikada neće prežaliti što se nije odvažio i pošao na taj sindikalni skup u Zagreb. Nisam ga pitao za ime, ali nazovimo ga tužni Božo te objasnimo da je djelatnik Elektre u dežurnoj ekipi koji se zatekao na intervenciji pred mojom kućom nakon što je gospodin Kreten Maloumnić svojim kombijem srušio Bosancima dobro armirani betonski plot te satro banderu i ostavio cijeli moj šor bez štroma satima. Mater mu... No fala Bogu momku nije ništa jer takvima obično nikada nije ništa!

U životu nisam vidio tako tužnog čovjeka kao što je tužni Božo nakon što je vidio kakav ga krvavi posao čeka po onom krasnom pljusku koji je popustio tek kasnije poslije podne. Nakon što se u Elektri navikao da mu prođe ne samo radni dan već ponekad i cijeli tjedan bez da mrdne prstom teška srca je prihvatio što ga čeka i lijući suze gorde prebrikavao žica na vrhu bandere psujući sudbu svoju. Vjerojatno se pitao je li bilo vrijedno janjca što ga je doturio rođi da mu sredi oni poso u oni Elektri.

E Božo, Božo, tužni moj Božo. Baš zbog tebe i svih takvih rođaka što su bez apsolutno ijedne kvalifikacije dobili takve dobre i apsolutno ne zaslužene poslove, a koji se nisu odazvali na sindikalni skup i pokušali nešto promijeniti nabolje za dobrobit svih nas i onih generacija koje tek trebaju doći ovakvi skupovi neće imati nikakvog smisla.

Le bout des ongles

09 travanj 2008

Prvo sam tri tjedna prevodio tvoje pismo, a sada kada sam ga preveo ne znam što bih ja tebi napisao. Kao da se sam Bajaga uvukao u mene pa "štogod tebi napišem pocepam i obrišem, ali ti moraš znati…" Ma to ti je jedan tu Balkanski pjevač. Recimo lokalni!

Čak je jedno vrijeme, prije onog rata o kojem smo pričali, živio u mom gradu. Valjda se sjećaš Bjelovara?! Jednom kada opet dođeš, nadam se uskoro, pokušat ću te malo podučiti hrvatski pa da čuješ tu pjesmu sama pa da shvati što sam ti htio reći.

Nego, kako tvoja tvrtka? Hoće li uskoro biti kakav edukativni seminar ili nešto? Tako da imam opravdanje da dođem. Nisi mi baš blizu, znaš! Istina da je Europa veliko selo, ali nije baš tako jednostavno samo doći do tebe. Kod nas je malo drukčiji standard.

Gledam svakodnevno po internetu stranicu tvoje firme sve ne bih li te vidio u kakvom krupnom planu, ali vidim samo tvoju braću i oca. Oni aparati što smo kupili od vas i dalje šljakaju. Super je što imate podružnicu u Zagrebu pa ne moram ići na godišnje baždarenje k tebi. Premda bih volio…

Nadam se da ćeš ovo ljeto doći malo na našu obalu. Nije te već dugo bilo. Znam jednu odličnu plažu malo niže Selca koju sam ti zadnji put zaboravio pokazati. Još uvijek je netaknuta, ali vjerojatno će uskoro i nju zapadnjaci zaliti u beton. Onaj djed kojem smo se smijali kao klinci je na kraju srušio onaj badem. Šteta!

Puno se toga promijenilo otkako sam te zadnji put vidio. Jako puno! Sad imam vozačku, nisam školarac, vodim svoju tvrtku, stariji sam 5 godina… Zaboga, 5 godina! Zar je već toliko prošlo. Hvala Bogu da se barem još dopisujemo. Rijetko, ali ipak se dopisujemo.

Ja nažalost još uvijek nisam naučio francuski. Znam nešto malo govoriti, ali pisanje me strašno muči. Nadam se da sam i naslov dobro napisao. Imao sam šalabahter, pa… A kad slijedeći put dođeš pokazat ću ti to iz naslova. Nadam se da ti je još uvijek smiješan. Već sam zamalo i zaboravio taj tvoj osmijeh. Pomalo paničan, ali tako zavodljiv.

Ništa. Odjavljujem se polako. Nemam ti više što napisati. Zapravo imam mnogo toga, ali sve je tebi nevažno jer život se odvijao i oko nas i poslije onoga što je bilo. Možda sam budala što te ne mogu pustiti, ali bila si mi draga. I još uvijek si mi draga uspomena. Ne želim da mi budeš samo uspomena. Piši, molim te.

Ne znam kako ovo nasloviti

07 travanj 2008

Ovaj vikend sam trebao poginuti u prometu po priči jedne vračare koju je pohodila moja glupava sestra, ali nekako sam se izvukao i preživio. Ne izazivam vraga, ali hvala Bogu! Volim život i nisam ga spreman još ostaviti drugima na spomen.

Baš zbog toga što sam čuo zamislio sam se nada svojim životom i stvarima koje sam činio ili nisam činio. Svugdje me bilo u ovom kratkom komadu puta koji sam već prošao i mnogo toga sam vidio. U mnoge vode sam zagrabio rukom samo da osjetim stud, mnoge vode sam ispio samo da ugasim žeđ…

Da poginem, vjerujem da bi neki novinar napravio članak barem preko pola stranice o nesretnom mladiću koji je valjda milijunta žrtva prometa. Kao i o svim pokojnima pisalo bi se sve najbolje o meni. Napisali bi da sam bio aktivan političar, vrijedan mladić, marljiv u poslu, pisac amater i tako dalje i tako dalje.

Uglavnom, ostavio sam neki mali trag iza sebe već dosad. Svaka moja zapisana riječ će nastaviti put koji bih ja eventualno prekinuo i imali bi ponešto reći o meni oni koji bi me pamtili, a nadam se da bi ih bilo.

No to što bih ostavio nije ono što bih želio ostaviti iza sebe. Moram ostaviti veći otisak u vječnosti. Moram napraviti puno više stvari koje volim, a koje bi me označile i obilježile. Ne želim otići, ako već moram, kao netko tko je imao potencijala.

Želim živjeti još dovoljno da ostvarim sve što zamislim i da prihvatim sve ono dobro što će mi dolaziti u susret kao što je i ONA došla. Želim ostaviti sinove i kćeri iza sebe, želim biti netko i nešto, želim se ponovno zaljubiti…

Bože, ljutio se ti ili ne, ja ne želim još poći. Ne još! Imam još toliko toga što moram napraviti. A jednom kad sve to uspijem i kada ljudi neće znati što reći o čovjeku koji je uvijek živio onako kako je htio i koji je uvijek bio svoj… Onda ću poći kamo i drugi polaze.

E, skupilo se toga…

01 travanj 2008

Jučer sam imao čvrst naum napisati post koji bi poslužio kao isprika za moje rijetko pisanje zadnjih dana. Htio sam napisati post kojim bih tražio vaš opost zbog lijenosti koja me obuzela. Ne, opost nije pogrešno napisano! No kako to već biva nešto je iskrsnulo. Ne nešto! Mnogo toga!

Jedna od stvari koja ja vrlo aktualna ovih dana, kao što vjerujem znate, je onaj jednoruki cjevar od prije rata sa nekoliko šara na reveru koji harači po pitomim bregima našeg pijanog Zagorja. Još jedan od onih generala iz građevinske struke koji je čin zaradio valjda na lijepe oči, ali ima njih još takvih. Ćuk, Rolly i tko zna koliko još visoko rangiranih probisvijeta slash časnika imamo na grbači poreznih obveznika. No, bio Korade kriv ili ne za ta stravična ubojstva mene zanima samo kako mu misle stavit lisice jednom kad ga uhvate?!

Druga stvar na koju se moram osvrnuti, premda sa zaostatkom, je dolazak onog kretena od Busha međ Rvate. Koji kurac uopće dolazi k nama? To ne razumijem! Nit pomaže nit nam odmaže! Ovako i onako ćemo ući u NATO jer Evropa hoće osigurat Beč da ne bi opet oni Turci…

Ipak više od samog dolaska Busha međ Rvate me uznemiruju ovi što se uznemiruju zbog dolaska i svih tih sigurnosnih mjera koje se provode i pripremaju po Zagrebu. Pustite ljude da rade! Bolje da bude Bush nego amBush, pa da vidiš opet sranja na Balkanu. A razloga za strah vjerujem ima puno. Našim komšijama je taj amerikanski dasa nedugo uzeo onaj šiptarluk, a svi znamo kakvi ljudi žive na Balkanu. Stvarno me strah da ne bi opet neki Gavril iz principa podigo ruku na Busha.

Ili ga možda Korade zaskoči i nabode na svoj batrljak!

Jedna od stvari koja me mnogo zaokuplja zadnjih tjedana je velika promjena ustroja firme odnosno prelazak mog malog obrta u drugi sustav oporezivanja. Da, prelazimo u d.o.o., ali neka kućanice ne strahuju. I dalje ću jednakim žarom obavljati sve potrebno da ugasim vaša uzavrela tijela. Samo ću vam naplatiti više!

Ali taj post koji sam u uvodu spomenuo i koji sam jučer htio napisati i nije odgodio ni Bush ni Korade ni Hitro.hr, gdje radi jedna vrlo ljupka mlada dama, već moja limena ljubimica. Jučer je bila godina kako je kod mene. Bila je to vrlo zanimljiva godina kad se sada osvrnem. Godina u kojoj sam napravio tri redovita servisa i 35.000 km – točno! Baš se potrefilo!

Nakon što sam suznih očiju dao poveću svotu para za tehnički, registraciju i osiguranje nabacio sam računicu o trošku vožnje na plin. I ispada da mi se to jako, jako isplatilo! Tako da ovo što sam sada dao ispada samo mali dio onoga što sam uštedio. Ako želite izračunajte si sami uštedu. Plin je 3.35, a 95-ica nešto preko 8 kn, ja sam napravio nekih 30.000 km samo na plin uz potrošnju prosječno 12 litara.

Jako se isplatilo!

Eto sad sam si napokon olakšao dušu i vas opteretio stvarima koje ili znate ili vas ne zanimaju. Kako god! Ja sam napokon našao malo vremena da napišem nešto o minulim danima i gotovo. Možda netko primijeti da nisam ni jednim slovom spomenuo Vesnu Pisarović. Teško mi je pisati o tome, ali gotovo je…

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se