Sarmagedon

26 veljača 2008

Započeo sam izradu scenarija za SF erotski triler. Biti će to 6 i pol sati akcije, koja se odvija u bliskoj budućnosti, nabijene adrenalinom sa ljubavnom pričom koja se proteže u pozadini. Nešto kao izbori u dijaspori.

Ovako nekako će izgledati uvodna scena:

Nedjelja, 05:30, tajna lokacija na Pantovčaku, na prisilu dovedeni svi važniji političari, iz oporbe i vlade, osim Mesića koji je u Crnoj Gori, čak je i vrh Kaptola tamo. Svi se meškolje, nije im jasno što se događa, traže objašnjenja. Ulaze Ivo i gospodin Kosor…

- Gospodo, žao mi je što sam vas pokupili ovako rano bez ikakvog obrazloženja. Dopustite mi da vam sve objasnim. No gospodo, ovo što ćete sada saznati će bitno utjecati na tok povijesti. Neki možda neće podnijeti činjenice koje ću vam iznijeti. Pokazati ću vam što sam sinoć ulovio na satelitu. Gledam ja DSF kad ono…

Potom Ivo upali projektor, pokaže neke slike ogromne sarme koja iz svemira treba pasti na zemlju, razno razne dijagrame, procjene štete i te pizdarije, a u pozadini gospodin Kosor vrti tanjur na štapu. Nakon toga svi prestravljeni šute. Opet im se obraća Ivo.

- Sarma će pasti, gospodo, u to nema sumnje. Na nama je da odlučimo što nam je činiti dalje. Ne poduzmemo li ništa život kakav poznajemo će prestati postojati…

Tu ubacim malo dramatične glazbe da podignem atmosferu prije nego li Ivo nastavi.

- U selu Lemeš, nedaleko Križevaca, kamo sarma treba pasti! Po našoj procjeni točka udarca je mljekara.

Potom nekoliko scena prepirki i svađa dok lideri ne dokuče što da naprave, pa onda marenda, pa onda izglasavanje nekih amandmana i onda napokon odluče što je najbolje za majku domovinu. I Lemeš! Odluče poslati petoricu ljudi najsposobnijih za takvu misiju raketoplanom koji su naslijedili od Slovenije podjelom imovine '91. Opet se svađaju kako će se raketoplan zvati. To potraje nekoliko sati. Na kraju se odluče za ime "Boris Strel" koje pobjedi sa samo nekoliko glasova ispred imena "Gorenje 1". Zatim odluče tko će ići. Opet Ivo povede govor.

-Gospodo, imam ovdje imena ljudi koje smo izabrali za ovu izuzetno opasnu, ali izuzetno važnu misiju. Postoji šansa da se neki od njih možda neće vratiti. Ti ljudi će u očima nacije biti heroji bez obzira na ishod misije. Dakle, izabrani su: Vladimir Šeks, Tonči Tadić, Petar Čobanković, Mato Arlović i Elio Pisak.
- Zašto Elio Pisak? – upita netko iz oporbe
- Pa kad već postoji šansa da se neće vratiti… - odgovori Ivo – Dakle gospodo, ovo su ljudi koji će sudjelovati u misiji kodnog naziva Sarmagedon.

Opet dramatična glazba, brdo kadrova obuke članova misije, to jest izgladnjivanja. Ipak treba pojesti tu sarmu. I tako te pizdarije sve do trenutka polijetanja. Panika, strah, glad i ostale emocije. Ubacit ću naravno i scenu koja će obilježiti kinematografiju. Pet odabranih u skafanderima ide ka raketoplanu. Jedan ide u lov, drugi ide za njim, treći nosi pušku, četvrti papa krušku, a Elio Pisak viče dum, dum, dum, dum…

I onda rasplet. Raketoplan se sruši 37 sekundi nakon uzlijetanja negdje na području Slovenije, a ogromna sarma veličine Yugića padne na Lemeš i usmrti babu koja radi na mljekari. Vjerojatno mislite zašto raketoplan padne? Pa da mi ostane materijala za nastavak. Već vidim! "Sarmagedon 2: osvit punjenih paprika" Borba između sarmista i ljubitelja punjene paprike u post apokaliptičnom Lemešu!

Možda se do sada već netko i zapitao: A gdje je ta ljubavna priča koja je spomenuta na početku. Ne, nisam zaboravio na to. Ta ljubav će mi biti 75% filma. U jednoj sceni! Odvijati će se u pauzi na obuci. Dakle, Dražen Budiša u latex trikou gura onaj svoj fagot, ili što već on svira, Čobankoviću, koji je gol na koljenima zavezan za panj sa onom gumenom lopticom u ustima, tamo gdje sunce ne sija…


Pain in the ass

23 veljača 2008

Htio bih jednom, kad-tad, osnovati bend. Znam da bi vjerojatno bili loši pa bih nam uzeo ime HEMEROIDI. To je ovako jedno krasno ime, poprilično zvučno i ljudima priraslo… Srcu!

Ja bih kao karizmatični vođa bio odgovoran za glavni vokal, tekstove pjesama, a i za kontakte s javnošću. Bio bih za HEMEROIDE nešto kao Honči Tuljič za estradu. Vjerojatno bih pokušao negativnim publicitetom ostvariti što veću medijsku pozornost. Gnjavio bih i vrijeđao sve živo i neživo, a i Tinu i Nikšu vjerojatno. Bio bih pravi, kako bi Ameri rekli, pain in the ass!

S vremenom bi objavili neki hit singl naziva kao "Ljuta paprika". Onda bi ljudi pričali:
- E, stari! Ona "Ljuta paprika"…
- A, HEMEROIDI! Da, imam ih i ja dobio sam ih neki dan. Stvarno su… Ono, jebote! Ponekad me duša zapeče kad se samo sjetim…

A svi klinci sa čikovima pred školama za vrijeme odmora bi pričali o nama.
- Kak nemaš HEMEROIDE?! Koji si ti konj, ono…
- Baš si, ono, kretenčina! Jebote, kakav si ti frajer ak' nemaš HEMEROIDE?!
- Daj me dečki nemojte jebat. Baš ste, ono, jebote! Stari me jebe k'o konja. Ne da mi pare za HEMEROIDE, ono. Kaže, ak' ih on nije im'o da ih ni ja neću imat'. Baš je pederčina…

Ovi stariji dečki sa prvim vozačkama na dvije godine i glanc opranim golf dvicama bi barili komade po skrovitim puteljcima.
- E, koka, za mjuzu sam dao, ono, 300 eura. – mala tišina
- A imam i HEMEROIDE!

I tako bi sve bilo sjajno! Postali bi vjerojatno mega popularni. Vjerojatno i globalno. Na kraju će svijet postati nezamisliv bez HEMEROIDA. Ja kao lider benda ću su baciti, najvjerojatnije, i u druga područja zarade. Imati ću vjerojatno neku modnu marku ili u najmanju ruku kozmetičke proizvode. Glumiti ću vjerojatno u reklami za kremu za njegu muškarca iz svoje linije proizvoda. Ili tako nešto.

S vremenom ću postati toliko popularan da ću se izdvojiti iz benda. Onda ćemo nastupati kao Veno i HEMEROIDI. Točka za otvaranje koncerata će ići nekako ovako:
- Dobro veče dame i gospodo. Dobro došli. Ja sam Veno, a ovo su HEMEROIDI!

Ne bih se ja baš odrekao benda. Poštivao bih to što smo ipak počeli zajedno. O njima bih govorio s najveći poštovanjem. Davao bih izjave tipa:
- Da, istina. Ja jesam postigao sve svoje ciljeve u životu, ali samo sa HEMEROIDIMA. Bez HEMEROIDA sam ja nitko i ništa. Oni su uz mene od samog početka i vjerojatno ih se nikada neću riješiti. HEMEROIDI nisu mala stvar. Oni su veliki, oni su najveći! Moram im zahvaliti što su uvijek bili uz mene. Puno puta je bilo uistinu teško, ali stisnuli smo i izdržali.

Jednom bi došao i težak dan kada bi se morali povući sa scene, Kad-tad bi postalo teško i prenaporno i sigurno bi nas na kraju ipak nešto razdvojilo. Primjerice, od teške neizlječive bolesti bi preminuo glavni gitarist. Ne mogu se sjetiti baš neke zajebane bolesti. Na primjer rak debelog crijeva…

Iza nas bi ostala samo pokoljenja koja bi nosila HEMEROIDE kroz povijest za nove naraštaje. Sigurno bi, mnogo godina nakon nas, neki dječak negdje imao veliki poster na zidu, a na posteru bi pisalo HEMEROIDI FOREVER.

Europska zbUnija i osjećaj pravde

18 veljača 2008

Sada kad je osvanuo prvi dan nezavisne republike Kosovo u meni se probudio crv sumnje da smo najebali što se tiče ulaska u Europsku zbUniju. Dosad smo grcali u blatu podno europskih nogu, a vjerujem da će sada postati još i gore. Nemam čvrstih dokaza da poduprem tu svoju sumnju. Vodim se samo čistom logikom i povijesnim činjenicama, ali ponekad je i to sasvim dovoljno.

Jedna od povijesnih činjenica je da je većina Europe već stoljećima blago naklona Srbiji i srpskom narodu dok mi uživamo potporu uglavnom nekada nacističkih zemalja. Dapače, nije tajna da se Hrvate gleda kao one koji su razbili nekadašnju ljubimicu Europe Jugoslaviju. Nije tajna da zemlje zapada i danas uglavnom nemaju pojma što se ovdje događalo početkom '90.-ih te da na naš domovinski rat gledaju kao manji sukob između pojedinih naroda. Žalosno je i to što odmatanjem klupka poznatog kao "Raspad Jugoslavije u krvi" dolazimo do spoznaja kojih ni mi nismo bili svjesni svih ovih godina, ali o tome ću neki drugi put.

Da nastavim. Hrvatska je zadnjih nekoliko godina ulagala velike napore ne bi li se svidjela Europi i tako zaradila pozivnicu i širom otvorena vrata za to tobože elitno društvo. Izručivali smo generale, pokušavali izvršavat svakojake reforme, slali i šaljemo i dalje svoju vojsku diljem svijeta da ratuje za druge, ljubili smo stopala… A Europa, bez obzira na trenutno aktualne srpske satelite Slovence, nas uporno gura u drugi plan i doslovno nas ponižava. Hrvatska je postala prištavi klinac s kojim se nitko na igralištu ne želi igrati, a ovaj je toliko glup da to shvati.

S druge strane Srbija dosad nije napravila ništa da uđe u Europu. Štoviše, sprda se s tom Europom i ostavlja dojam kao da je boli kurac za EU. Što je vjerojatno i istina! No EU želi Srbiju. Sjetite se samo svakojakih prijedloga visokih europskih predstavnika upućenih Srbiji proteklih nekoliko godina. Sjećam se kad je Europa tobože prijetila Srbiji izolacijom, ako ova ne pristane na potpunu suradnju sa Haaškim tribunalom na što se Srbija samo grohotom nasmijala. Par godina kasnije Srbiji je ponuđeno da preda bar dva – tri ratna zločinca u Haag i onda će razmišljati o pripremama za pristup u Europsku zbUniju.

Sve ovo gore sam naveo samo da dođem do svog zaključka. Uhvatio me neki osjećaj da Srbija ne samo da će sustići Hrvatsku na Europskom putu već možda i preteći jer će, čini mi se, veliki i mudri vođe starog kontinenta vjerojatno kompenzirati srpski gubitak Kosova i Metohije lakšim i manje zahtjevnim predpristupnim programom za Srbiju ne bi li tako smirila vatre na Balkanu.

A mi Hrvati ćemo tužno čekati da Kosovo stasa dovoljno da pođe ka Europi pa ćemo nekako i mi valjda s njima. Uglavnom ući ćemo u Europsku Uniju kad više neće imati tko ulaziti u EU. Zašto je tako? Vjerojatno zato što jednostavno nismo omiljen narod u zajednici Europskih naroda. Omiljeni smo jedino na bauštelama diljem Njemačke i Austrije gdje nas i dalje doživljavaju kao Jugoslavene. Ne vjerujem da bi nam trenutno mogla pomoći ni smjena vlasti. Mi smo jednostavno Hrvati, nepoželjni Cigani u Europi, koje ni jedna politička opcija na vlasti ne bi učinila poželjnima. Nije ni ZERP kriv što smo u tako jadnom položaju, premda bi ga komotno mogli preimenovati u PROP.

Kako god, istina koju malo ljudi želi priznati boli, Europa nam ipak treba jer smo uistinu specifičan narod. Od stoljeća sedmog pa do prije nekoliko godina najbolje smo funkcionirali pod tuđom čizmom. Najbolji smo kad nas drugi tjeraju! Žalosno, ali istinito! Početkom '90.-ih smo krvavom borbom izborili samostalnost da bi se sada ponižavali i lizali guzice da možemo postati europski sluge, a jednom ćemo uistinu i postati taj vratar Europe. Sad barem znamo kada će se to dogoditi. Kad Kosovo uđe u Europu zbUniju!

Ja sam ponosan što sam Hrvat! A vi?

Jebem ti Kosovo…

17 veljača 2008

Život je kratak. Uistinu kratak! Kraći od popisa imovine Ive Sanadera. Zamalo! Već dugo vremena najavljujem svakojake radikalne poteze koje kanim povući i nešto napraviti od svog života, pa nikako nikada ništa od toga.

Dosta je bilo zajebancije! Dosta je bilo novih država na Balkanu! dosta je bilo novih šiptarskih država na Balkanu! stvarno, dosta je! Vrijeme je za akciju! Prodajem Alfu i kupujem harmoniku! Pas mater svima…

Ljubav – sa ili bez bar koda

14 veljača 2008

I eto, stiže nam Valentinovo! Opet! Blagdan koji ujedno mrzim i volim. Naravno mrzim kapitalistički aspekt današnjeg dana "ljubavi", a opet volim ga jer mi je srednje ime "Love". No, neću tome! Dame to ionako znaju. I sviđa mi se kod Valentinova činjenica da prevladava crvena boja, tako mi mila…

Muči me činjenica što se stvara slika da materijalnim dobrima možeš kupiti i priskrbiti ljubav. Odnosno da danas treba dobro odigrati karte i sve je ok. Ljubav je osigurana! Nije sve ok! Što je s ostalim danima u godini kada privida sreće nestane. Stava sam da bi se ljubav trebala poklanjati svakodnevno, ako je riječ o pravoj ljubavi. Kad kažem poklanjati ne mislim na materijalne stvari već na sitnice, geste koje mogu značiti jako puno.

Ali što je zapravo ljubav koju svi danas tako entuzijastično slavimo? Treba početi od toga. Vjerojatno svatko od nas ima neku svoju definiciju ljubavi. Sam ne mogu i ne usudim se definirati ljubav, premda živim okružen njom. Jedno je sigurno! Ljubav pokreće svijet. I industriju pornografije čiji zamah u hrvatskoj tako željno očekujem.

Bez obzira na sve dobre i loše strane današnjeg blagdana ljubav treba slaviti. Svakako! Treba li pritom potrošiti puno novaca na osobu koju smatramo voljenom ili treba ljubav iskazati i iskazivati tokom cijele godine na neki drugi interno-intimni način je stvar svakog od nas ponaosob i taj izbor ne mogu i neću osporavati. No, želim svakome da ima nekoga uza sebe uz koga se može osjećati voljeno. Barem danas! Svi ostali dani će već nekako proći.

A svim frajerima koji su odlučili protestirati, a znam da ih ima puno, protiv današnjeg dana koji podržava uglavnom jednostrano darivanje spolova mogu poručiti samo jedno – tko protestira, masturbira! Sretan vam svima blagdan zaljubljenih i volite se ljudi, volite.

Slavljenički post

10 veljača 2008

U nedostatku drugih, u nedostatku boljih
naredili mali da vladam ja.
Da nosim žezlo, da ga koristim često,
da udaram gdje treba da se udara.

U nedostatku terora sa moga dvora
krenuli manji da harače.
Kad se dozvoli puno ljudi krenu čudno
i sve dobro pođu da unište.

Stanem u čudu da gledam publiku ludu
kako snom stade divljati.
Tada garde šaljem da narod koljem,
sve ih redom moram pobiti.

Ne koristim žezlo, ne nosim ga često.
Bez malih ja ne postojim.
Nebo postaje sivo, carstvo je tiho,
svoje žezlo ću da odložim…

Ne pišem mnogo kao netko tko možda živi od toga, ali ipak pišem poprilično. Jedan veliki dio toga što stvorim dajem vama na uvid. Vama koji ste moj sud i moja porota. No jedan dio sebe ipak skrivam samo za sebe. Intimno čuvam drage mi stihove i rečenice drugima ne shvatljive. Povlačim ih po raznim papirićima i bilježnicama. Zapravo skrivam jednog od svojih nekoliko JA od velikih očiju znatiželjnika.

Danas sam vam odlučio pokloniti jedan dio svoje intime u obliku gore navedene poeme jer danas je točno godina dana kako sam se odvažio na javno objavljivanje svojih umotvorina. Da, moje "Vodoinstalaterske kronike" danas slave prvi rođendan. Neću vas zamarati tehnikalijama svog skromnog bloga jer to nije važno, a i sve relevantno sam već objavio za svoj stoti post koji se zbio nema dugo.

Važno je samo da tamo negdje onkraj svemrežja postoje ljudi koji ponekad pročitaju pokoji moj redak i tako čine da moje riječi prestaju biti moje. Vi, čitatelji, kritičari i prijatelji moji, vi ste razlog što sam tu. Vi koji možda ni ne shvaćate koliko ste važni i jaki u ovom zbiru ljudi. Baš svatko od vas negdje tamo sam postoji, ali bez vas ja ne postojim nigdje. VI me činite!

Hvala vam na najvećoj godini moga života!

Usamljena misao

06 veljača 2008

Teret uspjeha uvijek uzima svoj danak. Klišej ili ne, ali uistinu postoje samo dvije vrste ljudi. Oni koji uspiju… I oni drugi! Baš u te nesretne ili nespretne druge je ušao i on. Čovjek koji je u jednom trenutku imao sve i više, a onda u drugom ostao bez ičega.

Možda je točno da jednom kada imaš sve ne postoji povratak na vrijeme kada nisi imao ništa. Kada nemaš ništa samo si čovjek koji nema ništa, a kada imaš sve i to isto izgubiš onda si čovjek koji je izgubio sve.

Jednom sam pročitao zanimljiv grafit - "Oduzmi si život tvoj je"! Možda radikalno, ali točno. No je li uistinu vrijedno oduzeti vlastiti život, jedan jedini, zbog materijalnih dobara? Vjerujem da čovjek koji je već jednom uspio od ničega stvoriti nešto može to ponoviti kada jednom padne na dno. Ili možda ipak ne?

Ja nisam bogat čovjek, ali isto tako nisam ni siromašan. Ja sam jednostavno ja, neponovljiv. Čovjek koji se bori da zadrži svoje mjesto u srednjem sloju. Ja nisam dio ove priče, ali zapravo ovo nije ni priča. Ovo mogu nazvati jedno usamljenim razmišljanjem o sasvim nepotrebnim i nebitnim stvarima. Novac, moć, život ili smrt. Sve je nebitno meni, ali tko će to reći njemu? Čovjeku kojem zadah zaudara na bademe.

Jelena Veljača - ekskluzivno

01 veljača 2008

Prvi drugog, najveći gay blagdan. 'Ko bi rekao da je već veljača? Jedini ženski mjesec u muškom društvu poznatiji kao mjesec ljubavi, ali i mjesec previranja i neočekivanih raspleta. Jedva čekam snijeg ove veljače jer imam neki osjećaj da će ga biti. Malo da nas sve zajebe… A još k tome ovo je prijestupna godina.

Osobno volim veljaču! Brzo prođe, napravi mnoštvo problema, a i sadrži dan ljubavi u sebi. Naravno, Valentinovo! Krajnje iskomercijaliziran praznik plasiran na tržište od strane napaljenih baba. Ne sviđa mi se financijski aspekt tog praznika kada ja moram trošiti ne bih li privrijedio kakvu jebu, ali kada jedan vodoinstalater kao ja može pošteno zaraditi prodavajući svoje "usluge" mnoštvu žena… E, to je već nešto! Ne, više ne primam narudžbe. Prebukiran sam već mjesecima.

No ova veljača bi mogla biti poprilično škakljiva što za mene što za moje malo skromno poduzeće jerbo od jučer traje financijska inspekcija, odnosno revizija, poslovanja naših nekoliko prošlih godina. Tu bi moglo biti svega! No ja kao ja naravno već imam plan u slučaju kojekakvih sudskih i inih progona. Već sam si pripremio nove dokumente za novi identitet i ako zatreba uskoro ću postati Obrad Šijemgoblenović, ginekolog iz Vakufa Donjeg, te ću odselit u Delnice. Primjerice!

Ali ja kao pesimistično-realistični optimist se naravno nadam najboljem. Ne postoji ne rješivi problem zbog kojeg bi se vrijedilo ubijati i opterećivati. Čak i kada ti netko izmakne tlo pod nogama ne možeš pasti niže od tla, zar ne? Tada valja samo ustati i ponovno se početi uspinjati.

I pošto sam sada baš nešto manijakalno dobro raspoložen ostavit ću vas za kraj sa još jednim vicem iz vlastite proizvodnje. Dakle…

- Koji je najveći hrvatski otok?

- Vinko Coce!

Da, jesam vas malo zajebo sa naslovom, a?! (trenutno doživljavam napadaj smijeha nemjerljivih razmjera )

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se