Djeda Mraz postoji, ali...

24 prosinac 2007

Ja sam, vjerujem kao i svi ostali u nekom segmentu odrastanja, dugo godina vjerovao u djeda Mraza. Tako sam bio odgajan. Učili su me da na sjevernom polu živi debeli veseljak u crvenom odjelcu koji će mi donijeti darove ako budem dobar. I tako je to funkcioniralo dugi niz godina. Sve dok se u meni nije počela razvijati nevjera prema sumnjivim pojavama i legendama pojačana sa paranojom.

Tako sam još krajem osnovne škole počeo razvijati jednu teoriju, teoriju zavjere, koju još nisam u potpunosti uspio dokazati. No našao sam paralelu između dvije osobe koja se dotiče u nekoliko točaka. I sam se bojim ovoga što ću vam obznaniti, ali osjećam da je to moja obaveza. Michael Jackson je zapravo djeda Mraz! Znam što osjećate ovoga trena. Majku mu Božju…

Ali kako sam ja došao do zaključka da je onaj blijedi komad PVC-a zapravo djed Mraz? Jednostavno! Neosporivim činjenicama i čistom dijabolično-paranoičnom logikom. Evo iznijeti ću vam nekoliko činjenica koje sam prikupljao dugi niz godina. Upozoravam vas da bi vas sljedeći zapisi mogli uznemiriti. Posebno molim trudnice, daltoniste i ljubitelje pop glazbe da ovaj tekst propuste!

1. Počnimo od same legende o djedu Mrazu. Nitko ne zna mnogo o njemu, a prema legendi postoji već stotinama godina. Dakle djed Mraz je Michael Jackson jer i o njemu nitko ne zna baš previše, a svi znamo da plastici treba tisuću godina da se razgradi. Ovo je očiti dokaz da djed Mraz nije djed Mraz nego M. Jackson koji se već vjekovima povlači po svijetu čekajući da se raspadne.

2. Nitko ne misli na djeda Mraza više od dvadesetak dana godišnje, zar ne?! Odnosno, boli nas kurac za njega ostale dane u godini baš kao i za Michaela Jacksona. Nepobitno!

3. Djed Mraz provodi slobodne dane okružen vilenjacima koji su ništa drugo doli mala djeca, a svi znamo da i PVC momak svoje slobodno vrijeme provodi u društvu bombonima namamljene dječice. Zapravo Michael Jackson se maskira u djeda Mraza nebili tako legalno mogao dodirivati dječje nerazvijene prepone.

4. I djed Mraz i nereciklirani M. Jackson imaju čudan stil odijevanja!

5. Nitko ne zna ništa o gospođi Mraz kao ni o supruzi koju Michael Jackson, navodno, ima. Još nisam pribavio sve potrebne dokaze, ali uskoro ću nadam se moći dokazati da su oba navedena izmišljena lika jebavala Lisu Marie Presley.

Evo, za sada vam iznosim samo ove činjenice, a uskoro ću nadam se moći raskrinkati djeda Mraza ili M. Jacksona i napokon ustanoviti koji je zapravo postojeći lik, a koji izmišljeni. Već sada u svom posjedu imam još neke nepobitne dokaze, ali mislim da svijet još nije spreman za takvo nešto.

A za kraj ću svim ljudima dobre volje poželjeti sve najbolje za Božić i nadolazeću Novu godinu uz obilje sreće i blagostanja!

A roditelje koji će i ove godine svoju djecu podvoditi djedu Mrazu ću ostaviti sa pitanjem – želite li stvarno posjesti svoj pomladak u krilo Michaelu Jacksonu?! Jer baš to ćete učiniti stavite li svoje dijete na raspolaganje starom prdonji u crvenom!

Ho, ho, fucking ho! Sve najbolje i dihtali vam spojevi!

Brda od ajvara

21 prosinac 2007

Za svako brdo koje bismo prešli narednik bi rekao da je zadnje. Satnik, jedini na konju, već danima nije rekao ni riječ. Nikome, pa ni meni, se nije sviđalo to što smo spali na jedan obrok na dan. Obično je to hladan i star komad kruha. Nešto je pošlo po zlu dok se radio proračun za ovu huntu. Možda bi raspoloženje bilo bolje…

…da nismo izgubili veliku većinu ljudstva i doživjeli ovaj katastrofalan poraz! Jedan pogrešan potez našeg vođe koji je i sam ostao ležati na krvlju natopljenom polju je desetkovao ovu izmorenu vojsku. Nije mi padalo na pamet da bi nas dušmanska i bezbožnička vojska mogla dočekati u tom usjeku. Kada smo stizali na to polje ograđeno stijenama ono se činilo tako mirno i spokojno, a evo što se dogodilo.

Da nije bilo ovoga rata vjerojatno nikada se ne bi makao sa svog polja niti bih ikada ostavio svoje konje Cvetka i Garu. Ništa u velikom gradu me nikada nije privlačilo. Nisam ni znao s kim ratujemo ni zašto. Samo tako, jedan dan je stigao carski glasnogovornik i odveo me sa imanja. Dobio sam krasno plavo odijelo, kapu, hranili su nas dobro, naučio sam čitati od popa…

Pamtim kako nas je mnogo bilo onog dana kada smo krenuli u borbu. Bio je to prekrasan prizor! Bilo nas je na tisuće. Sve najbolji momci iz svih krajeva kraljevine. Činilo mi se kao da ćemo pokoriti čitav svijet. Toga sam jutra prvi puta vidio kralja! Nešto je pričao, vojska je klicala. Nisam čuo baš sve. Sjećam se kako je rekao da je samo jedan Bog.

To nisam razumio koliko god da nam je svećenik objašnjavao sve ove dane koje smo bili na obuci. Bog je jedan, ali svaki ima svoga i zbog toga idemo u ovaj rat. Sve što sam ja shvatio je bilo da se mi moramo boriti s njima jer ne mogu biti dva Boga. Tada sam se nadao da je naš Bog bolji od njihovog.

Sad kada nas dvjestotinjak preživjelih prelazi ovaj prijevoj, kako kaže narednik zadnjeg brda, vidim da je nas naš Bog zaboravio baš kada smo ga trebali najviše. Možda i nije ipak! Možda nas je tek on spasio sve. Njihove sablje su ostale krvave, a naše neokaljane. Mi nismo počinili grijeh jer nije grijeh bojati se. Nas će još stići milost Božja.

Iz sata u sat sam bio sve gladniji, a ova brda nikako da prestanu rasti. U životu ne vidjeh toliko visokih brda i toliko snijega. Gazili smo šutke kroz snijeg i zastali bismo samo kada bismo imali ručak, ako je to uopće bio ručak. Taj tvrdi komad kruha mi se činio hladniji od samog snijega pod nogama.

Svi oko mene su bili smrknuti i tihi za vrijeme objeda. Bio sam i ja tužan što je toliko dobrih momaka ostalo pokošeno sabljom na onom polju, ali da nije bilo toga rata ja se ne bih nikada ovako nauživao svijeta. Ja sam samo bio sretan što sam živ i što ću se moći vratiti u svoje selo da ispričam majci i ocu što sve vidjeh.

Onda sam zagrabio malo snijega i stavio ga na svoj okrajak od kruha i rekao momku do sebe da je to ajvar moje majke. Ajde da se i on malo nasmijao. Sjetio sam se kako je moja majka kuhala dobar ajvar od paprika iz vrta pokojnog djeda gdje smo ih posadili. Odmah mi je bilo toplije kad se sjetim svoje peći doma na kojoj bi majka kuhala najfiniji ajvar u selu.

Bilo bi dobro da su ova brda od ajvara što ga pravi moja majka, rekao sam na glas momcima što mi sjediše s lijeva, ne bi bili sada tako gladni. Momci su se počeli redom smijati mojoj gluposti i napokon je ovaj hladan ručak prošao toplo za razliku od minulih dana. Narednik je nešto pričao sa satnikom.

- Konja nemamo čime hraniti! Uginut će kroz dan-dva. Bolje da ga ubijemo i podijelimo među vojskom. Da barem damo momcima kakvu takvu šansu, gospodine satniče – pričao je narednik satniku koji je šiltom svoje oficirske kape skrivao pogled

- Naredniče… - zastao je satnik na trenutak i progutao slinu – Večeras ubijte ovog konja i skuhajte gulaš za ovu gladnu vojsku, a sutra umiremo od gladi i hladnoće!

Narednik je bacio pogled prema vojsci, razbacanoj po snijegu i ponekom kamenu što je virio iz njega, koja se u taj mah baš nešto smijala po prvi puta nakon nekoliko tmurnih dana. Uplašeno se okrenuo prema satniku koji je izgledao hladniji od svih ledenih brjegova koje je premostila ova osakaćena vojska.

- Kako to mislite, gospodine satniče?! – pomalo u nevjerici prozbori taj dočasnik

- Ha, ha, ha! – grohotom se nasmiješi do ovog časa mrtav satnik te nastavi - Pada zima, gospodine naredniče, a mi idemo u krivome smjeru…



Eleonora

18 prosinac 2007

Zapravo ne znam što mi više nedostaje! Ti… Ili način na koji sam bio zaljubljen u tebe. Način na koji sam još uvijek zaljubljen u tebe. Ne bih trebao biti, ali jesam. Ne želim prestati biti zaljubljen u tebe!

Sjećaš li se kako sam prošao pola svijeta samo da budem tvoj? Sjećaš li se kako sam hodao po vodi zbog tebe? Sjećaš li se kako smo spavali kao dvije žlice? Sjećaš li se kako sam pružio ruke prema tebi i pozvao te da pođeš sa mnom?

Trebala si poći sa mnom i ja imao bih sve. Sada naoko izgleda da imam sve, ali nemam ništa ako nemam tebe. Bojim se da nikada neću imati sve… Sjećaš li se kako smo pričali o maloj kućici negdje pored Skrada?

Mislio sam da će mi ta daljina pomoći da priznam sebi da nemamo izgleda, ali nije tako. I dalje vjerujem u čudo. Još jedno! Treba mi još samo jedno čudo! Veliko čudo je bilo već to što sam te upoznao. Tebe tako divnu i prekrasnu… A onda sam vidio tvoje slike! Lijepa si kad si sretna, a želim ti samo to! Da uvijek budeš sretna.

Kažu da mrak rastura! Možda! Meni prija. U mraku sam potpuno sam… I tvoj! U mraku imam svoj mali svijet u kojem imam sve što mi treba. Imam tebe! Ne, nisam suicidalan ako to misliš. Nikako! Jednostavno volim biti sam i maštati o tebi. Nešto glazbe, toplina pokrivača, ti…

Dal' grom odabira hrast?
Ili se to pak hrast munjama nametne?
Za to baš nemam reći bog zna kako pametne...
To je ta sudbina, valjda?

Đ. Balašević - Eleonora

SMS i sa sirem gibanica…

15 prosinac 2007

Sinoć u poprilično kasnim satima javila mi se putem KTP-a (kratke tekstualne poruke) jedna djevojka. Djevojka koju, iskreno, izbjegavam! Zbog meni neshvatljivih razloga, u ovom trenu lažem, je užasno napaljena na mene i nikako je se ne mogu riješiti. Odbijem je uporno, bezobrazno i pristojno, a ona sva optimistična pošalje sms za mjesec dana i tako već godinama.

Sinoćnje dopisivanje je bilo poprilično zanimljivo za mene i to stoga što sam se ponio kao đubre koje i jesam. (u ovom trenu imam pokvareni osmjeh od uha do uha) Nakon njene uvodne poruke ja sam odvratio porukom u kojoj ja krivim sebe što već godinama nemam vremena za nju i da zapravo želim biti s njom, ali… Volim ponekad baciti kakvu kost!

Tada je uslijedila njena poruka:

- Ti da misliš ozbiljno ponekad bi se ti prvi javio!

Ni ne shvaćajući što pišem, sasvim nesvjesno, zamalo refleksno sam odgovorio sljedeće:

- Upravo tako!

Vjerujem da ne moram spomenuti kako je time razgovor okončan. Moram priznati da se ponekad ponosim sobom kad vidim koliko sam pokvaren!

On

11 prosinac 2007

Ovim poluotokom su oduvijek harali ratovi. U posljednjem od njih, koji zasigurno neće biti posljednji, Petar je izgubio oca. Nikada ga nije ni upoznao jer je te '91. imao tek dvije godine. O njemu ga je učila majka i starija sestra koja ga je jedva pamtila.

Petar je odrastao u staklenom zvonu. Svojoj majci je svojim likom previše sličio ocu te se ona suviše zaštitnički odnosila prema njemu. Time mu nije učinila uslugu. Petar je postao, kako narod kaže, majčin sin. Bio je miran, povučen dječak uzornog vladanja. Na svim nivoima školovanja je zbog toga trpio zadirkivanja.

Nije mu smetalo! Navikao se na zadirkivanja. Uzimao je to kao normalno. Petar je imao svoju majku, sestru i vjeru. Bio je veliki vjernik. Redovito je posjećivao mise, ispovijedao se, živio u skladu s vjerom. Čak dok su njegovi vršnjaci počeli uživati u izlascima on se i dalje držao svoje majke. I vjere!

Tada se život opet grubo našalio s njim. Majka i sestra su mu poginule u prometnoj nesreći u kojoj je i sam sudjelovao, ali je nekako izvukao živu glavu. Nekoliko dana je i sam bio u komi. Kada se probudio spoznao je istinu da je ostao sam. Petar nije plakao. Samo je ponavljao molitve i gledao u strop i tako danima.

Doktori su ga smjestili na odjel psihijatrije iz straha da si nešto ne učini, a on je samo šaptao molitve kao da svijet oko njega ne postoji. Kao da ne vjeruje da bi Bog kojem je toliko bio vjeran učinio takvo nešto. Jedne noći razgovarao je s Njim!

Sljedećeg jutra je napokon počeo jesti i razgovarati sa doktorima. Psihologu je satima pričao što je doživio prethodnu noć. Pričao mu je o svom susretu s Njim. Doktor ga je slušao u nevjerici. Petar je vidio sumnju u očima doktora te mu je rekao:

- Ne brinite se doktore, znam što mislite. I On zna! Zna također da ste vjerni njemu samo kada je teško. On vas ne osuđuje zbog toga. – nakon nekoliko trenutaka je dodao
- – I doktore, ne bojte se za mene. Neću si učiniti ništa nažao. Grijeh je uzeti život svoj.

Petar se dobro ponašao sljedećih nekoliko tjedana na odjelu. Molio je, pisao nešto samo sebi shvatljivo, družio se sa drugim bolesnicima, davao im nadu govoreći da On ima plan za svakog od nas. uskoro su ga odlučili poslati djedu i baki jer su mu oni jedino još ostali. Petar je imao obavezu redovito dolaziti na razgovore doktoru zbog svog poprilično čudnog ponašanja. Suviše mirnog, suviše čudnog…

Nakon nekoliko mjeseci Petar je rekao doktoru da više neće dolaziti na razgovore jer On ima plan za njega. Doktor ništa nije shvaćao, ali ga je ipak pitao:

- Oprosti Petre, ali moram te nešto pitati. Zanimalo me svih ovih mjeseci razgovora s tobom, ali se nisam usudio pitati.
- Samo pitajte doktore, On će vam sve reći!
- Uvijek me zanimalo zašto nam On, ako ga već ima ne da odgovore na sva ova pitanja koja ga ljudi već godinama pitaju?
- Doktore on postoji, u to budite sigurni. I varate se ako mislite da nema odgovora. Ima, oni su tu među nama! Samo se nitko ne usudi postaviti prava pitanja.

Petar je tada ustao i otišao. Nitko ga nikada više nije vidio. Petar je imao plan!

Širimo ljubav, hodajmo bez hlača

07 prosinac 2007

I ja sam se odlučio politički angažirati te sam evo neki dan postao član određene partije koju sam oduvijek simpatizirao. Mislim da im treba netko kao ja da malo napravi pomutnju u redovima ili da makar pomogne što je više moguće. U svakom slučaju, angažirao sam se. Nije mi pretjerano važno hoće li mi to netko zamjeriti ili ne. To je stvar koju ja već duže vrijeme želim napraviti.

No ovo nije prvi put da sam poželio postati politički aktivan. Imao sam ja do sada nekoliko više-manje uspješnih izleta u sfere politiziranja. Recimo, bio sam predsjednik učeničkog vijeća u srednjoj. I to dvije godine za redom. Ove druge godine mog mandata smo imali mi obrtnici svojevrsni revolt prema tijelima koja su nadzirala naš rad te smo uporno odbijali stvoriti kvorum kojim bi se izglasalo nepovjerenje meni na dužnost predsjednika. Tako da sam zapravo te godine bio v.d. predsjednik učeničkog vijeća. No naš cilj je bio postignut. Neće meni nitko gazit i omalovažavat radničku klasu!

Nakon toga sam počeo u sudjelovati u nekoj udruzi mladih. Trebala je to biti jedna zanimljiva i djelotvorna udruga, ali sam je brzo napustio čim se u rad udruge uključilo svećenstvo i roditelji nekih članova. Hvala, doviđenja!

Sad u skorije vrijeme sam imao nekih ambicija osnovati vlastitu političku opciju koju sam čak promovirao i u ovoj blogosferi. Riječ je o stranci naziva "Hrvatski PROLjevi" koja bi toliko uporno promovirala, ne socijalizam, već čisti komunizam. Toliko uporno da bi bili dosadni kao proljevi. No sam sebi sam zabio pijuk u leđa i tu ideju vratio nazad u ladicu.

Jedno kratko vrijeme, neuhranjeni student i ja, smo razmatrali jednu sasvim drugu političku opciju. Nešto što obuhvaća malo više slobode izbora. Puno više! Zamislili smo stranku koja bi se zvala "Radikalni Demokrati". To bi bila stranka u kojoj bi se apsolutno o svemu odlučivalo putem glasovanja. O svemu ćemo zajedno odlučivati! Nema da netko nešto sam odluči. Možda bi takav radikalan pristup demokraciji i zaživio, no nije nam se dalo zajebavat s tom opcijom.

U vrijeme dok sam puno eksperimentirao sa lakim drogama, jako puno, nakratko me obuzela ideja da se Bjelovarsko-bilogorska županija u krvavom puču izbori za parcijalnu nezavisnost. Odnosno da se preoblikuje u samostalno kneževinu. Čak me tada držala ideja da sravnimo Čazmu sa zemljom samo da pokažemo kako smo ozbiljni.

Ta novonastala kneževina bi bila ultra liberalna zajednica. Ja bih, naravno, bio vladar. U tom mom utopističkom svijetu glavna grana industrije bi bila proizvodnja erotskih pomagala, rekvizita pa čak i lubrikanata. Kneževina bi se također oslanjala na prostituciju koja bi bila legalna kao i neke lake droge. Ukratko, to bi bila meka za seks-turiste, swingere i ostale koje vole taj način života. Netko će možda pomisliti da kopiram Amsterdamski primjer. Ne! Ovo bi bila još otvorenija i liberalnija sredina

Bila bi to zajednica koja bi znala samo za slobodnu ljubav prema svima i bezbrižno uživanje u katalizatorima svijesti. Na ulazima u kneževinu bi stajali ogromni plakati na kojima bi pisalo: "Širimo ljubav, hodajmo bez hlača" uz prateću sliku nekog muškog swingera ili "Širimo ljubav, pokažimo sise" sa pratećom slikom neke prelijepe Bilogorke. Jer nadam se da ste svjesni su Bilogorke najljepše žene na svijetu.

I zbog čega sam ja pristupio stranci? Baš zbog tih svojih, ponekad pomalo opasnih, ideja sam se odlučio skrasiti u stranci koja mi najviše odgovara po nekakvom opredjeljenju. Da sam sebe bacim u okvire onoga što moj izbor nameće. Jer ne daj Bože da se manijak kao ja ikada domogne vlasti. Pa kakav bi to svijet bio prepun ljubavi i blagostanja?! Nezamislivo!

Martina

06 prosinac 2007

Tužan sam ovaj tjedan! Ne samo tužan, shrvan, dotučen… Ruševina od čovjeka. Cijeli tjedan bauljam pijano, neobrijan, zapišan… Za sobom vučem flašu konjaka u škarniclu. Dotak'o sam dno života! I pakao i ponore!

Sjećate li se onog mog posta u kojem sam objavio sve one svoje divne planove? U tom sam postu također objavio i ime jedne drage mi djevojke. Martina! Ah, Martina… svakodnevno sam kod nje ispijao kavu i davio je svojim budalaštinama. A sad je otišla…

Martina je bila uistinu posebna osoba. mislim, još uvijek je! Ona je radila s one strane šanka, ali nije bila konobarica. Daleko od toga! Ona je jednostavno bila Martina. Uvijek kritična i sarkastična. Ponekad pospana, a ponekad razdragana. Bila je alfa i omega tog kafića. Bog i batina! Doslovno!

Netko bi mogao pomisliti da sam kod Martine provodio cijeli radni dan. Nisam! Daleko od toga. Ja sam samo uvijek našao malo vremena da popijem kavu u ugodnom mi društvu. Čak i kad ne bih imao novaca došao bih na kavu. Samo bih složio svoju tužnu facu i osvojio kavu…

Martina je uistinu posebna osoba. Oduvijek sam to znao. Od prvih dana kada sam počeo zalaziti tamo. Osvojila me u startu svojim britkim humorom. I na prvi pogled mi se učinila simpatična. Taj prvi dojam nije bio pogrešan. No Martina je imala zacrtane neke svoje planove i ambicije koje su nadilazile rad u bratovoj birtiji. Što je dobro!

Tako je Martina ove nedjelje otišla u Labin. Tamo je čeka jedan poprilično važan i odgovoran posao… (u ovom trenutku nekontrolirano jecam)

Zapravo nemam čvrstih dokaza da je otišla zbog posla kojeg je dugo čekala. Možda je jednostavno poludjela zbog mojih konstantnih dolazaka u birc i dala petama vjetra jer nije vidjela drugi način da me se riješi. Hm? Vjerovati ću da nije tako!

Kako god bilo Martina je u Labinu i zasigurno će biti tamo neko izvjesno vrijeme. Vjerojatno će dolaziti na poneki vikend i znam da ćemo se još mnogo puta sresti, ali to više nikada neće biti to. Kava više nikada neće imati isti okus, a bezrazložan razlog da dođem zapaliti cigaru neće više biti tako zanimljiv.

Nedostaje mi Martina, priznat ću. Zadnji put sam je vidio u petak i nadao sam se da ću je stići još koji put pozdraviti, ali sudbina se poigrala te nisam dobio priliku da je pozdravim. Žao mi je zbog toga. Nisam joj stigao reći da se uopće ne bojim kako će se snaći u novom svijetu jer sam s vremenom spoznao od kakvog je tijesta napravljena. Nisam joj stigao reći da se više brinem za nas koji ostajemo iza…

A sada P.s. :

Potajno se nadam da će i Martina vidjeti ovaj post jer znam da me povremeno čita i da će primiti moje pozdrave. Nadam se samo da joj je majka prenijela i pozdrave koje sam joj uputio. Ako nije smjesta idem u birc na kavu da raščistim tu situaciju!

I, Martina, cijelo vrijeme sam znao da si me smatrala fizički privlačnim. Da, znao sam i da su se tvoje prijateljice palile na mene. To ne mogu zamjeriti ni tebi ni njima. Ipak… Pogledaj me! No ne brini, neću pisati o tome… Možda neki drugi put! Pozdrav i uživaj u Labinu! Nadam se da se uskoro vidimo na kavi!






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se