Vodovod se vratio

30 studeni 2007

Ima jedna stvar koju vam nisam nikada spomenuo, a zapravo me nitko nikada nije ni pitao. Neki to možda znaju, ali vjerujem da većina to ipak ne zna. Ja sam zapravo crnac i imam ga do koljena! Naravno, šala! Nisam crnac!

Nisam vam nikada spomenuo da ja zapravo radim kod svoga oca, renomiranog vodoinstalatera. Koji je ujedno i jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih vodoinstalatera s ove strane Bilogore. Nije mi nikada bio plan raditi za njega, ali sam pokušao tobože privremeno i na kraju se to pretvorilo u 4 jako naporne godine.

Otac i ja smo s vremenom razvili kvalitetan odnos zaposlenik – šef koji i dalje uspješno njegujemo i provodimo. Odnosno stari me je pošteno namučio i naučio me da postanem dobar vodoinstalater. Jako dobar vodoinstalater. Usudio bih se reći doktor vodoinstalaterologije! Nekako mi se čini da je krv ponekad ipak voda!

Sve ovo vam iznosim da bih vam pojasnio jedan popratni efekt rada kod oca pod čijim krovom živim. Stvar je zapravo vrlo jednostavna. Kad god, ali uistinu kad god bilo što zatreba ili bilo što iskrsne vaš omiljeni dr. Zloba Spasoje je prvi na tapeti. Da, ja sam vječito dežuran! Htio ja to ili ne!

Sinoć je nešto iskrsnulo! Hladnoća u kombinaciji sa dotrajalošću cijevi ogromnog profila jednog posrnulog Bjelovarskog drvnog giganta je rezultirala pucanjem i stvaranjem katastrofalne poplave. Riječ je o pogonu koji radi neprekidno te njegovi čelnici ne poznaju vremenske okvire niti imaju razumijevanja prema privatnim životima nas vodoinstalatera.

Stari je bio na licu mjesta čim je vijest "procurila", kužite foru – procurila, oko 20:00 sati. Ja sam poziv zaprimio nekoliko trenutaka kasnije te sam već oko 20:30 bio tamo sa ostalim neophodnim priborom i materijalom za sanaciju. Možete samo zamisliti kako sam bio oduševljen kada sam zaprimio taj poziv! Čisti izljevi bijesa popraćeni jebanjem majke onom majmunu koji je izumio mobitel. Naravno, riječ je o Šveđanu Ingemaru Mřbitelu.

Onda sam se pribrao i napravio ono što vodoinstalateri čine… Stao sam uz bok svome ocu te smo nas dvojica nadljudskim naporima nakon nekoliko sati sanirali mjesto havarije i spasili jedan mikro svijet! Kao što to vodoinstalateri i čine! Dok svi doma spavaju mi stavljamo svoje živote i zdravlje na kocku kad god zatreba ne obazirući se na vremenske uvjete sve dok i zadnja kap vode ne bude ukroćena! Jer takvi smo mi vodoinstalateri!

Bio sam užasno ljut kada sam saznao da se moram odazvati na intervenciju jer sam jedini bio dostupan, ali mi je poslije nekako bilo drago što sam opet sudjelovao u jednoj takvoj zahtjevnoj akciji. Otac i ja, rame uz rame radimo ono što nam najbolje ide. Priznat ću vam da mi malo fali takve akcije otkad sam bačen za stol zbog navodnog i nikad korištenog potencijala.

Sinoć sam tako ponovno probudio u sebi ono što sam možda s vremenom zaboravio ili zatomio u sebi zbog već zamalo cijele godine rada za računalom. Shvatio sam ono što mnoge žene, domaćice, članice grupe E.N.I., blogerice, djevojke blogera i ostale pripadnice dražeg mi spola znaju odavno – dr. Zloba nije za akciju! Dr. Zloba je akcija!


Kolonija

25 studeni 2007

- To je bio samo odsjaj neke zvijezde ili nešto? – rekao je previše opušteni desetnik Blake

- Što god da je iza onog grebena je! Nemamo kisika za do tamo. Vratimo se u vozilo. Provjerit ćemo ujutro.

Vratili smo se tada do vozila kojeg smo koristili za nadzor i očuvanje koridora. Ispred nas je bila još jedna noćna smjena od 18 sati. Inače volim noći ovdje, ali sada je počela zima. Sve što sada na nebu vidimo je mrak. Taman i hladan mrak!

Kada sam došao ovdje sa prvim postrojbama bilo je proljeće. Tada su noći ovdje prelijepe! Ovaj veliki planet u svojoj orbiti ima 3 šarena mjeseca koja se okom vide samo 2/3 godine. Tada su to prekrasni prizori! Svake noći ta nebeska tijela se ispremiješaju po nebu stvarajući svako veće 6 pomračina. Zbog toga sam se javio za ovaj zadatak.

Tada su došli graditelji koji su napravili kaos! Teška mašinerija koja je godinama plovila svemirom. Zbog različitih pozicija slijetanja trebali su im tjedni da se nađu na poziciji predviđenoj za stvaranje grada.

Ne sviđa mi se ta lokacija! Smjestili su nas ovdje ljudi koji nogom nikada neće kročiti na ovaj planet. Smjestili su nas u krater promjera nekoliko stotina kilometara. Istina, prirodno stvorene stijene će nas zaštiti od pješčanih oluja koje su ovdje učestale. Ali ja sam vojnik! Razmišljam kao vojnik! No nije mi potrebna ni vojna obuka da vidim kako smo ovdje laka meta.

Puno puta sam se svađao sa desetnikom Blakom o životu ovdje. Je li ga bilo prije nas ili ne?!

- Satniče, uz dužno poštovanje, ovaj planet je 12 godina skeniran sa najboljom opremom koja je ikad proizvedena! Nikada, ali baš nikada u tom vremenu nije otkriven ni najmanji organizam! Čak ni stotinama kilometar duboko u tlu! To i sami znate! – uvijek je energično branio stav koji nam je nametnut od vojske, a mi smo vojska, mi slušamo što oni kažu

- Blake, stvarno misliš da ne postoji nešto iznad nas? Zar ti nikad nije prošlo kroz glavu da je sve naše ljudsko učenje možda pogrešno? Možda je baš sve što mi znamo i poznajemo apsolutno ne važno ovdje u svemiru! Nisi nikada razmišljao na taj način?

- Ma dajte, satniče, opterećujete se bez veze! Čak da nešto i postoji mi smo tu i željni smo akcije. Samo neka dođu! Imam električni naboj u cijevi samo za njih! – smijao se kretenski milujući svoju naelektriziranu pušku

- A šta je sa svijetlima, pametni moj desetniče?! Bio si samnom kad smo ih vidjeli. Vidjeli su ih i drugi timovi iz satnije.

- Ako to i jesu svijetle neke opake rase koja nas hoće potamnit morat ćemo ih jednostavno pogasiti! Ha, ha, ha! – smijao se bezbrižno, grohotom

Ja sam samo satnik! Iznad mene postoji mnogo činova koji vjerojatno znaju zbog čega ne smijemo utvrditi granicu s vanjske strane grebena. Otkad smo ovdje samo se vozamo po podnožju unutarnje strane kratera.

Svijetla su prvi put uočena kada su graditelji počeli minirati teren za izgradnju NEW-a (new established world). Naše letjelice su odmah sljedeće jutro skenirale sve izvan našeg kratera. Ništa nisu pronašli, ali opet kad bi pao mrak svijetlo bi se vratilo. Činilo mi se kao da se približava iz noći u noć i to samo za vrijeme zime. Vojska je tada izdala priopćenje za javnost u kojem se objašnjava da je to reflekcija radijacije iz gornjeg sloja atmosfere koja se odbija od pustinjskog tla.

Tada su došli kolonizatori! Stotine tisuća dobrovoljaca sa zemlje iz svih zemalja svijeta. Ljudi koji bi trebali stvoriti novi svijet. Ljudi koje bi mi trebali braniti po cijenu svoga života. Ja ću to i učiniti ako ikad bude potrebno, ali neću biti presretan zbog toga. Pogotovo zbog činjenice da je 30% pridošlih civila netom prije leta amnestirano od svakojakih zločina.

Prvi mjesec na ovom planetu, sa punim kapacitetom civila, građevinara i vojske zabilježeno je 36 umorstava. Bilo je mnogo prekršaja. Uglavnom otuđivanja dobara. Mnogi nisu bili zadovoljni raspodjelom paketa namirnica koji bi im trebao osigurati pravedan početak života ovdje. Opet, novo ustanovljena vlast je dala izjavu u kojoj stoji da je takav postotak kriminalnih djela sasvim normalan u odnosu na broj jedinki unutar NEW-a.

Vojska je dobila ulogu policije. Trećina vojske je preraspoređena unutar zidina. Smanjena je i granična obrana jer navodno nema potencijalne prijetnje od nikoga. Blake je izdvojen iz moje desetine i smješten u grad. Ne shvaćam u potpunosti psihu ljudi. Tek sa uspostavom privremene kontrole od strane vojske broj zločina se naglo povećao. Poginuo je i prvi vojnik!

Prolazili su mjeseci, a ljudi su postali životinje. Svi smo bili u istom kavezu u istim uvjetima. Tjeskoba i paranoja su uništavale zamišljeni sklad. Tek tada sam uistinu zavolio stražu. Jedva sam čekao da se maknem od grada u svom vozilu i da u miru promatram mrak. Jedne noći se opet pojavilo svijetlo iz pustinje s druge strane kratera.

Imao sam zapovijed kao i ostali vojnici. Ne izlaziti na vanjski rub kratera! Ali ako bih samo malo promijenio trasu kojom se moram kretati mogao bih se uspeti uz jednu blažu padinu i napokon vidjeti to svijetlo. Zanemarivši zapovijed i poslušavši znatiželju počeo sam se uspinjati uz krater. Za nekoliko sati ću biti na vrhu.

Pri vrhu tog uspona sam izgubio svaku vezu sa ostalim jedinicama zbog velikih smetnji za koje nisam znao otkuda dolaze, a tada mi je stalo i vozilo. Baterija se neočekivano ispraznila! Nisam htio odustati sad kad sam bio stotinjak metara od prijevoja. Spustio sam vizir i izjednačio tlakove u kabini i odjelu te sam izašao van i krenuo pješke. Uspon je bio strm i naporan, ali još samo malo… Kisik mi se ubrzano trošio! Nisam ni na tren pomislio kako bih strogo mogao biti kažnjen za ovaj neposluh.

Kada sam bio na samo nekoliko koraka od ruba svijetlo, koje je do tada neprestano pulsiralo, je nestalo. Sve što sam vidio je bila duga i mračna pustinja. Tek tada sam osjetio strah! Skener nije pokazivao nikakvu aktivnost. U daljini se iznenada pojavila svijetla točka. Kao da je netko upalio šibicu u daljini. To malo svijetlo je počelo pulsirati i sve više i više povećavati intenzitet.

Najednom, svijetlo velikom brzinom krene prema meni i pretvori se u veliki zasljepljujući bljesak. Samo sam vrisnuo iz sve snage i pao na kameniti tlo, pokrivši vizir rukama, a vrućina je palila odijelo…

Probudio sam se u stacionaru vojne bolnice u karanteni spojen na sve razno razne uređaje. Bilo mi je mučno i teško, a bio sam i zavezan za krevet. Htio sam nešto reći, ali nisam imao glasa. Nakon nekoliko trenutaka prišla su do mene dvojica ljudi koje nisam poznavao u zaštitnim odjelima. Pričali su tiho da ih ne čujem, ali ipak sam načuo nešto.

- Misliš da je vidio? – pitao je prvi dok je vadio nešto iz neke kutije koja je bila kraj stola

- Mislim! Ali vjerojatno ne shvaća što je vidio! I bolje je tako. Još uvijek nisu spremni da im otkrijemo sve. – očima sam gledao u njegovom smjeru, a on je kazao drugom čovjeku

- Generale, znate što vam je činiti

To nešto što je izvadio iz kutije je spojio na neki uređaj, a potom je na mene zalijepio hladne sonde. Osjetio sam samo veliku bol. Tada mi je nešto ubrizgao u venu na lijevoj podlaktici. Bol je bila ne podnošljiva, gubio sam svijest…

- To je bio samo odsjaj neke zvijezde ili nešto? – rekao je previše opušteni desetnik Blake

- Vjerojatno izboj radijacije iz atmosfere. Ništa što bi se nas ticalo. – odgovorio sam mu hladno i nezainteresirano


Šega

22 studeni 2007

Evo jedan vic od mene. Znam da nisam već dugo pa evo jedan urnebesni. Naravno, u potpunosti sam ga sam osmislio i pritom se nekoliko puta zapišao od smijeha.

Dakle vic:

Kad su Rimljani u dijaspori ubili Isusa nad njegovom grobnicom su bdjela dva stražara. Da ne bi slučajno bilo kakvih pizdarija i slično. Jedan od tih stražara je imao kuma koji je imao rođendan popraćen roštiljem kod sebe doma baš na dan kad je Isus uskrsnuo. Normalno, ovaj Isus je pobijedio smrt i zajebo je cijelu rimsku vojsku. Odmah su se digle uzbune i sve šta već ide u takvim izvanrednim okolnostima. Ovaj stražar sav jadan zvrcne kuma na mobitel i kaže:

- Jebi ga, kume, neću danas moć doć do tebe. Imamo sranje na poslu. Nešto je uskrsnulo…

Zoky (ne cvikaj generacijo)

20 studeni 2007

Ovih dana sam bio tako tup i nemoćan da sastavim nešto tekstualno što bih objavio. Da sam umjetnik to bi bila umjetnička blokada, a ovako je to samo blokada. Upao sam u neku rupu i baš ništa se nije događalo meni bitno. Možda je to samo zatišje pred oluju ili je to jednostavno dokaz da sam se zatupio do kraja!

No jutros me izvrsna vijest tako oraspoložila da bih skakao od sreće! Što je zanimljivo očekivao sam nešto takvo, ali sada kad je napokon došlo ostao sam zatečen. Zatečen i oduševljen!

Kada sam 2000. krenuo u srednju nisam poznavao nikoga osim bratića s kojim sam išao u razred. No kako to obično biva vrlo brzo smo se upoznali i grupirali po interesnim skupinama. Skupina kojoj sam se ja priklonio je bila poprilično bezobrazna i neodgojena, ali unutar te skupine smo se dobro slagali. Ustvari, mrzili smo se, ali smo voljeli to što imamo koga mrziti. Čudna definicija prijateljstva!

Odmah u prvom razredu sam upoznao Zokya, između ostalih. Naporan mladić, glasan i željan pažnje. Ustvari bio je isto što i ja, a ja to nisam nikako podnosio. Na kraju smo izgradili prijateljski odnos na obostranom nepodnošenju. Svemu je kriv razrednik!

Na kraju prvog polugodišta prve godine iz predmeta tehnologija zanimanja sam imao 4, a Zoky 2, te nas je razrednik posjeo zajedno da ja kao pomognem tom smradu. Na kraju godine obadvojica smo imali 3, ali smo nastavili zajedno sjediti do kraj školovanja. Dva pakosna blizanca uvijek spremna da zajebu onog drugog!

Jutros sam ga sreo pred uredom, išao je iz pekare, te me je obradovao viješću da se ženi i pritom me odmah pozvao! Bio sam presretan zbog njega! Obuzelo me oduševljenje k'o da se ja ženim! S tom djevojkom je već 5 - 6 godina i bilo je sasvim očiti da će se kad-tad odlučiti na taj čin, ali ipak sam ostao oduševljen. Još kad mi je rekao da će dobiti dijete…

On je prvi iz generacije koji se sam odlučio na taj čin. Dosad se jedan oženio pod mus i odigravale su se prave drame oko toga, a još jedan se priženio. Kak bi se reklo! Taj drugi je naslijedio i nešto dječice, ali dobro… On je sretan! No sa tom dvojicom se nisam nikada nešto posebno družio. Kretali smo se u različitim interesnim sferama. No sada se netko iz užeg kruga prijatelja odlučio smiriti i zasnovati obitelj. A ja koji se toga panično bojim sam sretan zbog njega! Toliko sretan kao da je riječ o meni.

Za sada se generacija '85. dobro držala, ali Zoky je izgleda načeo jednu sasvim novu priču koja nam je svima čini mi se neizbježna. Sve nas kad-tad čeka pronalaženje mira i zasnivanje obitelji. Pa čak i mene, vjerujem! Spomenuo sam da mi je jednom Ciganka prorekla da ću se smiriti u 24 godini što znači da po tome imam još godinu pol da nađem srodnu dušu.

Nadam se da ću i uspjeti u tome! Ne bih volio biti ogorčeni neoženjeni starac kao što su to moj ujak i stric. Glupo mi je uopće pričati o tome, ali volio bih jednog dana imati čopor malih vodoinstalatera koji će me poslati u grob. A nikako ne bih volio za 30-ak godina pričati o svojoj Bubi Erdeljan ili možda Eleonori kao što to čini znate već k'o!

Znači imam još vremena da nađem srodnu dušu. Po Ciganki ne previše, ali ipak imam. No, ima njih još tu prije mene koji bi mogli uploviti bračnu luku. Zoky je načeo generaciju i gospodo vrijeme vam je da se počnete ženiti jer ja želim plesat sa tuđom nepoznatom rodbinom i pit do besvijesti prije nego dođe moj red. Hudo to se odnosi i na tebe! Bojim se da si ti sljedeći poslije Zokya!


Let's make some money!

13 studeni 2007

Dosta je bilo sranja! I ja hoću lake pare kao mnogi koji se pojavljuju na naslovnicama razno raznih časopisa i dnevnih novina ili u programima naših stranih tv kuća. Ako svi ti papci mogu iz ničega dobiti nešto onda i ja hoću dio kolača! Sir Oliver se izgleda probudio u meni.

Želja za ekspresnim bogatstvom me nikada nije ni puštala, ali kada sam neki dan sanjao gđicu. Martinu kod koje u kafiću svakodnevno provodim dobar dio radnog vremena pritom sažalijevajući sebe i svoj jadni život odlučio sam da je vrijeme za promjene. Pozdrav Martina i samo da znaš san nije bio erotski! Kao…

I što sam odlučio napraviti? Mnogo toga! Cijelu noć sam bio budan i smislio sam gro financijskih planova koji bi morali zaživjeti i donijeti mi tako željenu pinku! Ustvari kriva je žgaravica za to što nisam oka sklopio, ali kad sam već bio budan… Proklete češnjovke!

Plan prvi:

Osnovati vokalni sastav tipa "Dečki iz stražnje ulice" i pokoriti tržište sladunjavim pjesmicama. Pošto mi se na audiciju odazvalo samo petero Bosanaca iz nekog građevinskog poduzeća odlučio sam da to neće biti klasični boy bend već revolucionarni i sasvim novi koncept vokalnog sastava. Biti će to Doboy bend! Lova je sigurna!

Plan drugi:

Sport! U sportu se vrti velika lova i tu bi se mogla namaći poprilična kamara para. Dakle, uzet ću si umjetničko ime, recimo Stipe Smrdiš, i počet ću se bavit boksom. Zarađivati ću tako što ću puštati druge da me tuku po glavi, a onda kada potpuno oglupim od udaraca u čelembaru snimit ću reklamu za neku tamo šugavu stranku. Svojim reklamiranjem takve stranke ću toj stranci sigurno i pomoći. Naravno da će ljudi vjerovati meni koji sam primio stotine udaraca u glavu! Kombinacija politike i sporta, ogromna lova i ne moram uopće biti pametan. Štoviše, mogu biti i ograničen!

Plan treći:

Oženiti Vesnu Pisarović! Ona mi se ovako čini imućnom…

Plan četvrti:

Pornografija! Alat imam, potentan sam, ljepuškast… Jedino je nezgodno što je pornografija u povojima kod nas. Još uvijek smo poprilično zatucana sredina što zorno dokazujemo "slobodnim" izborom. Parlament, vlast i sl.

Plan peti:

Peti plan je ujedno onaj od kojeg najviše očekujem! Nekako ću se domoći štampanih tvorevina i redovito objavljivati svoje samo meni shvatljive umotvorine. S vremenom će se to pretvoriti u neku knjigu iliti manifest te će se lova slijevati na moj račun. Znam da mora postojati način da svoju glupost pretvorim u zlato! No neću pisati ovakve pizdarije kao što je ova sada. Potpuno ću se posvetiti umjetnosti. Čak razmišljam smisliti naziv svog osebujnog stila. Možda nešto kao škART! No za naziv svog stila ću zasigurno imati vremena kao i za pisanje svojih budućih remek djela jer postoji velika šansa da bih ovakvim postovima mogao postati lišen slobode. A baš to se i traži! Imat ću smještaj, hranu, a zarađivati ću masno. I jednom kad me puste s otoka na svom računu ću zateći milijune kuna i naravno, postati ću ekspresno bogat! A to se traži!




Kiša

09 studeni 2007

Je li itko ikada pokušao prebrojati sve te silne kapi koje su pale sa neba? Je li itko satima stajao na kiši i pokušao samo prebrojati te mali kapi? Te male kapi naočigled nevažne. Vjerujem da nije! Toliko ih je… A svaka drukčija i svaka po nečemu posebna. Svaka ta mala kap nosi u sebi sam život.

Osobno ne volim kišu. Mi vodoinstalateri gledamo na kišu kao pokvareno nebo koje je netko ne vješto pokušao popraviti. Ili sam to samo ja?! Kiša ograničava moje mogućnost, izaziva svojevrsnu sjetu u meni i nosi umor u moje tijelo. Mada volim ljetne oluje, moram priznati!

Na neki suludi način me ispuni strahovito oduševljenje kada vidim kako ljetni dan u tili čas postane siv i tmuran. Volim čuti kako gromovi proparaju nebo. Znam da nije baš dobro po zdravlje, ali volim ponekad protrčati kroz ljetni pljusak u svrhu ubijanja sparine koja se obično prišulja sa olujom. Za sada me još nije strefio grom!

No kiša koja danas pada nije ni slična onim ljetnim pljuskovima. Današnja kiša je tako dosadna! Uporno i uporno pada. Prava pravcata jesenska kiša! Milijuni malih kapi koje neprekidno padaju i pune rupe po cestama i pločnicima.

Svi ljudi koje sam danas sreo na ulici, a nije ih bilo mnogo, samo gunđaju i prigovaraju na vrijeme. Svima smeta kiša kao da je kiši zabranjeno da pada u jesen. Kao što rekoh, ja ne volim kišu, ali neka pada. Sada se ne vidi njena svrha, ali sljedeće godine kada dođe vrijeme ubiranja ljetine će se jasno vidjeti zbog čega je padala kiša. No, tada se nitko neće sjetiti današnjeg dana i ove kiše koja je danas tako neumorno padala.

Zato kišo samo padaj! Ovo je jesen, tvoje vrijeme. I gunđao ja ili ne znam da ti nećeš prestati padati, ali zato znam da nećeš padati vječno. Zato padaj kišo, samo padaj…

Nekoliko prošlih dana...

05 studeni 2007

Protekli vikend je trebao biti skraćen zbog blagdana, ali eto nije. Posao je posao i valja ga odraditi. Možda je tako i bolje! Da nisam ništa radio ovih nekoliko dana vjerojatno bih samo visio po birtijama i trošio nemilice novac koji ionako nemam. Premda to radim i kada radim!

Noć vještica nisam slavio premda su neki pretpostavili da bih to mogao činiti jer ponekad ostavim dojam da sam veoma morbidna osoba sa teškim psihičkim poremećajima. Volim vjerovati da nisam psihički bolesnik, ali za to ćemo još pričekati znanstvenu potvrdu.

Nisam slavio noć vještica iz razloga što ne priznajem taj praznik. Premda država sumnja u moju narodnost ja uvjeravam vas i državu da nisam Amerikanac. I dok god je tako noć vještica neću slaviti. No ipak ću slaviti! Ali iz razloga što dobar prijatelj na taj dan ima rođendan. Tako je i ove srijede palo nekoliko pića. No prava žurka je ipak prebačena na ovu subotu. I vjerujte mi bila je to žurka i pol. Da se popilo imalo više vjerojatno bi se pisalo o meni u crnoj kronici!

Četvrtak, blagdan Svih svetih je prošao kao i uvijek. Mirno i spokojno. Uz neizostavne gužve na grobljima. Zamjeram ljudima što su i taj blagdan pretvorili u bešćutno kapitalističko nadmetanje. Umjesto da se ljudi sjete svojih izgubljenih dostojanstveno oni se pojavljuju na grobljima samo da bi bili viđeni. Grobovi se kite desecima lampaša, skupim vijencima i takvim stvarima. To mi se nikako ne sviđa! Zaboravlja se prvotni cilj tog blagdana.

No jako mi se svidjela jedna stvar! Na mom mjesnom groblju u Vel. Trojstvu postoji grob djece Josipa Broza Tita, Hinka i Zlatice. Taj velikan je svojevremeno živio u spomenutom mjestu i bio je siromah koji je upravo zbog tog siromaštva izgubio dvoje djece. Poslije je otišao u svijet i postao to što je bio. Naravno nije zaboravio na svoju djecu te je jednom, puno prije nego sam se rodio, Tito posjetio svoj stari kraj i grob svoje djece.

Od tada ne postoje nikakve posebne veze između Tita i Trojstva. Iza njega je ostao sada devastirani muzej u njegovu čast i mnogo, mnogo priča. No ipak svake godine se netko sjeti groba te nevine dječice. Tako je i ove godine mali grob bio uredno očišćen i dva mala lampaša su bila zapaljena.

Nitko ne zna tko se zapravo skrbi za taj grob, ali zapravo nije ni važno. Važno je samo da se netko sjeti zapaliti svijeću jer samo tako Hinko i Zlatica nikada neće biti zaboravljeni. A baš to je važno! Sjetiti se svojih pokojnih. Vjerujem da je jedna zapaljena svijeća, ako je iskrena, vrjednija od svih lampaša ovoga svijeta. Amen!


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se