Hihot vjeverica gladnih

30 listopad 2007

Danas su svi traktori, strojevi skupi, u mom selu bili bijeli, a oblaci se sakrili u šumu. Ja sam se probudio bos, a papuče mi oteli moljci. Krov se urušio na susjedovu stranu, a tog susjeda baš i ne volimo. Starim drumom što izlazi iz sela više ne kroči nitko samo gladni zmajevi. Patuljci što zaprege vuku muče se sa blatnjavim rupama, a u kolima kočijaš i pregršt golih, mrtvih tijela.

Stari bunari, skriveni u šumi, gutali su beživotna tijela što ih vozaše patuljci. Poneki vol je slomio nogu te je bivao bačen zmajevima, a moj krov nitko da popravi. Iz dubine šume hihotale su se gladne vjeverice skačući sa krošnje na krošnju u potrazi za plodovima. Oko hrastova su trčkarali gladni, divlji psi. Lajali su i otkapali grobove…

Zadatak - Anđela

27 listopad 2007

Već neko izvjesno vrijeme, mi tajni agenti veoma tajne agencije, tragamo za osobom kodnog naziva "Acetto balsamico". Zapravo je riječ o jednoj ženskoj osobi. Mi agenti na odjelu SIS-a, nije skraćenica od ničega već dobro zvuči, mislimo da se zove Anđela! Baš ja na odjel donosim razloge za tu konstataciju jer nekoć se baš ja susretoh sa tom djevojkom. Nekada sam radio na odjelu financijskih prevara i tamo sam upoznao tu fatalnu djevojku. Na kraju me financijski prevarila pokazavši mi svoj zeleni grudnjak koji joj je tako dobro stajao.

Halo ljudi, zeleni grudnjak! Pa tko ne bi ostao zatečen ili u mom slučaju zaveden. I još kakav je lijepi šešir s paunovim perom imala, a tek kakvu je đulbastiju pravila. Uf! Uistinu sam mislio da je to ono pravo. Mislio sam da je volim! Već sam bacio i svoju lutku na napuhavanje - Ingu, usisao cijeli stan, riješio sam se golemih zanoktica na malom prstu, obrijao goleme mošnje da mi kobasica izgleda još i veća… A ona meni tako! Na prijevaru me navela da joj budem jamac za kredit za auto i nestala.

O, Anđela, sunce moje! Sada je osobno! Ulovit ću ja tebe kad-tad! Ne, ne želim tvog Clija kojeg sam ti ja kao jamac zamalo kupio. Još samo tih 8 anuiteta! Ne želim ni svoju četku za wc koja je sasvim slučajno nestala istog dana kada i ti. A mislila si da neću primijetiti! Želim tvoju kožu. Tvoju kožu koja je tako dobro raspoređena po tvom zavodljivom oblom ženskom tijelu. Želim tvoju kožu i od nje želim napraviti šator za nezbrinutu djecu. Uskoro, Anđela, uskoro! Misliš da smo mi agenti glupi? O kako se varaš! Već sada dok ti bezbrižno zavodiš nekog drugog, dok ti lomiš srce nekom drugom, mi stežemo obruč oko tebe. I uskoro tvoja koža će biti moja… Anđela!


Bez narodnosti!

24 listopad 2007

Postoji jedno malo selo pod nazivom Kegljevac. To je selo smješteno na sjeveroistočni dio BB županije (Bjelovarsko-bilogorske županije, za vas koji ne znate) i ustvari je zadnje selo prije Podravine. To je jedno od onih krajnje neperspektivnih sela. Tek prije nekoliko godina je selom prošao asfalt i gradski vodovod. Selom prevladavaju siromaštvo i primitivizam. Postoji i legenda da je nekada u obližnjoj šumi stanoviti grof Kegljevitsch imao ladanjsko zdanje te je po njemu selo i dobilo ime. Za takvu legendu nema potvrde, premda se uistinu u šumi nalaze ogromni temelji nepoznatog objekta.

Moj otac je potekao iz toga sela. Iz jedne jako siromašne obitelji. Djed je bio svirac i stolar, baka je bila švelja, imali su petero djece i živjeli su jako teškim životom. I ja sam živio tamo jedno kratko vrijeme. Do svoje druge godine, točnije do '87. Tada smo se preselili u već mnogo puta spomenuto predgrađe najljepšeg malog grada na svijetu. To kratko vrijeme mog boravka tamo je rezultiralo mnogim neugodnostima za mene.

Kada sam 2003. postao punoljetan odlučio sam se okušati u višem školstvu. Na kraju se to pokazalo kao pogrešan potez zbog mog nedostatka predznanja, ali je barem iz svega toga proizašao jedan drugi problem koji bih inače previdio. Prilikom vađenja potvrde o prebivalištu sam doznao da sam zbog nečega naveden kao žitelj Kegljevca sve do '94. godine. Tek onda su počeli problemi! Svi važniji podatci iz banaka, županija, poreznih uprava i slični su mi počeli pristizati na stričevu adresu. Naravno, u Kegljevcu! Prošlo je neko vrijeme dok sve nisam ispravio tu pogrešku i napokon sam počeo dobivati poštu na sadašnju adresu.

Tada su došli izbori! Moji prvi izbori! Bio sam uzbuđen i sretan zbog toga što napokon i ja mogu sudjelovat u stvaranju saziva sabora ili birati predsjednika jer smatram da svaki glas vrijedi. Tada je opet uslijedilo iznenađenje. Morao sam poći u Kegljevac da bih dao svoj glas za ljevičare jer sam bio naveden kao žitelj Kegljevca. Bilo je prekasno da bih to mogao promijeniti netom prije izbora pa sam to jednostavno prihvatio. Kasnije sam ipak i tamo promijenio svoju adresu prebivališta i to je bilo to.

Sada su se počeli pripremati ovi izbori te sam na svoju sadašnju adresu primio dokument kojim se provjerava točnost podataka pojedinih birača. Tako mi roditeljima piše ime, prezime, prebivalište, datum rođenja i narodnost. Takav isti papirić sam dobio i ja uz iznimku da mi je narodnost nepoznata. Tu sam se našao uvrijeđen! Roditelji su mi Hrvati, njihovi roditelji su Hrvati. U čemu je problem?! Istina, otac je imao prambabu Madžarku, ali mislim da to nema nikakve veze sa ovim slučajem.

Nakon razgovora sa nekolicinom prijatelja saznao sam da se tako nešto i njima dogodilo. Sad mi nikako nije jasno čemu ta provjera narodnosti? Imam domovnicu i rodni list gdje je navedena moja narodnost, oba roditelja su mi Hrvati, svojevoljno sam se prijavio u HV na odsluženje vojnog roka kao Hrvat. Čak sam i prisegnuo da ću, ako treba, i životom braniti ovu domovinu. I oni onda meni tako vrate! Stvarno se osjećam uvrijeđenim zbog ovog čina i nekog kretena u nekom administrativnom uredu. Ne samo da se osjećam uvrijeđenim već sam i tužan što izgleda moram dokazivati svoju narodnost. Tužno!


Ferrari - nikada nije bilo sumnje...

22 listopad 2007

Nemam vam šta puno reći o minuloj utrci premda vjerojatno očekujete puno toga od mene. Dobra utrka, dobra sezona i to je to! Odavno se znalo tko će osvojiti naslov. Ako pogledate moj post iz 09.10. ove godine pod naslovom "Dan ovisnosti" vidjet ćete da sam već onda iznio svoje razmišljanje o tome tko će biti svijetski prvak. Dodao bih da sam sinoć izgubio glas, nekoliko kilograma i vrlo vjerojatno si smanjio životni vijek za par godina. Ali to je Formula 1! Zato je volim! Do sljedeće sezone...

Aisei

19 listopad 2007

Aisei je bila djevojčica. Krhka djevojčica sa nepunih 12 godina. Plaha i tiha. Djevojčica platinasto-bijele puti, puti tako bijele i tako meke da su joj i sami anđeli mogli pozavidjeti na njoj, sa ponekom pjegicom oko malog prćastog nosa, te prekrasne crvenkaste kose, boje najsjajnijeg bakra pod zalazećim suncem, a tek njezine oči… Bila je prekrasna djevojčica. Bistra i pametna. Ali oči su je odavale. Ta dva, velika prekrasna oka, spremna da upiju cijeli svijet, su skrivala u sebi tugu. Aisei je bila tužna i uplašena djevojčica rođena u krivo vrijeme u obitelji koja ju je neizmjerno voljela.

Otac joj je bio imućni trgovac tekstilom. Bio je to čovjek neizmjerno cijenjen zbog svojih zavidnih poslovnih uspjeha, ali ipak poprijeko gledan od svojih malodušnih sugrađana. Axbox je poticao iz jedne od najmoćnijih i najuglednijih obitelji u Uzvišenom gradu. Obitelji K'Wsil. Njegovih šestero braće je pristupilo carskoj gardi Queoxa Uzvišenog da tako iskaže vjernost caru i bogu kojeg su nazivali K'waxo, te time zasluže vječiti život u Bijelom gradu, gradu kojeg bi mi ljudi nazvali rajem. Njegov otac, Oxbox, je bio veoma močna i utjecajna osoba i služio je K'waxu Uzvišenom. Bio je jedan od sedam nositelja svijetla života, ali što je bilo strašnije bio je božji hranitelj. On je bio taj koji u božje ime oduzima živote "nedostojnima".

Aiseina majka, Ardru, je bila žena koja je zračila dobrotom. Uvijek bi se trudila dati sve od sebe samo da se njezina Aisei osjeća voljena i sretna. Axbox je radio po cijele dane za njih dvije i često dolazio kući veoma kasno, ali Ardru ga je uvijek dočekala budna sa toplim obrokom i osmjehom na licu. Ardru je bila sve što bi žena i majka trebala biti. Osoba puna ljubavi, pažnje i strpljenja. Davala je sve od sebe i s razlogom joj je Axbox često govorio da je majka lavica. Ali Ardru je bila "nedostojna"!

Axbox je kasnio kući toga dana. Ardru je sjedila sa Aisei na klupi pod sjenicom i zajedno s njom se divila njihovom vrtu. Ukrasna drvca su objesila svoje teške grane pune cvijeta, a tamne ruže su se izdizale iz svojih grmova sa širom otvorenim cvijetom kao što to uvijek i čine u kasno ljeto.

- Kažu da je trn tamne ruže otrovan? Znaš li to? – pitala je Ardru. Aisei je samo nježno okrenula glavu prema njoj i pogledala joj lice.

- Nekada davno kada sam ja bila nešto manja od tebe, otac jednog od mojih prijatelja, popio je čaj načinjen od trna tamne ruže. Kažu da ga ništa nije boljelo. Samo je zaspao i nikada se više nije probudio. Tada nisam shvaćala zašto je to učinio, ali sada mi je sve to nekako jasnije…

Aisei tada ugleda velikog leptira kako kruži iznad najvećeg grma ruža oko kojega su bile žute jagode, ukrasan cvijet izuzetnog mirisa. Glavu je nagnula prema lijevom ramenu, a velike oči još više joj se otvoriše. Krenula je prema grmu koji je bio udaljen svega nekoliko koraka od nje da pobliže vidi leptira.

- Taj leptir ne vidi boje, znaš li to? – pitala je Ardru koja je gledala svoju malu djevojčicu kako znatiželjno promatra leptira

– Osjetiš li taj miris? Osjetiš li kako je zrak pun mirisa, pun peludi? Taj miris je to što privlači leptira. Leptiri ne žive duže od nekoliko dana i cijeli svoj kratki život leta oko cvjetova, a da pritom nikada uistinu ne vide cvijet. Zanimljivo, zar ne?

Aisei se samo malo namrštila i spustila glavu niže ka ružama da vidi sjaj koji se preljeva po tamno crvenim krilima večernjeg leptira.

- Nemoj ga samo uplašiti… - počela je Ardru kada Aisei krene rukom u grm.

- Pazi! To trnje je poprilično oštro.

Aisei naglo povuče svoju desnu ruku i stisne je na svoje prsa, stisnuvši je lijevom rukom. Ardru potrči ka Aisei te je hitrim korakom odvede u kuću gdje joj stade previjati posjekotinu na ruci. Nekako u to vrijeme se pojavi Axbox koji je taj dan, kao i mnoge prije tog, radio dokasna.

- Što se dogodilo? – upita vidjevši kako Ardru tješi njegovu malu kćerkicu koja je imala zamotan prst.

- Ništa, Aisei je bila znatiželjna. Vidjela je leptira u ružama pa ga je pokušala uhvatiti i tako malo ogrebla prstić.

Aisei se samo malo nasmijala jer nije je ništa boljelo. Više je bila zbunjena time što joj se dogodilo. Nikada prije se nije povrijedila jer su je Axbox i Ardru vječito čuvali. Ponekada se ponašajući i prezaštitnički. Nikada je nisu puštali samu na ulicu da se igra se drugom djecom jer su znali da bi je ostala djeca vrijeđala i zadirkivala. Ona nije nikada bila jedna od njih niti je mogla to postati. Tome je kriv Axbox.

Ardru je imala 16 godina kada ju je Axbox sreo i zaljubio se u nju. Bila je prostitutka, bez oca i majke. Dolazila je, iz takozvanog, Grada malih. Grad malih je naselje u podnožju Svete planine na čijoj se visoravni smjestio Kristalni grad iz kojeg potječe Axbox i njegova obitelj. To je bio konzervativan i uštogljen svijet kojim je vladala slijepa vjera u boga K'Waxoa, za razliku od Grada malih koji je bio hrpa bezbožnika. Leglo droge, prostitucije i kriminala. Upravo zbog toga su građane Grada malih nazivali "nedostojnima".


Ovo što ste upravo pročitali je napisano dok sam još bio u vojsci. Imao sam vremena, a i opremu nešto takvo napisati pošto sam bio teleprinterist. Od onda povlačim taj tekst po ladicama i ne znam što bih s njim. Htio bih ga nastaviti, ali nikako da nađem vremena. Možda bih i mogao naći vremena, ali sam izgubio onaj štimung koji me držao u vojsci. Ne znam… Pokušat ću ga pisati po malo, pa šta bude! Držite mi fige!


Mišo Kovač lives forever

18 listopad 2007

Žao mi je ovog Makedonca Proeskog. Osobno nisam bio njegov ljubitelj, ali svejedno mi je žao što je tako naprasiti prekinuo svoju karijeru. Pogotovo zbog činjenice što ga je narod volio. I to ne samo jedan narod već više njih. Mahom slavenski narodi! Tip je bio na dobrom putu da postane novi Zdravko Čolić ovih krajeva, ali Etto, Samir i Luka Modrić

Puno se pisalo o njemu ovih par dana. Sve najbolje o njemu, svi njegovi uspjesi, potezi. Sve, sve, sve! Sve se dobrano proanaliziralo. Izdavali se razni prilozi po medijima koji su jedini nešto dobili iz tragične pogibelji ovog mladog pjevača. Dobili su vijest!

Tako mi je zapeo za oko jedan reporter nove neimenovane tv kuće koji je razgovarao sa nekom drugom navodnom zvijezdom ovih krajeva koja je čak i izdala nosač zvuka o Proeskom i započeo je razgovor riječima:

- Oni dobri odlaze ranije!

Poslije si ja mislim – a u kurac! Mate mišo Kovač će živjeti vječno!


Linda Lane

16 listopad 2007

Oh Linda Lane
Linda Lane, I wanna see you again
I wanna kiss you again,my Linda Lane

Proveo sam dugo s onu stranu svijeta
sanjajući toplinu što domovina daje
prestao sam lutati od cvijeta do cvijeta
sve što ljubav traži Linda imala je
U toplini sobe zagrljeni maštom
plovili smo Hvarom,Dubrovnikom,Baškom
u dušama našim, u očinjem vidu
sjaji moja zemlja s posterom na zidu

Linda Lane...

I danju i noću učila je mene
sa strpljenjem tihim, zaljubljene žene
opet u svom gradu u krugu prijatelja
ali nema moje Linde,nježnog učitelja

Through the snow, through the rain
I'm flying my plane
To meet you
Linda Lane

Nisam nikada bio baš neki preveliki fan Azre, ali volim poslušati njihove stvari. Jedna od najdražih stvari mi je baš ova gore navedena – Linda Lane. Prije sam je samo slušao i uživao, a sada je slušam i shvaćam. Sada živim tu pjesmu!

Upoznao sam svoju Lindu Lane! Možda drugog imena, ali svoju. Živi daleko od mene, predaleko! Ali već jednom bio sam njen i opet to ću biti. Kada, ne znam! Znam samo da me ništa neće moći zaustaviti na putu do nje. Snjegovi, vjetrovi, kiše i ratovi ne mogu mi ništa. Nitko i ništa me ne može spriječiti da stignem do nje. Dok god letim na krilima ovog osjećaja, koji nikada nije bio toliko dobar, ništa me neće spriječiti da dođem do nje.

Ako moram trčati, trčati ću! Ako moram puzati, puzati ću. Nisam plivač, ali ako moram plivati – plivati ću! Što god treba napraviti - napraviti ću, ali stići ću do nje! Stići ću do nje i predat ću se njoj jednom i zauvijek. Svojoj Lindi Lane!


Prosvjetljenje

15 listopad 2007

Tek sada kada sam vidio kako 24 sata može proći brzo i kako noć prođe kao tren shvatio sam da je život uistinu karatak. Prekratak! Zato treba živjeti kao da nam je svaki dan posljednji, barem pokušati, i ne treba propuštati prilike koje nam dolaze u susret. Ne treba ni žaliti za minulim stvarima već treba biti sretan što su se dogodile. Ja više neću propuštati prilike! Uskoro ću poslati jedno pismo...

Priča onih što pišaju po sebi

12 listopad 2007

Blesavo prase, inćun, dlakavi sapun i ja se vozimo u Yugiću, nekidan. Yugo 45, mislim! To smo kupili od prve plače. Uglavnom, ja vozim jer blesavo prase nema vozačku. Uzeli je cajkani poslije sipanja kod dlakavog sapuna. Kad odjednom prestigne nas vepar na Jawi 350 i još nam pokaže papak. Zamislite! Papak! Mamicu mu svinjsku…

I sad šta ćemo mi nego po gasu za veprom. Vozamo se mi tako i vidimo na jednom češkom putu parkirana Jawa sa strane, al' nema vepra. Parkiramo mi malo dalje, naslonimo Yužinu na drvu jer nam ručna ne drži, ja uzmem rezervnu poluosovinu iz bunkera, blesavo prase ključ 24 – naglavni, a inćun štilovku koju smo vozili prodat. Jedino je dlakavi sapun nešt morao vidjet u šumi. Pizda! Uhvatila ga frka!

I tako mi naoružani krenemo razbit veprovu pičku i sve njezine prijateljice. Došuljamo se do onog slovačkog puta. Vidimo vepar malo dalje sere u grmlju. Reko – k'o Bog! Odmah, bez puno pitanja, svom silom po grmu. Mlatimo mi, mlatimo, al' vepru ništ. Još se on nama smije! Mlatimo mi jače, ali sad ja osjetim da nešt i mene boli. Sve jače i jače! Što ja više mlatim to mene više boli! Onda sam se tek probudio…

Probudim se ja i imam šta i vidjet! Bicikl sav popigan, vrećica mi se podrapala, ja u grabi punoj kopriva, sve živo me boli, cipele na cesti, a neki balavci me tuku šibom… Sunce im bezobrazno! E, samo da sam mogao ustati… Jebem ti sunce, nikad više se neću napit! Jebo te Bosanski zmaj!


Dan ovisnosti

09 listopad 2007

Da bi mi jučer dobili slobodan dan netko je prije 16 godina morao proglasiti prekidanje svih odnosa sa SFRJ. To je ok! Nije ok što je poslije izbio rat i pripadajuća sranja, ali to je ionako visilo u zraku. Vjerujem da je bilo neizbježno! A za sve je kriv onaj famozni referendum! Da nije bilo njega vjerojatno bi bili federativna republika i dalje. Ili pokoreni! A taj referendum je vjerojatno izgledao ovako nekako:

A) Želite li da Hrvatska ostane u sklopu SFRJ

B) Želite li 100.000,00 maraka

Naravno odgovor A je dobio samo nekoliko posto glasova.

I eto mi se osamostalili i prodali sve vrijedno strancima. Ali barem smo dobili produženi vikend! Znači ipak je vrijedilo. A bio je ovo uistinu čudan i zanimljiv vikend. Pomalo dosadan, ali zanimljiv! U subotu smo imali priliku vidjeti kako Duke tamani kosooke i brani američki način života u filmu "Zelene beretke". Odličan film! Već sam pokrenuo postupak za dobivanjem američkog državljanstva koliko me dirnuo taj film.

Bilo je i mnogo sportskih zbivanja ovaj vikend. Recimo, bio je ovo F1 vikend u kapitalističko-komunističkoj Kini. No ne želim puno pisati o Formuli 1 jer bi neki mogli reći da im već idem na kurac sa Formulom 1. Ipak reći ću da je sve namješteno u svrhu veće gledanosti. Onaj hrvatski zet od metar i žilet je već sve isplanirao. U zadnjem krugu zadnje trke koja će biti vožena u Brazilu na Interlagosu će se dogoditi sudar između Španjolca i Kmice te će Kimi postati prvak. I možda pogine neki sudac uz stazu.

Bio je tu i navodni derbi! Dinamo nošen eurima šerifa iz Maksimira protiv nekad uglednog i respektiranog Hajduka. Nisam fan ni jedne momčadi, da naglasim! NK Bjelovar rules! Na kraju krajeva je Hajduk i dobro prošao. Imala je velika Torcida, najstarija navijačka skupina u Europi, nekoliko zanimljivih poteza. Recimo fizički napast dvoje starijih ljudi koji su igrom slučaja roditelji jednog Dinamovog igrača. Dodao bih da sam i sam zamalo pregazio Ognjena Vukojevića na zebri u Bjelovaru. Stvarno ga nisam vidio!

Drugi potez Torcide koji bih izdvoji je verbalan napad na Georga Kocha. Pravog su našli! Od svih igrača oni nađu onog koji ne zna Hrvatski! Istina, u Dinamu i je teško naći igrača koji zna Hrvatski, ali opet… Strašno! Ovaj Švabo je vjerojatno mislio da mu šalju čestitke za dobar nastup na što je on odgovorio podizanjem srednjeg prsta što u Njemačkoj vjerojatno znači – zahvalan sam!

Kad sam se već dotakao sporta spomenuo bih da sam i ja vidio sise Blanke Vlašić. Opet! Nisu baš nešto!

Ja sam možda najbolje iskoristio ovaj produženi vikend. Uporno sam punio baterije i spavao non-stop. Pomeo sam sobu, našao nešto zametnute robe, objesio poster Vesne Pisarović na zid… A najvažnije što sam napravio je bilo razbijanje moje kasice-prasice i sortiranje novčića po apoenima. Da imam kasicu-prasicu jer šparam svaku lipu i praktički živim od te kasice. Jer glupo zvuči činjenica da imam plaću već četiri godine, a i dalje sam financijski ovisan o starcima. Možda i jesam jučer proslavio dan neovisnosti, ali ja sam i dalje svaki dan veoma ovisan o drugima. Stoga, živio dan ovisnosti!


Došlo mi je da vam kažem…

04 listopad 2007

U ono vrijeme, prije nekoliko godina, dok se Nensi Brlek probijala na haerteju i rajcala šire mase, dok je bila još neudana ja sam još išao u srednju školu. Taman te godine sam bio maturant i taman te godine nam je u razred stigao neki papak koji je pao razred.

Tadašnje društvo iz razreda je isto ono s kojim se i danas uglavnom družim. Naravno, manjim intenzitetom. Ipak su sada tu poslovi, krediti, kod nekih neželjena djeca… Sada živimo hrvatski san! Nekada smo bili kao i svako drugo društvo osim što smo bili izuzetno bezobrazni, nemilosrdni, bahati, pokvareni, devijantni, dijabolični, malodušni… Nije da sad nismo! Ali, začudo, uvijek smo bili odlični učenici!

I kao što spomenuh u uvodu u razred nam je upao papak koji nije mogao završit razred u tehničkoj pa je došao k nama u obrtničku. Bio nam je nov i nepoznat pa smo ga neko vrijeme promatrali k'o divlju životinju, a sve u ne bi li mu našli neku slabost da ga možemo zajebavati.

Potom smo ga nazvali Nensi! Pa smo ga odmah drugi dan počeli zajebavat kako ga doma stari veže za hidrofor i siluje u prkno, snima i objavljuje na internetu. To smo činili poprilično glasno i naprasito tako da svi znaju kako njega stari prči u podrumu. Njemu nije bilo ništa jasno! Nije bio ništa kriv, a mi smo ga uporno prcali!

I tako smo ga mi maltretirali besprekidno danima i nerijetko dovodili do suza. Danas navodno za to postoji i stručna riječ. A onda smo nakon nekih tri tjedna shvatili da lik šepa! Koja smo tek onda đubrad postali! To je strašno! Čudi me kako me svevišnji još nije zgromio ili nešto.

Onda su krenule priče o drvenoj nozi! Priče kako može rastavit i sastavit svoju nogu za 16 sekundi zavezanih očiju i još ubaciti okvir. Bilo je tu i priča kako mu je ta noga ustvari aluminijski spremnik u koji piša. Strašno! Jedna od najjačih mi je ona kako zapravo ima gumeno oko i staklenu nogu koja se razbije kad potrči.

Eto, sada znate i to kako sam ponekad jednostavno odvratan. Nadam se da vas nisam zgrozio previše! Kad se samo sjetim kakvo sam đubre bio! Joj! Nije da sada nisam đubre. Jesam, ali mnogo manje đubre nego nekada. Strašno! Danas kada se sjetimo toga tvrdimo jedan drugome da smo ga mi zapravo čeličali i pripremali za ovaj okrutan svijet.

Naravno, vjerujem da ćete me sada žestoko osuditi zbog takvog ismijavanja fizički ograničenim osobama, ali došlo mi je da vam kažem.

02 listopad 2007

Muda ili zabluda

by: dr. Zloba Spasoje

Okoš, bokoš, kokoš - prdla.
Vlatka Pokos - kokoš, cigla.
Ej, živote, ej.

Bog te grebo – ala žeže.
Što se plaše, kuda bježe?
A Hrvica je gej.

Ne sjedi zeko u kafani,
on alkoholičar je lječen.
Hoćemo li lupit porez -
na dobit njegov stečen?

Odgovara zeko –
jebo li ga brjeg.
Iz stranke se isključuju,
Dharma ili Greg.

Evo da se i ja malo okušam u pjesničkim vodama. Ovo je samo jedna od preko nekoliko pjesama koje pripremam za čitanke za drugi razred osnovne škole. Ova pjesama je posebno posvećena našem voljenom papi – Brenediktu 16 što se jasno osjeti kroz stihove.

Ova pjesma zapravo govori o jami u čijem se dnu nalaze krvave ciklame i ljudi ispali iz vagona koji očajnički tresu voćku, a baš netom je prestalo da kiši i sve to nadzire gavran što gleda sa visoka. Ustvari, to je ljubavna pjesma!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se