Marin

28 rujan 2007

Kakav je to miris? – pitala me svojim nježnim glasom

To ti je miris zime u mom kraju. Miris ugljena kako sagorijeva u pećima kod još samo rijetkih susjeda. – rukom sam pokazivao na niz kuća u daljini

Danas se svi većinom griju na plin i zbog toga zima više nije zima. Više nemam onaj poseban osjećaj da će padati snijeg kao nekada. Nekada sam točno znao kada će sniježiti. Samo bih uvečer prošetao cestom na koju se spustila gusta, hladna zimska magla izmiješana sa mirisima nagorjelog ugljena…

A hoće li večeras padati snijeg? – pitala me ne dopustivši mi da dovršim misao

Bojim se da neće! Prehladno je, a i nedostaje mi taj osjećaj…

Poslije sam je otpratio kući gdje smo se kratko pozdravili. Sutradan sam je otpratio na stanicu. Njezin vlak je polazio, a ona ga nije smjela propustiti. S roditeljima se vračala u Beli Manastir. Njezine roditelje je tamo čekao učiteljski posao. To je bilo zadnji put da sam je vidio.

Život je prolazio. On je takav, nemilosrdan! Pravila su ista za sve. Zašto bi za nas vrijedilo nešto drugo. Mi smo bili zaljubljeni klinci i na tome je ostalo. Neko vrijeme smo se dopisivali, a onda je počeo rat. Ipak sam je se sjetio svaki dan. Njezina baka Zoja je živjela malo niže kolodvora na kojem sam radio.

Jesen je tek počela, a ja se prisjećam zime. Pomalo čudno, zar ne. No, ona je kriva za to. Vratila se neki dan u moj kraj jer joj se baka jako razboljela. Nisam je ni prepoznao na kolodvoru sve dok mi ta žena sa tvoje male djece nije uputila pitanje.

A kakve su jeseni u tvome kraju? – pitala je pomalo sarkastično

Gledao sam u tu ženu koja je bila prelijepa ma da se vidjelo da je život nije štedio. Što sam je više gledao to mi se više pojavljivala slika djevojke koju sam nekada volio. Vraćala mi se slika djevojka koja je nekada zimovala u mom susjedstvu.

Eva… - je bilo sve što sam uspio izreći. Tresao sam se i pokušavao sabrati, a suze su mi navirale na oči

Ona se samo nasmijala i ispustila djevojčicu od dvije godine iz svog naručja do dječaka od 6. Pružila je ruke prema meni te sam je zagrlio. Uzeo sam njene kofere i s njom i dječicom sam krenuo uskom stazom do kuće njene bake. Tamo smo pričali o svemu dok su se dječica igrala oko bakina kreveta.

Pričala mi je kako je sretno razvedena, ali dalje žive zajedno jer nema kamo otići. Rekla mi je da me prepoznala jer se nisam ništa promijenio još od one '89. Jedino je primijetila da sam se malo udebljao. Onda sam ja njoj pričao kako živim sam otkako su mi oba roditelja umrla. Pričao sam joj kako sam se zamalo oženio, ali na kraju nisam. Pričao sam joj kako uživam u svojoj samoći. Čitam, radim, hranim ovo malo marve što imam…

Dugo, dugo smo pričali te noći. Bila je to hladna jesenska noć. Susjed je prvi puta te sezone zapalio svoju peć na ugljen. Ulicom se pronio miris hladnoće. Mene je uhvatila zima kada sam se sjetio svega dok sam hodao kući u kasnim satima. Obuzela me realnost. Po ne znam koji put sam se pitao zašto je moj život na pola prošao. Pitao sam se zašto ja nemam pun dvor dječice i suprugu. Zašto sam ja samotnjak?

Nekoliko dana kasnije baka Zoja je preminula. Bila je stara i bolesna. Eva se vratila u Beli Manastir i nikada je više nisam vidio. Njezin sinčić se zove Marin. Ja se zovem Marin.

Jubilarni

24 rujan 2007

Kada bi se netko od vas malo potrudio i zbrojio brojeve postova po mjesecima vjerojatno bi zaključio da je ovaj sada post, upravo ovaj pred vama, zapravo moj stoti objavljeni uradak, a ja sam još uvijek na slobodi. Tko bi rekao? Uspio sam dogurati tako daleko – živ!

Sve je počelo 10.02. ove godine i do danas se je uistinu mnogo stvari dogodilo. Što vezano uz moj život što nacionalno, a što globalno. Primjerice preminuo je Ivek Račan, a zamijenio ga je Zole Milanovć. U Iraku je poginulo more glupih Amerikanaca, Rusi su prijetili svijetu, Jadranko je pobijedio na regionalnom natjecanju u dizanju utega… Bilo je svega!

Bilo je burno i u mom privatnim životu. Zamijenio sam Meganea za Alfu, poševio sam Vesnu Pisarović, napunio sam 22 godine, poševio sam Vesnu Pisarović, bio sam u neformalnoj vezi neko izvjesno vrijeme, poševio sam Vesnu Pisarović, putem bloga sam upoznao more dobrih ljudi, poševio sam Vesnu Pisarović, opet nisam bio na godišnjem, poševio sam Vesnu Pisarović, i dalje nisam bio u plusu što se tiče bankovnog računa i naravno, poševio sam Vesnu Pisarović…

Ovaj moj mali skromni blog mi je s vremenom postao poprilično važan prozor u svijet. Svakodnevica! Mnogo toga sam saznao, naučio, pa čak i prezirao… S vremenom sam sklopio i ugovor o reklamiranju na svom blogu te sam do danas klikanjem na označene riječi zaradio 33,85 kuna. Čak se je netko odazvao na moj poziv na pomoć meni da imam te uplatio 10 kuna na moj privatan račun. Ovim putem se zahvaljujem toj osobi i pozivam sve ostale da se odazovu i pomognu u ovoj humanitarnoj akciji. Ipak je riječ o plemenitom cilju – riječ je o meni!

Sa tehničke strane moj blog izgleda nekako ovako:

- ukupno riječi na blogu – 11.197
- prosjek riječi po postu – 114, što bi reklo da pišem kratke postove
- do sada sam zaprimio 908 komentara
- prosjek komentara po postu je 9,2
- najviše komentara po postu – 34
- još uvijek imam 8 postova bez komentara, pa vas molim da to promijenite
- zabilježeno je i moje 1 pojavljivanje u Blogavaonici
- čak 3 puta do sada sam zasjeo na naslovnicu bloga

Sve u svemu ja sam zadovoljan svojom statistikom. Kada sam počinjao ni slutio nisam da bih mogao završiti na naslovnici niti da će neki moji uradci postati tako zamijećeni, a kamoli da bih mogao postati zamalo cool bloger. S vremenom sam doznao da bih završio i na listi cool blogera samo da imam zanimljiviji ili šareniji dizajn svoga bloga. Ako je šarenilo potrebno da postanem cool bloger onda ću radiji zauvijek biti zamalo cool jer ovaj blog sam pokrenuo upravo zbog svojih tekstova koji će i nadalje ostati u prvom planu na mom blogu.

A moram priznati da sam do sada objavio mnoga nečitljiva sranja. Sam sebi se ponekad čudim kako sam mogao nešto tako loše napisati. Ipak vjerujem da ima i nekoliko sasvim ok tekstova. Izdvojio bih nekoliko meni dragih tekstova s kojima sam jako zadovoljan. To su Pain in the ass iz veljače, u ožujku su to tekstovi ANAL Intruders i Sarmagedon, Pismo mrtve djevojke je moj izbor u travnju, u svibnju sam objavio Noći gorkog pelina koji je podijelio mišljenja, a smatram ga svojim najboljim tekstom. Lipanj i srpanj nisu bili moji najbolji mjeseci. Jedino je možda Cuore Sportivo vrijedan spomena, a u kolovozu mi je definitivno najbolji tekst Portugal. To je ipak samo moje mišljenje i volio bih znati što vi mislite o pojedinim tekstovima. Što vam se sviđa, a što ne? Koji su vam najdraži tekstovi i takve stvari.

Ne smijem nikako zaboraviti i da sam dosada uvrijedio jako puno ljudi, ali me začudo nitko nije tužio ili nešto slično. Puno puta sam spomenuo seronje iz vrha hdz-ja, sve ostale hadezejovce, Tuđmana, Mesića, Željku Antunović, PGS, HSLS, Rajka Dujmića, Elia Piska, svih 9 Slovenaca, cigane iliti ga Španjolce, Bozanića, sve pape zadnjih 20 godina, crnce i ne znam više koga sve ne. Nemam se namjeru pravdati bilo kome ili ispričavati. Svatko koga sam ja spomenuo je sigurno zaslužio da ga spomenem. Ako se netko možda i uvrijedio – nabijem ga!

Evo to je uglavnom sve vezano uz moj blog. O meni već podosta toga znate jer često spomenem nešto o sebi u tekstovima. Moje golišave fotke i dalje možete naručiti preko adrese ordinacije koja je i dalje dr.zloba.spasoje@gmail.com. Trenutno nemamo tapeta na lageru. Sve su razgrabile napaljene babe. To je to! Sljedeći ovakav iscrpan izvještaj vas očekuje za moj tisućiti post. Do tada, dihtali vam spojevi!

Možda bi bilo dobro i spomenuti da sam do sada izgubio samo jednu pacijenticu u svojoj 7-mjesečnoj avanturi. Prilikom redovitog vodoinstalatersko-ginekološkog pregleda sam zario svoju alatku u jednu krivu rupicu dotične pacijentice i odmah kraj suradnje. Pokupila je karton i otišla drugom doktoru. Ljudski je griješiti, zar ne?

Iznad zakona

20 rujan 2007

Čovjek se u službi naguta svakojakih sranja. Doslovno! S vremenom se naučiš nositi sa svime. Sve ti postane ravno. Osim jedne stvari! Ne postoji udžbenik niti pravilo koje bi ti moglo pomoći da preboliš gubitak partnera. A baš to se dogodilo meni…

Boško i ja smo postali prijatelji već na prvoj godini vodoinstalaterske akademije. Nebrojno mnogo puta smo jedan drugog izvlačili iz sranja u koja smo upadali. Doslovno! Ništa nas nije moglo zaustaviti! Nije bilo tog začepljenja koje mi nismo mogli odčepiti. Nije bilo tog navoja kojeg nismo mogli zadihtat. I prije nego bih ja rekao kudjelja on ju je već namatao na navoj.

Zbog toga smo i zaposleni u istoj vodoopskrbnoj stanici. Kao partneri! Dodijelili su nam vozilo i krenuli smo u rješavanje najtežih slučajeva. Išlo nam je dobro! Postali smo strah i trepet ulice. Mi smo živjeli za tu značku koju smo nosili na reveru.

No s vremenom smo stali na žulj mnogima koji su voljeli obilaziti zakon. Mnogi komunalni redari su udaljeni sa radnih mjesta zbog nas. A mi nismo štedjeli nikoga. Posebno se sjećam slučaja braće Ferreli. Boško i ja smo radili mjesecima na tom slučaju. Gadovi su vračali vodomjere u nazad pod pokroviteljstvom stanovitih moćnika. Taman smo bili nadomak tome da razotkrijemo i uhitimo sve dilere i nelegalne distributere pitke vode kada se dogodila tragedija.

Kapetan me nazvao u ranim jutarnjim satima i rekao da se Bošku dogodila tragedija. Hitro sam odjurio do njegovog stana. Nisam mogao ništa poduzeti. Boško je bio mrtav! Dežurna ekipa je utvrdila da je riječ o nesretnom slučaju. Za vrijeme kupanja u kadu mu je upao upaljeni fen za kosu. I mikrovalna! I veliki plazma televizor! A vjerujem da je pomoglo i to što je imao svezane ruke i prerezan grkljan.

Nisam se mirio s time da je riječ o nesreći. Sve mi je to smrdjelo na zavjeru! Kapetan me htio udaljiti sa slučaja i poslati na godišnji, ali nisam mu dozvolio. Bacio sam se na rješavanje tog slučaja. Morao sam osvetiti Boška. Moja sumnja je bila bačena na braću Ferreli. Nekoliko dana kasnije sam odjurio k njim i u obojicu ispalio po nekoliko stotina hitaca. Opirali su se uhićenju. Tamo sam našao dokaze koji su upućivali da su oni krivi za veliku nestašicu vode '99. i ubojstvo Boška. Slučaj je bio riješen!

Po prvi puta sam riješio slučaj bez Boška. Bilo mi je čudno i neobično. Nitko mi nije čuvao leđa. Kapetan me tada suspendirao zbog prekomjerne upotrebe sile i tucet mrtvih osoba. Vratio sam mu oružje i značku. Povukao sam se iz postrojbi. Nisam mogao podnijeti činjenicu što nisam nikako mogao pomoći Bošku te večeri. Da sam se barem javio na mobitel… Od tada više nikada nisam ubio ni jednog čovjeka. Do danas!

VN Belgije

17 rujan 2007

Jučer sam, naravno, gledao utrku formule 1. Bio sam oduševljen! Bila je to super utrka. Točno po mom ukusu. Ustvari cijeli vikend je bio odličan za mene. Pretjecanja, pobjeda moje favorizirane momčadi i atraktivna staza. Ma sve je štimalo!

Baš zbog te atraktivnosti staze u Belgiji sam odlučio postaviti sebi cilj. Odlučio sam sljedeće godine otići u Spa-Francorchamps na grand prix vikend bez obzira na sve. I, držite me za riječ, otići ću tamo.

Već ove godine sam gledao kako stoje cijene aranžmana i uvidio sam da to i nije tako jeftin zahvat pa ću stoga već sada početi štedjeti. Ne bih li uspio namaći sredstva potrebna za posjet stazi.

Nije tajna da sam veliki fan svijeta formule 1 i zato toliko često pišem o njoj. No, ta staza zauzima posebno mjesto u mom srcu. Jednostavno sam fasciniran njome. Sada ću zvučati kao Blažićko, ali to je stvarno prava vozačka staza. Ima sve što treba imati! Puno brzih ravnih dijelova, fenomenalan prvi zavoj, pa onaj prekrasni Eau rouge - kojim bih se tako volio provesti, Blanchimont zavoj me također fascinira, pa ta šuma kroz koju se proteže svih 7 kilometara… Ma prekrasno!

Idem tamo sljedeće godine i jedino me nuklearni rat može omesti u toj nakani. Ako treba neću gablecovat do sljedeće sezone samo da odem. Kako ću stići tamo je sporedna stvar glavno da se nađem u Belgiji. Još ako uspijem prošetati po stazi…

Bozaniću, pizdin dime…

13 rujan 2007

Ne pratim baš nešto posebno ovog "Velikog brata". Gledao sam samo prvu epizodu kad je moje gore list pokazao kako se diže para! Poslije su se zaredali svakojaki imbecili pa je taj show izgubio svaki smisao.

No, nisam mogao da ne primijetim onog tur-operatora. Deklariranog! Kao onda je bolje! Onda je u redu da djeca gledaju. Da dobiju poruku kako je loše psovati, ali je sasvim u redu primat klebana rektalno! Pa gdje je Kaptol? Zašto je reakcija izostala? Ja sam se stvarno nadao nekom linču i spaljivanju kuće velikog bate kad ono mahuna!

Iskreno, boli me kurac kakvo je čije vjersko, seksualno ili ino opredjeljenje. Dok god ga meni nitko ne pokuša uvalit s leđa nemam ništa protiv pederčina. Ali žao mi je što nema neke zajebancije na relaciji Kaptol – Donji Šestanovac ili gdje se već nalazi taj kućerak velikog burazera.

Bozaniću, Bozaniću… Pizdin dime! Razočarao si me malo. Ja sam mislio da ćeš povest kakav krvavi rat protiv nedoličnih. Takve stvari se događaju tu pod tvojim nosom, a ti ništa. Šta ti gledaš svako večer? Pro 7? Strašno!

Kratko i jasno

11 rujan 2007

Ne pišem baš mnogo ovih dana samo zato što sam i dalje u šoku. Ono što se dogodilo u nedjelju neću moći tako lako preboljeti. To što se dogodilo će ostaviti traga zauvijek. Evo, danas je utorak, a ja i dalje patim i tugujem. Kročim svijetom svježe neobrijan sa tužnim, tupim pogledom.

A volio sam je! Uistinu sam je volio. Poznanici koji me znaju mogu posvjedočiti sa kolikim žarom sam nekada pričao o njoj. Sada, nakon toga više ništa neće biti isto. Moje srce nikada više neće moći voljeti neku drugu kao što je voljelo nju. A ona… Ona će zauvijek ostati velika rana. Sjetit ću se toga kad god je pogledam.

Jednostavno ne mogu vjerovati da se takvo nešto moglo dogoditi. Barem ne na Monzi! Bilo gdje Bože samo ne na Monzi! Nikada neću moći preboljeti činjenicu da je Hamilton tako lako uzeo mjeru pijanom Fincu. Nisam već dugo tako plakao… Prvo Massa potrga svoj bolid, a onda smeđi sin Formule 1 tako uzme mjeru Fincu! Tužan dan. A i taj blesavi Todt! On da bolida u ruke vozaču iz trećega svijeta koji ne zna što drugo nego ga potrgati. I još povrh svega onaj španjolski cigan pobjedi.

Zašto Bože? Zašto mi to činiš? Ti smrade uživaš dok ja izvodim scenu Mela Gibsona iz Smrtonosnog oružja 1 (ona scena sa žvaljenjem pištolja), jel da? Sumnjam da ću se ikad više moći oporaviti od ovoga. Okrenut ću se alkoholu i drogama na recept i tako odgurati ostatak svojih dana. Nema mi druge! Tako se znači osjećaju PTSP-ovci!

Uvertira u čemer, tugu i jad

07 rujan 2007

Opet je na pomolu tragedija u ovim našim, sve samo ne, mirnim krajevima. Sve glasnije i glasnije se najavljuje. Što je najgore ovu tragedije je nemoguće izbjeći ili spriječiti jer kao što poslije noći uvijek dolazi dan tako svake 4 godine dolaze parlamentarni izbori. Koji sami po sebi i nisu toliko strašni. To je samo jedan dan. Odeš na biralište, zaokružiš, zajebeš se, ubaciš u kutiju, sretneš možda i neke susjede koje nisi dugo vidio i to je to. Razlog više da se makneš iz kuće!

Strašna je predizborna kampanja! Tragična štoviše. Ogromne, ali stvarno ogromne svote se troše na promociju političkih opcija koje su ionako uvijek iste. Vuk mijenja dlaku, ali ćud nikada! Istina, bilo je nekih pokušaja. Osnivale su se neke nove političke opcije, kao svježe i drukčije, zamotane u zastave nekih drugih boja. Ali, opet, ljudi koji nose te zastave su isti oni koji su na političkoj sceni već godinama. Svi otprije poznati!

Najviše će u ovoj dugoj predizbornoj kampanji nastradati narod. Narod pritisnut kreditima i velikim dugovima kod banaka čiji su vlasnici mahom stranci. Prosječan građanin koji ne živi nego samo preživljava jedinu zabavu i razbibrigu poslije posla nalazi u televiziji, a sada će ona postati glavno sredstvo za promociju "novih" ideja koje već godinama nitko ne uspijeva realizirati. Kako to?

Uložiti milijune u tv reklame i zagaditi i onako loše tv kanale prepune repriza, a onda ne napraviti ništa. Samo prebacivati iz šupljeg u prazno i izdržavati mandat. Priznajem da ova država ima mnogo problema. Imali smo rat, privatizaciju, a tu su i repovi koji se povlače još od nekadašnje Jugoslavije. Vjerujem da bi se i svjetski lideri dobrano namučili sa lijepom našom dok je ne bi izveli na pravi put. Naravno, nije sve tako crno! Ima tu i poneka siva točka. Dobili smo nedovršene autoceste. I to stotine kilometara njih. Ipak mislim da se ne bi smjeli oslanjati baš toliko na turizam.

Predizborna kampanja je velikim djelom nepotrebna. Vjerujem da svaki imalo normalan građanin već odavno zna kome će pokloniti svoj glas. Uvijek ima onih koji će zbog nekog koncerta dati svoj glas nekome, ali moraju li baš ti glasovi odlučivati kamo će ova država ići sljedećih godina? Ne bi li možda bilo djelotvornije taj trud uložen u lov svakog glasa uložiti u boljitak ove države i zaslužiti vlast djelima? Tako bi se sljedeći izbori dočekali puno mirnije i uz manji trošak. Bili smo dobri, narod nam vjeruje, ostat ćemo na vlast. Nije narod glup! Narod i vidi i osjeća tko što kako radi za nas, a ne za sebe.

Kad se napokon promjeni stav prema vladanju državom možda dođe do nekih važnijih i vidljivih promjena. Možda! Ne znam… Znam samo da nas očekuje dugih 2 i pol mjeseca. Ispunjenih lažnim osmjesima i obećanjima koja kao nasljeđa preživljavaju od izbora do izbora. Stvarno ne znam… Ima nekih novih lica na političkoj sceni ove godine. Možda se nešto pomakne. Ipak, sretno nam bilo!

Selidba ili nešto alternativno

03 rujan 2007

Ovaj vikend mi je došlo da se odselim. I to ne samo zato što su mi starci nabacali stvari u vreću za smeće i rekli da se izgubim. Doduše ja sam to shvatio kao šalu u kojoj su oni, začudo, ustrajali satima. Hm? Možda bih trebao potražiti kakvu skrivenu poruku u toj njihovoj 36-satnoj gesti?!

Jednostavno mi je bilo dosadno doma. Moje malo selo je prvo selo do Bjelovara što ga tehnički čini predgrađem, ali i dalje je selo. Ima i tu zabave, ali te stvari brzo dosade. Pijanci koji se prekreću traktorima, djed Dule koji, mimogrede, ima 176 godina, ali i dalje puca na poštara – redovito, čopor novo nadošlih Bosanaca koji se smiju dok vide vodu koja curi iz pipe… Ali glavno da imaju ADZ naljepnice na golfovima!

Sve je to ok, ali zadnje vrijeme trebam nešto više. Birtije koje rade praktički stalno i u koje se ne moram bojati ući da mi netko ne spraši dvocijevku ili trgovine koje rade non-stop i isplaćuju plaću svojim djelatnicama od 1.500,00 kn samo da bih ja mogao kupiti paštetu u 3 ujutro. Treba mi akcije! Glupo zvuči, ali nisam bio pošteno vani od Uskrsa! Ne da mi se ići autom jer je to onda jedan teret na koji moram paziti. I na miliciju naravno moram paziti! Ne znam zašto im smeta moja tetovaža A.C.A.B.? trebalo je pisati AC/DC, ali jebi ga…

A da sam slučajno negdje u gradu! To bi bilo ludilo! Cijeli dan bi bauljao po stanu u boxama sa pivom u ruci i cigarom u čvaljama, a onda bi se takav samo spustio do prve birtije i samo nastavio piti. Naravno, obuo bih papuče. To bi bio život, a ne ovo! Mislim, mogu ja i ovako doma raditi te spomenute stvari ali moji me nešto čudno gledaju kada ih probudim oko ponoći u boxama. Sa cigarom u čvaljama, pivom ispod jedne ruke, a ispod druge ploča za Monopoly.

Moram se odseliti svakako! Ili možda naći druge roditelje. Neke koji se drogiraju i puno piju! Da se možda dam na posvajanje? Hm? Mislim da bi ipak bilo jednostavnije iznajmiti stan i još možda naći neke cimere da mi ne bude dosadno. Savršeni kandidati bi bili ženskog spola. Recimo dvije ženske devijantnog ponašanja koje bi plaćale sve trećine stanarine i po mogućnosti hranu i sve ostale troškove i mene doživljavale kao svog Boga. E to bi bio život!

Ovaj plan za razliku od svih ostalih koje sam do sada osmislio bi morao nekako zaživjeti. Čini mi se da ne tražim previše! Dvoetažni stančić od 80-ak kvadrata, sa 2 balkona i nekoliko kupaonica te, recimo, dvije trebe koje bi me uzdržavale. Sasvim realno, zar ne?! Dakle, ako ima zainteresiranih treba s kojima bih mogao provesti ovaj odličan plan, a koje uživaju u zvukovima probavnih smetnji neka se slobodno jave. Dogovorit ćemo se već nekako…

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se