Mentalni godišnji

29 kolovoz 2007

Da vas ne zajebavam previše priznat ću vam kako stoje stvari. Ovako! Danas mi se jednostavno ne da pisat post. Ne da mi se i gotovo! Dobro, danas mi se generalno ništa ne da. Je ludnica na poslu i sve to, ali mogao bih naći vremena za neku priču. Ali tako mi se ne da… Lijen sam!

Čak sam jutros i smišljao o čemu ću danas pisati. Tema ima, ali nema ih tko staviti na papir. Mogao sam vam pisati o svojim višesatnim jutarnjim erekcijama ili o tome kako sam imao 2 iz glazbenog u osnovnoj ili čak o tome kako planiram otvoriti svoju kinesku trafiku. Čak sam smislio i marketinški plan za proboj na tržište. Šrot roba na kile! Neviđeno!

Ali nije mi se dalo pisati o ničemu navedenom tako da je papir ostao prazan, a vi zakinuti za more mojih budalaština. (sad se vi morate praviti kao da ste tužni zbog toga) Eto, sad sam si naručio ćevape s extra puno luka i to je to! Pustite me da guštam… Mozak off!

Ponedjeljak

27 kolovoz 2007

Vikend je bio tako dobar za mene zbog svega navedenog u prošlom postu, a onda je došao ovaj dan. Kao što uvijek dolazi. Najavljeno, a opet tako pokvareno i samouvjereno.

Tek sada na kraju radnog vremena sam uspio uhvatiti nešto vremena da sjednem na miru, da gablecujem sa velikim zaostatkom, da bez žurbe napišem kako mnogo ne volim ovaj dan… A stvarno ga ne volim!

Svaki ponedjeljak je takav kod mene. Žurba, kaos i panika uzmu zamaha i rade što im volja. Već par stotina puta sam rekao da ću napokon ovladati sudbinom i učiniti taj ponedjeljak što bezbolnijim, ali opet ništa. Opet na kraju radnog dana moram priznati da sam izgubio. Umjesto da ja napokon pobijedim ponedjeljak on je opet pobijedio mene.

Ali neće uvijek biti tako! Ambrozija se kosi, bolesti se liječe, požari se gase… Pobijediti ću ja tebe šugavi dane! Kad-tad!

Sveto Oktanovo

25 kolovoz 2007

Nakon 3 beskonačna tjedna nemira danas mi se opet vraća mir. Napokon započinje moja svetkovina i život ponovno dobiva smisao. Vraća se nakon ljetne stanke meni tako draga i mila stvar – oktanski cirkus Formule 1!

Čim dovršim ovaj tekst gasim mašineriju, jurim kući i zauzimam položaj za gledanje kvalifikacijskog treninga. Cijeli tjedan sam vršio visinske pripreme. Doslovno! Kuhinja mi je u prizemlju, a odaje u potkrovlju.

Neki dan sam složio sendvič uz koji sam priložio i šalicu mlijeka (čitaj pive) za samo 40 sekundi. Što mi je trenutno najbolji rezultat. Naravno to sam postigao u idealnim uvjetima. Bez ikakvih ometanja od strane ukućana. Zato ću danas uvesti restrikcije kretanja koje će trajati do sutra poslijepodne. Reklame za vrijeme prijenosa su nužne pa ih valja što bolje iskoristiti!

Sutra imam buđenje u 08:00 i odmah krećem sa pripremama za gledanje trke. Snimku kvalifikacijskog treninga ću pogledati samo ako bude potrebno. Sve mora biti spremno do 12:00 jer onda krećem sa odbrojavanjem minuta do utrke.

Jedva čekam! Uf! Nadam se samo da će biti zanimljivo. Ustvari hoće, biti će zanimljivo. Ne može biti loše ipak je riječ o Formuli 1. Staza u Turskoj omogućava puno pretjecanja te se nadam, usrdno, da će ih uistinu biti. To je ono najvažnije, borba na stazi!

Jučer sam pozorno promatrao vremena na slobodnim treninzima koji, naravno, ništa ne znače i imam već svoja predviđanja vezana uz rasplet oko podjele bodova na sutrašnjoj utrci. Neću vas sada njima zamarati. Glavno je da trka bude zanimljiva i uzbudljiva. Nije važno tko pobjeđuje samo neka je to Ferrari!

To je to od mene! Čitamo se možda već u ponedjeljak. Ovaj vikend me, vjerujte mi, nećete trebati. Nema se što tako važno dogoditi da bi me odvukli od tv prijamnika ovog vikenda! Ne zanima me čak ni seks, droga, alkohol… Ništa! Pozdrav i sve najbolje za najveći blagdan među ljudima, Sveto Oktanovo!

Zvjeromatic

23 kolovoz 2007

U ulici iza moje nalazi se trgovina mopedima. I to ne bilo kakvih šugavih kineskih skuterčića već rasnih mopeda slovenskog proizvođača Tomos. Svaki dan prolazim tuda i gledam te rasne mopede koji se komotno mogu nazivati i motociklima. APN-6, Alpina-6, Youngster, i nekoliko verzija legendarnog automatica. Ah…

Sjećam se vremena kada su Tomosi značili nešto. Kada se status u društvu određivao po tome koji model Tomosa furaš. Bilo je to mnogo prije ove ere skuterčića po veoma pristupačnim cijenama! Pas mater… Mada se i danas Tomosi prodaju nema više onog osjećaja u zraku… Osjećaja da krotiš neman sa nepunih 50 ccm. A da se prodaju uvjeravam se svaki dan. Uglavnom ih kupuju nostalgičari.

Baš sam se neki dan zatekao ispred te trgovine u trenutku kada je neki djedo brojao pare. Silnih 7 tisuća kuna! Sačekao sam da vidim kako izgleda primopredaja. Djed sav ushićen spusti svog novog APN-6 po dasci iz trgovine na ulicu, sjedne na njega, stavi svoju poluintegralnu kacigu na glavu – model iz '69.-te, sagne se da otvori gorivo na pipici sa desne strane, zakurbla ga, tapne nogom po mjenjaču da ga ubaci u prvu i ode u suton, punim gasom prema boljim vremenima…

Dok Tomose danas kupuju nostalgičari ja sam svojevremeno bio Tomos tragičar. Moji mi nikako ni za živu glavu nisu dozvolili da se vozam na mopedima ili ne daj Bože motorima. Iz nekog samo njima poznatog straha sve takve stvari su mi branili. Otac je nekada imao gar crnog APN-4, ali ga je prodao čim sam stasao toliko da ga mogu zakurblat. Negdje oko 5 ili 6 razreda sam imao 600 maraka koje sam skupljao valjda stoljećima. Nanišanio sam jednog problematica, ali ne!

Netko je uložio veto na moju odluku da kupim zvjeromatica i tako je ostalo na tome. Ovisio sam o dobroj volji frendova koji bi mi ponekad dali neki đir. A sjećam se kako su samo pičke padale kad su ovi stariji frajeri dotjerali svoje APN-e pred školu. Šta pičke, ja sam padao! Ovaj jedan Krešo… Imao je plavu 6-icu sa plastičnim rezervoarom i plišanim banana sicem. Jebo te, taj je pol mog razreda zbario!

I kad su mi moji već sve zabranili u osnovnoj školi ja sam ipak malo kasnije nabavio bike. Točnije sa 18 godina! Nabavio sam legendarnog Tomosa model TRX kojeg mnogi zamjenjuju sa Torija. I onda sam tek shvatio zašto su mi moji sve opasno strogo branili! Čim sam sastavio i upalio TRX-a odmah sam ga digo na zadnjaka i to nastavio raditi dokle god sam ga imao. To je naravno rezultiralo mnogim bezopasnim padovima i nezamislivim veseljem. Bogac TRX je tužno skončao. Posudio sam ga bratiću čija baba ga je dala Ciganima drugi dan. Pas mater… Imali smo planove!

Danas su Tomosovi modeli predmet izrugivanja, a vjerojatno jako malo ljudi zna da je Tomos svojevremeno harao europskim, a nešto manje i svjetskim prvenstvima. Ozbiljno! Krajem '60.-ih, '70.-ih i prvom polovicom '80.-ih su bili pojam na pistama. Tomos je tada bio uz bok, ako ne i za prsa ispred, svih vodećih proizvođača motocikala današnjice. Tvornica Tomos je čak imala i vlastiti tunel za ispitivanje aerodinamike, kao i za to vrijeme izuzetno dobro opremljenu tvorničku ekipu. Ono vrijeme najnapredniju u Europi. No, ponestalo je novaca i razvoj Tomosovih motocikala je stao i dan danas je na istom nivou kao i prije 30-ak godina. A pogledajte samo gdje su danas, recimo, Honda ili Yamaha, a nekada su gledale u leđa Tomosima.

Postojao je i jedan Tomos model D koji je imao više verzija. Mislim da je D5 ili D6 zadnji. Nisam siguran! Uglavnom, riječ je o motociklu koji ima oko 40-ak kila i samo nešto malo više kubičnih centimetra, a razvijao je čak do 200 km/h! Taj izuzetno rijedak motocikl se smatra draguljem tehnike među poznavaocima i sakupljačima old timera. Sjetite se toga vi pokvareni tinajđeri prije nego li se bacite u očaj popraćen suzama što ste za krizmu dobili automatica umjesto tako željenog skutera.

Budimo realni

20 kolovoz 2007

Ovaj vikend sam vidio jedan prizor koji mi je bio jako poznat. Vidio sam nešto što se već zasigurno odvilo nekada davno. Nešto kao deja vu! U jednom od prekrasnih bjelovarskih parkova, dok sam lizao slaju i mamio maloljetnice bombonima skrivenim u svojem džepu, spazih dječačića kako se igra…

Prije nego pomislite svašta o mojoj seksualnosti dodao bih da je riječ o parku kamo mnogi roditelji dovode svoj pomladak. Imaju ljulje i tobić, e! Zato sam baš i uočio tog mališu. Isticao se po mnogo čemu. Najviše me se dojmio njegov način igre. Nije se igrao s drugom djecom već sam. I to na veoma specifičan način.

Sva ostala djeca su se igrala lovice, skrivača, bacanja kamenja po autima, sruši babu s hodalice… I sve takve dječje bezbrižne igre! I svodi se na to da čega god da su se igrala ta preuhranjena djeca cilj im je uvijek bio isti. Biti prvi, biti najbrži, biti najjači… Svoj dječici cilj je bio biti pobjednik.

Osim toga zbunjenog dječačića! On je trčkarao sam naokolo stvarajući zvukove auta ili tako nečega. Evidentno je bila neka trka u pitanju. A ono što je govorio me i ponukalo da napišem ovaj post. Svako malo je izvikivao na kojoj se poziciji nalazi. Kad sam primijetio tu njegovu čudnovati igru nalazio se na drugom mjestu.

- Brrrrm, prestižem prvoga! Brrrrm, prvi sam! Još malo do pobjede! Brrrrm, drugi me prestiže. Brrrrm, nema veze drugi sam! Brrrrm, još jedan me prestiže. I kraj! Nema veze bar sam treći!

Tako nekako je tekao njegov dijalog sa samim sobom. Potom je otišao prema svome ocu i napustio park zajedno s njim i ostavio mene zatečenog. Jako!

Ne znam jesam li dobro opisao što se dogodilo i jeste li me možda razumjeli pa ću pojasniti malo. Klinac se igrao utrkivanja sam sa sobom i završio je na trećem mjestu. Kužite, sam se igra i završi na trećem mjestu. Hm? I na kraju je zadovoljan napustio park. Valjda mu je bila dobra trka ili nešto.

A cijela ta zgoda iz parka me zaintrigirala zbog toga što sam ja bio takav klinac. U mojim igrama nikada nije bilo puno nerealnosti. Znao sam se često igrati nindže i popušit batina, a da sam se igrao sam sa sobom. Sjećam se da sam se puno puta igrao vozača formule 1 koji izleti i pogine. Ili ostane bez noge!

Nisam se mnogo promijenio kako sam odrastao. Uspio sam nekako prilagoditi i primijeniti taj način igranja na stvarni život. Možda nije pohvalno, ali ja nisam jedan od onih što će često ići linijom težeg otpora. Mislim, idem ako moram. Ali ako ne moram, kud ćeš bolje! Uglavnom, nemam prevelika očekivanja. Ako mi život štogod donese, dobro. Ako ne, jebi ga nisam imao sreće. Šta sad?!

Možda nije pošteno, ali svi moji poznanici koji su se uvijek trudili i mučili više nego što je bilo potrebno su sada uglavnom u dubokim govnima i nisu baš mnogo postigli u životu. Uvijek postoje iznimke, naravno. Ne bi bilo ni pošteno reći da sam ja bogzna kako uspio u životu, ali ide mi poprilično dobro.

Vozim dobar auto, žene me opsjedaju, kao, uredski sam štakor, imam mnogo prostora za zabušavanje, a to je ono što mi paše! Istina, nemam novaca nikada. A mogao bih imati da malo zatvorim pipu, ali to onda nije to. Mogao bih ja mogao malo i zaraditi sa strane, ali ni to mi se posebno ne da. Mogu ja preživjeti i sa ovo malo što imam.

Ne bih htio izazivati sreću, ali kao da sam imun na neka teška sranja. Uvijek se nekako stvari postave na svoje mjesto i bez moje intervencije. Kao da netko negdje tjera vodu na moj mlin. Neki veliki vodoinstalater na nebu je ugradio neku cijev samo za moj mlin.

A tako nešto mi je rekla i jedna Ciganka kad sam bio mali. Rekla mi je da nikad nije srela nekoga tko će imati toliko sreće kao što je meni namijenjeno. Rekla je i neke druge stvari koje je mahom pogodila. Što me malo i brine. Jer rekla mi je da ću se oženiti u 24-toj godini života. Pas mater…

A i to ako se dogodi pa što?! Nije kraj svijeta. Valjda tako mora biti. Budimo realni, tko sam ja da prkosim kozmosu? Nekako ću se već i iz toga izvući ili ću i to iskoristiti u svoju korist. Znate ono: kad vam život da limun…

Pad napona

16 kolovoz 2007

Evo i mene napokon! Opet su mi se neke stvari ispriječile na putu do objave nekog posta ili nečeg sličnog. Možda riječ ispriječile i nije najbolji termin za opis mog statusa. Možda bi bolje pristajala riječ sjebale!

Reći ću vam što mi se dogodilo! U ponedjeljak ujutro ja radim svoje poslove kao i uvijek. Kad ono nestane svijetla u uredu! Gledam ja zbunjeno, kad eto ti svijetla nazad. Možda samo par sekundi nije bilo napona. Da, napona! Jer struje uvijek ima. Nema napona! Ej! Valjda ja kao elektromehaničar znam.

Nisam se previše uzbuđivao zbog tog pada napona. Rade ulicu tu ispred mog ureda pa su vjerojatno zapeli za neki kabel ili nešto. Događa se češće nego inače ovih dana. Ništa uznemiravajuće. Kad ono mahuna! Prdno mi kompjuter! Jebo sam se cijeli dan da ga osposobim, ali ništa. drugi dan sam ga nekako uspio podići u sigurnosnom režimu što je dalje dovelo do krajnjeg rješenja, odnosno popravka.

Naravno, tek danas je vraćeno sve u normalu tako da sam izgubio skoro cijeli tjedan i jako puno kose. A uistinu sam imao puno priča u glavi. Recimo za vikend sam bio u svatovima. Svatovi – preskupo ulaganje u ono što neće trajati duže od nekoliko godina!

Bio sam pozvan kao pratnja tako da nisam imao apsolutno nikakve rodbinske niti ine obaveze prema tamo zateknutim spodobama. Jebeno! Odlično sam se zabavio premda sam se bojao ići na taj event. Skoro sam u zadnji tren i odustao!

Nakon dugo vremena sam se oblio gemištima i naplesao sam se k'o manijak. Čak sam plesao s nekim likom pačji ples, ali nemojmo o tome… A kad se lovila podvezica morali su potencijalni muži zadići nogavicu da se po dlakavosti potkoljenice utvrdi tko je najveći muž. Glatko sam pobijedio! Čak je netko od zapanjenih doviknuo: Gle majmuna!

Vikend mi je kao što vidite bio jako sadržajan. Ponedjeljak i utorak su zato bili u kurcu. Bio sam živčan, ljut, nadrkan… Ne znam šta bih napravio da sam izgubio sve te podatke koje unosim cijele godine. Pa jaja bi si odrezao! Jebalo ih rovanje! Već dva mjeseca tu ruju i zajebavaju.

Jučer sam bio lijen do bola. Žao mi je zraka što sam ga potrošio. Nisam radio apsolutno ništa! Ležao sam k'o trut cijeli dan. Onda sam skoknuo do bratića gdje sam skupa s njim ležao k'o trut i blejao u tv. Sudac Gejski je legenda!

Danas se zato sve vraća u normalu. Radimo dalje ispočetka, planiram smisliti neke nove pričice, poslati par prijetećih mail-ova… I tako sve po starome. Da, sad sam se tek sjetio! Danas mi sestra ima rođendan. 17! Možda me njezini kompići prime u škvadru…

Kofein rush

11 kolovoz 2007

U početku je sve išlo dobro, a onda je stalo! Mislim na ove svoje sponzore! Konačno sam počeo zarađivati na svojim budalaštinama i onda mi oni zatvore pipu. Pas mater! Bez ikakve obavijesti ili najave. Tako da uopće ne znam što sam skrivio.

Ako je to zbog onih slika sa dočeka 2005. na kojima sam u vrućem zagrljaju Željke Antunović, recite mi tako. Nemojte me tako držat u neznanju! To je bila samo prijateljska zabava… Sve mi je bilo uredno plaćeno!

Baš mi je zanimljivo jutro poslije noći sa 2 prospavana sata sa 3 kave na prazan želudac! Mozak mi radi 300 na sat. Sve znam i sve mogu! Milijun stvari mi se mota po glavi. Ludilo! Dok se ne srušim u komu i prespavam vikend. Uglavnom, idem dalje nešto raditi. Spužva Bob Skockani je završio…

Portugal

09 kolovoz 2007

- Šta radiš to?
- Šta te boli briga! – sjevne jedan šamar
- Pito sam te šta radiš? – kaže sa rukom u zraku spremnom za šamar
- Jebem radoznale i slažem na hrpu? – i počne me udarati po glavi

Nakon nekoliko trenutaka sjedio sam na svoj strani sobe, pognute glave, i čekao. Tada se čovjek okrene prema meni.

- Zašto si tako tvrdoglav? Samo ćeš zaradit nepotrebne batine, a na kraju ćemo te bacit s palube. Meni te se jednostavno ne da više tući.
- A koji bi ja kurac trebo sad?
- Znaš ti jako dobro što trebamo od tebe! Samo jedan razgovor!
- A 'ko mi garantira sigurnost poslije toga navodnog razgovora! – žvakao sam glasno svoju žvakaću i frajerski, nateklih očiju, gledao u čovjeka
- Ja ti jamčim da ti se ništa neće dogoditi. Dajem ti svoju riječ kao prvi časnik!

Na tren je nastao muk. Iza njega kroz vrata virio je neki zastavnik koji je držao stražu. Zanimalo ga je što slijedi.

- Znam da sereš! I ne vjerujem ti ni riječi! Nakon svih sranja koja si do sad napravio poprilično teško mi je tebi vjerovati.
- Ja sam radio samo ono što sam morao! Ti također znaš koji su propisi za takve situacije. Ti… Ti bi postupio vjerojatno kao i ja!
- Nikada! – povičem i pljunem na njega – Ti nisi časnik! Ti si sramota za uniformu! Da! Propisi postoje i tu su da ih razumije čovjek, ali ti nisi čovjek! Ti si jebena životinja!

Zadnje čega se sjećam je bilo njegovo zamahivanje rukom u kojoj je držao pištolj, bol i samo mrak!

Probudio sam se na palubi, ruku zavezanih na leđima. Prvo što sam vidio je bila noć oko mene. Sva vanjska rasvjeta je bila ugašena, a u daljini se vidio Portugal. Tada pucanj iz pištolja prekine tišinu. U bljesku sam vidio kako neki od časnika ustrijeljen u potiljak pada u vodu.

Kapetan je ponosno prilazio rubu palube namještajući svoju kapu. Pomorska tradicija mu nije dopuštala da pokaže strah.

- Mladiću, ovo neće proći nekažnjeno! Za svako zlo postoji sud, ako ne zemaljski onda onaj svevišnji! – rekao je poprilično smireno

Kad je stao na rub palube okrenuo se licem prema pobunjenom prvom časniku.

- Spreman sam! Sada možeš pucati. – bacio je osmjeh – Samo se kukavicama puca u leđa!
- Kapetane užasno mi je žao što je došlo do ovoga. Postojalo je rješenje, zašto niste pristali na moju ponudu?
- Hm? Kada bi svi uvijek išli lakšim putem kakav bi to svijet bio?

Tada je vidio mene kako stojim u redu iza njega za smaknuće.

- Mali, tebe mi je najviše žao! Ni kriv ni dužan si upao u ovaj neposluh. Šteta! Bio bi dobar časnik jednog dana. Sigurno bolji nego ovaj tvoj brat!
- Zbogom kapetane! – prozbori iznervirani prvi časnik i ispali hitac

Kapetan je beživotno pao u hladnu vodu Atlantika. Taj čovjek je uistinu bio dobričina. Bio mi je kao otac!

- Hajde ustrijeli još i mene, ti kurvin sine, pa da završimo s time!
- A ne, brate moj! Za tebe čuvam posebno iznenađenje! Ti ćeš dobiti priliku da vidiš kobilicu odozdo. – stade se smijati
- Neka bude tako! Smrti se ne bojim. Bojim se što će biti s tobom i u što ćeš se pretvoriti?
- Ne brini ti za mene. Ja sam sebe zbrinuo. Bolje brini kako će ti hladna voda rastrgati pluća i koliko će te to boljeti! – okrene se prema nekom mornaru – Odvežite mu noge! Neka mu agonija potraje što je duže moguće!

Dok su se dvojica mornara spremala baciti me preko palube on se ipak udaljio i krenuo prema kabinama. Zadnje zrno čovječnosti u njemu ga je taknulo i ovo zlodjelo ipak nije htio vidjeti.

Pad je bio kratak i silovit, voda ledena, a smrt duga i bolna. Ipak manje bolna nego život koji ostaje njemu…

Spasovo

08 kolovoz 2007

Kako sam se maknuo sa terena ostali djelatnici me redovito prcaju u mozak. Kao, fina guzica! Ili, u uredu se ništa ne radi po cijeli dan, samo internet i takve spike.

Naravno, nemaju pojma što se radi za mojim stolom. Jednostavno ne shvaćaju zašto sam živčan po cijele dane i da to što me zajebavaju ponekad uopće nije smiješno. Ali smiješno je to što i ja zajebavam druge koji rade po uredima. Sve to stvara jedan bolestan krug iz kojeg čini mi se samo ja ne mogu pobjeći.

Neću lagati! Ponekad si i ja dam oduška pa zabušavam na veliko. Uglavnom posjećujem blogove, šaljem prijeteće mail-ove i pohodim neke stranice za razmjenu profila. Kao, upoznajem neke ljude i takve pizdarije. A te stranice za upoznavanje ljudi su moje plodno tlo. Uglavnom provodim psihičko maltretiranje bogaca koji imaju još manje života od mene.

A moram ih zajebavat jer ima stvarno kretenskih profila u ponudi. Ne znam zašto, ali svi ti koji traže srodne duše obožavaju iste stvari! Svi traže nekoga za duge romantične šetnje po plaži. Kao svi vole duge šetnje po plaži?! A Bog te! E, ja ih ne volim! Ja i Zdravko Škender! Eto vam svima u brk…

Kakve šetnje po plaži! Po kojoj plaži? Majku mu Božju, ja sam iz Bjelovara! Mene zanimaju jedino napaljene babe za neobuzdane tretmane strasti kao i sve ostale manijake. Ništa osim jebe! Ali svi to nekako pokušavaju zapakirat i sakrit u nekakvu romantiku.

Šteta što nemam više vremena za takve stranice da pokvarim još pokoju iluziju i ostavim gorak trag iza sebe. Uz ovaj sav posao i ta sranja! Tako i danas recimo imam užasno puno posla. Ovaj post pišem nevjerojatnom brzinom jer je krajnje vrijeme da nešto objavim.

A ovi moji papci-djelatnici me danas uopće ne zajebavaju. Čak me zovu na piće poslije posla, ono kao! Danas smo si svi kao cool frendovi jer Marko danas pušta plaću, a svi vole Spasovo! Majku im Božju!

Imam bed

06 kolovoz 2007

Samo da vas obavjestim da je kod mene još jedan ludi dan na poslu i da ni danas neću stići sastaviti nekakvu notornu glupost iliti nekakvu pričicu. imam gro ideja, ali morat ću malo odgoditi njihovu realizaciju. Imam bed sa vremenom i jebat ga!

Profesorica Višnja

01 kolovoz 2007

Prvi puta sam sreo profesoricu Višnju još kada sam išao u srednju. Nije mi ništa predavala, ali ubrzo sam znao sve o njoj. Poprilično se isticala na školskom hodniku. Pogotovo u muškoj školi! Profesorica Višnja je bila jedna izuzetno privlačna dama. Bila je u veoma dobroj formi i vidno je prkosila gravitaciji, ako me razumijete. Premda je dobrano prošla 40. godinu mnogi moji kolege, ali i ja, su maštali o njoj. Često!

Škola je završila, našli smo se suočeni sa stvarnim svijetom i profesorica Višnja je brzo pala u zaborav. Nikada nisam uputio riječ prema njoj. Jednom je bila na zamjeni, a ja… Ja sam bio manji od makovog zrna! Često se sjetim toga pa se smirim činjenicom da vjerojatno ne bih ništa ni postigao da sam poveo neki razgovor s njom. Ona je udana, ima dvoje djece, a i starija je od mene na kraju krajeva.

Marija je dvije godine mlađa od mene. Upoznao sam je preko prijatelja, nešto prije mature. Iskoristio sam to što ima tako jednostavno ime, u ovom svijetu koji su preplavila tuđinska imena, kao povod za razgovor s njom i priliku da je zavedem. Bili smo zaljubljeni klinci! Ona je bila aktivna sportašica. Bavila se karateom i atletikom i bila je izuzetno čvrsta. Nikada je nisam previše zafrkavao jer sam bio svjestan da me vrlo lako može razbiti.

Marija je otišla na dif, a ja sam ostao ovdje. Prijateljski smo prekinuli našu dvotjednu ljubav. No, prije nego je otišla bila mi je plesačica na maturalnoj. Bila je najljepša djevojka tamo. Uistinu najljepša! To večer kada sam došao po nju da zajedno pođemo na maturalnu sam ujedno i upoznao njezine roditelje. Njezinu majku, profesoricu Višnju i njenog oca. Ostao sam zatečen kada sam vidio tko joj je majka, ali sam barem shvatio na koga je toliko lijepa.

Njezin otac, Željko, je bio djelatni narednik. Bio je mrcina od čovjeka. Visok, jak, mrkog pogleda… Tipični narednik. U kratkom razgovoru sam saznao sve o njemu. Početkom '90.-ih je bio prvi na braniku domovine, obišao je sva bojišta i dvaput bio ranjen. Ako je namjeravao uliti strah u moje kosti – uspio je. Čak sam čuo i kako je izgubio čin nadnarednika jer je pijan radio sranja po gradu. Pije neke lijekove za ptsp, ali mu ne pomažu jer su ga svi zaboravili…

On je bio jedna tipična žrtva rata. Rat ga je stvorio, rat ga je odgojio, rat ga je prehranio… Njega, suprugu Višnju, Mariju i malog sinčića Borisa. Klasični djelatnik HV-a koji je morao otići jer je pripadnik ratne generacije, a to nikako nije mogao shvatiti. Imao je puno naoružanja i upotrijebiti će ga ako jedino tako može ostvariti svoja prava. Mučilo ga je to što sljedeće godine mora u mirovinu, a vojska mu je sve što ima.

Mariju sam sreo nema dugo. Nije nikada završila fakultet jer se zaljubila u nekog tipa i sada čeka njegovu bebu. Žive kod njegovih jer nemaju novaca za svoj stan. Kada je vidjela čime se bavim tražila je moj broj da ga može dati svojima jer imaju neki posao za mene. Umirovljeni narednik Željko me zvao za nekoliko dana. Kada sam došao na dogovor k njima u stan nisam mogao ne primijetiti kako profesorica izgleda još bolje nego kako je pamtim.

Htjeli su da im renoviram kupaonicu. Stare pločice su već odavno popucale, pa kad će već mijenjati njih zašto ne i cijevi. Imao sam posla za nekoliko dana. Počeo sam već sutradan. Ispunjavala me neka neugoda zbog prisustva profesorice Višnje, ali pogotovo zbog njenog supruga. Nabrijanog narednika Željka. Prvi dan sam se zatvorio u kupaonicu i samo pokušavao misliti na posao. Bilo je teško jer me Željko često prekidao. Pun priča i oružja koje mi je morao pokazati.

Sljedeći dan sam ostao sam u stanu s profesoricom Višnjom. Tek onda mi je bilo neugodno! Onda me pozvala na doručak koji mi je pripremila. Bilo je to iznenađuje ugodno iskustvo. Po malo smo pričali. Sjećala me se iz škole, pozna mi starce, ogorčena je, brak joj je loš, traži spas… Počele su se redati teme koje nisam očekivao i zbog kojih sam kukavički pokupio nazad u kupaonicu i zadubio se u štemanje.

Trećeg dana je došla i Marija u posjet sa svojim ne zaposlenim zaručnikom Milanom zbog kojeg se gospodin Željko ljutito pokupio iz stana. Nije bio najsretniji kćerkinim izborom. Ja sam radio, a njih dvoje i profesorica Višnja su pili kavu i pričali. Kada su otišli Višnja me pozvala na sok u dnevnu sobu. Samo je htjela pričati samnom. Posjet kćeri je potaknuo mnogo toga u njoj.

Dok se vračala iz kuhinje prošla je iza mene i rukom prešla po mom ramenu. Ovo je čudno, pomislio sam! Dok je sljedeći put odlazila u kuhinju zastala je iza mene i primila me za ramena. Ukipio sam se! Rekla je nešto stila kako sam snažan. Bojao sam se! Ne ovoga što mi se događa, o tome sam maštao mnogo puta, nego što ako se netko vrati u stan. Nije primjereno! Njezin dodir mi je godio. Moja obrana je popustila, počeo sam se predavati. Sjela mi je u krilo i počela me ljubiti. Djelovala je opijeno, a dah joj je mirisao na šeri.

Stalno je ponavljala da joj netko kao ja hitno treba u životu, te da ne može više ovako. Tražila je avanturu! Primila me za ruku i odvela o kreveta gdje smo se nastavili ljubiti i polagano skidati odjeću sa sebe. Imao sam najljepšu ženu ovog svijeta u svojim rukama, a ja sam se borio sa svojom savješću. Na kraju sam potpuno odustao od borbe sa sobom. Uzeo sam je i vodili smo ljubav. Bila je divlja i luda, očito joj je ovo strašno nedostajalo. Teško sam držao korak s njom.

Napokon sam otkrio sve vrline starije i zrelije žene. Naučio sam puno toga. Ali u tim trenutcima strasti netko je ušao u stan bez da smo oboje čuli. Mi smo se opijeni strašću uzimali po velikom bračnom krevetu, a vrata spavaće sobe se iznenada otvoriše…


Kraj! Eto, to je sve što ću vam sada napisati! Od vas sada očekujem da osmislite i napišete kraj ove priče. Po svom ukusu! A ja ću najbolji završetak nagraditi glasnim izvikivanjem "hura" i to čak 3 puta!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se