Gušter

14 svibanj 2014

Hajd'mo gledati nebo k'o dugu,
bojati oblak da ne bude siv.
Povrh mosta sagraditi prugu
putovat tamo gdje čovjek je živ.

U provaliju snova se baci
ako padneš pukni k'o kip.
Kutevi usna dobri su znaci
da ti možda nisi taj tip.

Gušteru ljubav je kamen
pod kojim pronalazi hlad.
Jesen je čovjeku znamen
da sve što ima samo je sad.

Jesu li Vettel i Red Bull obmanuli javnost?!

09 prosinac 2013

Nakon utrke u Singaporu (sezona 2013.) oglasio se Giancarlo Minardi, bivši vlasnik tima u F1 svijetu, sa teorijom da Vettelov bolid za razliku od Webberovog ima svojevrsni ilegalni TC (traction control). Minardi temelji svoju teoriju na čistom objektivnom promatranju utrke oba bolida na pojedinim referentnim točkama. Kako kaže Minardi, bolidi po zvuku nisu isti, Vettelov bolid je daleko mirniji, a samim time i brži. Spominjalo se ove sezone da je kroz sustav KERS-a napravljena ilegalna mapa koja radi kao TC. Poznavaoci F1 prilika kažu da je upravo to razlog čestih kvarova KERS-a na bolidima Red Bulla. Začudo, više na bolidu Marka Webbera nego na bolidu Sebastiana Vettela.

No što ako Minardijeva teorija nije fikcija? Želim vjerovati da čovjek nešto ipak zna o F1, ali tu su i drugi komentatori po inim forumima i portalima specijaliziranim za F1. Manje više svi tvrde isto – RB vara! Nitko ne zna kako, ali vara. Ni sam ne mogu isključiti ili priznati da je to tako. No, strašno je čudno da su gume na Vettelovom bolidu nerijetko u daleko boljem stanju od svih ostalih na gridu. Može li razlog tome biti TC koji štedi gume? Danas je to teško dokazati, a čak je i sam Christian Horner (šef momčadi RB) u nekoliko live javljanja za Sky Tv rekao da ne može objasniti kako su gume na Vettelovom bolidu toliko bolje. Stvar koja kod mene izaziva najviše sumnje u poštenje RB-a su krugovi koje je na kraju sezone nakon pobjede počeo paliti Vettel. Ok, čovjek je slavio! No što ako je to dogovor da se unište gume?!

Počelo se pričati o prevari u paddocku, a prevara se može dokazati jedino čvrstim dokazima. U ovom slučaju to bi bila razlika u gumama koja je cijelu sezonu bila neshvatljiva. I baš tada kada se počelo glasnije pričat o tome "paljenje guma"! Tko iole razumije F1 zna da guma nakon paljenja ili čiste utrke nije ista. Rekao bih slučajnost, ali su svijetu F1 nema slučajnosti. Industrijska špijunaža je u slučaju F1 stil života – činjenica. Pitanje koje sam postavio sebi kad sam promišljao o svemu – "Zašto ostali timovi šute ako ima prevare?" Vjerujem da razlog može biti samo jedan – i ostali timovi rade na ilegalnom TC-u, a privlačenje pažnje im nikako ne bi odgovaralo.

Opća opasnost

29 studeni 2013

Ne biste vjerovali, kad sam bio mali želio sam biti Srbin! Doduše rođen sam 1985. godine pa me oko 6 – 7 godine zahvatila neka podjela plemena. Bilo je stradanja, trajno uništenih odnosa i u nepovrat bačen suživot. Vjerojatno je to sve utjecalo na moje dječačke želje. Sestra mi se rodila 1990. i naravno da početkom rata nije bila ništa nego ceker kojeg je brat morao nosit u podrum svako malo kad se oglasila zračna uzbuna, a kurva se oglasila svako malo.

I dok su se moji komšije nesmetano nastavili igrat na hrpi pijeska s kamiončićima, ja sam morao nosit sestru u podrum i čubit s ucviljenim babama u susjedovom podrumu. Onda sam 1992. druge krenuo u školu gdje je hit bio prozor s X zalijepljenom izolirkom da nas ne ubije krmača kako se tada objašnjavalo. I vjeronauk! Nisam tada znao zavezat cipele, ali sam morao znati da postoiji jedna duga cesta i slično. Ok, ne škodi znati nešto više. Ali dok sam ja morao slušat popa kako melje, neki moji frendovi su imali šuplji sat.

No preživio sam i školu i sve. Danas imam 28 godina, nerealiziran život, kakvo takvo mišljenje po mnogim pitanjima i dojam da nemam zapravo ništa. Čudo sam hrvatskog prosjeka. Ispada da je najveći uspjeh do danas upravo to što sam izgubio nevinost početkom stoljeća. Tužno! Ali imam ponešto iskustva, jer život u ovim krajevima te nauči ponešto. Amerikanci su imali Vijetnam, a mi odrastanje u Hrvatskoj. Baš to iskustvo me navodi na jedan osjećaj koji sam možda i zaboravio. Onaj osjećaj s početka '90.-ih kad su oni MiG-ovi prelijetali Bjelovar i kada je sve bilo protiv nas. Samo danas nas bombardiraju referendumi, pederi, ćirilica.... Osjećam se sada gore no ratnih godina.

Bio sam klinac tada pa nisam shvaćao mnogo toga, a danas se bojim onoga što shvaćam. Neopisiv dojam kao da se ova zemlja sprema za rat, a ne za suživot, demokratičnost i napredak. Iskreno, osjećam se grozno danas kao žitelj ove zemlje. Priznajem svakom pravo na mišljenje, daleko od toga, ali kao da sam iznimka. Ili si s nama ili si neprijatelj! Za ili protiv?! Kakvo za ili protiv. Skupa i naprijed! Druge nema! Ni jedan referendum neće omogućit da napravim kuću kao što su moji nekad mogli, da živim u suživotu i prosperitetu. No najgore mi je ipak to što sam zaratio i s onim susjedom u čiji smo podrum nekada bježali. A tako bi mi sada godilo sakriti se u podrum dok ova opća jednom zauvijek ne prođe.

On

27 prosinac 2012

- Sinoć sam razgovarao s Njim!

Prst uperen u strop je očito davao do znanja da mislim na Boga. Tvoj izraz lica je bio vrijedan milijun dolara. Znam da si mislila da se šalim, ali dovoljno me poznaješ. Znaš kada sam ozbiljan.

- Ti si razgovarao s Njim?! Zašto? Ne razumijem te…
- Nisam vjernik poput tebe, ali imam svoje načine. Štoviše, nekako sam si na Ti s tvojim šefom. Prije svega sam Mu se ispričao što mu se nisam obratio tako dugo.

I sam malo zastanem. Kao da ni sam sebi ne vjerujem što sam učinio. I to zbog tebe! Ti glupačo jedna…

- Zadnji put sam razgovarao s Njim kada mi je očev život visio o niti. Shvaćam da nije baš fer od mene zazivati Ga baš uvijek kada ga trebam, ali nemam se više kome drugome obratiti. Ti si u pitanju.
- Što si Mu rekao? Jesi Ga zamolio da me natjera da se predomislim i ostanem?
- Nisam. Ne bih to nikada mogao. Previše te poštujem da bih se koristio Bogom i sličnim magijama da promijenim što osjećaš. Dio mene bi volio, ali…

Naravno da sam proveo noći misleći kako te zadržati, ali ne mogu protiv tvoje volje. Kada bih samo bio dovoljno jak da te zadržim… Kada bih znao kako…

- Zamolio sam Ga samo jedno. Zamolio sam Ga da ti ostaneš ako ovo ima smisla, a ako nema neka učini da odeš ako otići moraš.
- I što ti je odgovorio?!
- Halo, hej. Sad bi ti sve voljela znati. To je ipak privatan razgovor između dva frajera. No ne brini, znat ćeš sve u svoje vrijeme...

Razgovor je završio tvojim poljupcem. Kako je padala večer ovaj razgovor je postao samo dio lijenog poslijepodneva. Samo sam te pokrio pokrivačem i još jače pritisnuo uza se. Koga briga za koncert. Bit će još koncerata! A zamisli samo da sam se usudio i reći ti što mi Je odgovorio...

Želim...

19 studeni 2012

Oduvijek sam bio sanjar. Otkako znam za sebe živim u tom nekom oblaku snova, maštam o svijetu posve različitom od ovog kojeg znam. Svi koji me poznaju znaju da kao Petar Pan iz predgrađa lebdim metar i pol iznad tla maštajući. Potajno prije sna zaželim posebnu želju, a dnevno milijun malih posve običnih. Kada rezimiram svoj kratki život ispada da sam do sada zaželio milijun želja. Mnoge su mi se ostvarile. Neću lagati da sam i sam morao prionuti da se neke obistine, ali ostaje to što su se obistinile. Bez zlatnih ribica ili čarobne lampe da je trljam već naprosto čvrsto zatvorene oči i želja da mi se ostvari san i eto… Nekako netko negdje posloži stvari i želje se ostvaruju. No treba željeti uvijek. Čak i draga mi knjiga to govori:

- “Ako nešto istinski želiš, cijeli Svemir će se urotiti da to i dobiješ!”

Postoji vrijeme godine kada bih sve svoje želje, i ostvarene i neostvarene, zamijenio za jednu. Jednu veliku i posebnu želju.

Nekada, danas se čini davno, sam poznavao jednu djevojku iz Vukovara. Posebna osoba iz tog posebnog grada. Vodila me po svom gradu svuda i to danom kada to nije bilo zbog velike svečanosti povodom velikih tragedija. To je bio jedan posve običan dan u tom neobičnom gradu. Bez vreve, bez lažnih moralista koji se tog grada sjete samo jednom u godini… Vodila me gradom koji nije ni znao da sam tada bio njegov. Jedno večer smo listali foto albume njezinih roditelja. Albume nekih vremena bez ratova, bez mržnje i svega što proizlazi iz mržnje. Žute slike grada kojeg više nema, slike ušća Vuke i potopljene luke osamdeset i neke godine, brodovi, žive fasade, nasmijani ljudi… Rekla je tada, ona, nešto čega se uvijek sjetim na minuli dan. 18. studeni svake godine ne mogu da se ne sjetim njenih riječi:

- Dala bih sve na svijetu da samo na minutu vidim kako bi Vukovar izgledao danas da nije bilo rata!

Jedna mala iskrena želja, nažalost neostvariva, koja je jača od svih mojih želja ikada. Uvijek me pogode te njene riječi. Sjetim se Vukovara često, sjetim se nje, sjetim se svega… Ne želim bježati od toga jer lijepih stvari se uvijek treba sjećati. No te njene riječi, ta mala želja… To me progoni više no što sam kadar priznati i dao bih sve svoje želje, ostvarene i neostvarene, da ona vidi Vukovar na minutu. Da vidi kako bi danas izgledao taj grad da nije bilo rata. Odrekao bih se i sam svojih misli, svojih riječi i svojih snova da vidim Vukovar veličanstven kakav i treba biti. Bez suza, bez rana, bez šamara… Drži mi se grade i znaj da ti večeras prije počinka upućujem želju. Jednu posebnu želju!

Najveća ljubavna priča

26 rujan 2012

Život piše čudne priče. Premda je čovjek biće sposobno da voli i da bude sretno nekako svijetom dominira previše zla, tuge, nesreće i nesretnih ljubavi. Previše nesretnih ljubavi! Ponekad nam svima treba neko čudo da nam vrati vjeru u ljude. Svoje čudo sam otkrio tek nema dugo i uistinu me ohrabrilo i nadahnulo. Riječ je o jednom paru, Bobby i Tilke, koji živi nedaleko mene i koji srećem svakodnevno na putu do ureda. Sretnem ih često i u posljepodnevnim satima kako sa klincem i klinkom šetaju. Znamo se na bok – bok i to je sve. Ipak su nešto stariji od mene pa nemamo nekih generacijskih poveznica. Sa svojih 27 još sam klinac naspram njih koji kroče ka svojim četrdesetima.

Nema dugo smo nešto radili kod njih. Prebijali neki dugove kako to biva u građevini. Bobby je nama isporučio neke stvari pa mi njemu doma kao pod dug nešto... No kako on ima svoj obrt i mnogo je po terenu, a i supruga mu radi, njegova stara majka nas je ugostila. Dvorila majstore, jel. Kako to već biva morali smo povesti razgovor o svemu u svačemu kao zamalo susjedi, a i pristojnost je u pitanju. Teme su uvijek iste! Vrijeme, pijani susjedi, njeni unuci... Njeni unuci i time je počelo sve!

Starija gospođa je s mnogo radosti pričala o njima. Njene velike sreće i to sve kako obično bake pričaju. Nisam joj tada to mogao reći, ali bila je jako doasdna i nismo je se mogli nakon nekog vremena niti riješiti. Pomalo radeći, pomalo se praveći da je slušam načuo sam o tome kako je to velika ljubav bila nekada između Bobbya i Tilke. Upoznali su se u 7. Osnovne kada se ona doselila u Bjelovar. Nastavnik ju je igrom slučaja posjeo pored Bobbya koji je, eto, sjedio sam. Bobby je bio kao kaktus! Sitan, nizak, ali zato prgav i težak! Zato je i sjedio sam. Također mala i sitna Tilke, plaha po naravi pronašla je način da dopre do Bobby. Ili je to ta sudbina kako kažu. Tko će ga znati!

Nije prošlo mnogo i pojavila se velika ljubav. Najveća da se pita njih! Nešto novo za oboje tada. Postali su nezadvojni! Nisu završili osnovnu, a već su vikendima bili jedno kod drugoga. Kako su pošli u srednju izabrali su istu školu samo da bi mogli ostati zajedno. Sve su radili zajedno, bez iznimke. Skupa su prolazlili sve ono što mladi zaljubljeni parovi prolaze. Prvi strah, prve suze, prve radosti, prvi snovi o svijetu sutra. I sve je tako bilo idilično. Kada su završavali svoje gimnazijske dane svi su vjerovali da će poći zajedno na fakultet. Njihovi roditelji su to već smatrali gotovom stvari. No, ne ide sve uvijek po planu.

Tilke je upisala fakultet koji je željela, ali bez Bobbya. On je pobjegao! Večer prije nego su trebali poći na upise i zajedno gledat stan u kojem će živjeti za vrijeme studiranja Bobby je rekao Tilke da odlazi. Ne samo što odlazi već da je ostavlja. Nitko, pa ni Tilke, nije shvaćao što se događa! Bobby je govorio da je premalda da se više veže za Tilke premda je voli. Rekao je da ga čeka cijeli svijet koji nikada nije vidio. Rekao je da mora otići, zbog sebe – i otišao je. Tilke se nije ljutila mada je plakala noćima, mjesecima. Unatoč svemu voljela ga je i samo je željela da bude sretan, pa ako treba i bez nje.

Kada je priča došla do ovog dijela već sam se dobrano klonio posla i otvorenih usta, velikih očiju poput dječaka pratio što je bilo dalje. Bobby je uistinu otišao u svijet. Bavio se između ostalog motociklizmom i avanturama. Svako malo bi doma stizala razglednica iz nekog dijela svijeta. Brodom je obišao cijeli svijet nekoliko puta. Probao je sve! Doslovno! I svijet koji ga je odvukao i druge žene i sva prateća egzotika. Tilke je za to vrijeme revno studirala u Zagrebu i samo je rijetko dolazila u Bjelovar. Imala je mnoge momke, opustila se u potpunosti i kao prava studentica srljala u rizike. Sve se činilo kao da su velike mladenačke ljubavi zaboravljene odavno.

Bobby sam zapravo upoznao kad se vratio s broda. Moj tadašnji šef, njegov dobar prijatelj, ga je ugostio u radionici pa su tako pričali o svemu. Znao sam uvijek tko je on, ali tek tada sam ga upoznao pobliže. Kasnije mi je bivši šef i potvrdio istinitost te priče o kojoj i sam priča kao i ja – s puno zanosa. Bobby je 8 godina proveo lutajući svijetom i prvo što je pitao mog tadašnjeg šefa je bilo: - „Što je sa Tilke?!“ Tilke je za to vrijeme završila fakultet, vratila se u Bjelovar. Mirno i tiho je živjela sa starcima i počela konačno raditi. Bila je sama.

Nekako neprimjetno, ali sam Bobby je došao doma sa suprugom i naravno da je čuo što njegova majka priča te se ubacio i nastavio. Bilo mi je neugodno jer sam imao dojam da se previše petljam u njihove intimne stvari no kao da je htio reći što ima.

- Isti dan kada sam sišao s broda pitao sam za Tilke i kad sam čuo da je sama otišao sam k njoj. Bez najave, bez glasa... Nakon 8 godina! Pošao sam da je zaprosim. Ispada da sam pokušao pobjeći od nečega od čega se ne može pobjeći! – nasmije se onako, sjetno

Tilke mu se, prateći priču, tada podvuče pod ruku i samo se nasmije te doda

- Nikada nije bio neki romantik, ali znao je što treba reći! Rekao mi je da mu je žao što je otišao i da ne može ništa doli ispričavati mi se cijeli život ako ga prihvatim. Kleknuo je u suzama i izvadio prsten.

U tom trenu se njih dvoje pogledaše, sa ponešto orošenim očima. Bez laganja i meni su se orosile oči, a starija gospođa je već naveliko plakala nad pričom. Ne znam zašto, ali soba je bila nabijena emocijama. Čak i moj priglupi šegrt zastane na tren da se nakloni nečemu najvećem na svijetu – ljubavi!

- Pristala sam! – dovrši Tilke - Pristala sam i rekla mu da sam ga čekala sve vrijeme. Proživjela sam sve što sam trebala, da. To tako ide u životu valjda! Budala je, ali nikada nije prestao biti moj.

Poljubivši se priča završi. Barem za taj dan. Bobby i ja smo pregledali učinjeno taj dan. Na odlasku samo čvrst stisak ruke i kao da ničega nije bilo. Kao da ništa nisam čuo i doživio taj dan. No to smo mi! Prgavi i naočigled hladni muškarci! Priča nije prestala! Priča nije prestala jer srećem ih svakodnevno u svojoj ulici. Vole se, paze na svoje dvoje malih i čine najveću ljubavnu priču koju sam ikada čuo. Mahnem im iz auta uvijek u prolazu te se uvijek sjetim svega, nasmijem se, jer znam da ima nade za ljude jer one neke prave ljubavi nikada ne prolaze.

Samo dobre namjere ostaju…

18 lipanj 2012

Ne znam dolaziš li ikada ovdje? Potajno se nadam da to činiš. Potajno se nadam da znaš da mi užasno nedostaje razgovor s tobom. Pa makar i sve one svađa i prepirke. Pa makar da mi kažeš kako sam glup i nezreo i kako si me odavno prerasla. A prerasla me jesi svakako! I tako treba biti! Postala si prekrasna mlada žena... Vidim to, ne brini, nisam ludak. Izgledaš dobro, sretno.

Nemaš pojma koliko puta mi dođe da ti se javim, no nije u redu da ti kvarim mir. Nakon što sam uništio sve dobro teško je tražiti mrvice sa tvog stola. No, ipak, dođe mi često da ti se javim da ti kažem kako i ja odrastam. Težim nečemu većem od ovoga sad. Ne zafrkavam kao sve ove godine! Papiri su već u izradi, a moji nisu sretni… Moram to učiniti zbog sebe.

Ne pišem mnogo zadnje vrijeme, ali slabić u meni se opet nada da navratiš ponekad. Sa neodobravanjem pročitaš kako zavaravam sebe da sve je ok i kako se i dalje inatim svemu. Ne, ovo nije apel niti pružanje ruke ka spasu već jednostavno… Sjetim te se tu i tamo. Što ćeš?! Ništa loše u tome nadam se. Ti se javi ponekad ako hoćeš. Ne zbog sebe, tebi to više ne treba, već zbog mene… Treba mi to više no što misliš.

Voda

17 svibanj 2012

- I nije uopće pitanje je li čaša polu puna ili poluprazna! To me ne zanima! Zanima me što je to u čaši? Voda ili što već? Ako je voda zašto je voda?! E to je pravo pitanje! Čaša je, pretpostavimo, dopola puna jer je netko ispio polovicu sadržaja te čaše. Čitav niz mogućnosti se sad postavlja preda nas. A tko pije vodu?

U tom trenu prebaci lopticu na drugu stranu šanka gdje ga je sa podsmijehom pratio ober koji je upravo završavao večerašnji obračun. Četvrtkom srećom po njega umornog nema mnogo brojeva i zareza za zbrajat.

- Samo budale piju vodu! – pokuša bit duhovit premda suviše mlad i nesiguran u svoju šalu
- E, moj prijatelju! Ne znaš ti još ništa o životu! Svak onaj što je pravo žedan će se napiti vode. I bogat i siromah.

Zagrabi rukom kutijicu sa šanka i stade se okretati prema svom kaputu što je bio prebačen preko naslona barskog stolca. Kako se oblačio tako je kutijicu stavio u džep. Nježno, oprezno kao i svako večer prije toga.

- Je l' to i dalje nosiš prsten sa sobom?
- Nego šta?!
- Pa do kada ćeš ga tako nosati sa sobom?!
- Dok ne nađem prst kojem pripada! – osmjehne se boemski onako bradat i samo se uputi ka izlazu te još samo dobaci - Dok ne nađem onu što će pristati…

1862

26 ožujak 2012

...ja ne pijem mnogo! Već pijem često! Po malo, ali često! Ne pijem da mi prođe dan, niti da se sakrijem od tko zna čega. Već pijem što tako pogonim one slike u svojoj glavi. A sve drage slike u mojoj glavi su one što nose tvoj lik. Kako vrijeme prolazi, kao da je to jedino što zna i može, tako i slike polagano blijede. Ja zato pijem po malo i nanosim boju na te drage slike. Sloj po sloj!

Parking

15 ožujak 2012

Sjedio sam u jednom bjelovarskom bircu, gdje stalo je vrijeme, i nožem dubio šank. Ispred mene Zorka u minjaku sa dva lista k'o dva čempresa, iza mene ruralci što igraše belu, s jednog boka je dopirala glazba sa jukebox-a, red Mate Bulića, red onog ćelavog Rajovića ili kako već, a sa druge strane šanka Aljoša Asanović na 3 m2 pozira sa svojom brončanom medaljom… Naoko klasika ovog pitoresknog kraja, a zapravo krema društvenog dna.

I bio bi to dan kao i svaki drugi, prožet nekulturnim i međusobnim neartikuliranim glasanjem, da baš tog četvrtka kao iz vedra neba u bazu nisu zakoračila tri nadobudna studenta sa filozofskog. Stali se fotkat svojim ajfončićima i šta ti ja znam. Tu i tamo koji check in i status kako su cool sami sebi u Bjelovaru. Jedan je čak twitno… Brzo su navukli gnjev stalnih gostiju koji su ih proždirali pogledima. Čak i sama Zorka proguta hračak te odloži krpu i čašu:

- Momci, što trebate? – zapita ih sumnjičavo jer netko je morao

- Ehem, ovaj bok, mi smo došli iz Zagreba i tražimo… - izvadi neki komad papira iz džepa… - Dr. Zlobu!

Naravno da sam to čuo i samo se okrenuo leđima njima. Zloba nije više netko koga bi netko mogao trebati. Ne od onda… Samo sam podigao kragnu i ispod šanka izvukao šešir te se sklonio pred njima.

- A šta ćete Vi sa Zlobom? – tada već vidno uzrujana Zorka pita klince, svi ostali gosti su zastali i uputili pogled na klince, čak je i Boban Rajović zastao na tren

Shvativši da stvari ne idu u dobrom smjeru dobro raspoloženje nadobudne trojke je brzo splasnulo te su se samo privukli jedan uz drugoga dok je rulja postajala sve bliža i veća.

- Ovaj… - bojažljivo će jedan od njih – radimo video projekt za faks o mitološkim pojavama pa smo htjeli pitat dr. Zlobu da nas odvede do posljednjeg parkirnog mjesta u Bjelovaru…

Nastao muk u kafani k'o u izbornom stožeru HSLS-a 4.12.! Samo sam skočio sa barskog stolca i izgurao ih van prije nego li izbije sukob neke vrste. Gurnuo sam svu trojicu u prvi tamni haustor i najvećeg među njima pritisnuo podlakticom pod vrat!

- Tko ste Vi?! Kako ste me našli? – zaredao sam pitanja! Prestrašeni klinci su tada shvatili tko sam, ali nisam bio ono što su možda očekivali. Povez preko desnog oka, ožiljak na lijevom obrazu i obrijana obrva, jer je zaboga to sada cool, su odavali da me život nije mazio.

- Oprostite! Nismo Vas htjeli uzrujati! Samo smo htjeli da nam pomognete naći posljednje parkirno mjesto u Bjelovaru za naš projekt na faksu. Vidjeli smo na Vašem fejsu da ste imali iskustava s tim. Voljni smo Vam platiti koliko treba…

Prokleti fejs i njegove postavke sigurnosti koje ne znam postaviti je bilo sve što sam pomislio! Toliko godina se skrivam od javnosti i odgovornosti da bi me tako lako neki tu klinci pronašli. Znao sam, točno sam znao da se ne smijem dat tegat na Zorkinim eksplicitnim slikama od 8. marta prošle godine kada nas je stoički počastila… No više me ipak šokirala glupost trojice dječaka koji pokušavaju naći parkirno mjesto u Bjelovaru.

- Uzmite svoj novac i sjednite na prvi vlak želite li živjeti i ne želim Vas više nikada vidjeti u Bjelovaru! U Bjelovaru ne postoji slobodno parkirno mjesto!

- Ali mi smo čuli da biste Vi možda mogli pomoći…

Prekinuo sam ga i ponovno agresivno pritisnuo uza zid jednom rukom, a drugom rukom sam mu izbio ajfončić iz ruke!

- Pa da se ponovi ono što se dogodilo 2006.?! Ne, ne… Nikad više! To vrijeme je iza mene…

Podsjetili su me zašto se skrivam te sjeli na dušu. Slike su mi se počele vrtjeti pred očima, obuzela me tjeskoba! Prokleta i ta 2006. i prokleta moja dobrota. Te cure nisu bile ništa krive. Samo su bile znatiželjne…

- Ali niste bili krivi za ono tada! Sud Vas je oslobodio…

- Kriv sam jer sam im pomogao tražiti posljednje parkirno mjesto u Bjelovaru! Naravno da sam kriv… - tužno sam se oglasio, pogleda kao od stakla - …a znao sam da u Bjelovaru od '96.-te nema slobodnih parkirnih mjesta! Nakon dva i pol sata vožnje Pežojićem po cijelom Bjelovaru s curkama, mislim da su studirale sociologiju, uputio sam ih da parkiraju u Djebalima. Uz cestu… Ono što se dogodilo nakon toga je zvjerstvo! Jedna se udala silom prilike za zadnjeg veznog Dinama iz Predavca i ima troje djece. Druga je otvorila mini siranu u Podgorcima i ima stotinjak ovaca…

Odmaknuo sam se korak unatrag od tih kretena što me ometaju, ali odmaknuo sam se i tisuću koraka više od sadašnjice u svojoj glavi. Kao i uvijek kada bih pomislio na te nedužne djevojke. Cijeli život je bio pred njima… Samo da sam ih poslao bilo kamo! Samo da sam ih upozorio da u Bjelovaru nema parkirnih mjesta! Pogotovo ne četvrtkom! Trebao sam znati…

Razgovor je tu završio! Odlučno sam odbacio bilo kakvu šansu da im ugrozim živote, podijelio primjerke potpisanih fotografija i slikao se s njima za fejs u cool pozi te demonstrativno sjeo na svoj bicikl marke PONY i pobjegao od svega. Pedalirao sam dok mi se listovi nisu upalili. Srećom Cico opet radi. Tamo me nikada više neće naći…

…kao ni parking u Bjelovaru!

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se