Velika pahuljica

01.05.2018., utorak

Jesmo li jedno za drugo?

Volim svoj kvart. Voljela sam i prije, ali tek sam neki dan shvatila kako i zašto ga volim. Meni samoj su ovakvi izljevi ljubavi blesav, imam ga danas, sutra ću zaboravit da volim.

Odrasla sam u Novom Zagrebu. Najupečatljiviji komentar koji sam dobila glede ovog dijela grada je bila šefova reakcija kada je rekao da je mislio da ovdje žive svakakvi ljudi, ali sam ga ja svojim radom i pristojnom obitelji razuvjerila. Tako je nekako glasilo, čovjek živi u jednom elitnijem dijelu grada.

Volim poslušati priče o nastanku kvartova, iako ću ih brzo zaboraviti. Nasmijem se na priče o sukobima kvartova – Trnsko Siget, Travno Dugave, Zapruđe? Mrzim BBB-ovce, nisu oni krivi, kriv je bivši. Trnsko i BBB-ovci, Siget i kurve, Kajzerica i Kinezi, Zapruđe i Pipsi, Travno i Mamutica, Sloboština i Momo ITeDe.

Volim Festival vatrometa, lunapark kraj Bundeka što uvijek dođe za kišnog perioda, MSU i partiji na krovu, Zapruđe open air, Avenue Mall i Arena jer u Mallu nema ništa. Volim se prisjetiti open aira u Dugavama i napijanja od bombica votke (glupe klinke), lunaparka u Sloboštini i nekog festivala koji je tu davno bio pa sam stajala u redu za potpis Maje Šuput, košarkaških utakmica u Travnom, motanja po igralištu u Zapruđu i škicanja dečki, lutanja po šikari i pišanja po grmlju kako igru ne bi prekidali igru. Volim priče o „poznatim“ stanovnicima kvartova. Volim svaki ugao, drvo, mjesto koje me podsjeća na svašta lijepo, ali i najgore što sam doživjela.

Volim široke ulice, brojne parkove, odličnu povezanost i blizinu centra u bilo koje doba dana i noći. Volim vidjeti djecu na ulici, starce kako se šeću po stazama. A i biciklističke staze su posvuda. Volim žamor i živost koju čujem kroz prozor, aute također. Volim susjede koji se prave da ništa ne znaju o tebi i volim sitne mraviće što mi hodaju po stanu. Obožavam život u stanu i lude susjede.

Volim i što još puno toga mogu saznati o tebi.

Proteklih dana sam provela kod dečka na čuvanju mu psa, mačke i kuće. On živi u totalno suprotnom dijelu grada. Tamo nema sadržaja, nego se spustiš do sadržaja. Zato je i teško funkcionirati bez auta, a o povratku doma biciklom s posla/faksa/druženja da ne pričam. Tamo nema ljudi na ulici, tek pokoji šetač pasa kojeg brine tko je tu starosjedioc, a tko pridošlica i tu nastaju problemi. Nema djece na ulici. Nema auta. Ne čuje se ništa. Tri noći nisam normalno spavala. Njemu hodaju veliki mravci po kući.

- 14:48 - Komentari (18) - Isprintaj - #

09.04.2018., ponedjeljak

Sudac porotnik

Moj kratki laički osvrt na Stublićev koncert.

Ove subote sam bila na koncertu Jure Stublića i grupe Film.

Jednom davno frendica mi je rekla kako više nikad neće sa mnom ići u menzu jesti. Tada su bile popularne emisije „Večera za pet“, začeci hrvatskog „Masterchefa“, „Jezikova juha“. Guglala sam *francuz * kuhar * *emisija * show – kako bih se sjetila naziva ove pa kad sam guglala ime glavnog kuhara pa su me dočekali naslovi o stefanu i ljubavnici i njihovim orgijama u dvorcu ili kako se Stefan tukao za slijepog oca ili kako Stefan bježi iz Bežanca. Reko - Pahuljice dosta!

Poanta početka moje priče jest da ne želi jer sam po njenom ukusu previše kritizirala hranu. Naravno da je to rekla onako u šali i nisam jedan od onih napornih seratora koji sve pljuju. Više onako šaljivo. Pa tko se ne bi sjetio priče o zapečenoj gljivi na žlici jer nisu dobro oprane ili crne dlake u sendviču. Zlobne duše bi rekle da sam više učila nego kritizirala, već bi faks završila.

Da ne bi bilo da sam jedina koja nema samokontrole i razveže o nečemu što nije poanta i ne zna reći stop. (kužite me) Jutros ja u busu. Uvijek će me iznova iznenaditi one persone koje kad vide da je bus ili tramvaj krcat misle da stanu još samo one unutra. Nek se ljudi što su isto jedva nekako ušli pentraju po sjedačima, ali frende staneš još samo ti. Tako je kad netko preozbiljno shvati onu uvijek želi više, uvijek možeš više. Ko kad je mene bivši šef pitao koliko lopti stane u jedan autobus (htio je testirati moju inteligenciju). Tako ova ekipa. Stane onoliko lopti koliko će ih oni izbušit i nagurati. Kao moj stari kad radi pizzu, podivlja pa natrpa previše sastojaka da to fakatfakat nije jestivo. Jednostavno ne zna kad je dosta.

Slična je stvar s Jurom.

Prije nekih 9 godina sam bila na prvom Jurinom koncertu. Tada sam s frendcama slušala pjesme prije koncerta, podmazivale se za svirku i vrištale u prvim redovima. Sada sam se htjela prisjetiti tih dana, možda u nekom laganijem osobnom aranžmanu na tribini, ali mi je ekipa Jurinih godina zamrsila planove.

I to je ono što mi se sviđa kod njegovih koncerata. Što njegova glazba okuplja fanove različitih godišta i tko od vas malo u sebi ne zapjeva kad čuje „zamisli život u ritmu muzike za ples“ ili „lijepo lijepo neopisivo, ljubit je oči crne oči crne smeđe“ (ili kako god krivo pjevali jer znate samo ovaj lijepo neopisivo)? Kojem čedu koje nije ni bilo u planu za vrijeme rata ne kane suza na oko kad čuje „Bili cvitak“?

I kužim ja sad, ima on taj prepoznatljivi zvuk i pjesnički izražaj. Skužila sam i u dvije nove pjesme koje smo uspjeli čuti. I koliko god one do sada nisu izvođene zapamtila sam dio „dajmo mir u svijetu“ i nešto čačačajasto. Uz to nije ih ni naučio napamet, nego je čitao s papira, što ja mislim da nije baš oke prema fanovima. Tako bi rado i ja rješavala ispite s pomagalom i očekivala petice. Ako Jagger sa svoje 74 godine može naučiti tekstove i više od dvije nove pjesme pa recite mi doktori jel bi trebao moći s 10 manje ako si i dalje u aktivnom profesionalnom zvanju?

Uz to zaboravljao je riječi hitova. – ma kaj zaboravimo i mi u publici
Osim toga polijevao je publiku vodom. – oke, možda da sam mlađa bi uživala u tim izlučevinama.
Pljuvao državu jer mu kao umjetniku poždere sve pare. – ovo uopće neću komentirati

Bend je bio odličan. Fakat njima nema zamjerke, Borna očito odlično „skida“ Juru, samo što je problem što je Jura još živ i još službeno nastupa pa bi mu prije trebao pomagati ako zatreba da se „obuće“.

I nema tu sad neke mudrosti. Kad imaš strast prema nečemu, to ćeš raditi dok si živ. Strast ili nagon za preživljavanjem te guraju dalje. Jura je legenda i neka uživa maksimalno i neka zna prepoznati trenutak kada je vrijeme za reći stop. Ali što se tiče koncerta – bilo je i boljih. (malo sam se borila da ne hejtam previše)

I nitko sam i ništa da nekome govorim da je dosta kad i sama uzmem porciju više iako sam sita. Hoćemo li dostojanstveno završiti kao serija „Prijatelji“ ili ubit u pojam kao „Teorija velikog praska“? Tko sam ja da ti sudim, iz zlatnih snova te budim?


- 16:19 - Komentari (21) - Isprintaj - #

22.03.2018., četvrtak

Istanbul vs. Hajduk

Ja se jednostavno moram dotaknuti ove teme, iako je vjerojatno i vama i Bogu, a i meni dosta nasilja. Kako jednostavno zvuči – ah dosta mi je nasilja – kao ah dosta mi je više pekarskih proizvoda – bam gotovo, nestalo.

Ajmo dalje onako laički, nekome glupavo, ali onako kako bi mogao svaki prosječni lajavac i troler po prostranstvima interneta.

Neki dan se spomenula između momčeta i mene Istambulska konvencija. Agroko više nije top tema. Zlobnici će reći – to su lobiji, sve je to plaćeno, a znaju lobiji da se našem čoviku neda tipkati i guglati, ako pritiskom na gumb može dobiti skoroo isto. Nego..

Kaže on meni nešto u stilu – e baš ne bi glasovao za konvenciju! dosta mi je tih baba i ostalih predstavnika udruga koje samo beru pare i niš ne rade. Ja reko – da, često se preko udruga peru pare.
[zamisli ti to, oboje veliki stručnjaci, pokupili informacije iz „plačeničkih“ medija].
I dalje će on – ne može smisliti tu Sarnavku, samo zbog nje ne bi glasovao. Ma svi su lopovi. Ja ću – a nije ni meni simpatična, najgore je kad tako kao predstavnika udruge imaš antipatičnu osobu koja odbije još više ljudi od njihovog rada.
[javlja se stručnjakinja za pr, čiji su doseg studentske udruge].
On će još – one žele da konvencija stupi na snagu jer je njome propisano da im ide hrpa para i zašto nije propisana zaštita muškaraca, nego se samo govori o nasilju nad ženama. Reko ne znam.

I tako ja došla doma. Vrag mi ne da mira, pala mi na pamet ta konvencija i što je on pričao. Doslovno mi došlo u glavi – dobro koji kurac. Bila sam tužna jer sam glupa i što nisam odmah reagirala. Otišla kenjat na wc i njega bombardirati porukama.

U tom trenu sam shvatila par stvari. Osobo – znao si kroz što sam ja prošla, ispričala sam ti the priču, a tim meni pričaš o parama koje će udruge mlatiti i kako nema šanse da bi glasao za to. Kažem ja njemu – a plačaš članstvo za Hajduk, klub koji grca u dugovima koji su tko zna kako nastali, vjerojatno "ne krađom" para, da bi on meni odgovorio da plaća za društvo navijača il čega već Hajduka što je dd. I jebeni Konzum je bio dd. Ajmo reći da je skužio moju poantu, bilo je tu još toga. Bogu fala na „paraleli“ Hajduka sa Sanjinom udrugom, a još više na „ljubav prema hajduku je nešto što se ne može opisati“, isto kao što se ne može opisati što sam zbog ovog svoga spremna raskinuti odnose.

Zašto?
Činjenično:
Jedina muška osoba za koju sam čula (eto ni ne znam ga) da je psihički i fizički bila zlostavljana u vezi je njegov frend. Nije prijavio nasilje, prekinuo je vezu, ćao bao. Nije da ja sad to umanjujem, ali moja statistika je za sada bar 80% u "korist" žena.
S druge strane, znala sam dvije osobe u srednjoj čiji su dečki bili bašbaš posesivni, što se još događalo u 4 zida ne znam. Mene je bivši zlostavljao, psihički i fizički.

Probat ću ukratko opisati kako mi je sustav pomogao – dolazim iz tradicionalne obitelji, koja unatoč tome nije upoznata s pojmom nasilja nad ženama, nije prepoznala nasilje koje se nadmnom odvijalo, nije htjela prihvatiti da se dogodilo iako je zvao desetke puta doma, prijetio, derao se pred zgradom. Ja sam bila kraj srednje škole, ta moja obitelj me financira. Znam da sam već duboko zaglibila i da moram izaći, ali ne mogu sama. Podršku obitelji nemam, prijateljice isto otišle na svoju stranu, kaj da radim – imam psihologa. Zvala sam domove zdravlja i govorila da bi se naručila. Stvarno mi je teško bilo te pozive napraviti. Nisam se naručila jer su mi govorili da se pregledi naplačuju novcima koje ja naravno nemam, a moji ne vjeruju da mi treba pomoć. Krenula sam istraživati udruge koje se bave pružanjem psihološke pomoći, jedino se sjećam da sam se javila Tesi i čak su mi odgovorili, ali tu je stalo. Svugdje su se individualni razgovori naplaćivali novcima koje ja nemam. Na kraju sam dogurala do toga da sam dobivala desetke poruka da će me ubiti uz svakakve uvrede. I ja ne mogu opisati kako mi je teško bilo otići na policiju prijaviti prijetnje smrću. Tu me čak tata vozio, ne znam što je on mislio zašto idemo, valjda zbog njegove dernjave uvreda pod prozorom večer prije. Ispitivao me inspektor koji mi se doslovno narugao u facu na moje što sam iznijela. Ja sam tada imala 20 godina. U prostoriji smo bili sami on, ja i zapisničarka. Nit sam dobila ikakvu pomoć, bar da ženska osoba samnom razgovara, nit je on unio sve grozote koje mi je ovaj poslao. Kako mi je tamo ugodno bilo dovoljno govori da sam slagala od muke da me nije nikad udario. Prijava je naravno odbačena jer je on svašta svoga rekao. I dalje sam nastavila dobivati porcije vezbalnih uvreda uz pokoji fizički ispad.

Sada je sve gotovo. I super kul sam, koliko god je bilo bolesno sve kroz što sam prošla, ali prekrižit ću u životu svaku osobu koja banalizira nasilje nad ženama jer meni sustav nije pomogao i želim da se kazne svi koji će olako doživljavati žrtve pa će možda krenuti ozbiljnije shvaćati svoj posao.

Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2016. godinu:

„Vezano za slučajeve obiteljskog nasilja, žene su i dalje, u velikoj većini, žrtve prekršajnih djela nasilja u obitelji te kaznenih djela s elementima nasilja. I dalje se pritužbe građana/ki odnosi na: neprepoznavanje pojedinih oblika obiteljskog nasilja, na dvostruko privođenje, kršenje zaštitnih mjera, nerazumijevanje dinamike obiteljskog nasilja od strane nadležnih institucija (policije i centara za socijalnu skrb) i sl. Dok bilježimo kontinuirani pad – za 13,2% prekršajnog djela nasilja u obitelji (77% muškaraca i 23% žena prekršajno prijavljenih počinitelja/ica), razvidno je više od 9,5% povećanje kaznenih djela s elementima nasilja među bliskim osobama (92% muškaraca i 8% žena). Uspostavljena je iznimno dobra suradnja s Ministarstvom unutarnjih poslova i Ravnateljstvom policije i resornim Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku vezano za rješavanje pritužbi obiteljskog nasilja i roditeljske skrbi.
Uz obiteljsko nasilje, žrtve partnerskog nasilja još uvijek nemaju odgovarajuću pravnu zaštitu, stoga se trebaju žurno potražiti bolja zakonodavna rješenja.“

I pročitajte si jebenu Konvencija, a prije svega ovaj dio:
"Članak 3. – definicije
U svrhu ove Konvencije:
a. “nasilje nad ženama” smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu;
b. “nasilje u obitelji” označava sva djela tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji ili kućanstvu ili između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom;
e. “žrtva” označava svaku fizičku osobu koja je izložena ponašanju navedenom u
točkama a. i b.;
f. “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina."

Jer žrtva je svaka fizička osoba i ne štite se samo žene. I vjerujte mi nema većeg borca za ravnopravnost i ljubav i poštivanje i leptiriće i sve među ljudima, ali momci, u 21. stoljeću vam statistike ne ide na ruku što se tiče nasilja i ne brinite se, neće se vama ništa uzeti.

I za sve koji se možda brinu - da, to je iza mene, ali kad se potegnu ovakve teme, rado ću potegnuti i ja svoju stranu priče.

- 22:07 - Komentari (27) - Isprintaj - #

20.02.2018., utorak

Glup dan

Dugo me nije bilo, piše mi se, a i ne piše.
Ergo vrijeme je za jedan dnevnički upis mog glupog dana.

Jutro
Ustala sam se oko 10 sati. Računala sam ranije, ali kako nisam imala navijen alarm, ne znam kakvu sam to računicu imala. Plan mi je bio otići u knjižnicu i učiti, ali je ključno što sinoć nisam oprala kosu pa mi je to ostalo za danas. Pretpostavljam da se nisam probudila jer mi je trebao odmor od sinoćnje terapije u teretani. Dugo nisam vježbala, vraćam se na tu naviku jer kao planiram upisati boks pa da ne budem kržljanac kad tek krenem. Na izlazu iz teretane je neka mačka visila pa smo se malo mazile, malo sam ju nosila, kao ajde idemo do mene doma. Pratila me neko vrijeme, ali pobjegla pa sam odlučila danas napravit krug po kvartu i potražit ju. Prekrasna je bila.

Podne
Nakon što sam se napokon digla i oprala kosu, prošlo je podne. Čula sam se kratko s dečkom, nije u gradu pa ovako komuniciramo. Bila sam gladna pa sam ubacila u pećnicu onu gotovu smrznutu pizzu. Odvratna je bila, ali mi se ništa nije ni radilo pa kao šta sad. Pošto mi se poremetio plan s tim kasnim ustajanjem zaključila sam da ću učiti doma jer imam navečer neke obiteljske obveze. Nakon što se sleglo pojedeno i malo gledala tv, vidjela sam veliku vreću s plastičnim bocama i odlučila to odnijeti u dućan. Išla sam oko kvarta kako bi srela mačku, ali je nije bilo. Nakon povrata boca sam s prošetala po dućanu i vidjela neki top za vježbanje i to si zgrabila. Opet sam napravila krug za slučaj da sretnem mačku. Kad sam došla doma nisam znala što da radim od dosade pa sam malo krenula podvlačit knjigu.

Večer
Imala sam neko obiteljsko sastančenje pa kasnije druženje i tako sam provela večer. Gledali smo tv. Došla sam nazad doma i čula se s kolegicom s faksa pa smo pričale o teškom studentskom životu. Nešto sam trebala provjerit na komp pa ga upalila i na kraju završila ovdje. Za večeru sam si napravila zobene s jogurtom i žlicom aronije. Nisu mi bile nešto.

I ne znam. Vrhunac dana mi je bio video Grdovića kako na pitanje snimatelja koji mu je najdraži grad, odgovara vinograd. To sam vidjela navečer negdje u vrijeme hranjenja.

Tko mi je provalio na blog?

jao apdejt, sjetila sam se što sam pol danas dana radila, a i jučer
trebam na ultrazvuk dojki i jedini slobodan termin je u desetom mjesecu 2018. pa sam maltrala i zvala neke domove zdravlja da se naručim. nek jedu govna svi, nitko mi se nije javljao tak da eto. Ako mi je nešto u sisi, valjda ju neće požderati do zime.
- 22:23 - Komentari (9) - Isprintaj - #

08.01.2018., ponedjeljak

S kim si, takav si

Čini se da kombinacija: južina + prva četvrt prema uštapu + izrazito povoljan pms = vrlo dobro ja.

Danas mi je pala na pamet jedna izreka - s kim si takav si.

Ako iz igre isključim pekarske proizvode i junk food kao neživo biće, koji mi bome idu niz grlo zadnjih dana , a nemreš ni poreći da vrlo živo izazivaju pupanje mojih masnih stanica, zgrozila sam se zbog činjenice da jako rijetko viđam bliske frendice. Rijetko viđam i obitelj, iako me se ne mogu tako lako riješiti iz stana.

Pa tko li onda ima najviše utjecaja na mene? Čija sam kim (lol) od takva sam? Što sam ono što jedem? Tko mi je glupi odgovor na glupo pitanje?

Recimo da imam različite mjerne jedinice rjetkoće viđanja ili BOLJE udaljenosti za „kategorije“ bliskih osoba. Nešto kao metar za frendice, centimetar za obitelj. Možemo ih i obrnuti pošto majka kaže da me ulica odgojila. Dečko bi mi onda bio milimetar. Ne znam zašto mi je sada pala na pamet omiljena sprdnja svih internet šaljivđija, komičara blogera kad mater govori da joj dijete ima 31 mjesec. Takvi neka mi komotno budu na bar 10 jotametara. Ne brinite nisam toliko pametna, guglala sam za neku najveću mjernu jedinicu udaljenosti. To bi bio neki jako veliki broj.

Mislim da sam najveći utjecaj što se tiče toga s kim si takav si imala od sestre dok smo se kao male družile. Njeno sranje = moje sranje. Jednom se čak to doslovno dogodilo kada smo se zajedno kupale i dala mi svoje govno. Njena ludorija = moja ludorija. I stvarno mislim da sam imala veselo, razigrano, kreativno djetinjstvo. Nastali su nekakvi temelji za ovo danas. Povukla sam to dalje u društvo i s takvim sam se ljudima okružila.

U jednom periodu čak dva tjedna nisam uspjela polovit bliže frendice jer su one il ja bile izvan grada. Osjećala sam se kao svjetska dosada bez njih. I baš mi nekad zafale naše pive, cerekanja, izlasci do jutra, priče o svemu što nas muči. Sada su svi postali nekako okupirani sami sobom, svako vrijeme donosi svoje brige – faks, posao, ovo ono. Udio slobodnog vremena nam je postao kao udio alkohola u radleru - premal. Kakav je to život bez druženja s prijateljima i kakva je to piva bez alkohola? Nit je život, nit je piva. A što se tiče mog čovjeka koji uvijek nađe vremena za mene, po toj izreci, dosta i utječe. On je optimistični optimist, ja sam više realan optimist. Ja sam tip „hope for the best expect the worst“, a on "sve će biti dobro". On je baš pozitivna pozitiva, na drugom mjestu nakon Nevene Rendeli. Samo da znate ona mi je zakon i prepozitivna. Kako je krenulo tko zna, možda ću u idućem postu bljuvati ljubav.

Svi smo mi i puno više. Svaka pročitana knjiga, poslušana pjesma, napravljen korak, svaka suza i osmijeh, svaki novi dan. Ali najvažnije od svega je ne zaboraviti biti dodir i izgovorena riječ, u svijetu besplatnog wifia i tastatura.

o čovječe blože upravo si mi ujebao grand finale ovog posta upitom što je mladunče konja, a ja napisala konjić.
volim se nasmijati na svoj račun. over and out.


- 21:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #

06.01.2018., subota

Status koji diže prašinu

Došla sam doma s pive i puna sam inspiracije. Takvih mi je nekako zadnjih 7 dana pa najbolje da ispucamo dok ide. Čak sam i dobre volje.

Ponekad pomislim kako bih mogla komentirati ˇsvjetskeˇ događaje koji su se vrtili prethodnih dana po medijima, tipa onaj mali što je pobjegao od doma. Ali što ikoga boli briga za to moje. Ljudski odnosi su toliko bogati, da sami iz svakodnevnih događanja možemo naći inspiraciju. Što se tiče malog, da sam mu mater bome bi dobio batina pa me tužite svim sudovima jel.. i popu i hodži. O takvim stvarima ćemo čitati po jutarnjima i večernjima. Meni će opet inspiracija biti dom što je ovo čedo što piskara i podigao.

Jel vama muškima jasno kako vi ne morate raditi "prevelike" izbore u životu? Ako se sve posloži više manje kako ste i zamišljali, nakon faksa, recimo da ste u vezi, nikad nećete morati birati između rađanja djeteta i posla u firmi iz snova. Možete imati oboje odjednom. Ako su vam najteži izbori kupiti bmw ili mercedes, renault ili citroen, afterwork cuga ili ne, janjetina ili jaretina, onda mate vrlo dobar nekompliciran život. Bit ću vještica i reći da niti jedna odluka muške osobe tijekom života neće 100% isključivati drugu opciju. Ma ni 40%. (ne znam kaj mi je mjerilo za ove postotke..).

Prva situacija.
Neki dan sam razgovarala s materom o svom momku. Kako sam bila kod njegovih na ručku, pitala me tko je servirao i radio sve oko jela. Jel momak išta radio. Skužila sam u kojem smjeru ide razgovor i rekla sam joj da neću više ništa odgovarati jer su dalje sve bile provokacije. Poanta je da on nije mami pomagao odnijeti i donijeti sa stola. I fakat to je i mene tada malo zasmetalo. Zasmetalo me i što te starije žene očekuju da se ja moram pokazati kao dobra cura i također pridružiti posluživanju, iako sam gošća, a muška ekipa neka sjedi. Zasmetalo me i to što je ona sad tu išla meni nešto ukazivati, a ni sama nije odgojila muške da išta doma čak i tako malo pomažu. Došlo je do toga da brat kuži da me to nervira i namjerno mi govori da se gubim u kuhinju, očito želi da se potučemo.

Druga situacija.
Pričam s kolegom o novoj godini i te gluposti. On mi kaže da ima par ciljeva, između ostalog naći curu. Ja reko kakva je to glupost aktivno tražiti curu. Pa smo se ulovili "problematike" muško ženskih odnosa, uz što je spomenuo da ne želi da mu ta nova bude kao bivša. Nešto smo se ulovili i zaposlenja nakon faksa pa sam ja komentirala da smatram da ako u vezi recimo žensko ne može naći posao i doma privređuje na način da čisti/kuha/pere da bi zaposleno muško trebao financijski pomagati partnericu pa makar joj davati novac da sebi kupi kakvu krpicu, na što je on komentirao "eh da, ne želim ni da je sponzoruša".

Treća situacija.
Neki iz momkove ekipe rade usporedbe što bi koji dobio da se oženi svojom partnericom. Nije 100% u tome, al ima kuću i stan. Radi se o osobama u tridesetim godinama.

Muški - koji vam je kurac?
Hoćete li htjeti da ona uzme vaše prezime, jer tradicija tako nalaže, a kada se radi o financijama onda ćete se pozivati na ravnopravnost i moje-tvoje? Ona nema vikendicu na moru, a to što ti pere smrdljive gaće, kuha dva sata ručak i pere suđe nakon toga ništa ne znači? baj d vej po obiteljskom pravu i da se razvedete, a ona nije radila nego je na takav način "nematerijalno" privređivala brigom za obitelj i odgojom djece to se isto zbraja i oduzima, tak da si muške sponzoruše i plačipizde najbolje pojedite pare da ništa ne dobije. Pustite priču vlatkice, trebaju samo parice za boljeg odvjetnika. Malo sam iznervirana, tada psujem.

Mi ako izaberem roditi riskiramo otkaz, ako nemamo svoju firmu, a i tko će zaposliti osobu koja će zbog bolesnog djeteta svako malo izbivati. Tijelo nam se ajmo reći blago uneredi pa osim što se sabiremo sami sa sobom, ako ste baš gadovi moramo se i s vašim mušicama boriti, seksualnom željom, skidanjem kila, šta će masna juha od stare koke, ako na jobu ima piletine za svaki dan. 9 mjeseci smo u nekom prijelaznom roku sa životom. Od nas se očekuje da budemo dobre domaćice i žene. Uz to da nismo sponzoruše, jadni svi bili ugroženi, nego da imamo vlastite prihode. Mislim di ste nestali svi normalni tipovi, šta su vas oštetite zločestobe?

Zaista ne znam kako su se prije kompromisi radili, što se melo pod tepih za cijenu održavanja odnosa.
Vi koje ste još u optjecaju - sretno. Nije vam ni toliko loše, kako možda mislite.
Ima normalnih tipova, ali su očito u moderno doba sada oni postali ugrožena vrsta.

p.s. ne bi malog namlatila
- 23:56 - Komentari (19) - Isprintaj - #

04.01.2018., četvrtak

Utjeha kose

Opet ću ja o smrti. Nema više šale.

Znate ono kad vam netko bližnji umre ili bilo tko pa se šire poruke o tome da zagrlimo bližnje, kažemo im da ih volimo i slične stvari? Zašto nam se nameće krivnja, da smo đubrad, ako nismo izražavali emocije i cijenili što je netko živ?
Malo zvuči blesavo, mislim tko ne cijeni što ima sestru/mamu/dečka/frenda kraj sebe? bar da smo im rekli prije smrti da ih volimo, bismo kaj? Olakšali svoju dušu za šta? Za naš mir. Jer mi smo ipak još živi.

Dolazim iz obitelji gdje se ne iskazuju pretjerano emocije. Znam da sam kao manja svaki dan tijekom osnovne prije izlaska iz stana mamu poljubila u obraz. Starcima sam radila čestitke za blagdane/praznike i različite dane i tako iskazivala ljubav. Nismo si doslovno govorili da se volimo, ponekad bi bilo napisano na papiru, ali nitko te dvije riječi nije govorio naglas. Doma to nitko ne izgovara, kao da je kletva. Evo i sada kad pomislim da to izgovorim osjećam neku izloženost. Jednom sam materi, nakon gledanja raznih serija gdje si djeca i roditelji to međusobno govore, a u svrhu zbližavanja, rekla tko mi je simpatija. Ubrzo su svi doma to znali i pizdila sam zbog toga. Sada na to gledam drugačije i smiješno mi je, ali me baš pogodilo što to nije držala za sebe. Zamišljala sam kako ćemo jednog dana biti "te" obitelji, a ne ekipa kao iz Roseanne (tko nije gledao nek gugla) ili Malcolma u sredini il nemrem se sjetit neke bolje gdje si pičkaraju sve i gdje su divlja djeca i slično. Eto lakše smo si svi glupani glupi nego što se volimo. Kao danas odrasli, ali i dalje prepizde da si kažemo da se volimo. (Čini se da sam ja bila, kako ono kažu "nježno dijete" - komentar u stilu dijete vam je sakato u mozak.)

I kaj nam onda treba da smo pred nečiji odlazak rekli im da ih volimo, ako si to nismo govorili. Bi li prelazak preko srama bio ultimativni znak nečije ljubavi? To što sam izlazimo iz svoje sigurne zone, koja to ni nije. Najbolje da se pridružim koloniji bakterija, njima bar ne treba ljubavi.

ALI. Ja znam da ću ih voljeti i dalje, izvadit ću suđe iz mašine, usisati stan jer znam da im je teško nakon posla. Mooožda pregristi kritike iako su ljubitelji takvog načina izražavanja, al to ne obećajem jer mrzim kad netko samo sjedi i kritizira. Eto svi smo tu iz istog koša i igramo za isti tim.

Jesam li zato lošija osoba? Jer ne volim kao ti? Jer nisam bliska sa sestrom kao ti? Jer se bolje s tatom kužim kada oboje šutimo? Istina je da smo iskreniji i otvoreniji kad shvatimo da je blizu kraj te bi valjda već sada trebali djelovati i izreći neke stvari kako kasnije ne bi žalili, ali ako je teško, iako je blesavo i glupo, nitko se ne bi trebao kriviti zbog toga. Neki će reći da je sve to tužno. Pomoz Bog.

Ljudima je najlakše razmišljati onako kako njima odgovara i kako su naučeni. Svaki dan koji preživimo, događaj, izrečeno, učinjeno i prešućeno nas je stvorilo onakvima kakvi smo sada. Život nas rezbari, nečiji majstor je bolji, ali svi se trude. Zašto tek onda kada nam se dogodi neka prekretnica u životu osjetimo poriv da glumimo u tuđim filmovima?

Jer ništa ne treba tako biti, nego onako kako ti želiš i kako se osjećaš. Tako je kako je i svatko od nas najbolje zna zašto se ponaša na određeni način, zašto je reagirao tako u neko vrijeme.

Kaj se tiče naslova dobra mi je ta pjesma inače, jedina poezija koju bi danas mogla probaviti je ona iz osmrtnica. Jebiga.

Oznake: smrt, odlazak, ljubav


- 21:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.01.2018., srijeda

Evo mene moji ljudi

Neću ovdje čestitati novu. Ove godine sam hejter, grinč, smradac i smucalo, kapetan kuka, govno emoji i ostale gluposti koje mi padaju na pamet. Točnije - takva sam bila prethodnih dana.

Kad splasne sva euforija, što nam ostaje? Dva dana smo se nabrijavali kako će 'sve' biti bolje, mijenjamo se na bolje i svake godine ista priča. Pred svaku Novu godinu ista mantranja kako želimo više širiti ljubav - zagrli prijatelja, nazovi mamu, poljubi tetku s brkovima. Svima nam treba još jedna šansa, popravni ispit, novi početak, štoperica na nulu. Jer je 17.3.preglup datum za početi biti bolja osoba.

Jeste li ikada razmišljali što će ostati iza vas kad umrete? Ako niste evo sada sam lupila to pitanje. Što će ljudi pričati kakvi ste bili dok budu mastili prste pršutom na karminama?

Ja mislim da ljudi ne postoje da bi 'sebično' živjeli svoje ideje. Samo moje pjesme i moji snovi. Ja ja i bez irene. Sitnica je dovoljna da se pomogne drugoj osobi. Ali to sam samo ja.

Nekima će euforija splasnut za mjesec dana kada shvate da 5 godina loših navika i neumjerenog žderanja se ne mogu pomesti u mjesec dana teretane. A mogli su barem za početak jesti manje smeća.
- 00:26 - Komentari (9) - Isprintaj - #

28.11.2017., utorak

A zašto ti pišeš blog?

Par puta sam se zapitala zašto sam uopće opet krenula s ovim piskaranjem. Konkretan razlog ne postoji, osim što mi se svakakve ideje izrode kad imam neke velike obveze, tipa ispit. Tada sam najkreativnija, valjda jer mi mozak radi 1000 na sat pa se aktiviraju i sva ta „neistražena“ polja. U toj fazi sam poželjela slikati pa sam si kupila set akrlnih boja, kistova i platno. U toj fazi sam svima doma dežurni taksist. U toj fazi se očito aktivira i dio za idiotizam jer pomislim da mi šiške ili bob dobro stoje, a pogotovo u kućnoj radilnosti.

Dva dana prije otvaranja sam isto tako otvorila i blog, a već vidim da će ishitrena odluka biti i eventualno brisanje, mogući scenarij pred obranu diplomskog rada. Kao goni sve, kreće novi uzbudljiv period života za mene na burzi rada. Novi ljudi, iskustva i sve. Sve!

Pošto svojom pričom nekad znam debelo skočiti u dalj, bez da kažem što me ustvari muči, evo dajem si još jednu rečenicu. Psiholozi, vjerojatno i onaj psihijatar od neki dan koji je govorio o blagotvornim učincima sljedbeništva Brace, bi rekli kako „pisanje olakšava dušu“. Smislila sam neku glupu metaforu, inače ih ne volim, kao ni pretjerane personifikacije. Al znate kaj mislim pa ajde da ne budem vrag drugima, bit ću ovdje.

Stigao je jedan od nekih dana kada me gadno šoraju duhovi iz prošlosti za koje sam mislila da sam se riješila. A znam da su duhovi jer to moje nije stvarno stanje i znam da zabrijavam, eto da dam na znanje odmah. Svoje ishitrene reakcije i iskrivljena osjećanja znam nekad pravdati PMSom, jer fakat sam tada nekad đavo. To možeš skužiti kada opere, vidim doma recimo po sestri kad čuje lupkanje i škripanje vilice i noža tri prostorije dalje ili recimo frendica kad mi javlja da dečko nikad nema vremena za nju i da život nema smisla, a dečko joj je bio u automehaničarskoj radnji prčkao po autu, mobitel tko zna di.

Mene sad pere da sam si gadna. Tko prizna, ne prašta mu se ništa.

Sinoć sam otišla spavati i razmišljala sam si kako se baš ružno osjećam. I sada kad mi to padne na pamet mislim si – čovječe, tako je tužno da itko to za sebe pomisli. I kaj je najgore osjećam se nesigurno u trenutnoj vezi, da mu nisam privlačna i slično.
Ovaj vikend smo išli van i ja sam se osjećala kao najveća luđakinja. Smetalo mi je jer on gleda okolo cure i tako si zabrijem uvijek kad smo vani. Naravno da mu nisam srala jer ono prije svega imamo oči, druga stvar kaj sad i da gleda sa mnom je, ali meni je palo odmah raspoloženje. Reko koji k, nije valjda da ćeš ti sada biti osoba koja radi probleme u vezi. Još sam mu sinoć onako tragično poslala poruku da je bolje da se danas ne vidimo, da sam si gadna i da bi doma odmarala. Danas sam se predomislila pa smo se druškali. Loco totalno.

Tak sam se ja sjetila, najmanje što mogu napraviti je pisati ovdje i ne maltretirati njega, jer je fakat super. I onda popizdim jer je onaj idiot napravio debila od mene. Jer mi je stalno kad smo bili BILO GDJE govorio što buljim u druge, gledam ih jebozovno/ko kurva i slično. Lik je meni rekao da gledam u glumca kao da bi ga pojebala kad smo bili u kinu. I ajde zamisli da ti to netko tako često govori. Onda sam ja krenula hodati pognute glave, ja njega poštujem, ja ne gledam okolo, samo on postoji i jebemu mater pa jesam li ja to sada krenula očekivati od ovoga, jer mi je onaj isprao mozak. Ja kad sam sa sadašnjim ne zjakam okolo iz poštovanja i kao nadam se da on vidi kako ja samo njega vidim i da mi je samo s njime super – ono o čemu mi pričamo ?!.

I onda to isto krenem očekivati od njega. Valjda sam trebala sa sljepcem prohodati da bi sada sretna bila. I onda mislim kako me ne voli pa to dođe do toga da me uzima zdravo za gotovo. Onda krenem neku vrijednost odnosa procjenjivati preko seksa, jer valjda jedino pametno što sam s tim bivšim radila je bilo to pa sam se prebacila da ovome možda nisam privlačna jer se ne možemo khm koliko bi ja možda htjela.

Mislila sam, ajde prošlo je već neko vrijeme od svega i dobar dio mene je zacijelio, al očito čim započnem nekakav romantični odnos ja se krenem ponašati kao pizda, na granici ludosti, nesigurno i jadno. Ne stalno, al pogodi me pokoji val tu i tamo. Dakle super.

Nikad prije one veze nisam osjećala nesigurnost. Kaj je najbolje nisam ni bila svjesna sebe, osim da kao ajde nisam top ako ćemo izgledom, al karakterom sam tada mislila da sam čist oke. Nedavno sam gledala slike iz srednje, kad sam napunila 18 godina. Da me nije „strah“ prepoznavanja, stavila bi ovjde, al ja sada vidim da sam bila lijepa. Objektivno subjektivno kajgod. I kako sam uopće dopustila to da mi netko toliko uništi samopouzdanje, on točno znao što uvredama na temelju izgleda želi postići.

Ajmo sada fniširati.

Ja znam da se treba „raditi na sebi“. Jučer, danas, sutra. Čitav život.Isto tako se neću uvijek osjećati lepršavo i to je skroz oke. Tipku po tipku ću radije pomalo sve ovdje izbacivati i rigati vatru nego maltretirati druge svojim zabrijanim projekcijama. Tenkju blog, zaboljela bi me ruka za sve ovo. Meni dovoljno.

- 17:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

24.11.2017., petak

Ne pitaj me što želim biti kada odrastem

Baš je smiješno kad se sjetim kakav sam kao mala zamišljala da ću imati život u ovim godinama. Najčešće je u priči bio nekakav stančić i auto pri čemu smo kombinirale koju bismo marku voljele voziti. Ne da sam daleko od toga, nego ono, gasi taj "film" mala Pahuljetina i radije razmišljaj s kojom ćeš se barbikom igrati.

Vezano za to, nedavno sam se sjetila kako su nas često kao klince znali pitati što bismo htjeli biti kada odrastemo. Stvarno ne kužim kakva je fora s tim pitanjem, nešto u rangu koga više voliš mamu ili tatu. Možda namjerne provokacije starkelja da ih se sjetimo kada budemo u njihovim godinama. Šta smo mi tada znali. Šta bi ja trebala znati s pišljive četri godine.

Davno mi se prijateljica pojadala kako po njenom mišljenju nema nikakvih talenata i to ju je baš deprimiralo. Valjda kao ideš od dana do dana, obavljaš svoj posao, jesi ili nisi time zadovoljan? Di su oni dani kada smo govorili kako ćemo biti astronauti ili još bolje mađioničari. Tada smo mislili da sve možemo, samo moramo ići u školu, završit ju i skužit ćemo - znaš kak. Prošla sam faze od pjevačice (izbori za doru su bili popularni i eurosong), veterinarke (kao klinci smo se brinuli za ulične mačke), glumice (španjolske sapunice), misice (tada je izbor za miss bio popularan) i stalno smo kao klinci doma organizirali natjecanja iz pjevanja, plesanja, miss sobe čega već, kao idemo se upgradeat. Nakaze male, baš nam je dobro bilo.

U osnovnoj školi nas je učiteljica jedan dan sve od reda ispitivala što bismo htjeli biti kad odrastemo. Tada sam bubnula fotografkinja pa se žena zgrozila da imam predobre ocjene i da bolje nešto drugo izaberem. Znam da sam i tada osjećala nekakvu glupost njenom izjavom i kao šta ja ne mogu biti što ja želim i volim? Nisam imala blage veze o fotografiji, ali šta sad. Kasnije sam bila na nekom foto natjecanju i položila tečaj, ali dalje u sebe u tom smislu nisam investirala. Jednom sam bratu potajno rekla kako ću imati svoju radijsku emisiju pa je za par godina svima to izlajao. Lijepo sam crtala pa su mi govorili da bi mogla biti slikarica. Vjerojatno bi se i to zgrozili da je bio moj pravi izbor, a jednom mi je teta rekla da budem doktorica da im mogu liječiti noge kad ostare i kurje oči. Kao medicinu trebam završiti da radim pedikerski posao.

Dugo sam patila jer nisam arhitekturu upisala. Govorili su mi kako to nije faks za žene, kako svi briju da će biti nova Zaha Hadid i projektirati aerodrome i bolnice, a da je stvarnost to da građevinari skoro sve obavljaju. Sretna sam što nisam upala na psihologiju jer sada znam da nemam kapaciteta za toliku mentalnu angažiranost oko drugih. Sada studiram to što studiram i često sam se pitala pa na koji sam put ja to skrenula da tu završim. I veselim se završetku fakulteta, veselim se pomagati ljudima i koristiti svoje znanje, ali nisam se oduvijek tako osjećala.

U ovih 7 godina u pokušaju podizanja motivacije za završetkom faksa radila sam svakakve posliće. Mislim da bi svatko tijekom studiranja trebao raditi bar jedan dan u nekom skladištu. Neka te pukne hrvatska realnost, to nisu lagani poslovi pogotovo za žene i svaka im čast. Nek te pukne to da nije svima lako, neki nemaju izbora, a ti ako ga imaš, potrudi se olakšati sebi, a možda pomogneš i drugima. To sam i ja osjetila, poziv da se saberem. Jedan dan sam radila kao peraja u jednom zg klubu. Mislim da mi je to bilo nešto najbolje u životu, ali sam znala da će zbog smjena debelo patit faks pa sam odustala. Pomagala sam u organizaciji različitih događanja i da ne nabrajam druge gluposti, dosta sam i volontirala. Mogla sam si priuštiti pobjeći s nekog poslića jer sam se osjećala da me zatupljuje i da ne iskorištavam ni 5% svog potencijala. Da se razumijemo, radi se o studentskim poslovima.

Uvijek sam tražila neko novo iskustvo kroz koje ću bolje upoznati druge, a i sebe - što ja uopće želim. Kaj je najgore i dalje nemam blage veze. Jel to ok i hoću li ikada znati i osjetiit ono - to je to! Ja ne znam ni koji mi je hobi. Mogu li tu ubrojati traženje fotki interijera na pinterestu za buduću birtiju koju ću otvoriti? Znatiželja?

Zaista kakva je to zajebancija s tim pitanjem što želimo biti kada odrastemo?
Najmanje što sam sigurna je to da barem babama neću kopati kurje oči. Ili barem ne ubrzo.


- 00:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2018  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Siječanj 2018 (4)
Studeni 2017 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Freedom is never given; it is won.

Pahuljetina a.k.a. pahuljica - jer svi mi mislimo kako smo posebni

Život nakon nasilne veze. Stari blog vezan za tu tematiku: maknut.
Ako ga netko želi vidjeti neka komentira s upitom.

I kakav je? Pa ide dalje.
O odnosima i to.

Linkovi