uglavnom, vratila sam se prepuna inspiracije. *mahne im svima*
nije da me dugo nije bilo. odsutna. *slegne ramenima*
pa krenimo.

*

'penelope' je jedan od onih proljetno bajkovitih filmova koje ćete gledati kad vam dođe da se oraspoložite (ili kad se zaželite jamesa mcavoyja - can't blame you, kad glumi me potpuno očara i u glavi počnem listati sve filmove u kojima je glumio u očajnoj potrazi da se sjetim koji još nisam gledala).


usamljeno djevojče penelope (christina ricci) živi s roditeljima u golemoj kući s prekrasnim prozorima preko kojih su uvijek navučene debele zavjese i velikim zelenim dvorištem u kojeg ne smije kročiti. naime, na penelope, kao jedinu žensku nasljednicu, je spala (teško neuočljiva) posljedica obiteljskog prokletstva - ima svinjski nosić nasred lica.

zbog te sitničice (primjetimo ironiju) zatočena je u svom vlastitom domu, dok njena majka uporno pokušava pronaći mladog aristokratskog pastuha plave krvi koji će oženiti njenu kćer i stati kletvi na kraj. i tako se redaju naizgled savršeni potencijalci u savršeno ispeglanim odijelima, no kad dođu oči u oči (bolje reći oči u nos) s penelope, bježe iz kuće. kroz prozor.


no kad penelope upozna nekog posebnog, maxa campiona (james mcavoy), shvatit će što je uistinu bitno u životu (na stranu činjenicu da je to james mcavoy). e stvari se tek onda uistinu zakompliciraju.


...

a dalje vam neću odati, hop po film!

producentica ovog filma je reese witherspoon, koja se također pojavljuje u jednoj od uloga, a za prekrasnu glazbenu podlogu možemo zahvaliti jobyju talbotu (poznat po soundtracku iz filma 'vodič kroz galaksiju za autostopere') koju možete preslušati na myspaceu.


i penelope ima krasne cipelice.

još niste zaintrigirani?



šareno preporučam ^^



thora

Početkom 2006. godine, prebirući po naslovima najposuđivanijih knjiga u knjižnici, naletio sam na jednu ponešto zanimljivijeg naslova – Tajnovit život pčela – autorice Sue Monk Kidd te sam ju uzeo. Već vraćajući se kući, u tramvaju sam pročitao prvih nekoliko stranica, a početne scene pčela koje se roje u sobi glavne junakinje privukle su me nastaviti čitati čak toliko da, kako sam bio napisao tada na svom blogu, nisam vježbao cijeli vikend za polugodišnji ispit iz matematike, već sam čitao i čitao... Dakako, zanimljiva priča poput ove dugo ostaje u sjećanju.


Sada, točno tri godine kasnije, pogledao sam film. Film je izašao već prošle godine, no vjerojatno nisam bio raspoložen za tu vrstu filmova, jer to su one posebne priče za koje treba biti raspoložen, kada treba imati živaca gledati nečiju jaku volju, hrabrost, ako se slažete i znate na što mislim. Ponešto promijenjenog sadržaja u odnosu na knjigu, gotovo neznatno, film čini savršen prikaz 1964. godine i borbe crnaca za pravo glasa i njihovu mogućnost da budu jednaki bijelcima. No, zadivljujuće je kako ova priča nije ni na čijoj strani, već pokazuje i bjelačku i crnačku glupost, kao i njihove uspjehe (ne zaboravimo na ovome mjestu spomenuti kako su sestre May, June i August Boatwright veoma uspješne, obrazovane i dobrostojeće žene unatoč svemu). Možda je jedna pouka filma i ta da dok god se vi bojite i marite za nevolju, ona će vam se i događati.


Potrebno je ukazati i na religijski aspekt ovoga djela (to je vjerojatno dio njega koji mi je bio najneobičniji i najviše uznemirujući). Priča započinje 1964. godine u Južnoj Karolini. Lily Owens je četrnaestogodišnjakinja koja živi s ocem na farmi breskvi i prodaje ih tijekom ljetnih praznika uz cestu. Otac joj ne dopušta niti da čita dok prodaje, pa tako dane provodi u dosadi, a ako počini kakav prijestup, otac ju tjera da kleči na pšeničnom brašnu - tako da s ocem nikada nije imala dobar odnos. Jedina prava prijateljica joj je crna sluškinja i dadilja Rosaleen. Majka joj je umrla prije deset godina, a jedino što je Lily od nje ostalo jest kutija u kojoj se nalazi sličica crne Bogorodice i s majčinim rukopisom na poleđini. Slijedeći riječi ispisane na poleđini fotografije stići će u Južnu Karolinu, u grad Tiburon, gdje će je primiti tri ekscentrične sestre medarice koje će je uvesti u svijet pčela i meda i dovesti pod zaštitu neobične zaštitnice — Crne Madone, a tamo će saznati da je u sobi u kojoj spava, nekada davno, spavala i njezina majka...


Što znači Crna Madona, tko je ona? Zašto se priča vrti oko te zaštitnice? Autorica Sue Monk Kidd veli kako je ona stvorila Crnu Madonu jer je osjećala da u takvoj priči ona mora biti crna, a ideju je dobila čitajući jungovske zapise tridesetih godina prošlog stoljeća. Također, otkrila je na stotine različitih zaštitnica te vrste diljem Europe, te je proučavanjem došla do spoznaje kako one porijeklo vuku od antičkih božica. Također, ona je vrhovna majka, jer pronašavši nju, Lily je zapravo završila potragu za vlastitom majkom. Što znači kako ovaj film gotovo podsvjesno upućuje na predano štovanje ženskog lika, na žensku prirodu i snagu. Možda je zato i meni, kao pripadniku muškoga roda, bio u nekim situacijama doista jeziv.


Kako se sestre Boatwright bave glazbom, bilo je potrebno pronaći glumačku postavu koja odgovara muzikalnosti traženoj u filmu – tako da, npr. Alicia Keys glumi June, a Queen Latifah August. Također, u filmu je još poznatih imena, kao što su Dakota Fanning (koja glumi Lily), Jennifer Hudson (u ulozi Rosaleen), ili pak Paul Bettany (koji je utjelovio T. Raya). Redateljica Gina Prince-Bythewood gotovo je nepoznata, no savršeno je obavila posao.

Ocjena filma: 7/10.

B. D.

Do posljednjeg crteža izložba je animacije i crteža koju možete pogledati ukoliko se zateknete u Rijeci do petnaestog veljače. Svratite u Muzej moderne i suvremene umjetnosti koji se nalalazi na adresi Dolac 1, dakle odmah preko puta hotela Bonavie (žao mi je što moram spominjati hotel u ovom postu, ali pola moga razreda nije znalo gdje se nalazi MMSU u iako je naša škola otprilike trideset metara udaljena od njega).

-.-

Uglavnom. Vraćam se gdje sam stala.

U animaciju se ne razumijem. Crtiće sam prestala gledati kada sam krenula u više razrede osnovne škole i ne znam o njima više od prosječnog osmogodišnjaka.
Unatoč mojem (ne)znanju, izložba mi se jako svidjela.

Na njoj sudjeluju: Igor Ćorić (Srbija), Paul Driessen (Nizozemska / Kanada), Thomas Hicks (Velika Britanija), Elizabeth Hobbs (Velika Britanija), Andreas Hykade (Njemačka), Igor Kovalyov (Ukrajina), Simone Massi (Italija), Izibene Ońederra (Španjolska), Priit Pärn (Estonija), Michaela Pavlátová i Vratislav Hlavatý (Republika Češka), Daniel Šuljić (Hrvatska), J. J. Villard (SAD), Atsushi Wada (Japan) i Koji Yamamura (Japan).

MILCH, Igor Kovalyov

Na brošuri piše da te animirane filmove inače prikazuju samo na renomiranim svjetskim festivalima, a ukoliko ste imali sreće, možda ste na dio njih naišli na lanjskom Animafestu u Zagrebu.
Svi filmovi su recentijeg datuma (najstariji je 3 gospođice Paula Driessena iz 1998. godine), a neki od njih bili su nominirani za prestižne nagrade, među kojima je i Oscar.
Sumnjam da će vam se svidjeti baš svaki, ali u mnoštvu prikazanih filmova čiji su se autori inspirirali komedijama, erotskim fantazijama, raznim književnim predlošcima (bajke, Charles Bukowski, Franz Kafka…), te glazbenim podlogama (klasika, punk, suvremena glazba), zasigurno ćete pronaći barem jednog kojeg ćete pogledati još jednom.

Meni je najdraži The Runt (Kržljavi) njemačkog autora Andreasa Hykadea.
Radnja je jednostavna.
Dječak živi na farmi sa svojim ocem i ujakom. Oni uzgajaju i ubijaju zečeve.
Jednoga dana na njihovu farmu stigne kržljavi, plavi zec. Dječak ga želi zadržati. Ujak se slaže, ali kaže dječaku da će ga onda on sam morati ubiti nakon nekoliko godina. Dječak pristaje. Vrijeme prolazi. Dječak je zavolio zeca, ali došao je dan kada ga mora ubiti...

THE RUNT, Andreas Hykade

Iza naizgled jednostavne radnje krije se mnogo toga: promišljanje o ritualima, odgovornosti, gubljenju one djetinje nevinosti i ulasku u svijet odraslih koji je sve samo ne lijep i šaren, te o onom najvažnijem – smrti.

Više o radu Andreasa Hykadea možete pronaći ovdje.
Tople preporuke. :)


P.S. Ovo je stoti post na Velikim očekivanjima!
Baš mi je drago što sam ga ja napisala. :P

moooi

Već gotovo punu godinu, točnije od 9. ožujka prošle godine, milijuni ljudi posjećuju stranice ArchDaily kako bi vidjeli neku novu, zanimljivu arhitekturu, koju pak ovaj projekt nudi svaki dan. I doista, svaki dan možete uživati u nečemu novom, bila to kakva kuća, muzej, čitavo naselje, most, vidikovac, ili pak neka instalacija usred mora.

Casa Suntro / Jorge Hernandez de la Garza

Arhitekti koji su otvorili ove stranice čak pozivaju druge arhitekte da se pridruže projektu. Pogotovo one koji vole modernizam i postmodernizam te vide povezanost između arhitekture i nekih drugih polja ljudskog djelovanja. Ukratko: vole li arhitekturu i vole li pisati?

Zira Island Carbon Neutral Master Plan / BIG Architects

Obrađivali su i nekoliko hrvatskih objekata, i to sve od arhitekata iz studija 3LHD: Kuću J2, Kuću V te Sportsku dvoranu Bale. Također, pišu i o nama susjednim arhitektima iz studija OFIS, koji dolaze iz Slovenije.

Sportska dvorana Bale, 3LHD

Ovo su svakako stranice koje vrijedi pogledati ukoliko vas zanima suvremena arhitektura. Zato odite na www.archdaily.com i uputite se u svijet jedinstvenih oblika i skladne geometrizacije prirode.

B. D.