Vanda Winter

Prije desetak godina, u mom se djetinjstvu često mogla čuti primjedba kako Novi Zagreb nema kulturnih sadržaja koje bi mogao ponuditi svome brojnom stanovništvu koje je, ako bi poželjelo i neku bijednu kino predstavu, u tu svrhu moralo odlaziti preko Save. Obećavali su nam promjene, ponajprije u vidu Centra kulture izgrađenom u Travnom, koji je međutim podbacio u svim smislovima - kino je radilo vrlo kratko vrijeme, kazališne predstave su samo za djecu, a i te se održavaju rijetko, zgrada uglavnom zjapi prazna, a jedini koji su iz svega uspjeli izvući kakav-takav profit su kafić i papirnica na uglu. Još jedna priča o napretku na hrvatski način. I onda kada se činilo da se stvari po pitanju kvalitete života u ovom dijelu grada nikada neće mrdnuti s mrtve točke, Bundek se prometnuo u novo kulturno središte, mjesto na kojem se konačno nešto događa. Tako smo u nekoliko proteklih dana bili svjedocima više manifestacija - bio je tu Festival vatrometa s navodno 10 000 raketa ispaljenih u 4 dana, koncerti na pontonskoj pozornici, a od 21. lipnja na Bundeku je koncertom Zagrebačke filharmonije koja je izvela Carminu Buranu Carla Orffa otvorena i ljetna scena. Do zatvaranja ljetne scene 23. srpnja koncertom Smotre folklora na pontonskoj će se pozornici održati više koncerata, a 23. lipnja bila je "Noć mjuzikala", u kojoj smo imali prilike čuti pjesme iz mjuzikala kazališta Komedija, u izvedbi Komedijinog orkestra pod ravnanjem Dinka Appelta te Danijele Pintarić, Đanija Stipaničeva, Vande Winter i Ervina Baučića. Na repertoaru su bili glazbeni brojevi iz mjuzikala Briljantin, Isus Krist Superstar, Jalta, Jalta, Skidajte se do kraja. Program su vodili Mila Elegović i Željko Duvnjak te najavili da će svekoliko novozagrebačko, ali i ino pučanstvo u petak 27. i subotu 28. na Bundeku besplatno moći pogledati najnoviji Komedijin mjuzikl Ruža na asfaltu, pa ako vam je dodijalo umirati doma od vrućine i ne znate kud biste sa sobom, protegnite noge do Bundeka, kulturno se uzdižite, družite se, smijte se, volite se...

Do idućeg kulturnog posta, pozdrav od darksoul!

Đani Stipaničev

Kada ljudima u uši umetnete imena poput Dunda Maroja ili Marina Držića, gotovo svi će (sjetivši se srednjoškolske lektire) prijezirno puhnuti jer tekst koji su čitali nije bio nimalo razumljiv - štoviše, pola ga nije bilo niti na hrvatskom. I upravo zbog tog razloga, do sada sam imao potrebu vjerovati kako je sasvim drugačije predstavu vidjeti na pozornici, te se zato uputio u HNK jednog kišnog poslijepodneva vidjeti ju u režiji Ozrena Prohića...


Priču vjerojatno svi znate: Dundo Maroje (Krunoslav Šarić) je dao pet tisuća dinara sinu Marinu (Nikša Kušelj) da ode u Firencu, no Maro je otišao u Rim i tamo uzalud troši taj novac. Dundo je stoga otišao sa slugom Bokčilom (Dušan Gojić) potražiti sina u Rim. Istovremeno, Marin udvara Lauri (Livio Badurina), koja živi s Petrunjelom (Ana Begić) u rimskom bordelu. Ostali likovi su: Zijad Gračić (Dugi Nos), Milan Pleština (Popiva), Mirta Zečević (Pera), Tomislav Krstanović (Dživo), Marija Kohn (Baba Perina), Žarko Potočnjak (Ugo Tudešak), Joško Ševo (Pomet Trpeza), Vedran Mlikota (Tripče), Ljubomir Kerekeš (Niko), Ivan Jončić (Pipero), Franjo Kuhar (Vlaho), Barbara Vicković, Ivana Boban i Dora Lipovčan (Oštijerke), Ivan Brkić (Pavo Novobrđanin), Alen Šalinović (Grubiša), Davor Borčić (Gulisav), Tomislav Stojković (Sadi), Zijad Gračić (Gianpaulo Oligiati, Kapetan) i Miro Šegrt (Kamilo).


Iako Večernji list ističe kako HNK napokon ima zrelu, duhovitu, pametnu, razigranu, pa i jezovitu predstavu nastalu na temelju drame Marina Držića, smatram kako bi dijelovi na talijanskom mogli biti malo pristupačniji gledalištu (preporučujem podnaslove koje HNK ionako često ima za opere), a da kad su već modernizirali cjelokupni vizualni doživljaj predstave, mogli su barem do neke mjere isto učiniti s jezikom, jer ljudi oko mene su (u raznim trenucima tijekom predstave) tipkali na mobitele, pričali s nekime, spavali(!) jedni na drugima,... Ne kažem da su vizualne promjene loše; štoviše, veoma mi se sviđaju i za svaku pohvalu je što se u posljednje vrijeme kazališta trude približiti modernom svijetu te ostaviti na gledatelja dojam svevremenosti autora.


I ako zbog ičega, upravo ta svevremenost je karakteristika ove predstave zbog koje ju se isplati pogledati u najpoznatijem zagrebačkom kazalištu. A moći ćete ju pogledati i ovoga ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje gostuje od 12. do 14. srpnja.

Mnogi će se knjigoljupci sjetiti da je na ovogodišnjem sajmu knjiga u Leipzigu zemlja partner bila Hrvatska. Neki će u pamćenje možda dozvati i moto sajma koji je glasio "Hrvatska čita u Lepizigu". Kako suradnja hrvatske i njemačke književnosti ne bi postala ili ostala samo avantura koja traje dok su sajamski reflektori upaljeni, ali nakon toga zamire prvom prilikom, Veleposlanstvo SR Njemačke jučer je u Goethe institutu organiziralo književnu večer pod nazivom "Leipzig čita u Hrvatskoj" na kojoj su predstavljena ukupno četiri autora - dva njemačka i dva hrvatska. Autori bjehu spojeni u parove te su imali zadatak pročitati prozu svog partnera i kratko ga predstaviti publici, nakon čega je uslijedilo čitanje iz romana svakog pojedinog pisca, sve popraćeno simultanim prijevodom, čime se omogućilo razumijevanje i ljubiteljima književnosti koji ne vladaju njemačkim jezikom.

Krenimo redom kojim su čitali:

Clemens Meyer rodio se 1977. godine u Halleu (SR Njemačka). Studij na Njemačkom književnom institutu u Leipzigu otplatio je šarolikim nizom poslova poput nosača pokućstva i stražara. Počeo je pisati još za vrijeme studija, a najviše je uspjeha polučio kratkm pričom Der wilde Osten (Divlji istok) te svojim prvim romanom Als wir träumten (Dok smo sanjali). Jučer je u Goetheu čitao jednu od priča iz zbirke kratkih priča Die Nacht, die Lichter (Noć, svjetla). Ovo je priča koja je po mom mišljenju najsnažnije odjeknula ne samo zato što je jedina bila pročitana kao cjelina (ostali su autori čitali ulomke iz romana), već zbog koncepcije pisanja u kojoj kroz unutarnji monolog koji s tokom svijesti na momente graniči tek prisutnošću interpunkcije čitatelj stječe uvid u psihu narkomana. Clemens Meyer dobitnik je niza književnih nagrada: nagrada Rheingau-Literatur (2006); nagrada Mara-Cassens (2006); nagrada za mlade književnike Lessing Sachsen (2007); nagrada Clemens- Brentano grada Heidelberga (2007) te možda u kontekstu večerašnjeg čitanja najvažnija - nagrada Sajma knjiga u Leipzigu (2008).

Drugi autor koji nam je poklonio jedinstveno iskustvo slušanja pisca koji čita (a time bojom svoja glasa te svojim odabirom riječi na koje će staviti naglasak i - interpretira) svoje djelo podario nam je domaći pisac Edo Popović. Rođen je 1957. godine u Livnu, no mnoge je godine proveo u Zagrebu u kojem je studirao komparativnu književnost, kroatistiku te južnoslavenske jezike (s perspektive studenta FF-a mogu reći - zavidna kolekcija). Poznat je postao u 80im godinama zbirkom priča Ponoćni boogie. Nakon trinaestogodišnje stanke književnosti se vratio 2000. kada objavljuje drugu zbirku priča San žutih zmija, autobiografsko djelo Kameni pas. 2002. izašla je novela Koncert za tekilu i apaurin, a proboj na inozemno književno tržište ostvario je romanom Izlaz Zagreb jug. Pročitao je ulomak iz svog posljednjeg romana Oči, kojeg bi bilo moguće okarakterizirati prozom u trapericama koja se događa u Zagrebu sedamdestih. Osobno mi se večeras najviše svidjelo kada je rekao da su pitanja o privatnom životu pisaca zapravo suvišna, da je autor sporedan i da je sve na što bismo se trebali koncentrirati ono što stoji među koricama te se potom bacio na čitanje. Kako bi rekao Roland Barthes: Autor je mrtav! Ponekad imam osjećaj da se upravo ovo na hrvatskoj književnoj sceni zaboravlja, ali to je već neka sasvim druga tema.

Nakon Ede Popovića, iz svog je romana Die Kosmonautin (Kozmonautkinja) čitao njemački autor Jo Lendle koji trenutno živi i radi u Kölnu. Studirao je kulturnu pedagogiju kao i njemačku književnost u Leipzigu, a neko je vrijeme radio i kao urednik književnog časopisa Edit. Za svoje djelo Unter Madern (Među kunama) osvojio je 1997. Poticajnu nagradu za djelatnost u književnosti Sajma knjiga u Leipzigu. U Zagrebu je predstavio priču o ženu koja potaknuta smrću svog sina započinje transcedentalno putovanje koje započinje u kazahstanskoj pustinji, a završava na Mjesecu.

Posljednja je na redu bila jedina žena u većinski muškom društvu - hrvatska dramaturginja i spisateljica Ivana Sajko, višestruka dobitnica najvažnije hrvatske kazališne nagrade Marin Držić. Njene su drame prevedene na više svjetskih jezika i izvode se na pozornicama izvan Hrvatske. Čitala je iz svog prvog romana Rio bar. Kroz lica triju ženskih likova govori o "pijanstvu, usamljenosti, ksenofobiji ukočene sredine i PTSPu iz perspektive urbane ratne generacije". Za ovaj je roman Ivana Sajko dobila Vjesnikovu nagradu za najbolji roman godine.

Ova četiri autora danas čitaju u Osijeku, a sutra u Splitu. Nađete li se u jednom od tih gradova, nemojte razmišljati, samo se prepustite književnoj večeri za pamćenje.

Pozdrav od darksoul!