blog :: arhiv :: o nama :: ostalo
25.06.2008., srijeda
Noć mjuzikala na Bundeku
Vanda Winter

Prije desetak godina, u mom se djetinjstvu često mogla čuti primjedba kako Novi Zagreb nema kulturnih sadržaja koje bi mogao ponuditi svome brojnom stanovništvu koje je, ako bi poželjelo i neku bijednu kino predstavu, u tu svrhu moralo odlaziti preko Save. Obećavali su nam promjene, ponajprije u vidu Centra kulture izgrađenom u Travnom, koji je međutim podbacio u svim smislovima - kino je radilo vrlo kratko vrijeme, kazališne predstave su samo za djecu, a i te se održavaju rijetko, zgrada uglavnom zjapi prazna, a jedini koji su iz svega uspjeli izvući kakav-takav profit su kafić i papirnica na uglu. Još jedna priča o napretku na hrvatski način. I onda kada se činilo da se stvari po pitanju kvalitete života u ovom dijelu grada nikada neće mrdnuti s mrtve točke, Bundek se prometnuo u novo kulturno središte, mjesto na kojem se konačno nešto događa. Tako smo u nekoliko proteklih dana bili svjedocima više manifestacija - bio je tu Festival vatrometa s navodno 10 000 raketa ispaljenih u 4 dana, koncerti na pontonskoj pozornici, a od 21. lipnja na Bundeku je koncertom Zagrebačke filharmonije koja je izvela Carminu Buranu Carla Orffa otvorena i ljetna scena. Do zatvaranja ljetne scene 23. srpnja koncertom Smotre folklora na pontonskoj će se pozornici održati više koncerata, a 23. lipnja bila je "Noć mjuzikala", u kojoj smo imali prilike čuti pjesme iz mjuzikala kazališta Komedija, u izvedbi Komedijinog orkestra pod ravnanjem Dinka Appelta te Danijele Pintarić, Đanija Stipaničeva, Vande Winter i Ervina Baučića. Na repertoaru su bili glazbeni brojevi iz mjuzikala Briljantin, Isus Krist Superstar, Jalta, Jalta, Skidajte se do kraja. Program su vodili Mila Elegović i Željko Duvnjak te najavili da će svekoliko novozagrebačko, ali i ino pučanstvo u petak 27. i subotu 28. na Bundeku besplatno moći pogledati najnoviji Komedijin mjuzikl Ruža na asfaltu, pa ako vam je dodijalo umirati doma od vrućine i ne znate kud biste sa sobom, protegnite noge do Bundeka, kulturno se uzdižite, družite se, smijte se, volite se...

Do idućeg kulturnog posta, pozdrav od darksoul!

Đani Stipaničev
komentari (2) :: ispis :: link :: 10:34
16.06.2008., ponedjeljak
Renesansa upetljana u sadašnjost
Kada ljudima u uši umetnete imena poput Dunda Maroja ili Marina Držića, gotovo svi će (sjetivši se srednjoškolske lektire) prijezirno puhnuti jer tekst koji su čitali nije bio nimalo razumljiv - štoviše, pola ga nije bilo niti na hrvatskom. I upravo zbog tog razloga, do sada sam imao potrebu vjerovati kako je sasvim drugačije predstavu vidjeti na pozornici, te se zato uputio u HNK jednog kišnog poslijepodneva vidjeti ju u režiji Ozrena Prohića...


Priču vjerojatno svi znate: Dundo Maroje (Krunoslav Šarić) je dao pet tisuća dinara sinu Marinu (Nikša Kušelj) da ode u Firencu, no Maro je otišao u Rim i tamo uzalud troši taj novac. Dundo je stoga otišao sa slugom Bokčilom (Dušan Gojić) potražiti sina u Rim. Istovremeno, Marin udvara Lauri (Livio Badurina), koja živi s Petrunjelom (Ana Begić) u rimskom bordelu. Ostali likovi su: Zijad Gračić (Dugi Nos), Milan Pleština (Popiva), Mirta Zečević (Pera), Tomislav Krstanović (Dživo), Marija Kohn (Baba Perina), Žarko Potočnjak (Ugo Tudešak), Joško Ševo (Pomet Trpeza), Vedran Mlikota (Tripče), Ljubomir Kerekeš (Niko), Ivan Jončić (Pipero), Franjo Kuhar (Vlaho), Barbara Vicković, Ivana Boban i Dora Lipovčan (Oštijerke), Ivan Brkić (Pavo Novobrđanin), Alen Šalinović (Grubiša), Davor Borčić (Gulisav), Tomislav Stojković (Sadi), Zijad Gračić (Gianpaulo Oligiati, Kapetan) i Miro Šegrt (Kamilo).


Iako Večernji list ističe kako HNK napokon ima zrelu, duhovitu, pametnu, razigranu, pa i jezovitu predstavu nastalu na temelju drame Marina Držića, smatram kako bi dijelovi na talijanskom mogli biti malo pristupačniji gledalištu (preporučujem podnaslove koje HNK ionako često ima za opere), a da kad su već modernizirali cjelokupni vizualni doživljaj predstave, mogli su barem do neke mjere isto učiniti s jezikom, jer ljudi oko mene su (u raznim trenucima tijekom predstave) tipkali na mobitele, pričali s nekime, spavali(!) jedni na drugima,... Ne kažem da su vizualne promjene loše; štoviše, veoma mi se sviđaju i za svaku pohvalu je što se u posljednje vrijeme kazališta trude približiti modernom svijetu te ostaviti na gledatelja dojam svevremenosti autora.


I ako zbog ičega, upravo ta svevremenost je karakteristika ove predstave zbog koje ju se isplati pogledati u najpoznatijem zagrebačkom kazalištu. A moći ćete ju pogledati i ovoga ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje gostuje od 12. do 14. srpnja.

B. D.
komentari (20) :: ispis :: link :: 01:23
02.06.2008., ponedjeljak
Leipzig čita u Hrvatskoj
Mnogi će se knjigoljupci sjetiti da je na ovogodišnjem sajmu knjiga u Leipzigu zemlja partner bila Hrvatska. Neki će u pamćenje možda dozvati i moto sajma koji je glasio "Hrvatska čita u Lepizigu". Kako suradnja hrvatske i njemačke književnosti ne bi postala ili ostala samo avantura koja traje dok su sajamski reflektori upaljeni, ali nakon toga zamire prvom prilikom, Veleposlanstvo SR Njemačke jučer je u Goethe institutu organiziralo književnu večer pod nazivom "Leipzig čita u Hrvatskoj" na kojoj su predstavljena ukupno četiri autora - dva njemačka i dva hrvatska. Autori bjehu spojeni u parove te su imali zadatak pročitati prozu svog partnera i kratko ga predstaviti publici, nakon čega je uslijedilo čitanje iz romana svakog pojedinog pisca, sve popraćeno simultanim prijevodom, čime se omogućilo razumijevanje i ljubiteljima književnosti koji ne vladaju njemačkim jezikom.

Krenimo redom kojim su čitali:

Clemens Meyer rodio se 1977. godine u Halleu (SR Njemačka). Studij na Njemačkom književnom institutu u Leipzigu otplatio je šarolikim nizom poslova poput nosača pokućstva i stražara. Počeo je pisati još za vrijeme studija, a najviše je uspjeha polučio kratkm pričom Der wilde Osten (Divlji istok) te svojim prvim romanom Als wir träumten (Dok smo sanjali). Jučer je u Goetheu čitao jednu od priča iz zbirke kratkih priča Die Nacht, die Lichter (Noć, svjetla). Ovo je priča koja je po mom mišljenju najsnažnije odjeknula ne samo zato što je jedina bila pročitana kao cjelina (ostali su autori čitali ulomke iz romana), već zbog koncepcije pisanja u kojoj kroz unutarnji monolog koji s tokom svijesti na momente graniči tek prisutnošću interpunkcije čitatelj stječe uvid u psihu narkomana. Clemens Meyer dobitnik je niza književnih nagrada: nagrada Rheingau-Literatur (2006); nagrada Mara-Cassens (2006); nagrada za mlade književnike Lessing Sachsen (2007); nagrada Clemens- Brentano grada Heidelberga (2007) te možda u kontekstu večerašnjeg čitanja najvažnija - nagrada Sajma knjiga u Leipzigu (2008).

Drugi autor koji nam je poklonio jedinstveno iskustvo slušanja pisca koji čita (a time bojom svoja glasa te svojim odabirom riječi na koje će staviti naglasak i - interpretira) svoje djelo podario nam je domaći pisac Edo Popović. Rođen je 1957. godine u Livnu, no mnoge je godine proveo u Zagrebu u kojem je studirao komparativnu književnost, kroatistiku te južnoslavenske jezike (s perspektive studenta FF-a mogu reći - zavidna kolekcija). Poznat je postao u 80im godinama zbirkom priča Ponoćni boogie. Nakon trinaestogodišnje stanke književnosti se vratio 2000. kada objavljuje drugu zbirku priča San žutih zmija, autobiografsko djelo Kameni pas. 2002. izašla je novela Koncert za tekilu i apaurin, a proboj na inozemno književno tržište ostvario je romanom Izlaz Zagreb jug. Pročitao je ulomak iz svog posljednjeg romana Oči, kojeg bi bilo moguće okarakterizirati prozom u trapericama koja se događa u Zagrebu sedamdestih. Osobno mi se večeras najviše svidjelo kada je rekao da su pitanja o privatnom životu pisaca zapravo suvišna, da je autor sporedan i da je sve na što bismo se trebali koncentrirati ono što stoji među koricama te se potom bacio na čitanje. Kako bi rekao Roland Barthes: Autor je mrtav! Ponekad imam osjećaj da se upravo ovo na hrvatskoj književnoj sceni zaboravlja, ali to je već neka sasvim druga tema.

Nakon Ede Popovića, iz svog je romana Die Kosmonautin (Kozmonautkinja) čitao njemački autor Jo Lendle koji trenutno živi i radi u Kölnu. Studirao je kulturnu pedagogiju kao i njemačku književnost u Leipzigu, a neko je vrijeme radio i kao urednik književnog časopisa Edit. Za svoje djelo Unter Madern (Među kunama) osvojio je 1997. Poticajnu nagradu za djelatnost u književnosti Sajma knjiga u Leipzigu. U Zagrebu je predstavio priču o ženu koja potaknuta smrću svog sina započinje transcedentalno putovanje koje započinje u kazahstanskoj pustinji, a završava na Mjesecu.

Posljednja je na redu bila jedina žena u većinski muškom društvu - hrvatska dramaturginja i spisateljica Ivana Sajko, višestruka dobitnica najvažnije hrvatske kazališne nagrade Marin Držić. Njene su drame prevedene na više svjetskih jezika i izvode se na pozornicama izvan Hrvatske. Čitala je iz svog prvog romana Rio bar. Kroz lica triju ženskih likova govori o "pijanstvu, usamljenosti, ksenofobiji ukočene sredine i PTSPu iz perspektive urbane ratne generacije". Za ovaj je roman Ivana Sajko dobila Vjesnikovu nagradu za najbolji roman godine.

Ova četiri autora danas čitaju u Osijeku, a sutra u Splitu. Nađete li se u jednom od tih gradova, nemojte razmišljati, samo se prepustite književnoj večeri za pamćenje.

Pozdrav od darksoul!
komentari (3) :: ispis :: link :: 23:02

< lipanj, 2008 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

"Velika očekivanja" su blog koji se bavi književnošću, kazalištem, umjetnošću, arhitekturom, filmom, glazbom, a ponekad zađe i u svijet mode. Ukratko, bavi se zanimljivostima u kulturi koju pokušava, uvijek u nekim drugačijim oblicima, prenijeti na čitatelja.


Naslov je preuzet s poznatog romana Charlesa Dickensa, kako bi najbolje opisao potragu za umjetnosti u kulturi te britkost stila kojim je ovaj blog pisan. Naravno, to je samo mišljenje šestorice ljudi koji su ga pokrenuli, a na vama je, čitatelji, da procijenite naše i nadodajete vlastite kritike.

E-mail redakcije:
velikaocekivanja@gmail.com


Dizajn: Vjetrovito
Fotografije: Boris
Copyright © 2007-2009, Velika očekivanja
Arhiv
Ovdje su izlistani svi prethodni brojevi Velikih očekivanja, od prvoga prema prošlomjesečnom. Naslovnica pojedinog broja ujedno je i poveznica s njim na stranicama.























































































































































































Naslovnice za određeni mjesec nastaju krajem tog mjeseca kako bismo što bolje bili u tijeku s kulturnim događanjima.
O nama
Boris
Minimalizam je filozofija današnjice, te se prema tomu orijentiram. Volim kada je u malo toga, malo slika, malo riječi, i malo varijacija izrečeno jednako dostojno nešto što bi se u proteklim stoljećima velikodušno izricalo. Naravno, ukoliko nešto pripada tom vremenu, pokušavam se i ja prebaciti. No, prostornost, funkcionalnost i ugođaj je ono što me trenutačno okružuje i teško je mašto prebaciti u neke druge sfere. Ritmovi koji se lagodno ponavljaju, riječi koje plove u zraku, nebo, svjetlost i voda.

DsK
Pohlepno stvorenje s autističnim ukusom. Skoro sve prolazi. Etno muzika. Knjige za samopomoć. Filmovi sa zgodnim glumcima. Bez predrasuda i ovisnički uporno, ja konzumiram konzumiram konzumiram, vječno u potrazi za nečim što će mi učvrstiti vjeru u modernu kulturu. Kriteriji su mi visoki, ali svemu dajem šansu.
Uvijek nosim dva mp3 playera sa sobom. Za svaki slučaj. Ako jedan crkne.

darksoul
Budući da je na ovom blogu u trendu biti u nečemu izgubljen, ja eto biram biti izgubljena u prijevodu te stranim jezicima. Uživam u knjigama, maštovito i bogato konstruiranim rečenicama, novim stvarnostima koje mi nudi literarni svijet, likovima čiji identitet mogu preuzeti i u tuđim životima koje kroz knjige mogu voditi. Dakle, iz svega navedenog moguće je izvesti slijedeći zaključak – sanjar vulgaris. Ne, nije loše, još je gore od toga... Poprilično izbirljiva, izbjegavat ću klasične ljubiće i krvave krimiće, kao i neuvjerljive fantasy stvarnosti, a oduševljavati se knjigama o krizama ličnosti i potragama svake vrste. U skladu sa svojom melankoličnom ličnosti u pitanjima glazbe često ću posegnuti za klasikom, jazzom i lagano tužnjikavim tonovima. No, ni rokersko-metalna prošlost nije za odbaciti. Na sva usta hvalim Salvadora Dalija, Hermana Hessea, Amelie i sve što je zeleno (osim brokule). Kazalište pohodim vrlo često, najčešće su mi postaje Kerempuh i Gavella, znadoh zalutati i u Itd, dok Komediju elegantno zaobilazim jer ne volim mjuzikle (sniffam i na opere).

lugh
izgubljenog više u glazbi nego u filmovima i knjigama, možete me pronaći rano ujutro u jednom od gradskih tramvaja kako stojim do prozora i sa slušalicama u ušima na kojima svira nešto lagano /indie lo-fi, downtempo, nešto alternativno/ gledam u ljude na ulici, a nešto rijeđe /ali uopće ne rijetko/ pred kraj dana odem s društvom u kazalište. što se tiče filmova, opsjednut sam sa svime što ima veze sa "sundance film festivalom". knjige koje volim su neobavezna beletristika, jer mi je važnije kako je knjiga napisana od radnje koja se u njoj odvija. ne idem u muzeje ako ne ide hrpa ljudi sa mnom, jer su mi dosadni. s druge strane, ulaznicu za dobru izložbu fotografija kupim bez razmišljanja.

thora
last.fm+golema šalica vrućeg jacobsa s mlijekom i vanilijom i puno šećera(a može i caramel hot chocolate iz starbucksa, ovisi kaj vam je bliže :P)+zimsko predvečerje+debela topla deka+knjiga
and i'm yours.
^^

Moooi
Pohlepno kupujem monografije i pokušavam pronaći mjesto za njih na i onako pretrpanim policama. Slijepo obožavam sve što uključuje Roberta Doisneaua, Gaudíja, njemački ekspresionizam i španjolske uličice. Slušam Noir Desir, Lovage, većinom stari rock i Chopina prije spavanja. Čitam sve što mi padne pod ruku. I to bi uglavnom bilo to.

Ostalo
Na naslovnici blog.hr-a...

ČIP - 4. 10. 2009.
Serija postova o Berlinu - 9. 8. 2009.
Koncert Macy Gray - 28. 5. 2009.
Debakl ovogodišnjeg Cro-a-Portera - 21. 4. 2009.
Alicia Keys oduševila publiku u Zagrebu - 13. 10. 2008.
Kulturna događanja u Novom Zagrebu - 25. 6. 2008.
Turandot u Gavelli - 1. 5. 2008.
Cro a Porter - 6. 4. 2008.
O Doris Lessing - 14. 10. 2007.
Veliki Gatsby u ZeKaeMu - 29. 9. 2007.
Sziget Festival pa Budimpešta - 20. 8. 2008.


Velika očekivanja on Facebook



Knjižare i nakladnici
Ovo je popis najvažnijih hrvatskih knjižara i nakladnika koji imaju svoje internetske stranice: Algoritam :: AGM :: Bulaja :: Celeber :: Ceres :: Disput :: Durieux :: Ex libris :: Fraktura :: Hena com :: Jesenski i Turk :: Katarina Zrinski :: Matica hrvatska :: Meandar :: Moderna vremena :: Mozaik knjiga :: Naklada Ljevak :: Naklada OceanMore :: Planetopija :: Profil :: Školska knjiga :: VBZ :: Vuković & Runjić :: Zagrebačka stvarnost

Popis internetskih stranica engleskih knjižara: Bloomsbury :: Penguin :: Books at Random House :: Random House :: Transworld Publishers :: Vintage


Kazališta
Popis internetskih stranica nekih hrvatskih kazališta i nekoliko zgodnih informativnih linkova za ljubitelje života na daskama:
HNK Zagreb :: HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka :: HNK Split :: HNK Osijek :: HNK Varaždin :: Gavella :: Teatar EXIT :: Kerempuh :: Komedija :: Teatar &TD :: ZKM :: HKD teatar Rijeka
GKM Split :: HKK Zadar
Teatar.hr :: Planet Actors

E-mailovi:
Boris
DsK
Darksoul
Lugh
Thora
Moooi
25.06.2008., srijeda
Noć mjuzikala na Bundeku
Vanda Winter

Prije desetak godina, u mom se djetinjstvu često mogla čuti primjedba kako Novi Zagreb nema kulturnih sadržaja koje bi mogao ponuditi svome brojnom stanovništvu koje je, ako bi poželjelo i neku bijednu kino predstavu, u tu svrhu moralo odlaziti preko Save. Obećavali su nam promjene, ponajprije u vidu Centra kulture izgrađenom u Travnom, koji je međutim podbacio u svim smislovima - kino je radilo vrlo kratko vrijeme, kazališne predstave su samo za djecu, a i te se održavaju rijetko, zgrada uglavnom zjapi prazna, a jedini koji su iz svega uspjeli izvući kakav-takav profit su kafić i papirnica na uglu. Još jedna priča o napretku na hrvatski način. I onda kada se činilo da se stvari po pitanju kvalitete života u ovom dijelu grada nikada neće mrdnuti s mrtve točke, Bundek se prometnuo u novo kulturno središte, mjesto na kojem se konačno nešto događa. Tako smo u nekoliko proteklih dana bili svjedocima više manifestacija - bio je tu Festival vatrometa s navodno 10 000 raketa ispaljenih u 4 dana, koncerti na pontonskoj pozornici, a od 21. lipnja na Bundeku je koncertom Zagrebačke filharmonije koja je izvela Carminu Buranu Carla Orffa otvorena i ljetna scena. Do zatvaranja ljetne scene 23. srpnja koncertom Smotre folklora na pontonskoj će se pozornici održati više koncerata, a 23. lipnja bila je "Noć mjuzikala", u kojoj smo imali prilike čuti pjesme iz mjuzikala kazališta Komedija, u izvedbi Komedijinog orkestra pod ravnanjem Dinka Appelta te Danijele Pintarić, Đanija Stipaničeva, Vande Winter i Ervina Baučića. Na repertoaru su bili glazbeni brojevi iz mjuzikala Briljantin, Isus Krist Superstar, Jalta, Jalta, Skidajte se do kraja. Program su vodili Mila Elegović i Željko Duvnjak te najavili da će svekoliko novozagrebačko, ali i ino pučanstvo u petak 27. i subotu 28. na Bundeku besplatno moći pogledati najnoviji Komedijin mjuzikl Ruža na asfaltu, pa ako vam je dodijalo umirati doma od vrućine i ne znate kud biste sa sobom, protegnite noge do Bundeka, kulturno se uzdižite, družite se, smijte se, volite se...

Do idućeg kulturnog posta, pozdrav od darksoul!

Đani Stipaničev
komentari (2) :: ispis :: link :: 10:34
16.06.2008., ponedjeljak
Renesansa upetljana u sadašnjost
Kada ljudima u uši umetnete imena poput Dunda Maroja ili Marina Držića, gotovo svi će (sjetivši se srednjoškolske lektire) prijezirno puhnuti jer tekst koji su čitali nije bio nimalo razumljiv - štoviše, pola ga nije bilo niti na hrvatskom. I upravo zbog tog razloga, do sada sam imao potrebu vjerovati kako je sasvim drugačije predstavu vidjeti na pozornici, te se zato uputio u HNK jednog kišnog poslijepodneva vidjeti ju u režiji Ozrena Prohića...


Priču vjerojatno svi znate: Dundo Maroje (Krunoslav Šarić) je dao pet tisuća dinara sinu Marinu (Nikša Kušelj) da ode u Firencu, no Maro je otišao u Rim i tamo uzalud troši taj novac. Dundo je stoga otišao sa slugom Bokčilom (Dušan Gojić) potražiti sina u Rim. Istovremeno, Marin udvara Lauri (Livio Badurina), koja živi s Petrunjelom (Ana Begić) u rimskom bordelu. Ostali likovi su: Zijad Gračić (Dugi Nos), Milan Pleština (Popiva), Mirta Zečević (Pera), Tomislav Krstanović (Dživo), Marija Kohn (Baba Perina), Žarko Potočnjak (Ugo Tudešak), Joško Ševo (Pomet Trpeza), Vedran Mlikota (Tripče), Ljubomir Kerekeš (Niko), Ivan Jončić (Pipero), Franjo Kuhar (Vlaho), Barbara Vicković, Ivana Boban i Dora Lipovčan (Oštijerke), Ivan Brkić (Pavo Novobrđanin), Alen Šalinović (Grubiša), Davor Borčić (Gulisav), Tomislav Stojković (Sadi), Zijad Gračić (Gianpaulo Oligiati, Kapetan) i Miro Šegrt (Kamilo).


Iako Večernji list ističe kako HNK napokon ima zrelu, duhovitu, pametnu, razigranu, pa i jezovitu predstavu nastalu na temelju drame Marina Držića, smatram kako bi dijelovi na talijanskom mogli biti malo pristupačniji gledalištu (preporučujem podnaslove koje HNK ionako često ima za opere), a da kad su već modernizirali cjelokupni vizualni doživljaj predstave, mogli su barem do neke mjere isto učiniti s jezikom, jer ljudi oko mene su (u raznim trenucima tijekom predstave) tipkali na mobitele, pričali s nekime, spavali(!) jedni na drugima,... Ne kažem da su vizualne promjene loše; štoviše, veoma mi se sviđaju i za svaku pohvalu je što se u posljednje vrijeme kazališta trude približiti modernom svijetu te ostaviti na gledatelja dojam svevremenosti autora.


I ako zbog ičega, upravo ta svevremenost je karakteristika ove predstave zbog koje ju se isplati pogledati u najpoznatijem zagrebačkom kazalištu. A moći ćete ju pogledati i ovoga ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje gostuje od 12. do 14. srpnja.

B. D.
komentari (20) :: ispis :: link :: 01:23
02.06.2008., ponedjeljak
Leipzig čita u Hrvatskoj
Mnogi će se knjigoljupci sjetiti da je na ovogodišnjem sajmu knjiga u Leipzigu zemlja partner bila Hrvatska. Neki će u pamćenje možda dozvati i moto sajma koji je glasio "Hrvatska čita u Lepizigu". Kako suradnja hrvatske i njemačke književnosti ne bi postala ili ostala samo avantura koja traje dok su sajamski reflektori upaljeni, ali nakon toga zamire prvom prilikom, Veleposlanstvo SR Njemačke jučer je u Goethe institutu organiziralo književnu večer pod nazivom "Leipzig čita u Hrvatskoj" na kojoj su predstavljena ukupno četiri autora - dva njemačka i dva hrvatska. Autori bjehu spojeni u parove te su imali zadatak pročitati prozu svog partnera i kratko ga predstaviti publici, nakon čega je uslijedilo čitanje iz romana svakog pojedinog pisca, sve popraćeno simultanim prijevodom, čime se omogućilo razumijevanje i ljubiteljima književnosti koji ne vladaju njemačkim jezikom.

Krenimo redom kojim su čitali:

Clemens Meyer rodio se 1977. godine u Halleu (SR Njemačka). Studij na Njemačkom književnom institutu u Leipzigu otplatio je šarolikim nizom poslova poput nosača pokućstva i stražara. Počeo je pisati još za vrijeme studija, a najviše je uspjeha polučio kratkm pričom Der wilde Osten (Divlji istok) te svojim prvim romanom Als wir träumten (Dok smo sanjali). Jučer je u Goetheu čitao jednu od priča iz zbirke kratkih priča Die Nacht, die Lichter (Noć, svjetla). Ovo je priča koja je po mom mišljenju najsnažnije odjeknula ne samo zato što je jedina bila pročitana kao cjelina (ostali su autori čitali ulomke iz romana), već zbog koncepcije pisanja u kojoj kroz unutarnji monolog koji s tokom svijesti na momente graniči tek prisutnošću interpunkcije čitatelj stječe uvid u psihu narkomana. Clemens Meyer dobitnik je niza književnih nagrada: nagrada Rheingau-Literatur (2006); nagrada Mara-Cassens (2006); nagrada za mlade književnike Lessing Sachsen (2007); nagrada Clemens- Brentano grada Heidelberga (2007) te možda u kontekstu večerašnjeg čitanja najvažnija - nagrada Sajma knjiga u Leipzigu (2008).

Drugi autor koji nam je poklonio jedinstveno iskustvo slušanja pisca koji čita (a time bojom svoja glasa te svojim odabirom riječi na koje će staviti naglasak i - interpretira) svoje djelo podario nam je domaći pisac Edo Popović. Rođen je 1957. godine u Livnu, no mnoge je godine proveo u Zagrebu u kojem je studirao komparativnu književnost, kroatistiku te južnoslavenske jezike (s perspektive studenta FF-a mogu reći - zavidna kolekcija). Poznat je postao u 80im godinama zbirkom priča Ponoćni boogie. Nakon trinaestogodišnje stanke književnosti se vratio 2000. kada objavljuje drugu zbirku priča San žutih zmija, autobiografsko djelo Kameni pas. 2002. izašla je novela Koncert za tekilu i apaurin, a proboj na inozemno književno tržište ostvario je romanom Izlaz Zagreb jug. Pročitao je ulomak iz svog posljednjeg romana Oči, kojeg bi bilo moguće okarakterizirati prozom u trapericama koja se događa u Zagrebu sedamdestih. Osobno mi se večeras najviše svidjelo kada je rekao da su pitanja o privatnom životu pisaca zapravo suvišna, da je autor sporedan i da je sve na što bismo se trebali koncentrirati ono što stoji među koricama te se potom bacio na čitanje. Kako bi rekao Roland Barthes: Autor je mrtav! Ponekad imam osjećaj da se upravo ovo na hrvatskoj književnoj sceni zaboravlja, ali to je već neka sasvim druga tema.

Nakon Ede Popovića, iz svog je romana Die Kosmonautin (Kozmonautkinja) čitao njemački autor Jo Lendle koji trenutno živi i radi u Kölnu. Studirao je kulturnu pedagogiju kao i njemačku književnost u Leipzigu, a neko je vrijeme radio i kao urednik književnog časopisa Edit. Za svoje djelo Unter Madern (Među kunama) osvojio je 1997. Poticajnu nagradu za djelatnost u književnosti Sajma knjiga u Leipzigu. U Zagrebu je predstavio priču o ženu koja potaknuta smrću svog sina započinje transcedentalno putovanje koje započinje u kazahstanskoj pustinji, a završava na Mjesecu.

Posljednja je na redu bila jedina žena u većinski muškom društvu - hrvatska dramaturginja i spisateljica Ivana Sajko, višestruka dobitnica najvažnije hrvatske kazališne nagrade Marin Držić. Njene su drame prevedene na više svjetskih jezika i izvode se na pozornicama izvan Hrvatske. Čitala je iz svog prvog romana Rio bar. Kroz lica triju ženskih likova govori o "pijanstvu, usamljenosti, ksenofobiji ukočene sredine i PTSPu iz perspektive urbane ratne generacije". Za ovaj je roman Ivana Sajko dobila Vjesnikovu nagradu za najbolji roman godine.

Ova četiri autora danas čitaju u Osijeku, a sutra u Splitu. Nađete li se u jednom od tih gradova, nemojte razmišljati, samo se prepustite književnoj večeri za pamćenje.

Pozdrav od darksoul!
komentari (3) :: ispis :: link :: 23:02

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se