blog :: arhiv :: o nama :: ostalo
28.06.2007., četvrtak
Nastavak koji to zapravo i nije
Kad sam po prvi puta čuo kako je Joanne Harris napisala novi roman nazvan "The Lollipop Shoes", nisam mogao shvatiti zašto je izabrala tako sladunjav naslov - je li htjela privući samo određenu publiku ili jer to još jednom, mnogo vjerojatnije, neka njena fraza kojom nastoji pokazati simbolizam utkan u djelo? I sada, kad sam knjigu pročitao, sve mi se čini kako je ovo drugo. Jer cipele u ovom romanu imaju različita značenja; simboliziraju put koji je netko prošao da bi se našao tamo gdje upravo jest, životni put, put koji je iza nas, čak i život koji je iza nas, i koji se svakoga trenutka može neočekivano vratiti. Ispočetka sam mislio kako mi se ne sviđa jer to je, nakon svega, svojevrsni nastavak Čokolade, a taj roman mi se pak sviđao zbog raznovrnih mogućnosti koje otvara njegov kraj (a koje su novim uvelike smanjene). No, ipak, na kraju mi se svidio, jer iako je čarolija koja je ispunjala Čokoladu nestala, neka nova vrsta čarolije zauzme mjesto stare i život kreće dalje...

Radnja je smještena, dakle, pet godina nakon radnje Čokolade, samo na drugom mjestu - u pariškom Montmantreu. I imena su drugačije - Vianne Rocher je već odavno postala Yanne Charbonneau, a Anouk je prihvatila biti Annie, i krenula u školu. Nova chocolaterie, novo mjesto, novi ljudi i poznanstva. Naravno, Anouk to mrzi, hoće staru Vianne. Tu se uključuje i Thierry, onaj tko iznajmljuje prostor za chocolaterie, i s kojim se Yanne sve više spetljava u nečemu za što on misli kako je ljubav, a čak i Yanne ostaje zavarana. Annie, dakako, mrzi Pariz; mrzi školu i svoje društvo, i ne uspijeva se prilagoditi. U cijelu tu strku, vjetar upuše Zozie de l'Albu, koja tako neodoljivo podsjeća na život kakav su one prije imale. Potaknuta Rossetteinim (Yanneina druga kćer) Nesrećama, ona će shvatiti kako obitelj pred njom ima potencijala za njene zlobne planove...

Ne znam kamo smjestiti ovaj roman, na kraju, lošiji mi je od Čokolade, ali opet, bolji od Kupinovog vina. A sada, to naravno ovisi od ukusa do ukusa pojedinih čitatelja. Ja osobno nikada nisam volio nastavke i mislim kako ovome nije bilo potrebe, osim možda da na jedan poseban način poveže u ciklus romana Pet četvrtina naranče, koji je do sada bio sâm za sebe, bez ikakvih naznaka povezanosti u drugim njenim djelima.

Ako pročitate, nećete požaliti, kao i mnogo puta prije.
Ali dosta o Joanne Harris, barem na neko vrijeme.
:-D

;-) Boris
komentari (9) :: ispis :: link :: 17:58
21.06.2007., četvrtak
Miroslav Kirin: "Album"
Evo, da ne mislite kako smo se nakon intervjua s Joanne Harris imalo umislili (iako, priznajemo, možda jesmo malo), odlučio sam napisati novu recenziju, i to knjige Miroslava Kirina kojoj je prošlo već nešto manje od godinu dana otkako sam ju pročitao, ali koja još uvijek ima svoje tragove u utiscima koje je na mene izvršila. Kirinova proza nije proza, to je čudesan spoj poezije u rečenice, nešto što svakome tko to nije doživio izmiče pred očima pa se mora vraćati kako bi pohvatao sve njegove misli (ili barem većinu). Sastavljeno od mnogobrojnih slika izvađenih iz veoma čistih, a ponekad i potisnutih sjećanja, djelo vrvi pjesničkom rječju i novim izrazom koji je predstavljen u obliku memoara svakodnevnih događaja. I što je najvažnije, ono u tim događajima pronalazi smisao. Ali i sreću. To je roman: Album.

Roman, koji je dobitnik nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo 2001. godine, čitatelju nudi uvid u jedan svijet satkan od fragmenata sjećanja, nepovezanih kako ona to inače bivaju. Čovjek nikada ne bi rekao da se može sjećati nečega što mu se nije niti dogodilo. Kako piše na poleđini, "proza redovito nastaje kada nešto izgubimo". Ali to izgubljeno moguće je vratiti. I ovoga puta bio je potreban stranac koji bi to svojim talentom omogućio. Jer Miroslav Kirin započeo je pisati o vlastitoj obitelji, da bi na kraju završio s još nekolicinom fotografija neke nepoznate, njemu sasvim strane obitelji, koja se useljava tijekom rata u njegovu kuću, da bi za sobom ostavili nekoliko snimaka koji na kraju postaju dijelom velikog obiteljskog albuma. Ironija koja prožima priču čini ju svevremenskom, a profinjenost izraza kojim se Kirin služi postignuta je u zavidnoj mjeri na ugodu autorovih čitatelja.

;-) Boris
komentari (11) :: ispis :: link :: 02:02
14.06.2007., četvrtak
Intervju s Joanne Harris
Joanne Harris, autorica svjetski poznate Čokolade, povodom izlaska svojih novih romana, samo za Velika očekivanja, odgovorila je na nekolicinu naših pitanja. Čavrljajući sa mnom u ugodnoj atmosferi, iako kilometrima udaljena, još jednom je pokazala svoju nenadmašivu kreativnost prilikom razgovora, koji je u svakom trenutku isticao njenu istančanu promišljenost.

U svibnju je izašao vaš novi roman Šećerne cipele. Tijekom pisanja često ste znali naglasiti kako je bilo veoma mučno uskladiti rokove s vašim nakladnikom. Kako ste sada? Jeste li se odmorili?
Vrlo, vrlo umorna. Sada putujem već mjesecima, i zaista trebam neko vrijeme kako bih se sabrala (i, nadam se, započela novu knjigu :-) Ne suočavam se dobro s rokovima, a ovaj je bio prilično tijesan, što znači kako sada ispaštam.

Jednom ste izjavili kako ne vjerujete u nastavke. Smeta li vam to što vaši izdavači Šećerne cipele nazivaju "nastavkom Čokolade" ili što reklama za knjigu kaže "Vianne se vratila!"?
Ne smeta mi toliko, zaista; iako to nije pravi nastavak. Stoji sama za sebe, i kako je mnogo mračnija od Čokolade, mislim kako više toga zajedničkoga ima s Gospodom i igračima nego s bilo kojom od mojih drugih knjiga.

Ovoga ljeta izlazi još jedan vaš - ovoga puta fantasy - roman Rune. Predviđate li kakve će biti reakcije vaših čitatelja zbog nove tematike? Mislite li kako će vam popularnost porasti?
Teško je to reći; taj dio tržišta je veoma raznolik, i jedino vrijeme će pokazati je li upalilo. Od onih koji su ga do sada pročitali dobila sam pozitivne reakcije, što me raduje - i, naravno, Anouchka ga obožava.


Rekli ste da, kad se probudite, obavezno morate popiti šalicu čaja kako biste funkcionirali. Koji vam je čaj najdraži?
Kad sam zdrava, zeleni čaj. Inače, English Breakfast. Kad putujem, dijetna Cola.

Koje je vaše najdraže jelo s čokoladom? Koju vrstu čokolade najviše volite?
Zapravo ne volim čokoladne deserte (*sakrila se od srama*), tako da bi meni najdraže jelo od čokolade bilo mole poblano - meksička piletina sa čilijem i gorkom čokoladom. Volim čokoladu, zapravo, i najdraže su mi čokoladne trešnje; veoma tamna čokolada oko cijelih trešanja sa stabljikom...

Kakvi ste bili kao dijete? Što ste voljeli tada raditi?
Bila sam neobično, samotno dijete koje je voljelo: čitati; izmišljati priče; otići na dugačke šetnje uz kanale i željeznicu ili pak plažom i igrati duge i zamršene igre koje bih sama izmislila. Nisam zapravo imala mnogo prijatelja, pa sam također i njih često izmišljala...

Koje izvođače i koju vrstu glazbe slušate?
Volim Genesis, Pink Floyd, Jethro Tull, the Boomtown Rats, Blondie, Pulp, David Bowie, Kate Bush, Van der Graaf Generator, the Eagles, Al Stewart, Hazel O'Connor, Don Henley, Gorillaz, Queen...
ali Anouchka i ja dijelimo iPod, pa sam počela voljeti i neke od njenih najdražih bendova, također, kao što su Fall Out Boy i Kaiser Chiefs...

Kakve filmove volite? Koji su vam najdraži?
Bez ikakvog određenog redoslijeda, filmovi kojima se uvijek iznova vraćam: Privedite osumnjičene; Ljubimica Amerike; Dobri, loši, zli; Bilo jednom na zapadu; Brazil; 2001- Odiseja u svemiru; Yojimbo; Paklena naranča; Kill Bill; Lolita; Za šaku dolara; Sedam samuraja; Tampopo; U vrelini noći; Dark star; Blade Runner; Glengarry, Glen Ross; Dvanaest gnjevnih ljudi; Spinal Tap.


Rekli ste kako vam većina ideja padne na pamet dok putujete, odnosno dok niste kod kuće za svojim radnim stolom. Možete li nam otkriti koje vam je mjesto bilo najinspirativnije za pisanje? Jeste li ikada nešto napisali u Hrvatskoj?
Obožavam Hrvatsku i napisala sam nekoliko priča ondje...

Posjetili ste Hrvatsku tri puta, i rekli kako biste voljeli ponovno doći. Koji dio Hrvatske vam se najviše svidio?
Volim Dubrovnik - tako je prekrasan... Ali najviše od svega mi se sviđaju otoci. Možda bih trebala kupiti koji jednoga dana. :-)))

I tako smo, gotovo se nadajući da će jednoga dana zaista kupiti koji hrvatski otok, ostavili Joanne u mislima gdje će sljedeće putovati. Naime, ovoga mjeseca, ali i cijelo naredno ljeto će predstavljati svoja nova dva romana diljem Ujedinjenog Kraljevstva, da bi se krajem godine posvetila pisanju čega novog.

A ovo je tek početak u nizu intervjua s poznatim svjetskim piscima za Velika očekivanja. Sljedećih mjeseci očekujte ih još! :-D

Puno pozdrava,
;-) Boris

Puno hvala DsK, koja je znalački prevela naslove filmova na hrvatski!

________
Fotografije: Picturetank.com (prve dvije); Lorne Campbell (posljednja)
komentari (13) :: ispis :: link :: 15:25
09.06.2007., subota
La Traversée
Prije dvije godine još, Yann Tiersen (čovjek koji je autor zadivljujućeg soundtracka za film "Amélie") izdao je DVD "La Traversée", kojega smo tek nedavno uspjeli nabaviti. Volim vjerovati kako to skladno odabrano ime, koje u prijevodu zvuči "Raskrižje", simbolički označava novu vrstu glazbe koju svaki put sve više okarakterizira Tiersenova neizmjerna kreativnost. Snimljen tijekom rada na albumu "Les Retrouvailles", ovaj DVD obuhvaća vrijeme od ožujka 2004. do siječnja 2005. godine, mjesece truda utrošene kako bi svi sudionici prenijeli na slušatelja barem malo one čarolije koju oni svakoga dana žive. Cijeli video materijal snimila je Aurélie du Boys, koja je skupinu Tiersenovih svirača pratila svih tih mjeseci. I, vjerujem, uživala. :-D

Započinje pjesmom "La Veillée", u kojoj je u prvom planu prikazan Tiersen koji svira harmoniku, da bi se kasnije kadar suptilno prebacio na sve ostale instrumente, odnosno na mali gudački ansambl u pozadini. Usklađeni krajolici Francuske s pridodanom glazbom umetnuti su između svake nove snimke. Tiersen je jedan od onih glazbenih genija koji mogu svirati bilo što: počevši od klavira i harmonike, preko violine do martenota (koji u njegovom bendu svira Christine Ott). Da, on je u svojim skladbama zastupio čak i najneobičnije instrumente, ali i one svakidašnje stvarajući sintezu različitih glazbenih ukusa. Ali najviše od svega me zadivilo na koje on načine pokušava dobiti ritam: ponekad su to škare kojima "rezucka" ispred mikrofona, papir kojim šušti, ali i pisaća mašina koja u pravilnim razmacima otkucava svojim batićima.

Što je najvažnije, ovom skupinom kratkih isječaka detaljno je prikazan njegov život. Nema pripovjedača koji o njemu govori, jer glazba govori sve, i način na koji ju stvara. Ali i njegova lutanja Francuskom. U jednom trenutku, on je u koncertnoj dvorani za glasovirom i svira jednu od svojih profinjenijih skladbi, da bi već sljedeću snimao u kapelici za koju je odredio kako ima savršenu akustiku za violinu, ili pak stajao na balkonu Hotela Vauban i ubrzano svirao gradu koji se sprema za noćni život.

Zapetljan u zvucima valcera (koji su kod njega ipak najčešći) i vivaldijevski razvučenim gudačkim tonovima, Tiersen je čovjek koji uvijek otkriva nešto novo. U potrazi za savršenim instrumentom, on ponekad piše i pjesme, i nerijetko na njegovim albumima gostuju glazbenici poput Neila Hannona, Elizabeth Fraser, Dominiquea Anea i Claire Pichet.

Naravno, ja vam ne mogu prenijeti doživljaj gledanja ovoga DVDa. A nedavno mu je izašao novi s koncerta - "On Tour" - koji me zamislio kako bi bilo biti na jednom od njegovih koncerata. Sada samo treba čekati kad će biti u blizini...

;-) Boris
komentari (6) :: ispis :: link :: 21:40
07.06.2007., četvrtak
janusz glowacki: četvrta sestra
što suvremeni dramatičari posljednjih godina rade u new yorku? jedan od njih, poznati feljtonist i prozaik janusz glowacki našao je inspiraciju u poznatom djelu a. p. čehova i odlučio napisati priču kakvu je vidio iz svog kuta; lažna površina svih stvari kojima težimo uglavnom ima gorku pozadinu. u radnji je moskvu zamijenio nedostižnom amerikom i u gotovo ironičnom tonu se kritički osvrnuo na sadašnjost. gostujući slovenski redatelj samo m. strelec potpuno je reducirao rekvizite na pozornici, pokušavajući svu pažnju gledatelja usmjeriti na glavne likove.

strelec o svojoj predstavi kaže: "koncepcija je bila napraviti predstavu u raw, sirovom formatu. cijela predstava nema scenografije, sve se događa na praznoj sceni, bez muzike i bez promjene svjetla. zanimalo me vratiti se glumcu i onome što je autor napisao. ne krijemo da smo u kazalištu i da je ono što se na pozornici zbiva, paradoksalno, zapravo laž. za mene je ovo i izuzetno politični komad, i to ne u smislu pamfleta. on je subverzivan jer kroz pomalo brehtijansku distancu otkriva mehanizme društva, vladanja i kapitala."

likovima zbilja ne preostaje puno više od sanjanja o boljem životu, jer se nalaze u ograničenoj okolini koja im osigurava prilično jadan položaj. nema nikakve koristi od onoga što rade, zajedno trpe udarce nepoštene sadašnjosti i prave se da ne primjećuju pokvarenost sredine u kojoj žive. ostaje uvijek nada u bolji život koja isto tako ima svoj vijek trajanja - do neočekivanog trenutka smrti glavnih likova.


u četvrtoj sestri glume jelena miholjević, nataša janjić, bojana gregorić vejzović, ivica vidović, dubravka miletić, nenad cvetko, boris svrtan, siniša ružić, vanja drach, ozren grabarić, hrvoje klobučar i franjo dijak.

____
osobno mišljenje: radi se o jednoj od osrednjih gavellinih predstava, pa se bez popusta nikako ne isplati kupiti ulaznicu. s druge strane, od 8. do 19. lipnja traje "gavella i europlakat fair" tijekom kojega cijena ulaznice za svaku predstavu iznosi 15 kuna. za raspored predstava posjetite gavelline službene stranice.


lugh
komentari (10) :: ispis :: link :: 14:08
05.06.2007., utorak
Stephen Glass- Fabulist
Ne znam je li ova knjiga stvarno loša ili je to prijevod očajan, kažem mami.
Ti nasilu hoćeš da bude dobra samo zato što u filmu glumi Hayden Christensen.

E pa nije istina. :(
Dobro, možda je sasvim malo istina.


Međutim, knjiga je s vremenom postala bolja i zaslužila jednu kratku recenziju.

Stephen Glass je novinar koji je radio za jedan američki tjednik. Mlad je, talentiran i svi ga u redakciji vole, a njegov najnoviji članak o lutriji dobiva sve moguće pohvale. Međutim, konkurentske novine otkriju da je osobe iz Stephenovih članaka nemoguće kontaktirati- kao da i ne postoje. Tu sve krene nizbrdo: jedna po jedna činjenica iz Stephenovih radova se ruši i na kraju on priznaje da je izmislio većinu onog što je napisao. Nitko mu više ne vjeruje, ostavlja ga djevojka, na karijeru u novinarstvu može slobodno zaboraviti. I što sad?

Čovjek se zapita gdje mu je bila pamet. Kako si itko može dozvoliti da za jedne dobro prihvaćene novine piše hrpu izmišljotina bez straha da će ga otkriti? Dapače, cijelim putem on uopće ne osjeća ni krivnju ni grižnju savjesti- do trenutka kad je shvatio da ga njegova sklonost laganju odvodi u propast. Kako sam kaže, nije lagao kako bi došao do slave ili novca (iako se protiv toga ne bi bunio:), nego je imao očajničku potrebu da ga ljudi zavole. Beskonačno je pomagao, trpio i ugađao kako bi očuvao iluziju da je ljudima drag zbog onog što je. A sve je, naravno, bila laž. Ljudi nisu ni dobili priliku vidjeti njegovu pravu osobnost jer je pažljivo krojio svoj svijet i u biti unaprijed planirao svoje odnose s okolinom. Što se članaka tiče, njih je izmišljao jer je, zahvaljujući svojoj sposobnosti da prepozna najdublje ljudske potrebe i prilagodi im se, svojim radovima opet htio samo ugoditi- ovaj put čitateljstvu.

U filmu (Hayden Christensen, Peter Sarsgaard i Steve Zahn u glavnim ulogama) prikazan je samo onaj dio kad su stvari pošle po krivu- od fenomenalnog članka do potpunog sloma. U romanu autor opisuje kako je nastavio živjeti nakon cijele priče, pa tek tu shvaćamo zašto se ponašao tako kako je i upoznajemo njegov karakter. To je jedina zamjerka filmu- iako je poprilično dobar, nedostaje prikaz Stephenove strane priče pa glavni lik ostavlja dojam psihotičnog lažljivog luđaka. Film čak nosi naziv Lažljivi Glass.

Knjiga je dobra. Film još bolji. Bacite oko.


DsK



Službena stranica filma
Roman u izdanju Algoritma
komentari (12) :: ispis :: link :: 13:44
02.06.2007., subota
Književne nagrade
U posljednje vrijeme sam istraživao o književnim nagradama i kakvu vrstu romana one zahtijevaju, te koji su poznati pisci nagrađivani i je li njihova knjiga (ili njihove knjige) prevedena i objavljena na hrvatskom jeziku. Naravno, shvatio sam kako knjiga očito treba biti nagrađena da bi bila objavljena u Hrvatskoj, što je zapravo poražavajuće jer postoji gomila knjiga koje su odlične, ali nisu nagrađene jer ne ispunjavaju kriterije za pojedina priznanja. Osvrnuo sam se pritom na četiri svjetski poznate književne nagrade: Nobelovu nagradu za književnost, Faulknerovu nagradu, Bookera i Orange nagradu. Pa, idemo po redu:

Nobelova nagrada za književnost
Ta kategorija Nobelove nagrade postoji još od 1903. godine, a od tada nagrađeno je svojim milijunom stotinu i tri pisaca. Početkom stoljeća nagrađivani su pisci koji su uvodili neke nove pravce u književnost. Od poznatijih, tu su Henryk Sienkiewicz (1905.), Rudyard Kipling (1907.), Selma Lagerlöf (1909.) te Maurice Maeterlinck (1911.). Zatim slijedi druga četvrtina dvadesetog stoljeća, u kojoj nalazimo Williama Butlera Yeatsa (1923.), Georgea Bernarda Shawa (1925.), Thoman Mann (1929.). Na polovici nalazimo Hermana Hessea (1946.), te Williama Faulknera (1949.), ali i Winstona Churchilla (1953.) i godinu kasnije Ernesta Hemingwaya (1954.). Albert Camus i Boris Pasternak su svoju nagradu osvojili 1957. i 1958. Zatim slijedi Ivo Andrić 1961. godine, sljedeće John Steinbeck, nakon kojega 1964. nagradu osvaja Jean-Paul Sartre. Dramatičar Samuel Beckett (1969.), Aleksandr Solženicin (1970.) i Pablo Neruda (1971.) već su i danas klasici. Od novijih uspjeha, tu su Gabriel García Márquez (1982.), William Golding (1983.). Posljednja dva desetljeća karakteriziraju već poznatiji pisci, i to: Toni Morrison (1993.), Günter Grass (1999.), Gao Xingjian (2000.), V. S. Naipaul (2001.), Imre Kertész (2002.), J. M. Coetzee (2003.) te posljednji - Orhan Pamuk (2006.) koji je podigao prošle godine veliku prašinu. Nameće mi se jednostavan zaključak da posljednjih godina Nobelovu nagradu dobivaju pisci koji su se bavili općenitim ljudskim temama u okviru povijesnih činjenica.

Faulknerova nagrada
Iako veoma poznata, autori koji su bili nagrađivani za razliku od svjetskih, u Hrvatskoj nisu dobili baš velika priznanja. Neki od poznatijih su Don DeLillo (Mao II, 1992.), Richard Ford (Dan nezavisnosti, 1996.), Michael Cunningham (Sati, 1999.), Philip Roth (Ljudska mrlja, 2001.) te Ann Patchett (Bel canto, 2002.). Žiriju ove nagrade važniji je književnoumjetnički izraz od misaonosti, ali isto tako roman (ili kratka priča) mora imati neku zanimljiviju radnju (ili više njih).

Nagrada Booker
Ovo je jedna od najpoznatijih nagrada, ponajviše zbog toga što zna prepoznati kvalitetu romana. Tako da je ovo nagrada koja sadrži u svom popisu najpoznatije naslove. Tako je prošle godine pobijedila Kiran Desai s knjigom Baština gubitka, koju je Algoritam najavio objaviti ove godine. 2005. proslavio se John Banville kratkim romanom More, a godinu prije njega Alan Hollinghurst s Linijom ljepote, u kojoj je obradio tematiku istospolnih veza na sasvim jedan novi način. DBC Pierre s romanom Vernon Bog Little je osvojio nagradu 2003. godine, a 2002. bio je to Yann Martel s Pijevim životom. Ranije su bila nagrađivana mnoga druga imena, među kojima se nalaze i Peter Carey, Margaret Atwood, J. M. Coetzee i Ian McEwan, pa čak i neki nobelovci.

Nagrada Orange
Orange je nagrada na koju imaju pravo samo žene. Jer se uvidjelo kako među dobitnicima Nobelove, ali i drugih nagrada, ima veoma malen postotak žena. Knjige dobitnica ove nagrade su prepune književnoumjetničkih, pa uostalom i lirskih izraza, dok se sve zajedno upetljava u odličan zaplet i vrhunsku karakterizaciju likova. Prošlogodišnja pobjednica je Zadie Smith s romanom O ljepoti, koji je VBZ već objavio na hrvatskom. Zanimljivo je i to da su mnogi nominirani za ovu nagradu također objavljivani na hrvatskom posljednjih godina, među ostalima i Nicole Krauss te Sarah Waters. Knjiga iz 2005., Moramo razgovarati o Kevinu Lionel Shriver, još uvijek nije prevedena na hrvatski, ali nominirana Marina Lewycka je najavljena za skorašnji prijevod u Algoritmu. O dobitnici iz 2004. čitajte više u prošlom postu, dok je Algoritam također objavio i nominiranu iz te godine, Rose Tremain, neki dan. Bel canto Ann Patchett je nagrađen i ovom nagradom 2002. godine, ali i Slijepi ubojica Margaret Atwood 2001. Najviše nominirana za ovu nagradu je nedvojbeno Zadie Smith, a odmah za njom već spomenuta Margaret Atwood.

Sve u svemu, moglo bi se zaključiti kako situacija na prevodilačkom planu hrvatskih nakladničkih kuća i nije toliko loša, ali da bi mogla biti i bolja te da bi se trebala orijentirati i na sporednije, ali dobre knjige koje preporučuju sami čitatelji.

;-) Boris
komentari (8) :: ispis :: link :: 02:40

< lipanj, 2007 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

"Velika očekivanja" su blog koji se bavi književnošću, kazalištem, umjetnošću, arhitekturom, filmom, glazbom, a ponekad zađe i u svijet mode. Ukratko, bavi se zanimljivostima u kulturi koju pokušava, uvijek u nekim drugačijim oblicima, prenijeti na čitatelja.


Naslov je preuzet s poznatog romana Charlesa Dickensa, kako bi najbolje opisao potragu za umjetnosti u kulturi te britkost stila kojim je ovaj blog pisan. Naravno, to je samo mišljenje šestorice ljudi koji su ga pokrenuli, a na vama je, čitatelji, da procijenite naše i nadodajete vlastite kritike.

E-mail redakcije:
velikaocekivanja@gmail.com


Dizajn: Vjetrovito
Fotografije: Boris
Copyright © 2007-2009, Velika očekivanja
Arhiv
Ovdje su izlistani svi prethodni brojevi Velikih očekivanja, od prvoga prema prošlomjesečnom. Naslovnica pojedinog broja ujedno je i poveznica s njim na stranicama.























































































































































































Naslovnice za određeni mjesec nastaju krajem tog mjeseca kako bismo što bolje bili u tijeku s kulturnim događanjima.
O nama
Boris
Minimalizam je filozofija današnjice, te se prema tomu orijentiram. Volim kada je u malo toga, malo slika, malo riječi, i malo varijacija izrečeno jednako dostojno nešto što bi se u proteklim stoljećima velikodušno izricalo. Naravno, ukoliko nešto pripada tom vremenu, pokušavam se i ja prebaciti. No, prostornost, funkcionalnost i ugođaj je ono što me trenutačno okružuje i teško je mašto prebaciti u neke druge sfere. Ritmovi koji se lagodno ponavljaju, riječi koje plove u zraku, nebo, svjetlost i voda.

DsK
Pohlepno stvorenje s autističnim ukusom. Skoro sve prolazi. Etno muzika. Knjige za samopomoć. Filmovi sa zgodnim glumcima. Bez predrasuda i ovisnički uporno, ja konzumiram konzumiram konzumiram, vječno u potrazi za nečim što će mi učvrstiti vjeru u modernu kulturu. Kriteriji su mi visoki, ali svemu dajem šansu.
Uvijek nosim dva mp3 playera sa sobom. Za svaki slučaj. Ako jedan crkne.

darksoul
Budući da je na ovom blogu u trendu biti u nečemu izgubljen, ja eto biram biti izgubljena u prijevodu te stranim jezicima. Uživam u knjigama, maštovito i bogato konstruiranim rečenicama, novim stvarnostima koje mi nudi literarni svijet, likovima čiji identitet mogu preuzeti i u tuđim životima koje kroz knjige mogu voditi. Dakle, iz svega navedenog moguće je izvesti slijedeći zaključak – sanjar vulgaris. Ne, nije loše, još je gore od toga... Poprilično izbirljiva, izbjegavat ću klasične ljubiće i krvave krimiće, kao i neuvjerljive fantasy stvarnosti, a oduševljavati se knjigama o krizama ličnosti i potragama svake vrste. U skladu sa svojom melankoličnom ličnosti u pitanjima glazbe često ću posegnuti za klasikom, jazzom i lagano tužnjikavim tonovima. No, ni rokersko-metalna prošlost nije za odbaciti. Na sva usta hvalim Salvadora Dalija, Hermana Hessea, Amelie i sve što je zeleno (osim brokule). Kazalište pohodim vrlo često, najčešće su mi postaje Kerempuh i Gavella, znadoh zalutati i u Itd, dok Komediju elegantno zaobilazim jer ne volim mjuzikle (sniffam i na opere).

lugh
izgubljenog više u glazbi nego u filmovima i knjigama, možete me pronaći rano ujutro u jednom od gradskih tramvaja kako stojim do prozora i sa slušalicama u ušima na kojima svira nešto lagano /indie lo-fi, downtempo, nešto alternativno/ gledam u ljude na ulici, a nešto rijeđe /ali uopće ne rijetko/ pred kraj dana odem s društvom u kazalište. što se tiče filmova, opsjednut sam sa svime što ima veze sa "sundance film festivalom". knjige koje volim su neobavezna beletristika, jer mi je važnije kako je knjiga napisana od radnje koja se u njoj odvija. ne idem u muzeje ako ne ide hrpa ljudi sa mnom, jer su mi dosadni. s druge strane, ulaznicu za dobru izložbu fotografija kupim bez razmišljanja.

thora
last.fm+golema šalica vrućeg jacobsa s mlijekom i vanilijom i puno šećera(a može i caramel hot chocolate iz starbucksa, ovisi kaj vam je bliže :P)+zimsko predvečerje+debela topla deka+knjiga
and i'm yours.
^^

Moooi
Pohlepno kupujem monografije i pokušavam pronaći mjesto za njih na i onako pretrpanim policama. Slijepo obožavam sve što uključuje Roberta Doisneaua, Gaudíja, njemački ekspresionizam i španjolske uličice. Slušam Noir Desir, Lovage, većinom stari rock i Chopina prije spavanja. Čitam sve što mi padne pod ruku. I to bi uglavnom bilo to.

Ostalo
Na naslovnici blog.hr-a...

ČIP - 4. 10. 2009.
Serija postova o Berlinu - 9. 8. 2009.
Koncert Macy Gray - 28. 5. 2009.
Debakl ovogodišnjeg Cro-a-Portera - 21. 4. 2009.
Alicia Keys oduševila publiku u Zagrebu - 13. 10. 2008.
Kulturna događanja u Novom Zagrebu - 25. 6. 2008.
Turandot u Gavelli - 1. 5. 2008.
Cro a Porter - 6. 4. 2008.
O Doris Lessing - 14. 10. 2007.
Veliki Gatsby u ZeKaeMu - 29. 9. 2007.
Sziget Festival pa Budimpešta - 20. 8. 2008.


Velika očekivanja on Facebook



Knjižare i nakladnici
Ovo je popis najvažnijih hrvatskih knjižara i nakladnika koji imaju svoje internetske stranice: Algoritam :: AGM :: Bulaja :: Celeber :: Ceres :: Disput :: Durieux :: Ex libris :: Fraktura :: Hena com :: Jesenski i Turk :: Katarina Zrinski :: Matica hrvatska :: Meandar :: Moderna vremena :: Mozaik knjiga :: Naklada Ljevak :: Naklada OceanMore :: Planetopija :: Profil :: Školska knjiga :: VBZ :: Vuković & Runjić :: Zagrebačka stvarnost

Popis internetskih stranica engleskih knjižara: Bloomsbury :: Penguin :: Books at Random House :: Random House :: Transworld Publishers :: Vintage


Kazališta
Popis internetskih stranica nekih hrvatskih kazališta i nekoliko zgodnih informativnih linkova za ljubitelje života na daskama:
HNK Zagreb :: HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka :: HNK Split :: HNK Osijek :: HNK Varaždin :: Gavella :: Teatar EXIT :: Kerempuh :: Komedija :: Teatar &TD :: ZKM :: HKD teatar Rijeka
GKM Split :: HKK Zadar
Teatar.hr :: Planet Actors

E-mailovi:
Boris
DsK
Darksoul
Lugh
Thora
Moooi
28.06.2007., četvrtak
Nastavak koji to zapravo i nije
Kad sam po prvi puta čuo kako je Joanne Harris napisala novi roman nazvan "The Lollipop Shoes", nisam mogao shvatiti zašto je izabrala tako sladunjav naslov - je li htjela privući samo određenu publiku ili jer to još jednom, mnogo vjerojatnije, neka njena fraza kojom nastoji pokazati simbolizam utkan u djelo? I sada, kad sam knjigu pročitao, sve mi se čini kako je ovo drugo. Jer cipele u ovom romanu imaju različita značenja; simboliziraju put koji je netko prošao da bi se našao tamo gdje upravo jest, životni put, put koji je iza nas, čak i život koji je iza nas, i koji se svakoga trenutka može neočekivano vratiti. Ispočetka sam mislio kako mi se ne sviđa jer to je, nakon svega, svojevrsni nastavak Čokolade, a taj roman mi se pak sviđao zbog raznovrnih mogućnosti koje otvara njegov kraj (a koje su novim uvelike smanjene). No, ipak, na kraju mi se svidio, jer iako je čarolija koja je ispunjala Čokoladu nestala, neka nova vrsta čarolije zauzme mjesto stare i život kreće dalje...

Radnja je smještena, dakle, pet godina nakon radnje Čokolade, samo na drugom mjestu - u pariškom Montmantreu. I imena su drugačije - Vianne Rocher je već odavno postala Yanne Charbonneau, a Anouk je prihvatila biti Annie, i krenula u školu. Nova chocolaterie, novo mjesto, novi ljudi i poznanstva. Naravno, Anouk to mrzi, hoće staru Vianne. Tu se uključuje i Thierry, onaj tko iznajmljuje prostor za chocolaterie, i s kojim se Yanne sve više spetljava u nečemu za što on misli kako je ljubav, a čak i Yanne ostaje zavarana. Annie, dakako, mrzi Pariz; mrzi školu i svoje društvo, i ne uspijeva se prilagoditi. U cijelu tu strku, vjetar upuše Zozie de l'Albu, koja tako neodoljivo podsjeća na život kakav su one prije imale. Potaknuta Rossetteinim (Yanneina druga kćer) Nesrećama, ona će shvatiti kako obitelj pred njom ima potencijala za njene zlobne planove...

Ne znam kamo smjestiti ovaj roman, na kraju, lošiji mi je od Čokolade, ali opet, bolji od Kupinovog vina. A sada, to naravno ovisi od ukusa do ukusa pojedinih čitatelja. Ja osobno nikada nisam volio nastavke i mislim kako ovome nije bilo potrebe, osim možda da na jedan poseban način poveže u ciklus romana Pet četvrtina naranče, koji je do sada bio sâm za sebe, bez ikakvih naznaka povezanosti u drugim njenim djelima.

Ako pročitate, nećete požaliti, kao i mnogo puta prije.
Ali dosta o Joanne Harris, barem na neko vrijeme.
:-D

;-) Boris
komentari (9) :: ispis :: link :: 17:58
21.06.2007., četvrtak
Miroslav Kirin: "Album"
Evo, da ne mislite kako smo se nakon intervjua s Joanne Harris imalo umislili (iako, priznajemo, možda jesmo malo), odlučio sam napisati novu recenziju, i to knjige Miroslava Kirina kojoj je prošlo već nešto manje od godinu dana otkako sam ju pročitao, ali koja još uvijek ima svoje tragove u utiscima koje je na mene izvršila. Kirinova proza nije proza, to je čudesan spoj poezije u rečenice, nešto što svakome tko to nije doživio izmiče pred očima pa se mora vraćati kako bi pohvatao sve njegove misli (ili barem većinu). Sastavljeno od mnogobrojnih slika izvađenih iz veoma čistih, a ponekad i potisnutih sjećanja, djelo vrvi pjesničkom rječju i novim izrazom koji je predstavljen u obliku memoara svakodnevnih događaja. I što je najvažnije, ono u tim događajima pronalazi smisao. Ali i sreću. To je roman: Album.

Roman, koji je dobitnik nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo 2001. godine, čitatelju nudi uvid u jedan svijet satkan od fragmenata sjećanja, nepovezanih kako ona to inače bivaju. Čovjek nikada ne bi rekao da se može sjećati nečega što mu se nije niti dogodilo. Kako piše na poleđini, "proza redovito nastaje kada nešto izgubimo". Ali to izgubljeno moguće je vratiti. I ovoga puta bio je potreban stranac koji bi to svojim talentom omogućio. Jer Miroslav Kirin započeo je pisati o vlastitoj obitelji, da bi na kraju završio s još nekolicinom fotografija neke nepoznate, njemu sasvim strane obitelji, koja se useljava tijekom rata u njegovu kuću, da bi za sobom ostavili nekoliko snimaka koji na kraju postaju dijelom velikog obiteljskog albuma. Ironija koja prožima priču čini ju svevremenskom, a profinjenost izraza kojim se Kirin služi postignuta je u zavidnoj mjeri na ugodu autorovih čitatelja.

;-) Boris
komentari (11) :: ispis :: link :: 02:02
14.06.2007., četvrtak
Intervju s Joanne Harris
Joanne Harris, autorica svjetski poznate Čokolade, povodom izlaska svojih novih romana, samo za Velika očekivanja, odgovorila je na nekolicinu naših pitanja. Čavrljajući sa mnom u ugodnoj atmosferi, iako kilometrima udaljena, još jednom je pokazala svoju nenadmašivu kreativnost prilikom razgovora, koji je u svakom trenutku isticao njenu istančanu promišljenost.

U svibnju je izašao vaš novi roman Šećerne cipele. Tijekom pisanja često ste znali naglasiti kako je bilo veoma mučno uskladiti rokove s vašim nakladnikom. Kako ste sada? Jeste li se odmorili?
Vrlo, vrlo umorna. Sada putujem već mjesecima, i zaista trebam neko vrijeme kako bih se sabrala (i, nadam se, započela novu knjigu :-) Ne suočavam se dobro s rokovima, a ovaj je bio prilično tijesan, što znači kako sada ispaštam.

Jednom ste izjavili kako ne vjerujete u nastavke. Smeta li vam to što vaši izdavači Šećerne cipele nazivaju "nastavkom Čokolade" ili što reklama za knjigu kaže "Vianne se vratila!"?
Ne smeta mi toliko, zaista; iako to nije pravi nastavak. Stoji sama za sebe, i kako je mnogo mračnija od Čokolade, mislim kako više toga zajedničkoga ima s Gospodom i igračima nego s bilo kojom od mojih drugih knjiga.

Ovoga ljeta izlazi još jedan vaš - ovoga puta fantasy - roman Rune. Predviđate li kakve će biti reakcije vaših čitatelja zbog nove tematike? Mislite li kako će vam popularnost porasti?
Teško je to reći; taj dio tržišta je veoma raznolik, i jedino vrijeme će pokazati je li upalilo. Od onih koji su ga do sada pročitali dobila sam pozitivne reakcije, što me raduje - i, naravno, Anouchka ga obožava.


Rekli ste da, kad se probudite, obavezno morate popiti šalicu čaja kako biste funkcionirali. Koji vam je čaj najdraži?
Kad sam zdrava, zeleni čaj. Inače, English Breakfast. Kad putujem, dijetna Cola.

Koje je vaše najdraže jelo s čokoladom? Koju vrstu čokolade najviše volite?
Zapravo ne volim čokoladne deserte (*sakrila se od srama*), tako da bi meni najdraže jelo od čokolade bilo mole poblano - meksička piletina sa čilijem i gorkom čokoladom. Volim čokoladu, zapravo, i najdraže su mi čokoladne trešnje; veoma tamna čokolada oko cijelih trešanja sa stabljikom...

Kakvi ste bili kao dijete? Što ste voljeli tada raditi?
Bila sam neobično, samotno dijete koje je voljelo: čitati; izmišljati priče; otići na dugačke šetnje uz kanale i željeznicu ili pak plažom i igrati duge i zamršene igre koje bih sama izmislila. Nisam zapravo imala mnogo prijatelja, pa sam također i njih često izmišljala...

Koje izvođače i koju vrstu glazbe slušate?
Volim Genesis, Pink Floyd, Jethro Tull, the Boomtown Rats, Blondie, Pulp, David Bowie, Kate Bush, Van der Graaf Generator, the Eagles, Al Stewart, Hazel O'Connor, Don Henley, Gorillaz, Queen...
ali Anouchka i ja dijelimo iPod, pa sam počela voljeti i neke od njenih najdražih bendova, također, kao što su Fall Out Boy i Kaiser Chiefs...

Kakve filmove volite? Koji su vam najdraži?
Bez ikakvog određenog redoslijeda, filmovi kojima se uvijek iznova vraćam: Privedite osumnjičene; Ljubimica Amerike; Dobri, loši, zli; Bilo jednom na zapadu; Brazil; 2001- Odiseja u svemiru; Yojimbo; Paklena naranča; Kill Bill; Lolita; Za šaku dolara; Sedam samuraja; Tampopo; U vrelini noći; Dark star; Blade Runner; Glengarry, Glen Ross; Dvanaest gnjevnih ljudi; Spinal Tap.


Rekli ste kako vam većina ideja padne na pamet dok putujete, odnosno dok niste kod kuće za svojim radnim stolom. Možete li nam otkriti koje vam je mjesto bilo najinspirativnije za pisanje? Jeste li ikada nešto napisali u Hrvatskoj?
Obožavam Hrvatsku i napisala sam nekoliko priča ondje...

Posjetili ste Hrvatsku tri puta, i rekli kako biste voljeli ponovno doći. Koji dio Hrvatske vam se najviše svidio?
Volim Dubrovnik - tako je prekrasan... Ali najviše od svega mi se sviđaju otoci. Možda bih trebala kupiti koji jednoga dana. :-)))

I tako smo, gotovo se nadajući da će jednoga dana zaista kupiti koji hrvatski otok, ostavili Joanne u mislima gdje će sljedeće putovati. Naime, ovoga mjeseca, ali i cijelo naredno ljeto će predstavljati svoja nova dva romana diljem Ujedinjenog Kraljevstva, da bi se krajem godine posvetila pisanju čega novog.

A ovo je tek početak u nizu intervjua s poznatim svjetskim piscima za Velika očekivanja. Sljedećih mjeseci očekujte ih još! :-D

Puno pozdrava,
;-) Boris

Puno hvala DsK, koja je znalački prevela naslove filmova na hrvatski!

________
Fotografije: Picturetank.com (prve dvije); Lorne Campbell (posljednja)
komentari (13) :: ispis :: link :: 15:25
09.06.2007., subota
La Traversée
Prije dvije godine još, Yann Tiersen (čovjek koji je autor zadivljujućeg soundtracka za film "Amélie") izdao je DVD "La Traversée", kojega smo tek nedavno uspjeli nabaviti. Volim vjerovati kako to skladno odabrano ime, koje u prijevodu zvuči "Raskrižje", simbolički označava novu vrstu glazbe koju svaki put sve više okarakterizira Tiersenova neizmjerna kreativnost. Snimljen tijekom rada na albumu "Les Retrouvailles", ovaj DVD obuhvaća vrijeme od ožujka 2004. do siječnja 2005. godine, mjesece truda utrošene kako bi svi sudionici prenijeli na slušatelja barem malo one čarolije koju oni svakoga dana žive. Cijeli video materijal snimila je Aurélie du Boys, koja je skupinu Tiersenovih svirača pratila svih tih mjeseci. I, vjerujem, uživala. :-D

Započinje pjesmom "La Veillée", u kojoj je u prvom planu prikazan Tiersen koji svira harmoniku, da bi se kasnije kadar suptilno prebacio na sve ostale instrumente, odnosno na mali gudački ansambl u pozadini. Usklađeni krajolici Francuske s pridodanom glazbom umetnuti su između svake nove snimke. Tiersen je jedan od onih glazbenih genija koji mogu svirati bilo što: počevši od klavira i harmonike, preko violine do martenota (koji u njegovom bendu svira Christine Ott). Da, on je u svojim skladbama zastupio čak i najneobičnije instrumente, ali i one svakidašnje stvarajući sintezu različitih glazbenih ukusa. Ali najviše od svega me zadivilo na koje on načine pokušava dobiti ritam: ponekad su to škare kojima "rezucka" ispred mikrofona, papir kojim šušti, ali i pisaća mašina koja u pravilnim razmacima otkucava svojim batićima.

Što je najvažnije, ovom skupinom kratkih isječaka detaljno je prikazan njegov život. Nema pripovjedača koji o njemu govori, jer glazba govori sve, i način na koji ju stvara. Ali i njegova lutanja Francuskom. U jednom trenutku, on je u koncertnoj dvorani za glasovirom i svira jednu od svojih profinjenijih skladbi, da bi već sljedeću snimao u kapelici za koju je odredio kako ima savršenu akustiku za violinu, ili pak stajao na balkonu Hotela Vauban i ubrzano svirao gradu koji se sprema za noćni život.

Zapetljan u zvucima valcera (koji su kod njega ipak najčešći) i vivaldijevski razvučenim gudačkim tonovima, Tiersen je čovjek koji uvijek otkriva nešto novo. U potrazi za savršenim instrumentom, on ponekad piše i pjesme, i nerijetko na njegovim albumima gostuju glazbenici poput Neila Hannona, Elizabeth Fraser, Dominiquea Anea i Claire Pichet.

Naravno, ja vam ne mogu prenijeti doživljaj gledanja ovoga DVDa. A nedavno mu je izašao novi s koncerta - "On Tour" - koji me zamislio kako bi bilo biti na jednom od njegovih koncerata. Sada samo treba čekati kad će biti u blizini...

;-) Boris
komentari (6) :: ispis :: link :: 21:40
07.06.2007., četvrtak
janusz glowacki: četvrta sestra
što suvremeni dramatičari posljednjih godina rade u new yorku? jedan od njih, poznati feljtonist i prozaik janusz glowacki našao je inspiraciju u poznatom djelu a. p. čehova i odlučio napisati priču kakvu je vidio iz svog kuta; lažna površina svih stvari kojima težimo uglavnom ima gorku pozadinu. u radnji je moskvu zamijenio nedostižnom amerikom i u gotovo ironičnom tonu se kritički osvrnuo na sadašnjost. gostujući slovenski redatelj samo m. strelec potpuno je reducirao rekvizite na pozornici, pokušavajući svu pažnju gledatelja usmjeriti na glavne likove.

strelec o svojoj predstavi kaže: "koncepcija je bila napraviti predstavu u raw, sirovom formatu. cijela predstava nema scenografije, sve se događa na praznoj sceni, bez muzike i bez promjene svjetla. zanimalo me vratiti se glumcu i onome što je autor napisao. ne krijemo da smo u kazalištu i da je ono što se na pozornici zbiva, paradoksalno, zapravo laž. za mene je ovo i izuzetno politični komad, i to ne u smislu pamfleta. on je subverzivan jer kroz pomalo brehtijansku distancu otkriva mehanizme društva, vladanja i kapitala."

likovima zbilja ne preostaje puno više od sanjanja o boljem životu, jer se nalaze u ograničenoj okolini koja im osigurava prilično jadan položaj. nema nikakve koristi od onoga što rade, zajedno trpe udarce nepoštene sadašnjosti i prave se da ne primjećuju pokvarenost sredine u kojoj žive. ostaje uvijek nada u bolji život koja isto tako ima svoj vijek trajanja - do neočekivanog trenutka smrti glavnih likova.


u četvrtoj sestri glume jelena miholjević, nataša janjić, bojana gregorić vejzović, ivica vidović, dubravka miletić, nenad cvetko, boris svrtan, siniša ružić, vanja drach, ozren grabarić, hrvoje klobučar i franjo dijak.

____
osobno mišljenje: radi se o jednoj od osrednjih gavellinih predstava, pa se bez popusta nikako ne isplati kupiti ulaznicu. s druge strane, od 8. do 19. lipnja traje "gavella i europlakat fair" tijekom kojega cijena ulaznice za svaku predstavu iznosi 15 kuna. za raspored predstava posjetite gavelline službene stranice.


lugh
komentari (10) :: ispis :: link :: 14:08
05.06.2007., utorak
Stephen Glass- Fabulist
Ne znam je li ova knjiga stvarno loša ili je to prijevod očajan, kažem mami.
Ti nasilu hoćeš da bude dobra samo zato što u filmu glumi Hayden Christensen.

E pa nije istina. :(
Dobro, možda je sasvim malo istina.


Međutim, knjiga je s vremenom postala bolja i zaslužila jednu kratku recenziju.

Stephen Glass je novinar koji je radio za jedan američki tjednik. Mlad je, talentiran i svi ga u redakciji vole, a njegov najnoviji članak o lutriji dobiva sve moguće pohvale. Međutim, konkurentske novine otkriju da je osobe iz Stephenovih članaka nemoguće kontaktirati- kao da i ne postoje. Tu sve krene nizbrdo: jedna po jedna činjenica iz Stephenovih radova se ruši i na kraju on priznaje da je izmislio većinu onog što je napisao. Nitko mu više ne vjeruje, ostavlja ga djevojka, na karijeru u novinarstvu može slobodno zaboraviti. I što sad?

Čovjek se zapita gdje mu je bila pamet. Kako si itko može dozvoliti da za jedne dobro prihvaćene novine piše hrpu izmišljotina bez straha da će ga otkriti? Dapače, cijelim putem on uopće ne osjeća ni krivnju ni grižnju savjesti- do trenutka kad je shvatio da ga njegova sklonost laganju odvodi u propast. Kako sam kaže, nije lagao kako bi došao do slave ili novca (iako se protiv toga ne bi bunio:), nego je imao očajničku potrebu da ga ljudi zavole. Beskonačno je pomagao, trpio i ugađao kako bi očuvao iluziju da je ljudima drag zbog onog što je. A sve je, naravno, bila laž. Ljudi nisu ni dobili priliku vidjeti njegovu pravu osobnost jer je pažljivo krojio svoj svijet i u biti unaprijed planirao svoje odnose s okolinom. Što se članaka tiče, njih je izmišljao jer je, zahvaljujući svojoj sposobnosti da prepozna najdublje ljudske potrebe i prilagodi im se, svojim radovima opet htio samo ugoditi- ovaj put čitateljstvu.

U filmu (Hayden Christensen, Peter Sarsgaard i Steve Zahn u glavnim ulogama) prikazan je samo onaj dio kad su stvari pošle po krivu- od fenomenalnog članka do potpunog sloma. U romanu autor opisuje kako je nastavio živjeti nakon cijele priče, pa tek tu shvaćamo zašto se ponašao tako kako je i upoznajemo njegov karakter. To je jedina zamjerka filmu- iako je poprilično dobar, nedostaje prikaz Stephenove strane priče pa glavni lik ostavlja dojam psihotičnog lažljivog luđaka. Film čak nosi naziv Lažljivi Glass.

Knjiga je dobra. Film još bolji. Bacite oko.


DsK



Službena stranica filma
Roman u izdanju Algoritma
komentari (12) :: ispis :: link :: 13:44
02.06.2007., subota
Književne nagrade
U posljednje vrijeme sam istraživao o književnim nagradama i kakvu vrstu romana one zahtijevaju, te koji su poznati pisci nagrađivani i je li njihova knjiga (ili njihove knjige) prevedena i objavljena na hrvatskom jeziku. Naravno, shvatio sam kako knjiga očito treba biti nagrađena da bi bila objavljena u Hrvatskoj, što je zapravo poražavajuće jer postoji gomila knjiga koje su odlične, ali nisu nagrađene jer ne ispunjavaju kriterije za pojedina priznanja. Osvrnuo sam se pritom na četiri svjetski poznate književne nagrade: Nobelovu nagradu za književnost, Faulknerovu nagradu, Bookera i Orange nagradu. Pa, idemo po redu:

Nobelova nagrada za književnost
Ta kategorija Nobelove nagrade postoji još od 1903. godine, a od tada nagrađeno je svojim milijunom stotinu i tri pisaca. Početkom stoljeća nagrađivani su pisci koji su uvodili neke nove pravce u književnost. Od poznatijih, tu su Henryk Sienkiewicz (1905.), Rudyard Kipling (1907.), Selma Lagerlöf (1909.) te Maurice Maeterlinck (1911.). Zatim slijedi druga četvrtina dvadesetog stoljeća, u kojoj nalazimo Williama Butlera Yeatsa (1923.), Georgea Bernarda Shawa (1925.), Thoman Mann (1929.). Na polovici nalazimo Hermana Hessea (1946.), te Williama Faulknera (1949.), ali i Winstona Churchilla (1953.) i godinu kasnije Ernesta Hemingwaya (1954.). Albert Camus i Boris Pasternak su svoju nagradu osvojili 1957. i 1958. Zatim slijedi Ivo Andrić 1961. godine, sljedeće John Steinbeck, nakon kojega 1964. nagradu osvaja Jean-Paul Sartre. Dramatičar Samuel Beckett (1969.), Aleksandr Solženicin (1970.) i Pablo Neruda (1971.) već su i danas klasici. Od novijih uspjeha, tu su Gabriel García Márquez (1982.), William Golding (1983.). Posljednja dva desetljeća karakteriziraju već poznatiji pisci, i to: Toni Morrison (1993.), Günter Grass (1999.), Gao Xingjian (2000.), V. S. Naipaul (2001.), Imre Kertész (2002.), J. M. Coetzee (2003.) te posljednji - Orhan Pamuk (2006.) koji je podigao prošle godine veliku prašinu. Nameće mi se jednostavan zaključak da posljednjih godina Nobelovu nagradu dobivaju pisci koji su se bavili općenitim ljudskim temama u okviru povijesnih činjenica.

Faulknerova nagrada
Iako veoma poznata, autori koji su bili nagrađivani za razliku od svjetskih, u Hrvatskoj nisu dobili baš velika priznanja. Neki od poznatijih su Don DeLillo (Mao II, 1992.), Richard Ford (Dan nezavisnosti, 1996.), Michael Cunningham (Sati, 1999.), Philip Roth (Ljudska mrlja, 2001.) te Ann Patchett (Bel canto, 2002.). Žiriju ove nagrade važniji je književnoumjetnički izraz od misaonosti, ali isto tako roman (ili kratka priča) mora imati neku zanimljiviju radnju (ili više njih).

Nagrada Booker
Ovo je jedna od najpoznatijih nagrada, ponajviše zbog toga što zna prepoznati kvalitetu romana. Tako da je ovo nagrada koja sadrži u svom popisu najpoznatije naslove. Tako je prošle godine pobijedila Kiran Desai s knjigom Baština gubitka, koju je Algoritam najavio objaviti ove godine. 2005. proslavio se John Banville kratkim romanom More, a godinu prije njega Alan Hollinghurst s Linijom ljepote, u kojoj je obradio tematiku istospolnih veza na sasvim jedan novi način. DBC Pierre s romanom Vernon Bog Little je osvojio nagradu 2003. godine, a 2002. bio je to Yann Martel s Pijevim životom. Ranije su bila nagrađivana mnoga druga imena, među kojima se nalaze i Peter Carey, Margaret Atwood, J. M. Coetzee i Ian McEwan, pa čak i neki nobelovci.

Nagrada Orange
Orange je nagrada na koju imaju pravo samo žene. Jer se uvidjelo kako među dobitnicima Nobelove, ali i drugih nagrada, ima veoma malen postotak žena. Knjige dobitnica ove nagrade su prepune književnoumjetničkih, pa uostalom i lirskih izraza, dok se sve zajedno upetljava u odličan zaplet i vrhunsku karakterizaciju likova. Prošlogodišnja pobjednica je Zadie Smith s romanom O ljepoti, koji je VBZ već objavio na hrvatskom. Zanimljivo je i to da su mnogi nominirani za ovu nagradu također objavljivani na hrvatskom posljednjih godina, među ostalima i Nicole Krauss te Sarah Waters. Knjiga iz 2005., Moramo razgovarati o Kevinu Lionel Shriver, još uvijek nije prevedena na hrvatski, ali nominirana Marina Lewycka je najavljena za skorašnji prijevod u Algoritmu. O dobitnici iz 2004. čitajte više u prošlom postu, dok je Algoritam također objavio i nominiranu iz te godine, Rose Tremain, neki dan. Bel canto Ann Patchett je nagrađen i ovom nagradom 2002. godine, ali i Slijepi ubojica Margaret Atwood 2001. Najviše nominirana za ovu nagradu je nedvojbeno Zadie Smith, a odmah za njom već spomenuta Margaret Atwood.

Sve u svemu, moglo bi se zaključiti kako situacija na prevodilačkom planu hrvatskih nakladničkih kuća i nije toliko loša, ali da bi mogla biti i bolja te da bi se trebala orijentirati i na sporednije, ali dobre knjige koje preporučuju sami čitatelji.

;-) Boris
komentari (8) :: ispis :: link :: 02:40

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se