Nakon spolnog odnosa s maloljetnom djevojkom, mladić ju je odvijačem izbo po genitalijama. Uhvećen je nekoliko sati kasnije, a istog dana sudjelovao je u još dvije tučnjave.

ŠIBENIK - Dvadesetjednogodišnji državljanin Bosne i Hercegovine, koji je u šibenskom kafiću Bass odvijačem izbo po genitalijama svoju bivšu, maloljetnu djevojku iz Šibenika, uhvaćen je i priveden u Istražni centar Županijskog suda u Šibeniku uz kaznenu prijavu za teško ubojstvo u pokušaju.

Šibenska policija je u noći sa subote na nedjelju, u ponoć i 15 minuta zaprimila dojavu da se u blizini kafića Bass u šibenskoj gradskoj četvrti Dolac nalazi mlađa ženska osoba koja jako krvari u donjem dijelu tijela te da joj je život u opasnosti.

Uz policiju, na mjesto događaja odmah je došla i Hitna pomoć, te je djevojka prebačena na Odjel ginekologije šibenske Opće bolnice, gdje je operirana. Nakon operacije, zadržana je u bolnici na daljnjem liječenju, a život joj nije u opasnosti.

Kriminalističkom obradom utvrđeno je da je djevojka s bivšim momkom imala spolni odnos u zahodu kafića Bass, nakon čega ju je mladić nekoliko puta izbo odvijačem po spolnim organima i nanio joj teške ozljede opasne po život.

Sigurna sam da ste svi već čuli za ovu tragediju koja se dogodila u Šibeniku. Čuvši ovo, ja jednostavno nisam mogla vjerovati. Zgadio mi se cijeli život. Mislila sam da je djevojka silovana pa ju je nakon toga izbo, ali nije tako. Ovako: sedamnaestogodišnjakinja ima dvadesetjednogodišnjeg momka s kojim je izašla u kafić i imla spolni odnos nakon čega ju je izbo. Tom luđaku treba dati doživotnu jer je to nešto prestrašno. On sigurno ima neke psihičke probleme. Ali, ta djevojka! Nju isto ne opravdavam. Ej, pa ona ima sedamnaest godina i ima momka koi je stariji od nje četiri godine i s njim izlazi po kafićima. Sigurno i s njom nije sve u redu. Ona je pristala na spolni čin i dogodilo se to što se dogodilo. Ne mogu to ni zamisliti. I ona ga još ne želi prijaviti. S njom sigurno nije sve u redu. Nakon pokušaja ubojstva, ona njega nije htjela prijaviti policiji. To nije normalno! Definitivno!

U zadnje vrijeme je sve više silovanih djevojaka, ali je zanimljivo što su sve maloljetne. Ne znam kako njima roditelji dopuštaju biti vani u tim kasnim satima. To mi nije jasno. Ruku na srce, one odjenu minice i suknjice pa i same izazivaju. A ovom državom hodaju svakakvi manijaci. I na kraju se dogodi tragedija...

Danas sam zaronila duboko,
duboko u morsko plavetnilo.
Taj ugođaj, taj osjećaj,
neopisiv je riječima.
U ustima su mi se igrale slane kapljice,
a valovi su me milovali...

Ove noći ispisujem stihove maštovite i nježne.
Sklapam oči i napuštam svoje tijelo...
Odlazim...
U morska prostranstva gdje ću osjetiti neobičnu Ljubav.
U Nepoznato gdje me čeka Netko.
Na livadu gdje cvjetaju cvjetovi Ljubavi.
Na otok Sjećanja i Uspomena.
Odlazim i napuštam ovaj svijet.
Putujem snovima,
Putujem maštom,
Putujem srcem
Tamo gdje ću ležati pod zvjezdanim nebom
i promatrati najsjajniju zvijezdu..
Još večeras odlazim u san
Dozivajući noćne leptire da me ponesu...

Jučer napisah svoju prvu ljubavnu pričicu. Jednostavno sam odjednom osjetila potrebu da nešto napišem. Nastala je ova priča...


Sjedim na stijeni, sama… Osluškujem kako mi more tiho šapće pjesmu tužne, nikad zaboravljene Ljubavi. U ruci držim uspomenu na njega, Bezimenog Anđela koji me je zarobio u svom srcu za samo jednu noć. Naslonim se na skupljena koljena, zatvorim oči i prepustim se šumu njegove školjke…

Bijaše to jedne ljetne večeri…Nikad zaboravljene, otete sjećanju, nikom opisane. Sjedila sam ovdje, na istoj stijeni, točno prije pet ljeta. Bijah tužna, moje srce ranila je ruka onoga Vraga. Plakala sam igrajući se prstima po vodi. Ono me slušalo…More moje tajno, a njegova nedostižna ljubav milovala mi je kosu. Tješili su me šaljući mi zrakom poljupce daljina… Prepustih se tom zanosu izgovarajući stihove vječne pjesme…

Odjednom, val mi pošalje nešto. Otvorih oči i ostadoh iznenađena i osupnuta… Na stijeni me dočekala boca morske pučine noseći poruku. Nisam znala bih li ju otvorila ili ne. Nisam znala kome je bila upućena. Razum mi je govorio da to ne diram, a srce je tiho progovaralo: ˝ Otvori to. To je samo za tebe. Poruka koju čekaš. ˝ Trgnem se iz sanjarenja, uzmem tu tajanstvenu poruku i stidljivo ju počnem čitati…

Nisam mogla vjerovati. Bilo je upućeno meni. Ne, to nisam mogla prihvatiti!
Pjesmica o jednoj čarobnoj Ljubavi koju nitko nikada nije osjetio. Ja sam bila glavni lik - On i ja. U potpisu: Tvoj Bezimeni Anđeo. Okretala sam se u nadi da će nam se susresti pogledi, u nadi da ću Ga vidjeti…
Sjedila sam još dugo čekajući Ga…Već je vjetar počeo zavijati, cvilio je… Otišla sam kući, ali snu se nisam dala. Te noći sam pročitala pjesmicu po milijunti put i u samu zoru podala se snu, umorna…

To jutro me probudi miris mora. Onaj tajanstveni. Brzo sam se odijenula, zgrabila svoju porukicu i otrčala iz stare kamene kuće. Nisam znala kamo idem… U mislima mi bješe ta pjesmica i On, Moj Bezimeni Anđeo. Otrčala sam na onu istu stijenu… Izvadih pjesmicu te je po tko zna koji put pročitam… Zatvorim oči i bacim se u more. Plivala sam što sam brže mogla u taj morski beskraj.

Na plaži me dočeka crvena ruža…Bijah osupnuta. Udahnem taj miris, tu nepoznatu ljepotu, tu čaroliju i nježne suze potekoše mojim licem…U ruži sam pronašla poruku: ˝ Čekat ću te, čekaj me u sutonu prilikom spaljivanja Dana s Noći kada oni postaju Jedno. ˝
Tvoj Bezimeni Anđeo

Srce mi jače zalupa, obrazi se zarumene, oči zasjaje. Tresla sam se. Nisam mogla vjerovati da se ovo meni događa. Ne, ovo je nemoguće! Potajno sam Ga zavoljela iako nisam ni znala tko je. To mi je postalo nebitno. Zamišljala sam ga…Bio je visok, crne kose i crnih očiju kao ugljen, a svojim gracioznim hodom odavao je onu posebnu nježnost i požudu.

Tog dana nisam otišla kući. Ostala sam na plaži. Na pustoj stijeni, sjedeći sam sanjarila. Nisam znala što osjećam. Ili strah, ili čežnju, ili sreću…
Samo sam molila da ovo ne bude nekakva šala. Ne, to mi sada nije potrebno. Previše bi boljelo.

Sunce je polako odlazilo, napuštalo me je. Dan je nestajao; na zapadu se spaljivao s Noći. Blažen pogled... Počnem drhtati. Noć je pala, a nebo osuto zvijezdama. Mjesec me obasjao. Ja sama sjedim na stijeni, a njegov srebrni trag miluje mi obraščiće.

Već sam počela gubiti svaku nadu, povrijeđena i tužna odlučih otići. Ali, odjednom... Začujem meke i nježne korake koji su mi se približavali. Bojala sam se okrenuti. Cijela sam se naježila. Došao je! Uhvatio me za ramena i tako me strasno poljubio... Ljubio me dugo, a ja sam se prepustila toj čaroliji Ljubavi. Srce prestade kucati, krv prestade žilama kolati, sve stade. Cijeli svemir se zaustavi u tom trenutku. Pogleda me svojim crnim očima, a iz njegovih crvenih usana pobjegle su riječi: ˝ Volim te! Vjeruj mi! ˝

Uzeo me je za ruku i poveo za sobom. Hodasmo pješčanom plažom. Sami... Onda me uze u naručje i odnese ispod jednog bora. Taj bor nikada ne ću zaboraviti; na deblu bješe ucrtana zvijezda i mjesec. Nisam se bojala. Prepustila sam se i prvi put u svom životu osjetila ljubav u pravom smislu riječi... Ljubav, čudnu, tajnovitu.

Ljubio me po cijelom tijelu svojim strastvenim poljupcima. Polako me polegao na topli pijesak i tiho šapnuo na uho: ˝ Volim te životom svojim. ˝ Zatvorila sam oči i prepustila se njemu cijelim tijelom, cijelom dušom. Nije me zanimalo što će biti sutra. Željela sam samo uživati u ovom trenutku, prepustiti se toj Ljubavi i duboko zaroniti.

Te noći vladala je čarolija. Ta noć bijaše nezaboravna. Vodili smo Ljubav pod okriljem mjesečine. On i ja, sami na plaži pored mora. Te noći sam se podala cijela kao nikom nikada do sada. Ljubih mu usne skrletne... Te noći postadosmo Jedno. Zaronio je u mene nježno, polako, tiho... Cjelivao me, ljubio, mazio i krao poljupce.
U samu zoru me položio u svoje naručje i tako smo zajedno dočekali rađanje novoga dana. U sami početak novoga dana prozbori: ˝ Malena moja, oprosti mi! Volim te! ˝ I poljubi me tako starsno. Ja sam ga samo jako zagrlila te zaspala u njegovom naručju...

Probudih se. Nisam ni bila svjesna što sam ove noći doživjela. Sve je bilo kao san... Njega nije bilo. Pobjegao je ostavivši mi malu školjkicu u kojoj je njegovim posebnim rukopisom bilo napisano: ˝ Otišao sam jer sam morao. Ali, ljubim te i ljubit ću te cijeloga života. Ostavljam ti ovu školjkicu da te svojim šumom uvijek podsjeti na ovu vjekovnu noć... Tvoj Anđeo J. ˝

Stavih školjkicu na uho i ponovno začujem njegov blaženi glas. Pjevao je pjesmu o našoj čudnoj Ljubavi. Suza krene... Zaustavih je. Nije mi potrebna. Ne žalim ni zbog čega. Ovo je bila Ljubav smo jedne noći, ovo je bila Ljubav jednoga sanjara i romantika, ovo je vječna Ljubav. Nisam ga poznavala, ali podala sam mu se i vodili smo Ljubav života, Ljubav kojoj se cijeli svemir poklonio... Ljubav naših srdaca, Ljubav nakon koje smo spremni i umrijeti... Tajnovita i samozatajna. Ljubav našega života... Ljubav kakva samo u pričama postoji...
Ja sam voljela kao nitko u životu... Svog Bezimenog Anđela...


16. 5. 2007.

Jesi li živa, starice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek' uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da vidaju te često
Zbog mene veoma zabrinutu
I da ideš svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
Uvijek isto priviđenje muči:
Kako su u krčmi finski nož
U srce mi zabili u tuci.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
Da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sad sam nježan,
I srce mi živi samo snom,
Da što prije pobjegnem od jada
I vratim se u naš niski dom.

Vratit cu se kad u našem vrtu
Rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
Budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
Nek' miruje ono čega ne bi:
Odveć rano zamoren životom,
Samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja k starom.
Ti jedina si utjeha moja,
Svjetlo što mi sja istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
Viđaju onako zabrinutu,
I ne idi svaki čas na cestu
U svom trošnom starinskom kaputu.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin

SVIM MAMAMA SVIJETA ŽELIM SRETAN MAJČIN DAN!!

KAD BIH ZNALA DA TE DANAS POSLJEDNJI PUT VIDIM POSPANU,
SNAŽNO BIH TE ZAGRLILA I
MOLILA SE BOGU DA MI DOZVOLI BITI TVOJIM
ANĐELOM ČUVAROM...

KAD BIH ZNALA SA SU TO POSLJEDNJE MINUTE ŠTO TE VIDIM,
REKLA BIH TI - VOLIM TE -
I NE BIH GLUPO PRETPOSTAVLJALA DA TO ZNAŠ...

»Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.«

»Čovjek ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi«


Već neko vrijeme razmišljam o savjesti. Savjest je glas Božji koji nam govori što nam je dobro činiti, a što ne. Uvijek je s nama, u svakom trenutku nam tiho progovara, a na nama je hoćemo li taj glas poslušati ili ne. Bog je u svakom čovjeku i usmjerava ga na pravi put, onaj najbolji. Zna se dogoditi da čovjek Božji glas ne čuje ili ne želi čuti dobro pa onda misli kako će sam moći nastaviti živjeti. No, vara se. Svi se varamo ako mislimo da ćemo dobro živjeti bez Boga i Njegovoga glasa u nama.

Koliko puta smo samo osjetili grižnju savjesti? Koliko puta nismo htjeli poslušati Božji glas? Jesmo li se poslije pokajali?

Čovjek je mnogo puta ohol te misli kako je on dovoljno jak da pobijedi u jednoj velikoj borbi. I onda... Na samom kraju, kada je gotovo, kad poraženi lijegamo u krevet, osjećamo onu grižjnu savjesti. Nešto nam para dušu, nešto nam ne da noćima spavati... To je Božji zakon kojemu se trebamo pokoravati! Opominje nas zbog velike pogrješke. Ne dopušta nam normalno ˝živjeti˝ zbog nečega čega se moramo stidjeti. Sram nas je svojih počinjenih djela. Što je učinjeno, učinjeno je, gotovo je! Ipak, možemo se pokajati svim srcem svojim i svim umom svojim. Bit će nam lakše...
Gospodin nas ljubi.

Ne će nas pitati koje smo poslove radili, nego koliko smo ljubavi u njih uložili!

Isto tada, kada se pokajemo i čvrsto obećamo da više ne ćemo griješiti, da ne ćemo ponavljati iste grijehe, držimo li se toga? Vjerujem da ne. Nažalost, uvijek ponavljamo iste grijehe iako u trenutku kajanja, stavrno nam je žao i odlučimo se popraviti... Ljudi smo. Nemoćni smo na neke grijehe. Nisu to veliki grijesi, ali uvijek se pojavljuju.

Ipak, mi smo samo mali ljudi i ne možemo na sva pitanja znati odgovor. Mali smo i nismo toga dostojni.