Pišem ovo u sjeni sumraka. Vječne zvijezde pokazuju mi put kojim trebam koračati. Sve je konfuzno i opijeno.
Tražim po džepovima svoje duše neki zaboravljeni molitvenik kojim ću utješiti uboge medvjediće kojima pričah o beskrajnim zvijezdama.
Plačem. Ne poznavah ime Istinskoj Tuzi koja se bješe izgubila mojim putevima... Nježne Šumske Vile prave mi društvo. Pokušavaju u moju krv uliti dozu Sreće. Nažalost, ne uspijevaju... Nema spasa za one koja želja osta neispunjena.
Tko sam ja? Kazaljka u beskraju vremena, zrno pijeska u prostranstvu Svemira, djevojka bez budućnosti, djevojka nepoznate ličnosti... Prate me zvijezde. Želim biti kao one; tako daleka, tako sjajna, a tako hladna... No, jesam li ja toga dostojna? Samo Svete Duše uspijevaju. Takve duše ne postoje, nikada ih ne će biti, bar u ovom vremenu.
Moje stope ostavljaju srebrne tragove... Tko zna, možda je to kakav putokaz Osobne Legende. Osjećam da me netko prati. Pa da, to je moja sjena. Prepadoh se njezine crne boje. Bježim što dalje. U daljini ugledam brod koji mi se približava. Dozivaju me neki neopoznati glasovi. Ali, poznajem te glasove, čula sam ih... Netko mi pruži ruku. Ne vidjeh mu lice. Nađoh se sada na brodu Morske Fantazije. Ne želim živjeti za nadu, ne želim bezgrješno predati sebe nečemu što možda nikada ne će doći. Udišem za svaku kapljicu ove Fantazije, živim za ovo putovanje.
Ne smijem ovo nikom pričati. Proglasit će me ludom... Tako Vam je to; il´ te progase Bogom, il´ Vragom.
Odjednom se nađoh u pustinji. Na mjestu gdje je sve i počelo. Pustinja je vjerni prijatelj vremenu. Ništa se ne mijenja. Vrijeme se zaustavilo. Dvije bijele zvijezde postadoše moji vječni pratioci.
Srce mi pripovijeda moju Osobnu Legendu. Ono je tužno. Na trenutak napustim sve... Začujem glas kako me doziva pjevajući moju najdražu molitvu... Ne, ne predajem se! Ne ću biti kao Ona koja cijeli svoj život živi za Osobnu Legendu znajući da će ostati neispunjena.
Pogledam u nebo. Osjetim svu ljepotu ovoga vremena kad tada nešto bljesne tako snažno...
Ovo je još samo jedan san. Uvijek isti, neponovljiv. Pogledam po sobi. Nađoh pismo na krevetu. Drhteći ga otvorim... Mojim licem potekoše suze koje se pretvore u zrnca pijeska...
Ne ću Vam otkriti Tajnu Srca. To će zauvijek osatati samo moje... Znate, pisale su mi Zvijezde o jednoj djevojci koja je hodala ispod njih... Hodala je jer je razumjela Jezik Ljubavi koji samo Srce razumi. Ta djevojka je Vama svima Nepoznata; Svećenica Istinske Ljubavi bez kaleža, bez molitvenika...