|
Jednom je davno iza sedam mora, 7 gora i vjerojatno još toliko nizina, kako to obično i biva, živio jedan mali dječak. I nakon što je 12 godina svoga djetinjstva proveo u nevinom neznanju, stigao je i taj dan. Dan kad je saznao da je princ. A njegov tata, sugladno prirodi i utemeljeno zakonom, dakle, kralj.
Otkad je bio mlad, balav i čupav, tata mu je uvijek pričao kako na svijetu ne postoje tri stvari. "Ne postoje čarobnjaci, ne postoji mora, a bome ne postoje ni otoci" - govrio bi mu stari, tj. big tata faca kralj.
No, nadobudan kakav je bio i vođen ljudskom znatiželjom krenuo je jednog dana, posve slučajno lutati kraljevtsvom. E sad, jel bilo baš slučajno lutanje ili adolescentska hormonski tjerana želja za pronalaskom princeze - neznam. Nije ni bitno. Bilo je lutanje, jel.
I tako je lutao, vrludao i krivudao te stigao do velikog plavog jezera. A nasred jezera..eto ti i planine..baš kad je trebaš..
Kako je svoju šetnju nastavio i dalje, a razloge za takav brutalan čin nećemo sad ponovo preispitivati, stigao je i do čovjeka.
"O čovječe, čovječe (to nije bila baš ovako ali ono - da bude više bajkovito) kaži mi kakva li je ona planina usred vode?" - upitao ga je nadobudno-čupavi klinac.
"To je otok" - reče mu čovjek.
A dječak, kao i svaki dobar sin, odgovori mu - "nije istina! otoci ne postoje!"
A starac će nato njemu - "istina je, istina. postoje!"
I nadoda - "jer, da otoci ne postoje, ona voda oko otoka nebi se mogla zvati more!"
A dječak će jednakom upornošću na to "More ne postoji, ne postoji, tata mi je rekao!! kako to znate, kako znate da postoji, tko ste vi?"
a starac će mudro njemu "Ja sam....ja sam....-čarobnjak".
* * * * * * * * * * * * * *
"Zabrij da je Oliver mlad" - rekao je i umro od smijeha. onako. u maniri potpuno neshvaćenog umjetnika osupnutog svojim kistom. ili pak neispavanog hiperaktivca. ovo pod 2. vjerojatnije.
"Mlakar. Oliver Mlakar" - ponovio je. i smijeh se prolomio malom novogodišnjom sobom koja je sa svojih 10m2 bila poprište društvenog cimerovanja. Sardinasto nastrojeno spavanje ionako nije ni moglo očekivati mir. pogotovo kad je on u elementu. elementu nespavanja. jednom od onih. u prostoriji u kojoj se svaka riječ pretvori u smijeh. smijeh na riječ.
a riječi. riječi bile su svakakve. od ljubičaste krave i njene kompanonke, pa do kanadskog prijatelja Jana koji će događaje o novoj godini s balkancima prepričavati generacijama. možda nas i netko od njegovih unuka na to i podsjeti u nadi za oprobavanjem na novogodišnjoj vatri spećenih ćevapa. na pravom roštilju. naravno, s posebnom dozom svenove ljubavi. i kostinog kušanja. ili pak onih maslina u kojima je tkec tako spretno uspio oprati ruke.
i tako je u situaciji nabrijanih zabrij rečenica, uz navale smijeha i pokoji okret začahurene sister nine u onoj crnoj vreći za spavanje izašla i preostala skupina rečenica.
"A zabrij da je 2002." - rekao je u slijedećoj navali fore. godina nije bitna. kao što nikad i nije. i ta je njegova rečenica izmamila osmjehe na njihova sita, ali nadasve pospana lica. No, taj je osmijeh odlazio u daljinu. Dal onu prošlu ili buduću. Svejedno je. Njihov je smiješak kroz širinu usana odlazio u sferu nostalgičnosti. samo tako. Nenadjebivo. I Posebno. ... sretno nadasve. kao proizvod svih lijepih sjećanja na trenutke sličnim onima opisanim u "ne daj se ines". zar nije malo čudno, čak i tužno, da tako mladi osjećamo nostalgičnu sreću koja ulazi u svaku našu poru i nepošteno uvlači svaki trenutak u onu istu svoju kolotečinu. kao vir. koji negdje uvučen biva drugdje izbačen. zar nije malo napadno da naše godine obilježavaju toliko maštanja, i sretnih sjećanja. ili žaljenja. bezveze je to. trebali bi se cijepiti. ili pak cijepati. poput onih drva u vrtu kojima je sjekira zauvijek predodredila novi "životni" put. put do vatre. i jedino je sreća mogla spojiti ih u tom završnom plamenu. sreća. ili sudbina. kao i onaj stol s pomno izračunatim novogodišnjim drvcem od limenki. al gotovo je sad. jer počeo je kvisko.
* * * * * * * * * * * * * *
I smijali su se kao i uvijek. Smijanje uzrokovano glupiranjem. Njihovim. Internim. I to ga je činilo posebnim. U svakom trenutku, i na bilo kojem mjestu. Ali baš na bilo kojem:)) Samo su ga oni kužili. I u tome je i istinska ljepota. I išlo je spontano. poptpuno spontano. a poznato je da spontanost ima najveću cijenu. jer, budimo realni. da. ok. on je bio magare:)). priznaje. ono džepno. koje mu je i poklonila nakon prvog poljupca. ono za koje ni baka ni djed nisu smjeli znati. i isto ono kojim je upisao faks. nećemo sad o praznovjernosti, ali ima nešto u tome zašto se stvari događaju.. bio je zadužen za gluposti. ali ne bez cilja. obožavao je vidjeti osmijeh na njenom licu. čak i pod cijenu magariranja. jer dobitak bio je - neprocjenjiv. jedan od onih koji ju je, poput ostalih stvari, i činio posebnom. izdizao je i činio jedinom. takav je, sjeća se, vidio u nekoj meksičkoj sapunici. točno za onim masivnim smeđim stolom. sjedeći na smeđoj drveno-mekanoj fotelji. jeo je najbolju noninu maneštru i gledao televiziju. i ugledao taj osmijeh. jedan od onih koji morate posjedovati. onaj koji razbistri dan. i uljepša večer. jebemu. voljeo je to. voljeo je vidjeti njen prekrasni osmjeh. čak i sada u busu. namjerno uzrokovan. u trenutku kada mu je glava gravitacijsku uvjetovana padala u trenutcima spavačih grčeva koji vode u san. pogledao ju je onim "njena serija" pogledom. a ona mu je uzvratila "slatki". i izazvala ono za čim je i žudio. osmjeh. uz rafaello. i poduplanu doza slatkoće. ili slatkosti. ovisi o tome kakav ste jezičar. kao i za novu godinu kada su zaplesali valcer uz hrt. ili valcer ili tango. i sad se nasmijala. znam. :)) :*
* * * * * * * * * * * * * *
i lijepo je kad materijalna stvar nošenja puno obojanih točkica na papiru unutar novčanika ne označlava samo materijalnu stvar. nego puno više od toga. hvala. baš me ugodno oduševila. ukoliko je uopće i moguće ugodno oduševiti:) kao i nova frizura koja prema van usmjerenim vrhovima označava otvorenost. neku novu. i baš je lijepa. zaista.
a sad idem.
i ne. za ovo mi nije potrebna štafeta.
* * * * * * * * * * * * * *
dječak je na to odmah širom otvorio oči i zbunjeno pogledao "čarobnjaka"..
vračajući se natrag prema kraljevstvu, cijelim je putem razmišljao o onome što mu je tata govorio : "ne postoje čarobnjaci, mora, ni otoci." ....
ponavljao si je te riječi..
...ne postoje carobnjaci....mora.....ni otoci...
ne postoje....
čarobnjaci...
mora...
otoci...
ili, ipak postoje? ;)
|
