{[vehementno.

četvrtak, 26.10.2006.

«Cimer koji nikada nije došao»

hello all. neki događaji, zbog svoje kvalitete, jednostavno ostavljaju bez pozitivnih komentara. kod nekih su događaja kkomentari nepotrebni jer nabrajati gugl pozitivnih komentara djeluje nestvarno. ovo je jedan od takvih događa. i zato Vas puštam da uživate u tekstu. tekstu od kojeg će nastati scenarij (i nadam se film). tekstu koji će sredinom 11 mjeseca biti prezentiran u Booksi. Ostale informacije ionako možete pronaći na stranicama Palunka.

hope u enjoy it.


«Cimer koji nikada nije došao» - radna verzija - sinopsis za Palunko 2006 (ZFF 2006)

Stigao je busom. Peron 102. Izlazak iz busa i uzimanje torbi bio je njegov zadnji samouvjereni potez. Sve ostalo bilo je novo. No, nije se bojao. Majka mu je sve objasnila. I napisala čak. Tramvajska karta u jednoj ruci i karta grada u drugoj bila su prva pravila koja je morao poštovati. A Ivek sve radi po pravilima.

Sa dvije torbe na leđima, pomalo smotano, izašao je iz tramvaja i prešao cestu. Napokon je ušao u dom. Ulazi u sobu. Otvara torbe. U torbama je odjeća složena po redu, bojama ili pasent. Čak su i ceduljice s uputama na njima: donja plahta, gornja plahta, jastučnica, oznaka gdje počinje druga kombinacija...Pogledava prema cimerovom praznom krevetu. Nonšalantno slegne ramenima i pogleda prema krevetu.

Budi ga ogromni budilnik. Pravi đačko/studentski. Ivek se diže iz kreveta. Kao i svako jutro vojnički sprema krevet. Uzima četkicu za zube, pastu, ručnik, gaće i potkošulju. Obuva šlape koje se uvijek nalaze kod donje noge kreveta i kreće prema kupaonici. Nije mu baš drago kad začuje pjesmu iz kupaone. Netko pjeva pod tušem Nije naviknuo obavljati higijenu s drugima. To nije po pravilima. No, u tom trenutku taj glas izlazi iz kupaone i Ivek sav sretan ulazi u tuš kabinu.
Vraća se u sobu i pogledava prema cimerovom krevetu. Njega još nema. Slaže knjige po abecedi. Sjeda na krevet, pali lampu i čita jednu. Stalno pogledava prema cimerovom dijelu sobe. Njegova odsutnost odvlači mu pozornost od čitanja. Gasi lampu i legne u krevet.

Okreće se jer nemože zaspati. Nešto mu smeta. Pogledava sat. Sati prolaze. Pogledava prema cimerovom krevetu. Prazan je. Njega još nema. Nešto mu je čudno. Prolazi pogledom po sobi. Napokon se digne iz kreveta i na polici premjesti dvije knjige. NK ide prije NJ. Legne i zadovoljno zaspi.

Prespavao je budilicu. Uvjetovano onom sinoćnjom nesanicom? Ili je nije ni navio? Iveka to čini jako nervoznim i ljutim. Izbacilo ga je iz takta.
Cijeli mu dan postaje takav. A cimera i dalje nema.Ustaje iz kreveta i prikriven iza zavjese gleda kroz prozor. Uočava da su svi u paru (ljudi, biljke, životinje, zgrade). Samo je on sam. No, gle! Još je netko sam. Uočava ga s prozora kako sam stoji pokraj stabla. 2 stabla, naravno. No ni to ne traje dugo jer pojavljuje se i njen par. Nezadovoljno zatvara prozor; zašto ga još nema? Sjeda za stol i nervozno slaže olovke po veličini. Odlučno se diže. Navija budilicu. Svoju odjeću slaže u ormar i legne u krevet.
Budi se. Ustaje odjeven u čarape, gaće i potkošulju. Uzima higijensku torbicu i kreće prema kupaoni. Na zidu ugleda obavijest: «Zamjena madraca. Sobe 140-150. Cimeri moraju biti prisutni». Brzinski se vraća u sobu. Oblači se. Izvlači odjevnu kombinaciju iz ormara i miče s nje ceduljicu. Krene prema vratima. Zastaje. Osvrće se i pogledava nenapravljen krevet. Zalupi vratima.

Izlazi iz sobe i kreće u potragu. Dolazi do vrata za izlazak iz doma, no kroz odškrinuta vrata uočava ljude obučene u bijele uniforme. A uniformirani ljudi uvijek označavaju da nešto nije u redu. Hvata ga groznica. Okreće se i bježi u sobu. Sigurno su shvatili da ne radi po pravilima. Nema cimera!. Jedino on nema cimera!
No, Ivek nezna da je taj gospodin upravo vadio jogurte iz kamiona kojeg on kroz odškrinuta vrata nije vidio. Jogurte za menzu. Menzu u kojoj radi. Menzu koja propisuje bijele uniforme zbog čistoće.
No Iveka hvata ludilo. Gotov je! Skužili su ga. Sjeda na krevet sa glavom među koljenima. Trese se. Ljulja. Svakakve mu misli prolaze kroz glavu. Nervozno razmišlja o budućim postupcima. No nezna. Nezna. Ovo je sve izvan pravila. Ništa od ovog ne piše u pravilima. Odjednom se naglo pridiže, otvara vrata sobe i kuca na vrata prekoputa. Otvara mu uspavani student. Prije nego išta uspije izreći student se zakašlje. U tom trenutku Iveku zasjaje oči i krene u bjesomučni trk. Student ostane u vlastitom napadaju kašlja.
Ivek naglo odgurne vrata doma i protrči pokraj ljudi u bijelom. Zatvorenih očiju u nadi da ga neće primijetiti. Nastavlja svoj bjesomučni trk. Istrčava na cestu. Uz tipičnu akcijsku scenu i trubljenje automobila uspjeva izbjeći sudar i nastavlja svoj trk kroz tramvajsku stanicu prepunu ljudi, te dalje kroz park. Pri pokušaju preskoka niske ograde zapinje i pada u blato. No, ubrzo se pridiže i prljav nastavlja svoj trk. Nije ga briga za pravilo čistoće.

Dolazi na most i napokon zastaje. Čuju se samo njegovi otkucaji srca dok se penje na ogradu. Nesigurnim potezima uspije se uspraviti i pogledati u dubinu. Otkucaji srca i lagani vjetar.
Tišina.
I njegova rečenica: «U bolnici uvijek dobiješ cimera».
Skoči.
I neočekivano prođe vlak.

- 02:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se