|
ugasili smo vatru morem i, pod dojmom roštilj-delicija opijenih votkom, krenuli smo prema gradu.svatko na svoju stranu.
čak se ni priroda nekakvim ekscesom nije potrudila zabilježiti taj dan kao potpis u svom dokumentu događaja.
i zapečatiti ga konačno.ovako ostaje otvoren.nedorečen.
zbog nekakvih viših interesa ispao je to najgori neplanirani kraj jedne epizode života koja će zbog pretežito 18 godina povezanosti zasigurno svima ostati u dubokom sjećanju.najdubljem.
znali smo se u dušu.poznavali navike i pogađali ih preciznošću oka sokolovog.grijali stolice, žicali ocjene, nosili papuče, svađali se, grlili, opijali, došaptavali, kopirali, brinuli, nabavljali ispite, spavali, pričali, izluđivali i piknikirali.
i svaka je ta sitnica bila posebna.spontana.događaja ima bezbroj.i više od toga.ali zbog nesvjesnosti i nevrednovanja cijeli će taj dokument ostati nedorečen.neće biti spajalice koja će spriječiti da sve to ispadne i poleti po podu.dok, kao u tipičnim-američkim-filmovima-love-tematike, netko ne sagne se, i pokupi ih.
a takve osobe najčešće nema.
jer život je skup bitnih sitnica i nebitnih velikih stvari.
svakodnevna turbulencija koja nam ne dopušta razmišljanje o doživljenim i stvarima koje ćemo tek doživjeti.
namjerno.kako ne bismo znali prepoznati bitno i znati ga obilježiti.
planovi su najčešće veliki, ali se izjalove negdje na pola puta između planiranja i realizacije.
šteta.
a škvadra nije samo izraz.to je i naziv za odrastanje.
i fućkanje i fućkalica. i majce i natpisi, i ribičke kape. i policija i smetlari i hitna i skupljači boca. i tramvaji koji voze krivom rutom pa treba propješaćiti pola zagreba, a i još toliko (jer voze krivom rutom:), i male, nabrijane i lude bakice kojima je ljutnja na zetovce, u "ovim vremenima" koja su jako različita od onih "u moje vrijeme" vremenima, najbitnija stavka dnevnog zanimanja (i ozbiljno bi trebalo razmisliti o uključivanju tih bakica u diplomaciju, jer brzina skupljanja istomišljenika i pronalaženja urote je jednostavno zapanjujuća).
i pojedinac i par i grupa.ekipa.
sve su to pojedinosti koje označavaju spontanu nepredvidivu zajebanciju.
i gledao sam ih danas i sjetio se da sam u sličnoj koži, doduše ne pokisloj, bio prije samo godinu dana. ali opet, kao da sam nešto propustio.izostavio priliku. i cijeli sam dan sređivao dojmove, ali razlog tom feelingu ostao je neotkriven.
možda je tako i bolje.
jer protok vremena nije reverzibilna funkcija.
al sve bih dao za još malo srednje škole i jedan neopravdani sat.
jer sjećanje treba ostati zauvijek.
čak i kad kiša opere posljednje mrvice brašna, tramvaji se vrate na uobičajenu rutu, smetlari operu trg, bakice razriješe urotu, a skupljači boca pokupe i svojih zadnjih, krucijalnih, 50 lipa.
|
