STIPE BOŽIĆ OTVORIO DUŠU U HELIKOPTERU IZNAD KORNATA - POGLED NA UŽAS
[ # ]

KORNAT
Piše: Damir Pilić
Foto: Matko Biljak

Evo sad smo uzletili sa Zemunika, za 15 minuta bit ćemo iznad Kornata. Je l’ se sićam onog dana? A ko to može zaboravit?Sićam se da smo stigli oko pet popodne i s 30 metara smo ih vidili kako leže. Neki su se micali, neki nisu... Toki-voki nije radio, nije bilo ni signala za mobitel pa nismo mogli zvat pomoć, nego smo ih po trojicu dizali u helikopter. Tu je bio problem, moraš gledat ko je živ, ko ima veće šanse za preživit. U sekundi sam mora odlučit. Mislim da je mali Frane Lučić bio u drugoj turi...

Image and video hosting by TinyPic

Ovi šta su bili živi, bili su prisebni, neke je bolilo, neke nije. Jednoga je bolilo jako kad smo mu vezali “pelenu”, kaže: “Boli me.” A ja mu kažem: “Stari, ovo je sad biti ili ne biti, pada noć, moramo te prebacit u bolnicu.” Onda se umirio...Mali Frane je isto bija svjestan, sićam se da mi je pokaziva ruke i pita šta će mu bit s rukama. Ja sam tad mislija da za preživjele ima nade, da će se izvuć, ali to je bilo moje laičko mišljenje, moja nada...Došli su vatrogasci iz Zadra, jednome sam reka da mi izbroji koliko je mrtvih, a koliko živih, da budemo sigurni. Mislim da je u tom trenutku bilo šest mrtvih...A kad smo došli u Zemunik, počeja mobitel. Zovu svi, zove rodbina, zove ministar zdravstva, pita: “Je l’ istina?” A ja kažem: “A je, ljudi, istina je...”

Ništa nije funkcioniralo
I onda me navečer oko 11 zove Slavica, šef vatrogasaca, i kaže: “Fali još jedan!” I vraćaj se odma, traži tog momka, onda smo ga našli mrtvog, to ti je ovi najzadnji križ, vidiš, oni najviši, šta je ukoso... Šta mi je bilo najgore? Kad je doša stari Klarić, zagrlija me i govori: “Stipe, tvoj sin i moj sin...”

A moj sin poginija dva miseca prije toga na motoru, i ja sad ne razumin šta mi čovik oće reć, pa mu kažem: “Šta moj sin i tvoj sin?” A on kaže: “Mrtvi su oba, eno moj sin leži tamo.” I ja vidim, stvarno, njegov mali leži, već mrtav. Tu sam poludija... Kako mi je sad bilo? Misliš ovo dok smo letili iznad? A čuj, emocije ne možeš izbjeć, one su tu, navru...Dirnulo me šta je toliko ljudi danas došlo i odalo počast tim momcima. Jesi vidija, bilo je sigurno 300-400 ljudi...

Često me ljudi pitaju, da sam nekim slučajem imao bolje uvjete za spašavanje, šta bih učinio. Ja im kažem da sam želio nazvat Vinka, to je pročelnik Gorske službe, da mi pošalje sve helikoptere šta imamo i sve najbolje liječnike iz zemlje. Ali nisam ima čime zvat, ništa nije funkcioniralo.Mada mislim, i da su došli helikopteri i liječnici, opet im ne bi mogli puno pomoć, jer su im opekline bile prejake... Moram reć, puno sam puta u životu spašava ljude, ali nikad me ništa nije potreslo ka ovo, i taj dan, i kasnije, pa i do dandanas...
slobodna dalmacija

23.05.2010. ...19:05 [ Komentari (0) ] Isprintaj

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.





eXTReMe Tracker
free counters